Večernji zapisi Viktora Žmegača: O povijesti i programatici bicikla

Broj bicikala u svijetu raste iz dana u dan, pogotovo u Europi, a razvoj je potaknut ekološkim i političkim pobudama. Njemačke i francuske televizijske reportaže potvrđuju mi osobna iskustva iz akademske prakse. U Berlinu, Frankfurtu, Heidelbergu, Grazu, Beču i drugim europskim gradovima studenti već četrdesetak godina ili više na fakultetsku nastavu dolaze uglavnom biciklima. Smatram da se mogu posebno izdvojiti Nizozemska i Švedska. Glasovite su vožnje nizozemskih kraljica kroz prijestolnicu. Sići, smjestiti bicikl i zapamtiti mjesto jedna je operacija. I biciklisti dakako moraju parkirati, pa se ljute što na sveučilišnom terenu ima i automobila. Sporovi s gradskom upravom ne jenjavaju, a glavni je argument da jedan automobil, otprilike, zauzima toliko mjesta kao desetak bicikala.

Prostorno i političko pitanje

To je pitanje prostorno, ali je u isti mah političko, jer se biciklisti pozivaju na to da je biciklizam s ekološkog motrišta u golemoj prednosti pred automobilskim prometom. U gradovima se uređuju posebne biciklističke trake kako bi se izbjegli sudari s autima. U jednom njemačkom gradu došlo je nedavno do žestoka sukoba između biciklista i vlasnika automobila koji je nepropisno parkirao na pločniku odnosno biciklističkoj traci. Danas je ulični izgred gotovo paradigma jer i broj automobila usprkos svim ekološkim apelima stalno raste. Koliko je bicikala u Njemačkoj, teško je utvrditi jer ih statistike ne mogu točno obuhvatiti; zna se međutim da je prema javno pristupačnim podacima ovih dana (u srpnju 2021) registriran broj od četrdeset i dva milijuna automobila. Broj bicikala po svoj prilici još je veći jer je poznato da mnogi vlasnici auta posjeduju jedan ili čak više bicikala. Autom napuštaju grad, a u prirodi sjedaju na dva kotača.

To je današnje stanje, a kako je do njega došlo, saznaje se kad se razmotri tehnička povijest, zajedno s društvenim aspektima. Konzultirao sam natuknicu bicikl u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Članak pruža razrađenu tipologiju vozila (standardnog, trkaćeg, terenskog…), ali ne spominje takozvani ženski bicikl, prilagođeno građen, poput ženskog sedla za jahanje. Navodim iz Enciklopedije povijesne podatke koji se tiču današnjeg standarda. „Pogon pedalama pojavio se između 1840. i 1865., a pripisuje se raznim izumiteljima: Škotu K. Mac­millanu, Nijemcu M. Fischeru, Francuzu P. Lallementu (koji je svoj izum prodao prvomu tvorničaru bicikla M. Michaudu). W. A. Cowper uveo je žbice od čeličnih žica tangencijalno pričvršćenih na glavinu, H. J. Lawson lančani prijenos s pedala na ­stražnji kotač, J. B. Dunlop pneumatični gumeni obruč, Dürkopp slobodni hod pedala, čime je b. postupno dobio današnji oblik.“

Posljednji deceniji devetnaestog stoljeća bili su u povijesti bicikla osobito živi, ali i protuslovni. Kao uporabno, radno vozilo dvokotač je služio siromašnijim ljudima, koji su bili upućeni na to da biciklom nešto zarade – na primjer kao dostavljači lakih tereta ili kao raznosači novina. Takozvana prominencija shvaćala je bicikl pak kao predmet zabave ili dokazivanja športskog elana. U modi je vožnja biciklom išla ukorak s igranjem tenis-mečeva.

Na društvenu stranu uporabe bicikla Enciklopedija se ne osvrće. No naći ćemo mnoštvo podataka o organizaciji biciklizma. Kronologiju zbivanja teško je odrediti jer se neki fenomeni vremenski presijecaju. Jedan od najvažnijih događaja svakako je francuska inicijativa da se obnove olimpijske igre iz grčke antike. Već godine 1896. održane su nove igre na drevnom tlu, u Ateni. U popisu disciplina nalazila se i vožnja biciklom.

Ne možemo se potužiti da nismo bili (što se biciklizma tiče) ukorak s vremenom. Iz različitih izvora saznajemo da je kod nas priređena prva biciklijada na cesti Zagreb – Petrinja, a u Zagrebu i u nekim drugim gradovima (Varaždin, Karlovac, Sisak) počela su nicati biciklistička društva, sva još potkraj devetnaestog i na početku dvadesetog stoljeća. U Francuskoj i u Italiji osnovane su poslije biciklističke utrke koje postoje i danas: Tour de France i Giro d’Italia. Osobito francuska utrka privlači televizijske reportere. Ovih je dana (srpnja 2021) u tijeku.

Manifest biciklizma

Godinu dana poslije Atene, dakle 1897. godine, biciklizam dospijeva na stranice modnih žurnala i u feljtone dnevnih novina. Središnje mjesto pripada eseju što ga je 1897. objavio berlinski povjesničar kulture i novinar Oscar Bie, tada vrlo ugledan, u književno-filozofskom časopisu Der Kunstwart. Naslov tog teksta vrlo je eksplicitan jer glasi Fahrrad-Ästhetik. (Fahrrad je njemačka riječ za bicikl.) Bicikl, smatra autor, otvara nove stranice u povijesti ljudskog materijalnog i duhovnog iskustva. On je najnovija čovjekova igračka, u najširem smislu riječi, uz nešto starije poput željeznice, fotografije, bez kojih danas više ne možemo, a tako će i bicikl uskoro biti kulturni čimbenik.

„Biciklist spaja u kratku roku vanjsku ravnotežu (die Balance) s unutarnjom. Od vožnje do vožnje sve više osjeća da se stroj oslobađa svoje strojevitosti i stapa s ljudskim tijelom. Stvaraju se nožna krila što ih ne mogu zamijeniti ni vlak ni automobil, jer ta prometna sredstva ostaju strana tijela. Senzitivan vozač doživljava sve prodornije osjećaje koji prožimaju njegovu bit. Postaje elastičan, poletan, slobodan; nešto poput ekstaze zahvaća njegovo tijelo.“ (Preveo V. Ž.) Tada je već bilo odavna poznato da brza kočija i željeznica omogućuju drukčije opažanje okoliša nego pješačenje, koje pruža doživljavanje pojedinosti u prirodi. Bicikl sažima i jedno i drugo, zaključuje Bie: sadrži i razmjerno brzo kretanje, a u isti mah uključenost u okružje.

Godinu dana nakon što je Bie napisao svoj manifest biciklizma, dva su klasika Bečke moderne, Hofmannsthal i Schnitzler, pokazala što im znači Fahrrad. (Austrijanci skraćuju tu riječ pa govore Rad, a glagol je radeln.) Poduzeli su biciklima daleko putovanje: od Beča prema jugu Austrije, zatim kroz Švicarsku i sjevernu Italiju. Iz njihovih pisama saznajemo točne datume: na kotačima su bili od početka kolovoza do početka rujna 1898. godine. Podatke navodim prema svom primjerku kulturnopovijesno dragocjene knjige, koja obuhvaća cijelo dopisivanje dvaju autora: Hugo von Hofmannsthal / Arthur Schnitzler: Briefwechsel, Frankfurt am Main, 1964.

Ostajem na području velikana njemačke i francuske književnosti. Jedna od najneobičnijih novela mladoga Thomasa Manna zove se Put do groblja, a objavljena je godine 1900, gotovo istodobno s prvim romanom, Buddenbrookovima. Ne bih se na nju osvrnuo da biciklu nije pripala istaknuta uloga. Prema gradskom groblju uputio se neki jadnik – osobenjak i pijanac – da posjeti roditeljski grob. Međutim, na puteljku mu se ispriječio snažan mladić agresivna ponašanja. U jadnika je uperio pogled doslovno svisoka, jednom nogom na biciklu. Na kotačima, mladić postaje nešto što je krajnje neobično u inače naturalistički prikazanu zbivanju. On postaje alegorija onoga životnog svjetonazora koji nesmiljeno gazi „ponižene i izrugane“. Sklop tako oprečnih književnih postupaka proizvodi stilske srazove kojima pristaje naziv groteska. Okolnost da je bicikl našao mjesto u noveli takva naboja zacijelo nije slučajna ako imamo na umu da to vozilo samo po sebi izaziva neobičnu predodžbu: treba neprestano gaziti pedale, inače se bicikl bez promjene položaja vozača ruši. Ukratko, bicikl nije samo predmet za zdrave osobe (za razliku od onog jadnika); on je u isti mah eksperiment sa zakonima fizike.

To dakako prijatelje ili robove bicikla nije zbunjivalo. Dvadesetih je godina definitivno potvrđena njegova popularnost. Tko je tada zastupao, u skladu s društvenim mijenama, misao tjelesne kulture, vozio je bicikl ili igrao tenis (ako mu je bio pristupačan luksuz igre s reketima). Bicikl je postupno osvajao književnost i film. Samo manje od dvadeset godina dijeli Kästnerov duhoviti dječji roman Emil i detektivi (1929) i De Sicin potresni film Kradljivci bicikla (1948). To su posve različita djela, ali spaja ih vozilo na velegradskom tlu. Kod Kästnera djeca u Berlinu na biciklima progone džepara koji je okrao Emila. A talijanski majstor prikazuje egzistencijalnu ugroženost ljudi na asfaltu velegrada.

Automobil je brzo osvojio književnost i umjetnost

Samo prividno mijenjam predmet razmatranja. Jedan od tehničkih simbola u doba uspona bicikla bio je automobil. Kola koja bar približno odgovaraju današnjoj predodžbi o automobilu počela su se oko 1910. serijski proizvoditi u Fordovim tvornicama u Detroitu. Automobil je u Americi, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji također razmjerno brzo osvojio književnost i likovnu umjetnost. U okviru futurističkog pokreta poznata je Marinettijeva idolatrija automobila. A našao je i svoje književne zastupnike. Ono što je Bieov manifest biciklizma, to je jedan francuski esej na području automobila. Napisao ga je Maurice Maeterlinck, frankofoni pjesnik i dramatičar nizozemskog podrijetla. Znalcima francuske književnosti poznat je napose kao predstavnik simbolističke drame, autor bajkovitoga scenskog djela Pelléas et Mélisande. Začudo, upravo se ezoteričan simbolist našao da zagovara misao o kulturnopovijesnom značenju tog vozila. Maeterlinckov tekst objavljen je već godine 1904. u zbirci eseja Dvostruki vrt. Lirskoj je slikovitosti autor ostao donekle vjeran, ali je mehanizam automobila opisao tako trijezno (spominjući svjećice, konstrukciju motora i upravljač), da se poentirano može reći: neki se pjesnik nalazi kod mehaničara i stručno se raspituje je li popravak uspio. Maeterlinck dakako ne propušta priliku da pohvali stroj koji je udoban, svakako udobniji od bicikla, a omogućuje mirno motrenje krajolika uz cestu.

Zanimljivo je da je automobil našao svoje mjesto i u životu pisca koji je bio sve samo ne tehnokrat. Riječ je o Maeterlinckovu suvremeniku Proustu. I psihološki analitik bio je sklon vožnji automobilom, pa je imao i kola i čak dva vozača. Jedan je boravio stalno u Parizu, za gradske potrebe, dok ga je drugi u godinama prije rata vozio kroz Normandiju. Osvjedočeno je da je Proust u tim vožnjama uživao. Od biografske literature o velikom autoru koja mi je dostupna samo jedna knjiga sadrži oštru fotografiju njegova automobila. Kola su starijega tipa, izrađena očito oko godine 1905. Spomenuta knjiga djelo je Karlheinricha Biermanna, profesora romanske filologije na sveučilištu u Münsteru (Marcel Proust, Hamburg, 2005).

Bicikl se, znamo, usavršio: ima nekoliko brzina, materijal je još otporniji, a kacige vozača modna su revija dizajna. Ovih sam dana (u srpnju) pratio televizijski prijenos pojedinih etapa utrke Tour de France.

Pomislimo li još jednom na De Sicin film, krug se zatvara. Zaključavaju li danas ljudi svoje bicikle? Zaključavaju. Itekako.

matica