I sam papa Franjo će kritizirati „klerikalizam“ kao pojavu, te će ustvrditi da je i danas zlo klerikalizma prisutno u Crkvi „a njegova je žrtva odbačeni i ugnjeteni narod“. Može li se dakle, i da li bi zastupnik Raspudić i samom papi Franji prigovorio kako koristi boljševičke izraze i nije li onaj tko ih koristi zapravo i sam boljševik? Za neke desničare, očito i sam papa Franjo nije daleko od boljševika.         

„Klerikalizam je boljševički izraz“, reći će Nino Raspudić, inače profesor na Filozofskim fakultetima u Zagrebu i Mostaru i tako odgovoriti na konstataciju Radimira Čačića da je Most, politička stranka na čijoj listi je Raspudić izabran kao nezavisni kandidat u Sabor RH – „konzervativna klerikalna stranka“. A da je Most upravo stranka takvih karakteristika do sada su to izrekli mnogi, no nikada nitko nije optužio boljševike da je „klerikalizam“ njihov izraz, što uostalom i nije točno, budući je pojam „klerikalizma“, koji se obično vezuje uz katoličku Crkvu, puno starija pojava od Lenjinovih boljševika ili većinaša. To bi se u najmanju ruku očekivalo da bude poznato nekome tko je profesor na više Filozofskih fakulteta. No, Raspudić kome je to vjerojatno dobro znano, to očito svjesno radi jer dobro zna da kada našem hrvatskom čovjeku samo spomeneš ili natukneš riječ „komunizam“, ili riječ „boljševizam“, to nadoknađuje sve nedostatke i argumente kojih nemaš, pa posezanje za tim riječima ima čarobnu moć stjecanja simpatija kod onog našeg malog hrvatskog čovjeka, te isto tako i moć da „klerikalizam“ kao oznaka jedne političke stranke, u ovom slučaju Mosta, posve obezvrijedi i izbriše.

O Mostu kao klerikalnoj stranci puno prije Čačića govorio je i pisao politički analitičar Davor Gjenero. Smatrajući Most političkim krilom Crkve, Gjenero je predviđao da će zahvaljujući tome imati uvijek zagarantiranih 5 saborskih mandata, što se zadnjih izbornih ciklusa uredno i ostvaruje.

I sam papa Franjo će kritizirati „klerikalizam“ kao pojavu, te će ustvrditi da je i danas zlo klerikalizma prisutno u Crkvi „a njegova je žrtva odbačeni i ugnjeteni narod“. Može li se dakle, i da li bi zastupnik Raspudić i samom papi Franji prigovorio kako koristi boljševičke izraze i nije li onaj tko ih koristi zapravo i sam boljševik? Za neke desničare, očito i sam papa Franjo nije daleko od boljševika.

Što je to uostalom boljševizam?

Izgubivši u 19. stoljeću vodeću ulogu u zajednici, Crkva nastoji pronaći novi oblik i način djelovanja kako bi povratila utjecaj koji je imala. To je bila podloga na kojoj je izrastao klerikalizam kao nastojanje Crkve da u novim uvjetima sebi osigura neprikosnoven položaj u društvu i presudan utjecaj na upravljanje procesima u javnom životu zajednice u kojoj djeluje. To je dakle način na koji Crkva nastoji osigurati i priskrbiti sebi nezaslužene privilegije uz moć odlučivanja.

Prošli je tjedan predstavljena knjiga umirovljenog biskupa Slobodana Štambuka „Čujte me otoci“, u kojoj on iznosi zanimljiva promišljanja koja govore o njegovom shvaćanju „sekularne države“. Po umirovljenom biskupu „Crkva i država trebale bi biti sestre; da se jedna brine za tijelo a druga za dušu“. To bi prevedeno drugim riječima kazano značilo kako bi država trebala osigurati materijalna i financijska sredstva što Hrvatska i radi pritisnuta Vatikanskim ugovorima, da bi ona druga sestra Crkva uređivala javni život, primjerice u prosvjeti gdje je već zauzela značajne pozicije bez obzira na Ustavne odredbe o odvojenosti Crkve i države.

Mnogobrojni angažirani katolici su u Hrvatskoj naročito aktivni na pitanjima koja se odnose posebice na bračne zajednice i prava žena na pobačaj. No isto tako treba kazati kako i mnogi svećenici pa i biskupi, rado ulaze na politički teren šaljući krajnje neprihvatljive poruke. Tako je sisački biskup Košić ustaše proglašavao borcima za Hrvatsku, a rado bi vidio i čuo i kako odzvanja pozdrav „Za dom spremni“ i u Hrvatskoj vojsci. Poznati su i svećenici unutar katoličke Crkve koji nesmetano drže mise za Antu Pavelića, a prošle je godine i na Markovom trgu ispred nosa Sabora RH i Vlade RH u Markovoj crkvi održana misa za 15 ustaških generala i pukovnika. Prilikom obilježavanja 25-te godišnjice genocida u Srebrenici, prije dva dana, predsjednik Francuske Macron je poslao video poruku iz Pariza da je „nedopustivo veličanje ratnih zločinaca u regiji“, ali to ne smeta katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i BIH da osuđeni ratni zločinac Dario Kordić bude po crkvama predstavljan kao pravednik i mučenik za vjeru, naciju i domovinu, sa velikim mogućnostima da jednoga dana bude proglašen blaženikom ako ne i svecem.

Kršćanstvo svojim psihoanalitičkim trikovima, pisao je prije sto godina Miroslav Krleža, a što potvrđuje da se i tada događalo isto što i danas, kršćanstvo dakle „ispovijedima i najokorjelijem zločincu ostavlja dobre izglede u nebeski uspjeh njegove kriminalne karijere“.

Katolička Crkva u Austriji je „išamarala“ svoju hrvatsku posestrimu na kulturan način joj poručivši da komemoracijom na Bleiburgu i nedovoljnom distancom naspram ustaške vojske koja se tu predala, sramote Crkvu kojoj pripadaju. Na internetskim stranicama Parlamenta Republike Austrije može se pročitati kako se „Parlament Austrije odredio protiv ULTRANACIONALISTIČKOFAŠISTIČKE komemoracije na Bleiburgu“, te Deklaracijom jasno zatražio od Vlade da zabrani bilo kakva okupljanja na Bleiburškom polju. No, u Hrvatskoj kao da je vrijeme stalo. Vladimir Šeks tako u ime Počasnog bleiburškog voda od Plenkovića traži da političkom intervencijom preko europskih pučana omekša Austriju. Stanje je u Hrvatskoj dakle nepromijenjeno, kao što davno Miroslav Krleža napisa:

„Sagriješiti se može, ali i pokajati, a glavno je da smo skrušeni pred biskupima. Savjesti nam nisu baš čiste ali su mirne a peru se na ispovijedima kao i noge svake subote“.

tacno