Htjela sam reći da sam prema “Stožeru”, koliko god on bio opako nadrkan, na neki način ipak milosti puna. Vole mahati čekićem, šire mržnju, strah i nemir ali ih više ne držim divljacima. Dapače. Kad čovjek pogleda kao se Talijani odnose prema imigrantima i Ciganima, što Ciganima i strancima rade Francuzi, Mađari i Nijemci naši su stožeraši ljupki poput Pape Franje.
Sjećate se prošlog rata? Kao da je jučer bilo? Gorio je Vukovar. Gorio je Dubrovnik. Sarajevo je godinama crkavalo u najstrašnijim mukama. “Krajinu” smo tako očistili da je u njoj prestala rasti srpska trava. Naravno, naravno da znam tko je prvi počeo. Dok smo se mi, nekad braća i sestre po Ćaći, klali na nevjerojatno maštovite načine, zaista je u našoj krvi cvjetalo tisuću cvjetova, u pohode su nam dolazili civilizirani ljudi.
Amerikanci su u rat protiv rata na Balkanu ubacili čak i šarmantnog Clintona koji je jedne večeri osvanuo na Zagrebačkom aerodromu, nasmijan, na njemu avijatičarska jakna… Ahhhhh! Možda bi sve bilo drugačije da je tada Hrvatskom vladala neka Monica a ne mrki Tuđman.
Za vrijeme rata našom su pokojnom zemljom uzduž i poprijeko špartali UN džipovi. U njima su sjedili fini ljudi, obilazili krvave bojišnice i preklinjali divljake da se smire. Mnogi su zaboravili, neki se tada nisu ni rodili, ljude u bijelom. Zvali smo ih “sladoledari”. Čini mi se da su sladoledari bili Evropljani, nemojte me hvatati za riječ.
Jednom su došli u Gospić i tamo ugasili brdo leševa. Gospićke su civile pobili Norac i kompanija, bacili ih na hrpu, zapalili, leševi se nisu dali. Bila je zima. Snijeg je tada pokrio brijeg ali ne i trag. Hrvati u prošlom ratu nisu baš uvijek imali sreće u borbi za samostalnu i nezavisnu i jedinu nam Hrvatsku. Dok ovo pišem držim ruku na srcu.
Elem, naišli ti sladoledari i otkrili hrpu pobijenih “četnika” među kojima su bili gospićki tužilac Kalanj i njegova supruga. Vezano uz smrt Kalanja postoji fenomenalna anegdota. Naravno da sam je sto puta ispričala ali nema veze. Pobiše tako naši hrabri vitezovi stotinjak nevinih ljudi a onda je mrtvome Kalanju na zasjedanju Sabora Stjepan Mesić dao otkaz jer mrtav čak pet dana nije dolazio na posao. Znam, znam tko je prvi počeo.
Hrvati ni danas ne miruju. U Hrvatskoj postoji “Stožer”, who the fuck is “Stožer”, koji u Vukovaru razvaljuje ćiriličke ploče i drži hrvatsku Vladu za jaja. Pisala sam da ja ne bih inzistirala da se danas ćirilica uvaljuje Vukovaru. I dalje mislim tako. O Vukovarcima godinama nitko ne brine, ne daju im posao, normalne škole, vrtiće, jebeš ćirilicu. Ali, da sam ja u Hrvatskoj netko nikakav mi “Stožer” ne bi jebao mater.
Imamo vladu i pitaj boga koliko još institucija sistema. Zašto da o bilo čemu odlučuje skupina “dragovoljaca” ili “boraca”, pitaj boga kako se zovu? Kad je u Vukovaru grmilo Tuđman je ubio Vukovar, četnici su bili samo sredstvo. Zato je pomalo cinično da danas čekićima u boj protiv ćirilice, neš ti neprijatelja, kreće “Stožer” kome nikad nije palo na pamet čekićem razvaliti Tuđmanovu glavu.
Sve ovo što sam napisala samo je presporo kretanje prema glavnoj misli. Htjela sam reći da sam prema “Stožeru”, koliko god on bio opako nadrkan, na neki način ipak milosti puna. Vole mahati čekićem, šire mržnju, strah i nemir ali ih više ne držim divljacima. Dapače. Kad čovjek pogleda kao se Talijani odnose prema imigrantima i Ciganima, što Ciganima i strancima rade Francuzi, Mađari i Nijemci naši su stožeraši ljupki poput Pape Franje.
Evropa je definitivno debelo ugazila u fašizam. Zato se mi na Vladu i “Stožer” ne bismo trebali previše žaliti. Što je desetak razbijenih ploča? Naše se Cigane tjera, ako ih se tjera, to se čini pristojno, daleko od medija. Radnicima se dozvoljava da bauljaju cestom. Nitko ih ne tušira, a hrvatskim zrakom ne lete hrvatski meci. Čak ni gumeni. “Stožer”, hvala mu na tome, razbija ploče ali ne i srpske glave.
Ljudi moji, kad sve to čovjek malo bolje pogleda, u današnjoj Evropi jedino smo mi Hrvati civilizirana bića.
Izvor: 6yka
