Mirko Ilić, div svjetskog dizajna, u Hrvatskoj je samo “Bosanac”, rodio se izvan zemlje kojom vladaju ljudi izvan sebe.
Postoji li i jedan božji razlog zašto netko iz ove nove vlasti ne zamoli Ilića da prihvati državljanstvo? Na one bivše se baš i nije moglo računati. Mafijaši svih profila mnogo su im bili bliži nego umjetnici.
Svaka evropska lopina, s naglaskom na srpska, koja je držala do sebe dobila je putovnicu Lijepe Naše. Ubojice, trgovci drogom, dileri, razbojnici iz čitavog svijeta bili su i ostali našim političarima srcu najdraži građani Hrvatske.
O kojekakvim “športašima” da se ne govori. Sjetimo se jadnička Pešalova koji je u trenu postao “Hrvat”, uzeo medalju u dizanju nečega, ako se ne varam, a onda ga je pojeo mrak bugarski.
Već deset godina veliki dizajner Mirko Ilić ne može dobiti hrvatsko državljanstvo iako ga želi. Čovjek nema “uvjeta”. To što je pola života proveo u Zagrebu i iz njega krenuo prema zvijezdama nimalo mu ne pomaže.
Ni nogometaši u Zemlji Športa nemaju nikakvih problema. Za plakanje pod našom zastavom dovoljan im je par krivih nogu i Mamićev blagoslov.
Ovo je definitivno zemlja u kojoj um ne caruje a svi koji klade valjaju imaju poseban status. Čak će im za koji dan Sabor odobriti mirovine kad navrše… Trideset, valjda. Zato jer su proslavili Hrvatsku.
Pogorelić nije. Kožarić nije. Da li su naši olimpijci zaista ogromnim slovima upisani u hrvatsku povijest a njihova se imena nikad neće zaboraviti?
Oni su skakali, mahali motkom, ganjali loptu, bacali je u koš… Do smrti naše moramo im za to plaćati? Ovdje vrijede samo noge, ruke, šake, laktovi.
Ima li pametnih u ovoj vukojebini? Talentiranih? Obrazovanih? Ljudi koji osim nogu imaju i mozak? Tko to zna? Naši će sabornici ovih dana u drugom pokušaju, tko je rekao da tamo sjede samo glupani, izglasati da se “olimpijcima” isplaćuju mirovine.
Slikari ne postoje. Ni kipari. Ni pisci. Ni muzičari. Ni pjevači. Ni dizajneri. Kad su već od Srba ukrali zakon mogli su ga prepisati do kraja. Oni mirovine daju i umjetnicima.
Divljaci smo bili, divljaci ostali. Ilić nema šanse. Ipak, Ilić uporno traži da mu netko ponudi naše državljanstvo. Zašto?
Postoji samo jedan odgovor. Čovjek voli Hrvatsku. Poštujmo to, ima svakakvih bolesnika. Ja ne kužim Ilića. Da sam na njegovom mjestu ni kolcem me ne bi mogli utjerati u ovaj smrdljivi tor.
Tekst je preuzet sa bloga autorke
Izvor: www.6yka.com
Postoji li i jedan božji razlog zašto netko iz ove nove vlasti ne zamoli Ilića da prihvati državljanstvo? Na one bivše se baš i nije moglo računati. Mafijaši svih profila mnogo su im bili bliži nego umjetnici.
Svaka evropska lopina, s naglaskom na srpska, koja je držala do sebe dobila je putovnicu Lijepe Naše. Ubojice, trgovci drogom, dileri, razbojnici iz čitavog svijeta bili su i ostali našim političarima srcu najdraži građani Hrvatske.
O kojekakvim “športašima” da se ne govori. Sjetimo se jadnička Pešalova koji je u trenu postao “Hrvat”, uzeo medalju u dizanju nečega, ako se ne varam, a onda ga je pojeo mrak bugarski.
Već deset godina veliki dizajner Mirko Ilić ne može dobiti hrvatsko državljanstvo iako ga želi. Čovjek nema “uvjeta”. To što je pola života proveo u Zagrebu i iz njega krenuo prema zvijezdama nimalo mu ne pomaže.
Ni nogometaši u Zemlji Športa nemaju nikakvih problema. Za plakanje pod našom zastavom dovoljan im je par krivih nogu i Mamićev blagoslov.
Ovo je definitivno zemlja u kojoj um ne caruje a svi koji klade valjaju imaju poseban status. Čak će im za koji dan Sabor odobriti mirovine kad navrše… Trideset, valjda. Zato jer su proslavili Hrvatsku.
Pogorelić nije. Kožarić nije. Da li su naši olimpijci zaista ogromnim slovima upisani u hrvatsku povijest a njihova se imena nikad neće zaboraviti?
Oni su skakali, mahali motkom, ganjali loptu, bacali je u koš… Do smrti naše moramo im za to plaćati? Ovdje vrijede samo noge, ruke, šake, laktovi.
Ima li pametnih u ovoj vukojebini? Talentiranih? Obrazovanih? Ljudi koji osim nogu imaju i mozak? Tko to zna? Naši će sabornici ovih dana u drugom pokušaju, tko je rekao da tamo sjede samo glupani, izglasati da se “olimpijcima” isplaćuju mirovine.
Slikari ne postoje. Ni kipari. Ni pisci. Ni muzičari. Ni pjevači. Ni dizajneri. Kad su već od Srba ukrali zakon mogli su ga prepisati do kraja. Oni mirovine daju i umjetnicima.
Divljaci smo bili, divljaci ostali. Ilić nema šanse. Ipak, Ilić uporno traži da mu netko ponudi naše državljanstvo. Zašto?
Postoji samo jedan odgovor. Čovjek voli Hrvatsku. Poštujmo to, ima svakakvih bolesnika. Ja ne kužim Ilića. Da sam na njegovom mjestu ni kolcem me ne bi mogli utjerati u ovaj smrdljivi tor.
Tekst je preuzet sa bloga autorke
Izvor: www.6yka.com
