Dana 22. rujna u Hrvatskoj se obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Naime, 22. rujna 1999. godine na Općinskom sudu u Zagrebu, na ročištu o brakorazvodnoj parnici, Mato Oraškić ubio je Gordanu Oraškić, Hajru Prohić i Ljiljanu Hvalec, a ranio Stanku Cvetković.
Ovaj događaj razotkriva brutalnu snagu društveno nataloženog nasilja koje je formiralo nasilni pogled na svijet Mate Oraškića. Ovog nasilnika ne smijemo promatrati kao izolirani ili spontani slučaj nasilja. Ne, ovo nasilje, baš kao i svako drugo nasilje, proizlazi iz kodova nasilja koje neko društvo sadrži i čuva.
Naše društvo, naša država i naše institucije pokazuju nemoć, ali i divljenje prema kodovima nasilja.
Ako netko sumnja u ovo, neka pogleda što se 22. rujna 2021. godine, u ranojutarnjim satima, dogodilo na sjednici Gradskog vijeća Grada Karlovca. Tamo je i tada je, naime, kodirano jedno nasilje i iz ovoga koda će zasigurno proizaći neko buduće nasilje.
Vijećnici koji su glasali za to da most na kojem je 21. rujna 1991. godine Mihajlo Hrastov počinio ratni zločin ubivši 13 zarobljenih pripadnika JNA, nosi ime po postrojbe u kojoj je Hrastov djelovao i koja nije s prijezirom odbacila Hrastova i sve ono što je on činio nego je dopustila da se čitava postrojba identificira s njime, aktivno su sudjelovali u kodiranju nasilja.
Sve dok hrvatska država nije u stanju izaći na kraj s onima koji u maniri boraca za istinu o Domovinskom ratu, putem diviniziranja ratnih zločinaca, sudjeluju u kriminalizaciji Domovinskog rata, hrvatska država je privid države
Karlovački vijećnici nastupili su kao magovi moralne, povijesne i pravne dezintegracije hrvatskog društva. Nažalost, oni u tome nisu usamljeni. Tih magova smo se nagledali, naslušali i u njihovom svijetu naživjeli. Zapravo, nikad u nekom drugom svijetu nismo ni živjeli.
Naš svijet je svijet kodiranog nasilja, zloćudnih magova koji stvaraju nove kodove budućeg nasilja, ali i našeg kukavičluka.
Zato je pravo pitanje sljedeće: do kada ćemo pristajati na to da živimo u nasilnom svijetu ovih magova koji kriminaliziraju našu prošlost i sadašnjost, odnosno do kada ćemo se povlačiti u svijet vlastitog kukavičluka i dopuštati da pasivno promatramo kako se vrši politička kriminalizacija Domovinskog rata?
Ovim činom ne odaje se priznanje postrojbi koja je sudjelovala u obrani Karlovca, nego se perfidnom igrom spirale nasilja kriminalizira ova postrojba, a samim time i Domovinski rat. Kada se jedna postrojba u potpunosti identificira s nekim tko je počinio ratni zločin, onda se vrši kriminalizacija te postrojbe.
To su učinili gradski vijećnici Grada Karlovca koji su glasali za ovaj prijedlog, kao i svi oni koji ne vide ništa sporno u muralu s likom Mihajla Hrastova.
Ratni zločinac ima pravo, baš kao i svatko tko je odslužio zatvorsku kaznu, biti rehabilitiran. No rehabilitacija ne počiva na transformaciji zločina u vrlinu, a mi upravo to radimo.
Zato Mihajlo Hrastov dominira na muralu posvećenom postrojbi koja je sudjelovala u obrani Karlovca, kako bi se stvorio nasilni kod brisanja razlika između ove postrojbe i osuđenog ratnog zločinca, zato je Mirko Norac biskupu Bogoviću heroj kojemu Gospić treba vječno biti zahvalan, kako bi se omogućila šutnja onih koji znaju da nemaju na čemu biti zahvalni osuđenom ratnom zločincu i biskupu koji napušta žrtve i time dekristijanizira kršćanstvo.
Domovinski rat je obrambeni rat po tome što je Republiku Hrvatsku oslobodio od zločina i zločinaca, a samim time i od ratovanja. Svi oni koji danas, na bilo koji način, Domovinski rat vežu uz ratne zločince, kriminaliziraju Domovinski rat i protiv njih bi se hrvatska država trebala boriti i za njihove aktivnosti bi trebala imati adekvatan odgovor.
No toga odgovora nema, zato se u Gradskom vijeću Grada Karlovca, nakon što je izvršena perfidna identifikacija Specijalne jedinice Grom s Mihajlom Hrastovim, siju kodovi budućeg nasilja koje će i dalje u moralnom, povijesnom i pravnom smislu dezintegrirati i destruirati ovo društvo, ali i kriminalizirati Domovinski rat.
Kada u Hrvatskom saboru slušam govore povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama na dan kada je Gradsko vijeće Grada Karlovca najprije kriminaliziralo jednu specijalnu jedinicu koja je sudjelovala u obrani Karlovca pretvorivši je u postrojbu osuđenog ratnog zločinca koji uživa društveni i moralni ugled, da bi, potom, nakon izvršene kriminalizacije, preimenovanjem mosta izvršilo kodiranje nasilja, onda mogu zaključiti da ovom društvu pomoći nema.
Ako netko sumnja u ovo, neka pogleda što se 22. rujna 2021. godine, u ranojutarnjim satima, dogodilo na sjednici Gradskog vijeća Grada Karlovca. Tamo je i tada je, naime, kodirano jedno nasilje i iz ovoga koda će zasigurno proizaći neko buduće nasilje
Tko ne vidi bolno upozorenje čitavog kozmosa da se ne možemo boriti protiv nasilja nad ženama u Hrvatskom saboru dok se istovremeno kriminalizira Domovinski rat u Karlovcu, taj ništa ne vidi i živi u svijetu društveno kodiranog nasilja, ali i vlastitog kukavičluka.
Ovo je država koja se još uvijek nije pomirila s time da je ratificirana Istanbulska konvencija, jer je bitnije raspravljati o rodnoj ideologiji koja ne postoji, nego se boriti protiv nasilja koje postoji.
Sve dok rodna ideologija, koje nema, bude značajnija od borbe protiv nasilja kojega ima, hrvatska država će biti privid države.
Sve dok hrvatska država nije u stanju izaći na kraj s onima koji u maniri boraca za istinu o Domovinskom ratu, putem diviniziranja ratnih zločinaca, sudjeluju u kriminalizaciji Domovinskog rata, hrvatska država je privid države.
Sve dok zastupnici u Hrvatskom saboru ne shvaćaju da njihovi govori o borbi protiv nasilja nad ženama nemaju smisla jer se prethodno treba obračunati s onima koji siju kodove nasilja i kriminaliziraju naše društvo, a to su danas učinili vijećnici Gradskog vijeća Grada Karlovca koji su ratnim zločincem kriminalizirali jednu specijalnu jedinicu te nam time oduzeli snagu da se sjećamo obrane u ratu kako bi nas prisilili da ponosno živimo s ratnim zločincem i njegovim zločinom, hrvatska država je privid države.
Država koja je privid države lažno suosjeća sa žrtvama jer sa žrtvama ne može suosjećati ona država koja veliča one koji se sjećaju vlastitih žrtava, a to čine svi zločinci.
Mi ne suosjećamo sa žrtvama, mi se sjećamo žrtava i veličamo zločince. Zato o žrtvama ne smijemo govoriti, naš govor je izdajnički govor. Izdali smo žrtve, s njima ne suosjećamo, izdali smo Domovinski rat jer ga veličanjem zločinaca kriminaliziramo.
