“Hrvatski narod je razmjerno broju stanovnika najviše pridonio antifašističkoj borbi u Europi”, izjava je to koju je jučer, povodom obilježavanja 80. godišnjice početka Drugog svjetskog rata u Poljskoj, dala hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Tko? Da, ona ista predsjednica koja je jedva tjedan dana ranije, pokapajući ustaške vojnike u Gračanima kao hrvatske žrtve, zaključila kako su Hrvati završetkom tog rata 1945. ponovno porobljeni. I to nije sve. Bizarna izjava o lokalnom stanovništvu kao najvećim antifašistima u Europi – kakva je bila teško zamisliva i u udžbenicima u SFRJ – dana je jedva tri tjedna nakon notornog intervjua ekstremno desničarskoj publikaciji Hrvatskom tjedniku.
U toj vjerojatno najsramnijom epizodi svog ne osobito dostojanstvenog mandata, predsjednica je, između ostalog, konstatirala kako su za zločine talijanskog fašizma u Gorskom Kotaru odgovorni partizani jer su – ubijali civile. Što su talijanske vlasti u toj situaciji mogle izvesti nego se osvetiti? Umjesto hrvatskog naroda koji najviše doprinosi antifašizmu, ustanak protiv NDH predsjednica u intervjuu naziva “pokoljem Hrvata”. U predsjedničinoj interpretaciji, Hrvati su dakle istodobno pobijedili i bili porobljeni i pobijeni 1945., a četiri godine ranije istodobno su ustali protiv fašizma i klali Hrvate umjesto da ustanu.
Hrvatski paradoks
Postavlja se pitanje: je li itko drugi uopće sudjelovao u tom Drugom hrvatskom svjetskom ratu? I kako su Jugoslaveni i komunisti uspjeli pobiti tolike Hrvate kad su obje strane rata već zauzeli Hrvati? Hrvatski paradoks nastavlja se, međutim, i dalje. Krajem srpnja, nekih tjedan dana prije sramnog intervjua, predsjednica je prilikom posjete Izraelu izrazila “svoju duboku tugu zbog žrtava holokausta u Hrvatskoj”. Neposredno zatim, na sugestiju glavnog urednika Hrvatskog tjednika kako su jasenovačke žrtve izmišljene, složila se kako tek treba provesti forenzičku istragu. Holokaust? Da, ali tko zna kad i tko zna gdje. Ili je riječ o Schrödingerovom holokaustu koji se istodobno dogodio i nije, ovisno o uhu sugovornika?
Muke s logikom ovdje, nažalost, ne staju. Predsjednica u svojoj poljskoj izjavi za antifašiste naizmjenično koristi izraze “hrvatski narod” i “građani Hrvatske”. Nespretan je to pokušaj da se nekako zabašuri činjenica da su u tom antifašističkom pokretu u Hrvatskoj iznadproporcionalno sudjelovali hrvatski Srbi. I to ne zbog nekih svojih kulturnih ili genetskih specifičnosti, nego iz prostog razloga što je ta – nekad demografski vrlo značajna grupa – u NDH bila egzistencijalno ugroženija, pa su organizatori ustanka lako prepoznali da se njoj trebaju posebno obraćati. Ti su hrvatski Srbi i inače političarima nezgodni za spominjanje. Ali posljednjih je dana to još dodatno potencirano – paradoksalno – incidentima u srpskim selima oko Knina.
Predsjednica naime spada među one aktere hrvatske politike, zajedno sa svojim protukandidatom Miroslavom Škorom i znatnim brojem političkih mrtvaca poput Tomislava Karamarka ili Ante Đapića, koji su prešutjeli napad, ali su zato oštro osudili osude napada. Praktički nema domaće figure ekstremne desnice koja ovih dana nije skupila hrabrosti da izađe iz svoje jazbine i udari malo po Srbima ne bi li skupila nešto političkog kapitala. Predsjednica je, po običaju, otišla korak dalje, pa inscenirala i intervju na državnoj televiziji. Inscenirala, kažemo, jer je za potrebe intervjua predsjednici pod ruku postavljen stolić po kojem je afektirano udarila kada je obećala da srpski tenkovi više neće ući u Vukovar.
Oštra konkurencija
Kao da se radi o ozbiljnoj prijetnji tenkovskim ratovanjem, a ne nizu incidenata golobradih lumpena i huligana koji se redovito osjećaju ohrabrenima upravo ovakvim ispadima političara.
No, da ostanemo još malo kod Srba, ne treba posebno ni spominjati kako su predsjedničine izjave izazvale salve oduševljenja u redakcijama beogradskih tabloida čiji su urednici našli sasvim dovoljno materijala za daljnje potenciranje međuetničkih napetosti. Izjave su zapravo došle kao sol na ranu, koju su tabloidi pažljivo utrljali, jer Srbija, zajedno s Rusijom, uopće nije pozvana na obilježavanje u Poljsku. Strašna je to uvreda za dvije zemlje, s pravom su prepoznali dužnosnici, ali zaboravili dodati da su obje u tom ratu sudjelovale kao dio Jugoslavije, odnosno Sovjetskog Saveza, za čije pobjede sada same žele preuzeti zasluge.
Ima, međutim, i suprotnih primjera. Američki predsjednik Donald Trump nije samo pozvan, već su njegov dolazak poljske vlasti najavljivale kao svoj veliki vanjskopolitički uspjeh. On se međutim nije pojavio, a američki mediji već neko vrijeme pišu o njegovoj kroničnoj lijenosti zbog koje navodno sve češće izbjegava međunarodna putovanja. Ipak, poljski su mediji uspjeli doći do Trumpa na njegovom golf-imanju. Kada su ga pitali ima li što poručiti Poljacima povodom godišnjice njihove najveće tragedije odgovorio je: “Čestitam Poljacima. To je velika zemlja i narod. Imamo mnogo Poljaka u svojoj zemlji, možda čak osam milijuna. Volimo svoje poljske prijatelje. Nadam se da ću uskoro doći u Poljsku.”
OK, Hrvati možda i nisu najveći antifašisti na svijetu, ali vjerojatno nemaju ni najgluplju predsjednicu. Naprosto, konkurencija je prevelika.
bilten
