Na dan ujedinjenja Krima s Ruskom Federacijom, tijekom svog obraćanja 18. ožujka u Kremlju, ruski predsjednik Vladimir Putin je rekao "kako je Zapad u slučaju Ukrajine prešao crtu, ponašao se neodgovorno i neprofesionalno, a znali su da u Ukrajini živi nekoliko milijuna Rusa, tako da se Rusija više nije mogla povući". Ruski je predsjednik pozvao Zapad da odustane od hladnoratovske retorike i poštuje nacionalne interese Rusije."Rusiju se stalno pokušava stjerati u kut! Činjenica je da mi imamo nezavisan stav u onome za što se zalažemo i mi to zovemo pravim imenom. Nismo licemjeri. No, sve ima svoje granice. U slučaju Ukrajine, naši zapadni partneri su prešli crtu - bili su drski, neodgovorni i neprofesionalni. Znali su da u Ukrajini i na Krimu živi na milijune ruskih ljudi! Kako je moguće izgubiti politički osjećaj za mjeru i ne predvidjeti sve posljedice svojih postupaka? Prešli su granicu i Rusija se više nije mogla povući. Danas je nužno zaustaviti izljeve bijesa, odustati od hladnoratovske retorike i prepoznati očitu stvar: Rusija je neovisni, aktivni sudionik u međunarodnom životu. Ona, kao i ostale zemlje, ima nacionalne interese koji se moraju uzeti u obzir i poštivati", rekao je tada ruski predsjednik Vladimir Putin.Vladimir Putin: "Zapad je u Ukrajini prešao crtu,ponašao se neodgovorno i neprofesionalno i Rusija se više nije mogla povući!":
Iz govora Vladimira Putina kojeg je održao povodom ujedinjenja Krima s Rusijom mnogima će ostati u sjećanju rečenica: "Zapad je prešao crtu!". Ta je retorika odlika Washingtona i svi pamtimo njihovih bezbroj "crvenih linija", no sada je Moskva objavila svoje. Oni koji malo bolje prate međunarodnu scenu bi ih mogli nabrojati nekoliko, a Ukrajina svakako nije jedina. Kada je Putin rekao da se Rusiju "stalno pokušava stjerati u kut", mislio je na sve što Zapad čini još od raspada Sovjetskog Saveza, dok je Moskva uporno kroz međunarodne institucije, pozivajući se na međunarodno pravo, rezolucije Ujedinjenih naroda i Vijeća sigurnosti, kroz zajednička povjerenstva za suradnju i razne inicijative pokušavala objasniti – prije svega Washingtonu - da se njeni interesi moraju uzeti u obzir i da jednostrane odluke kojima se želi ograničiti međunarodni utjecaj Rusije samo vode u sukob. Budući da Zapad nije ispunio nijedno obećanje, Rusima je postalo jasno da više ne mogu imati povjerenja u Washington, Bruxelles i krovnu vojno-političku organizaciju "koja štiti demokratske, civilizacijske i ljudske vrijednosti" – NATO savez.
Nakon raspuštanja "Varšavskog ugovora" i pogaženog obećanja o neširenju NATO saveza na istok, jednostrane agresije Zapada 1999. na Saveznu Republiku Jugoslaviju, sporazuma o nuklearnom razoružanju nakon čega Amerika u Europi "zbog iranske prijetnje" počinje graditi proturaketni štit, posebice nakon što je Rusija u Vijeću sigurnosti podržala rezoluciju kojom je NATO savez u Libiji trebao štititi civile, a iskoristio je za svrgavanje pukovnika Muammara Gadafija – nikakvo povjerenje u sporazume i dogovore sa Zapadom više nema smisla. Prevrat u Kijevu, kojem su kumovali ministri vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Poljske, je bila kap koja je prelila čašu. Nije trebalo dugo čekati da takozvani "premijer" Arseniy Yatsenyuk i falangisti u Vrhovnoj Radi pokažu svoje pravo lice. Odmah su krenuli u prekrajanje zakona "koji pogoduju Rusima" i javno obznanili "kako je strateški cilj Ukrajine ulazak u EU i NATO savez". Naravno da su to želje njihovih sponzora i nalogodavaca. Za 47 milijuna Ukrajinaca kojima prijeti glad, nezaposlenost i dužničko ropstvo s iznosom kojeg Međunarodnom monetarnom fondu i ostalim kreditorima nikada neće moći vratiti takva "svijetla budućnost" sigurno nije strateški cilj.
Danas se svi mediji fokusiraju na događaje na jugoistoku Ukrajine, što je samo epilog ove višedesetljetne farse. Rusiju se optužuje za uplitanje u "unutarnje prilike susjedne zemlje", "kršenje međunarodnog prava", "agresiju" i što sve ne, a zaboravljaju da govor ruskog predsjednika od 18. ožujka ima puno dublju poruku kojom je htio naglasiti da Moskva više neće šutjeti na licemjernu, agresivnu, arogantnu i ratnohuškačku politiku Washingtona, pogotovo kada je riječ o nacionalnim interesima Ruske Federacije. Ti se interesi trenutno ne pokušavaju ugroziti samo u Ukrajini i Putinov govor posvećen vraćanju Krima u okrilje ruske države je ujedno i poruka da će Moskva jednako čvrsto i odlučno reagirati u ostalim situacijama.
Ovdje se treba vratiti dvadesetak godina unatrag i pokušati pojasniti koje su to "ruske linije" na koje će Zapad, ukoliko ih se usudi prijeći, dobiti čvrst i odlučan odgovor.
"Crvene linije" Ruske Federacije
Proširenje NATO saveza na istok je bila kruna pobjede u Hladnom ratu protiv Sovjetskog Saveza. Obećanja koja je dobio Gorbačov nisu vrijedila ništa i sve što je NATO do sada ostvario, stvar je prošlosti. Sa zemljama istočnog bloka i bivše Jugoslavije koje su postale članice NATO saveza do 2009. u sjedištu u Bruxellesu nisu imali nekih većih problema ili otpora i sve je teklo po njihovom planu. Međutim, nekontrolirano širenje NATO saveza u istočnoj Europi je posve sigurno jedna od "crvenih linija" za Rusiju. Kad se NATO približio ruskim granicama, zemlje poput Ukrajine i Gruzije su postale svojevrsne "tampon države" između Rusije i Zapada. Sjedinjene Države i njihovi saveznici će učiniti sve što je moguće kako bi u tom području povećali svoj utjecaj. Jedan od načina je postavljanje marionetskih vlada, kao što se dogodilo s postavljanjem Mihaila Saakashvilija za predsjednika Gruzije ili Narančastom revolucijom u Ukrajini. Kada su Ukrajinci shvatili da Julija Timošenko samo gleda interese Zapada i da uopće ne zna voditi državu, glasaju za Janukoviča, koji je, opet uz potporu Washingtona i EU, svrgnut prevratom u veljači ove godine.
Širenje NATO saveza do 2009.
Kada bi Ukrajina jednog dana postala članica NATO saveza, to bi značilo radikalnu promjenu u ravnoteži strateških snaga i postala bi realna prijetnja ruskoj sigurnosti. U kombinaciji s konvencionalnim oružjem, komponente američkog proturaketnog štita na ukrajinskom teritoriju bi imalo veliki utjecaj na kompletni obrambeni sustav Ruske Federacije.
Osim toga, čelnici NATO saveza su u svoje vojne strukture počeli uključivati i oružane snage Švedske i Finske. Upravo ovih dana je još jedan poznati nobelovac za mir, bivši finski predsjednik Martti Ahtisaari, pozvao Finsku i Švedsku da kao aktivne članice pristupe NATO savezu i ispada da je Dmitriy Rogozin bio u pravu kada ga je 2010. nazvao "američkom marionetom koja je imala svoju cijenu za posao odrađen na Kosovu".
Iako je trenutno suradnja tih zemalja ograničena na zajedničke vojne vježbe s NATO-om, ne može se isključiti mogućnost da se situacija promijeni, pogotovo ako na vlast dođu konzervativne snage. Uzmimo primjer Finske koja je, jednako kao i Jugoslavija, zahvaljujući ulozi "tampon države" između Sovjetskog Saveza i Zapada desetljećima uspješno prosperirala i što bi se dogodilo da tamo apsolutnu vlast dobiju političari bliski bivšem predsjedniku Ahtisaariju.
Ovaj obrazac je nekada značio da se Rusija mora ponašati u skladu s ulogom koju joj je dodijelio "pobjednik", koji namjerava tiho progutati susjedne zemlje i izaći na ruske granice. Tako je bilo u '90-ih i kada je širenje NATO saveza izbilo na prirodne ruske granice u baltičkim zemljama. Daljnje kretanje prema istoku je otežano ne samo iz čisto tehničkih razloga, nego i zbog promjene u vanjskoj politici Moskve koja se po odlasku Jeljcina počela otvoreno suprotstavljati ovakvim zahtjevima.
Gruzija i Ukrajina su nakon "plinskog rata" 2006., NATO summita u Bukureštu u travnju 2008. i intervencije ruske vojske u Južnoj Osetiji i Abhaziji iste godine postali nešto poput "tampon država", ali je sve ove godine prikriveno trajala ozbiljna ideološka borba koja još nije završila. Ovdje nije riječ o simboličnom primanju novih zemalja u vojno-politički blok "zbog obrane istih demokratskih i civilizacijskih vrijednosti", nego se radi o stvarnoj vojnoj prijetnji s dalekosežnim posljedicama.
Planovi NATO saveza na summitu u Bukureštu u proljeće 2008.
Čak i uz mogućnost daljnjeg odcjepljenja istočnih i jugoistočnih regija Ukrajine, ostale regije odane "vladi" u Kijevu bi postale poligon za vojne strukture NATO-a koje bi u geostrateškom smislu radikalno promijenile omjer snaga u tom dijelu Europe.
Ruski vojni analitičar, politolog, i stručnjak za Kavkaz i Balkan, Evgenij Kryitikov, piše "kako bi aktivnosti NATO saveza s postrojbama oružanih snaga Švedske i Finske na kraju mogle otvoriti novo područje sukoba s Moskvom. Šveđani i Finci poručuju "kako su manevri ograničeni na uporabu mornarice i ratnog zrakoplovstva", ali scenarij u kojem bi ta suradnja vodila ka uključivanju te dvije zemlje u NATO savez je sigurno nešto što Moskva neće tako lako dozvoliti i u tom kontekstu treba gledati i upozorenja ruskog ministra obrane Sergeja Shoigua, koji je Washingtonu poručio "da prestane s gomilanjem trupa na ruskim granicama". (Ruski ministar obrane na telefonu s američkim kolegom: "Gomilanje NATO snaga uz Rusiju je bez presedana, retorika se mora smanjiti")
U ovom području je "crvena linija": zadržati neutralan status Ukrajine, Gruzije, Švedske i Finske. Sukob zbog širenja NATO saveza na prve dvije zemlje je već otvoren u svakom smislu, a oko druge dvije se za sada vodi samo teoretski i u medijskim raspravama.
Na prvi pogled, namjerno uzrokovan pad cijena nafte, plina, ugljena i strateških metala je jedan od najvećih izazova za Rusiju u ovom "neobjavljenom ratu" sa Sjedinjenim Državama i Europskom unijom. Ovdje je potrebno reći da je pad cijene nafte ispod 25 dolara za barel "crvena linija" nakon koje prijeti apokalipsa i katastrofa univerzalnih razmjera, i to ne samo za Rusiju. Predsjednik Obama je već rekao da zapadni svijet može uvesti u režim sankcije koje će promijeniti cijeli globalni ekonomski sustav. Međutim, na najavu trećeg kruga sankcija Rusiji je cijena nafte pala je na nešto manje od 110 dolara po barelu, a u srpnju prošle godine se kretala od 108 do 100 dolara po barelu. Dakle nakon neuspjelog puta u Saudijsku Arabiju kojoj je za proračun potrebna cijena od 90 dolara, izgleda da Amerika trenutno nema mogućnosti utjecati na cijenu nafte na svjetskom tržištu. Štoviše, International Business Times piše kako Obamine prijetnje samo dižu cijenu nafte, a George Soros je došao na "briljantnu ideju" da SAD puste u prodaju svoje strateške rezerve "kako bi uništili Rusiju".
George Soros je krajem ožujka Obami "savjetovao da u prodaju pusti američke starteške rezerve nafte, obori cijenu i tako uništi Rusiju"
Naravno, Obamine izjave se mogu tumačiti kao: "U panici smo, ali vas se ne bojimo!". Istina, Sjedinjene Američke Države mogu u suradnji sa zemljama Zaljeva i Norveškom kolektivno istodobno spustiti cijenu po barelu za "čak" 8 dolara. Takve prijetnje su upućivane Rusiji i pred invaziju na Irak 2003., ali je i tada svima bilo jasno da SAD vjerojatno nikada neće poduzeti takve radikalne akcije.
Prvo, zapadni svijet nije zainteresiran za trenutno uništenje ruske ekonomije, koje bi imalo nepredvidive posljedice društvene i vojno-političke prirode. Drugo, čak i u američkom Kongresu znaju da će Rusija u tom slučaju doslovno fizički braniti svoje nacionalne interese. Treće, konzervativne snage u Kongresu (osim Johna McCaina sklonog "Tomahawk demokraciji" op.a.) zbog Vladimira Putina nisu skloni sukobu koji bi doveo do kolapsa na globalnoj razini. Četvrto, gubitak europskih energetskih zaliha iz Rusije je mogućnost koja je mobilizirala sve one koji bi u tom slučaju propali, a riječ je o nizu multinacionalnih kompanija koje posluju s Rusijom. Peto, Washington mora uvjeriti zemlje Perzijskog zaljeva da mu se pridruže u uništenju Rusije, što je gotovo nemoguće s obzirom na unutarnje prijepore unutar Zaljevskog vijeća, Katara s jedne strane i Bahreina, UAE i Saudijske Arabije s druge, ali i zbog Omana koji surađuje s Iranom, saveznikom Moskve. Barack Obama se u ovom trenutku prema svima postavlja kao "saveznik" i partner, a zaljevski monarsi ne vole takav pristup i žele da se State Department napokon odluči koja mu je prava politika u odnosu na ključne regionalne probleme zbog koji je eskalirao sukob između Riyadha i Dohe, a kasnije između ostalih članica GCC-a. Šesto, tu je OPEC čije su odluke vrlo pragmatične i ne podliježu emocijama.
Cijena nafte se kreće negdje oko 100 dolara po barelu i SAD prema procjeni mogu je oboriti za najviše 8 dolara, posebno zbog politike Washingtona u Perzijskom zaljevu, a koji i sam ima veliku potrošnju, kao i zbog nesuglasica Katara i Saudijske Arabije
Naravno, Amerika može zaobilazeći OPEC i ići na povećanje proizvodnje, te utjecati na cijene nafte i sniziti ih na razinu koja može kritički utjecati na rusko gospodarstvo. Tako se otprilike ponašala Reaganova administracija protiv Sovjetskog Saveza. Međutim, ovo nije kraj '70-ih i svjetska ekonomija je puno više povezana. Takav bi potez osjetile i zemlje koje su "centri moći" kao što su Kina i Brazil, porom zemlje skupine BRICS u cjelini, koje također ne mogu dozvoliti takvu agresivnu politiku na energetskom tržištu. Bez obzira gdje bili u Europi, "diversifikacija" energetske opskrbe i drugih sirovina koje dolaze iz Rusije se neće ostvariti još dugi niz godina i sva naklapanja o ukapljenom plinu, LNG terminalima, drugim izvorima služe samo za povećanje tiraža dnevnih listova i političarima koji se takvim lažima služe u skupljanju jeftinih bodova. Kada bolje pogledate, nije naručen niti jedan studij izvodivosti za LNG terminale tako velikih kapaciteta, a emisari iz Katara u Hrvatskoj su došli kako bi posjetili riječku džamiju, dok su za terminal odgovorili: "Vidjet ćemo, razgovarati ćemo o tome drugom prilikom." Eksperti u energetskom sektoru tvrde kako američki LNG izvoz ne predstavlja nikakvu kratkoročnu prijetnju ruskom izvozu plina u Europu.
Osim toga, neizbježni potres na burzama će negativno utjecati i na zapadne ekonomije, što bi uzrokovalo krizu u deviznom tržištu, preraspodjeli portfelja i na kraju bankarsku krizu. Kada se izračunaju sve posljedice takvih velikih makroekonomskih promjena, takvo što je nemoguće.
Strateški uspjesi u ovoj fazi novog Hladnog rata bi se mogli ostvariti za deset godina, pod uvjetom da cijelo vrijeme postoji konsenzus među zapadnim saveznicima, da Rusija sjedi skrštenih ruku i strpljivo promatra kako propada. Ništa od svega toga nije moguće, a kada i ako u budućnosti dođe do iracionalne odluke Bijele kuće i bez obzira na posljedice da se krene u agresivno obaranje cijene nafte. Nejasno je zbog čega su u Washingtonu tako bijesni i je li to samo zbog povratka Krima Rusiji? Ali, to je također "crvena linija" kada će Moskva reagirati svim raspoloživim sredstvima, u protivnom će nakon raspada Sovjetskog Saveza uslijediti i raspad Ruske Federacije, što ni Putin, niti bilo koji državnik koji dođe poslije njega neće dozvoliti.
Iako je američki ministar obrane Robert Gates 2010. obznanio "kako Pentagon napušta doktrinu vođenja dva simultana konvencionalna rata i da će se fokusirati na širi raspon izazova, uključujući terorizam i cyber-sigurnosti", veći dio američkih generala smatra kako, koristeći se visoko sofisticiranom tehnologijom, SAD još uvijek istodobno mogu voditi dva regionalna sukoba prosječnog intenziteta. Zbog toga je predsjednik Obama zapovjedio da se obustave diplomatski odnosi sa Sirijom, u ožujku protjerao sirijske veleposlanike iz Washingtona i zapovjedio jačanje ratne flote u Istočnom Mediteranu.
"Crvena linija" u ovom slučaju može biti ničim izazvana agresija Sjedinjenih Država - zajedno sa svojim NATO saveznicima ili bez njih, sasvim svejedno - protiv Sirije, što bi bio "asimetrični odgovor" u slabljenju utjecaja Rusije.
Razlog više bi mogao biti i službeno priopćenje Damaska da Sirija želi pristupiti Šangajskoj organizaciji za suradnju i postati članicom Euroazijske carinske unije. Treba podsjetiti kako bi se ovo moglo smatrati konačnom odgovorom Damaska na prijedlog Moskve, budući da je još 2011. zamjenik premijera Rusije koji je ovlašten da vodi pregovore između Rusije i Sirije, Aleksandar Khloponin, izvijestio rusku vladu o "uspješnim razgovorima sa sirijskim ministrom financija Mohammedom Al-Dzhleylatiem".
Vlada u Damasku je službeno priopćila kako želi da Sirija postane punopravna članica Šangajske organizacije i Euroazijske carinske unije oko čega se pregovaralo još 2011.
To što je Sirija uništila gotovo kompletan kemijski arsenal apsolutno nema nikakve veze, Barack Obama ionako nikada nije u potpunosti odustao od agresije na tu zemlju.
Napasti slabijeg je oduvijek bila taktika Pentagona i američka administracija može pasti u iskušenje primjene strategije vršenja pritiska na Rusiju preko njezinih saveznika u različitim dijelovima svijeta i različitim metodama. Takav potez ne bi bio ništa novo i to je ionako praksa već dugi niz godina koja je do "savršenstva" razrađena u "Doktrini Wolfowitz". Već dva desetljeća se u zemljama koje otvoreno surađuju s Moskvom nasilno postavljaju marionetske vlade odane Zapadu, Obojenim revolucijama ili otvorenom agresijom. (Analiza: Ukrajina je SAD-u završna faza doktrine Wolfowitz, ulazak ruske vojske samo je pitanje trenutka)Sam Obama je u više navrata govorio o "kompleksnim mjerama" koje mogu biti neizravne, poput ekonomskih, informacijskih ili humanitarnih, te izravne, što znači pokretanje "legitimne" agresije protiv ruskih saveznika.
Nažalost, takav scenarij je moguć i to unatoč činjenici da se Obama u više navrata pokazao nespremnim i u zadnji tren odustajao od otvorenog oblika oružanog sukoba. U isto vrijeme, njegova vjera u visoko sofisticirano oružje, te kako Sjedinjene Države u tom sektoru imaju apsolutnu prednost u odnosu na Rusiju, mogu dovesti do pokretanja nekakvog oblika agresije protiv Sirije.
U ozračju ekstremnih napetosti ne postoji jamstvo da se u sukob neće umiješati Iran i Izrael, što bi na Bliskom Istoku dovelo do domino efekta.
Izravna ruska vojna intervencija na strani Sirije je moguća samo ograničenim sredstvima, ali zato Iran projektilima srednjeg dometa prije prvog lansiranja u potpunosti može paralizirati akcije Izraela. Treba reći da mogućnost takvog velikog rata na Bliskom Istoku izgleda zastrašujuće, jer je i mogao eskalirati i dovesti do uporabe taktičkog nuklearnog oružja.
Značajan dio američkih oružanih snaga u Afganistanu bi u tom slučaju bile blokirane i bez mogućnosti daljnje opskrbe. Destabilizacija Kurdistana bi tada bila pitanje trenutka, a sa svakim lansiranjem projektila "Tomahawk" bi se igrala suptilna igra oko spuštanja cijena nafte.
Iz tih nekoliko razloga "diversifikacija" metoda pritiska na Rusiju u takvom okruženju ne može uspjeti. Iako ruski vojni proračun raste sve bržim tempom, ovaj problem bi mogao destabilizirati cijeli svijet, ne samo Bliski Istok i širu regiju. Washington stoga može izgubiti sve izglede za pregovore s Iranom oko nuklearnog programa, a Vladimira Putina i Sergeja Lavrova bi prisilili da Iranu daju ogromne ustupke koji bi Teheranu pomogli da proizvedu nuklearno oružje za manje od godinu dana. Iran je već sad u mogućnosti da koristi "prljavu" bombu, iako ničim ne pokazuje da mu je to i namjera.
Međutim, želja da se na neki način kompenziraju porazi koje je Washington u više navrata pretrpio od Putina, moglo bi Obamu natjerati da potraži "pobjedu" negdje drugdje u svijetu i ta je ideja stalno prisutna u usijanim glavama njegove administracije. U tom bi slučaju "crvena linija" bila prvi ispaljeni američki "Tomahawk".
Kako bi kompenzirao poraze pretrpljene od strane Putina, Obama bi se mogao odlučiti na agresiju na Siriju i prvi ispaljeni "Tomahawk" bi za Moskvu bila "crvena linija" jednako kao sada Ukrajina
U pojedinim krugovima u Sjedinjenim Državama se čuje želja da se aktivnosti i dalje aktivnih islamističkih terorističkih skupina preusmjere prema Rusiji, što je još ciničnije, nemoralnije i okrutnije, nego što izgleda na pravi pogled. U ovom slučaju, "crvena linija" za Rusiju će biti prvi teroristički napad na teritoriju Ruske Federacije u kojem bi se nekako mogla naslutiti "Američka veza".
Američke tajne službe vrlo lako mogu stupiti u kontakt s islamističkim skupinama na Kavkazu, a dokaza o američkim agentima u tom području možete naći gdje hoćete, kao na primjer kada je ruski FSB početkom prošle protjerao dva agenta CIA-e koji su se kretali po Sjevernom i Južnom Kavkazu i imali kontakte s lokalnim salafističkim ekstremistima. Pista nakon terorističkog napada u Tatarstanu u srpnju 2012. također vodi do američke Središnje obavještajne agencije (CIA) i ovaj način destabilizacije Rusije također ne bi bio ništa novo.
Osim toga, NATO trupe u Afganistanu su u stalnom kontaktu s različitim skupinama povezanim s talibanima i Al Qaedeom, ali i s talibanskim vođama osobno. Taktika manjih ustupaka i pregovori dugo su bila uobičajena praksa okupacijskih snaga. Iako je pravi oružani sukob bio u tijeku, metode obavještajnog rada su uvijek iste, a njima se koriste sve službe na svijetu. To naravno uključuje i stalnu prikrivenu vezu s teroristima. Obično se ti kontakti održavaju kako bi se spriječili teroristički napadi, ali se ti kanali mogu koristiti za "preusmjeravanje" agresije u drugom smjeru. Otprilike na taj su način Amerikanci preuzeli posao s narkoticima i jednostavno preusmjerili protok afganistanskog heroina na sjever, uključujući i Rusiju.
Ipak, svi se nadaju da Washington tako podmukao način osvete neće koristiti protiv Rusije, u protivnom im Moskva to nikako ne bi mogla oprostiti.
Sučeljavanje u području nuklearnog oružja i opće utrke u naoružanju je možda najozbiljnija prijetnja sigurnosti i nacionalnim interesima Rusije i to je jedino područje u kojem Rusija i SAD nikada neće biti saveznici, čak ni u najmanjim detaljima.
SAD je zadržao kontrolu nad svojim nuklearnim oružjem, a pristup Washingtona je karakterističan za razdoblje vrhunca Hladnog rata. Praktična svrha svih vojnih i diplomatskih napora Washingtona u nuklearnom sektoru je uništenje ruskog nuklearnog potencijala do kritičnog minimuma ili stvoriti vojno-strateške okolnosti u kojima ne bi bila moguća nuklearna odmazda od strane Ruske Federacije i njezinih saveznika.
Da bi u tome uspjeli, Sjedinjene Države dosljedno izlaze s nizom inicijativa za "razoružanje", koje uvijek prati jaka informativna kampanja. Na primjer, najnovija Obamina inicijativa - "Global Zero)" - predlaže da se smanji broj strateških nuklearnih bojevih glava na 900 jedinica, a polovica njih ne bi trebale uopće biti operativne, već bi trebale biti zapakirane i spremne tek za 24-72 sata, a druga polovina pohranjena u skladištima. Kada ovo čujemo Obama zaslužuje još jednu Nobelovu nagradu za mir, ali nitko ne govori da su američke nuklearne snage razmještene zajedno s nuklearnim snagama Velike Britanije i Francuske, koje su izvan zakona, nitko ih ne nadzire, ne prati i ne ograničava.
Ukoliko pristane na provedbu ove američke inicijative, Ruska Federacija, koja bi tada bila "uvjetno nuklearna sila", neće biti u mogućnosti pružiti adekvatan odgovor na američku vojnu agresiju.
Obamina inicijativa Global Zero je hvale vrijedna jer predlaže da se starteško nuklearno oružje drži uskladišteno ili zapakirano, dakle nespremno za uporabu, samo se šuti da SAD svoje projektile drži zajedno s Francuskom i Velikom Britanijom, zemljama koje ne sudjeluju u inicijativi
No, to je tek početak. SAD također nastoje uključiti Rusku Federaciju u pregovore u smanjenju taktičkog nuklearnog naoružanja, koje sve do nedavno nije bilo upitno. Rusija se sa svojim novim oružjem može suprotstaviti bilo kome na regionalnoj razini i američka "mirotvorna inicijativa" ima za cilj nadoknaditi svoju nedovoljnu borbenu sposobnost u odnosu na snage Ruske Federacije.
Položaj Ruske Federacije značajno otežava i razmještanje američkog proturaketnog obrambenog sustava. Unatoč činjenici da u svom sadašnjem stanju kao vojni obrambeno-tehnički sustav ima neznatan utjecaj na ruske strateške snage, potencijalno u kombinaciji s promjenama u američkoj vojnoj doktrini to za Rusiju može biti vrlo opasno.
U kombinaciji s preciznim konvencionalnim projektilima predstavlja ozbiljnu prijetnju sigurnosti Ruske Federacije. Američki proturaketni štit na kraju može Rusiju lišiti mogućnosti primjene strateškog oružja i onesposobiti sustav nuklearnog odvraćanja.
Američki "Prompt Global Strike" je stvorio sustav nenuklearnih preciznih nadzvučnih snaga sposobnih za udar na najvažnije neprijateljske ciljeve što je brže moguće (samo nekoliko sati od odluke). Osim toga, izbor takvih sustava zaobilazi međunarodne ugovore i sporazume koji ograničavaju stvaranje i implementaciju ofenzivnih nuklearnih snaga, zadržavajući stratešku prednost prilikom napada.
Situacija u kojoj će se skladištiti ruski strateški nuklearni potencijal bi značilo kao da je djelomično i uništen. Preostali nuklearni potencijal bi u cijelosti, ili do točke u kojoj bi mogući odgovor bio sveden na najmanju moguću mjeru, bio neutraliziran od strane američkog proturaketnog obrambenog sustava. Svaki američki pokušaj u ovom smislu je - "crvena linija" za Rusiju.
Glavni tajnik NATO saveza Anders Fogh Rasmussen na konferenciji o sigurnosti u Münchenu u veljači ove godine od Rusije ultimativno traži da za bilo kakve pregovore smanji svoj taktički nuklearni potencijal
Smatra se da su nedavne polemike oko Arktika uglavnom povezane s energetskim resursima i novim plovnim putem koji je otvorio eru tranzita na Sjevernom polu. Za Arktik su sada svi zainteresirani, pa čak i "ekolozi" iz međunarodne organizacije "Greenpeace", vječno šutljivi Kanađani koji šalju vojsku na Sjeverni pol ili Danci koji također imaju jedno malo selo u tom području. Naravno, početak razvoja arktičkih rezervi ugljikovodika će dodatno ojačati rusku poziciju na tom tržištu i baš je platforma koja je bila metom napada "ekologa" pronašla novu vrstu visokokvalitetne nafte (Arctic Oil), da je Vladimir Putin 22. travnja odmah zapovjedio izgradnju baze za podmornice i brodove Sjeverne flote u tom području, a na sjednici Nacionalne sigurnosti je osnovana nova postrojba Federalne službe sigurnosti koja će vršiti dužnost na Arktiku.
Međutim, Arktički ocean, pogotovo ledeni dio, je u strateškim ratnim planovima Sjedinjenih Država i NATO saveza, kao možda najsavršeniji od svih dostupnih mostobrana za prvi nuklearni udar, ali i napad preciznim strateškim nenuklearnim oružjem. Prostor Arktika je i poligon za zračne napade.
U posljednjih nekoliko godina Rusija također povećava svoju stratešku vojnu komponentu na dalekom sjeveru. Žurno se popravljaju takozvana "uzletišta" preostala iz Sovjetskog Saveza, koje su '90-ih godina bila u stanju raspada. Naglo se povećava broj nuklearnih podmornica i obnavlja ratno zrakoplovstvo.
U posljednjih mjesec dana na Dalekom Sjeveru su održane demonstrativne vježbe uz korištenje ruskih zračnih snaga, marinaca i projektila dugog dometa
Razvija se i program za transformaciju flote ledolomaca, uključujući i one nuklearne. Valja naglasiti da je Rusija u tom području jedinstvena i ni jedna druga zemlja nema tako veliku flotu ledolomaca.
NATO strategija podrazumijeva izlaz u ledene vode Arktika s dvadesetak podmornica koje koordinirano mogu izvršiti preventivni nuklearni napad na ciljeve u bilo kojem području Ruske Federacije. To ne samo da kritično smanjuje vrijeme leta, neko se aktivno koristi i element iznenađenja, budući je sustav promatračnica na Arktiku uništen '90-ih i još nije obnovljen.
Zbog vojne komponente je Arktik vrlo atraktivan za SAD. Čak postojeće nepravilnosti u ovom ratnom planu ne umanjuje njegovu opasnost po nacionalnu sigurnost Ruske Federacije. "Crvena linija" bi u ovom slučaju bio dovoljan napad na Sjevernu flotu u ophodnji, kao i podvodne aktivnosti koje Amerikanci vrše u tom području.
Vježbe ruskih padobranaca na Arktiku:
SAD i njegovi saveznici i dalje ideološki opoziciju unutar Rusije smatraju glavnim adutom u borbi protiv "Putinovog režima". Strategija podrške unutarnjoj opoziciji je i imala neke izglede u obliku stvaranja klase profesionalnih protivnika režima, ali sada, u kontekstu popularnosti ureda predsjednika, to komponenta gubi značaj. Nedavne akcije oporbe konačno su je diskreditirale i gotovo se pretvorila u "sektu", a ne političku snagu čiji članovi nekoga mogu uvjeriti u ono što pričaju i da će ostvariti nekakav napredak u društvu.
Ove skupine sada mijenjaju aktivnosti. Ne pokreću se masovne akcije ili ulični prosvjedi, čak nema ni klasičnih zahtjeva za "borbu protiv korupcije". Sada se koriste stručnim intelektualnim pritiskom, kao što na primjer promiču američko stajalište o problemu nuklearnog naoružanja.
Financiranje i strane međunarodne donacije će se preusmjeriti iz oblasti ljudskih prava u smjeru organiziranja kampanja "za zaštitu okoliša" i "stručnih zajednica" koje mogu utjecati, ne samo na javno mnijenje, nego i na donošenje zakona koji mogu utjecati na obranu, tehnološka i strateški važna područja. Iako je moguće, pratiti ove aktivnosti je izuzetno teško, prvenstveno na intelektualnim i sličnim razinama.
"Crvena crta" ovdje može biti samo ako Zapadni plaćenici pređu na nasilne ulične akcije, što je malo vjerojatno s obzirom na potpuni nedostatak podrške od strane oporbe, pa čak i urbane intelektualne elite u prijestolnici.
Iz govora Vladimira Putina kojeg je održao povodom ujedinjenja Krima s Rusijom mnogima će ostati u sjećanju rečenica: "Zapad je prešao crtu!". Ta je retorika odlika Washingtona i svi pamtimo njihovih bezbroj "crvenih linija", no sada je Moskva objavila svoje. Oni koji malo bolje prate međunarodnu scenu bi ih mogli nabrojati nekoliko, a Ukrajina svakako nije jedina. Kada je Putin rekao da se Rusiju "stalno pokušava stjerati u kut", mislio je na sve što Zapad čini još od raspada Sovjetskog Saveza, dok je Moskva uporno kroz međunarodne institucije, pozivajući se na međunarodno pravo, rezolucije Ujedinjenih naroda i Vijeća sigurnosti, kroz zajednička povjerenstva za suradnju i razne inicijative pokušavala objasniti – prije svega Washingtonu - da se njeni interesi moraju uzeti u obzir i da jednostrane odluke kojima se želi ograničiti međunarodni utjecaj Rusije samo vode u sukob. Budući da Zapad nije ispunio nijedno obećanje, Rusima je postalo jasno da više ne mogu imati povjerenja u Washington, Bruxelles i krovnu vojno-političku organizaciju "koja štiti demokratske, civilizacijske i ljudske vrijednosti" – NATO savez.
Nakon raspuštanja "Varšavskog ugovora" i pogaženog obećanja o neširenju NATO saveza na istok, jednostrane agresije Zapada 1999. na Saveznu Republiku Jugoslaviju, sporazuma o nuklearnom razoružanju nakon čega Amerika u Europi "zbog iranske prijetnje" počinje graditi proturaketni štit, posebice nakon što je Rusija u Vijeću sigurnosti podržala rezoluciju kojom je NATO savez u Libiji trebao štititi civile, a iskoristio je za svrgavanje pukovnika Muammara Gadafija – nikakvo povjerenje u sporazume i dogovore sa Zapadom više nema smisla. Prevrat u Kijevu, kojem su kumovali ministri vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Poljske, je bila kap koja je prelila čašu. Nije trebalo dugo čekati da takozvani "premijer" Arseniy Yatsenyuk i falangisti u Vrhovnoj Radi pokažu svoje pravo lice. Odmah su krenuli u prekrajanje zakona "koji pogoduju Rusima" i javno obznanili "kako je strateški cilj Ukrajine ulazak u EU i NATO savez". Naravno da su to želje njihovih sponzora i nalogodavaca. Za 47 milijuna Ukrajinaca kojima prijeti glad, nezaposlenost i dužničko ropstvo s iznosom kojeg Međunarodnom monetarnom fondu i ostalim kreditorima nikada neće moći vratiti takva "svijetla budućnost" sigurno nije strateški cilj.
Danas se svi mediji fokusiraju na događaje na jugoistoku Ukrajine, što je samo epilog ove višedesetljetne farse. Rusiju se optužuje za uplitanje u "unutarnje prilike susjedne zemlje", "kršenje međunarodnog prava", "agresiju" i što sve ne, a zaboravljaju da govor ruskog predsjednika od 18. ožujka ima puno dublju poruku kojom je htio naglasiti da Moskva više neće šutjeti na licemjernu, agresivnu, arogantnu i ratnohuškačku politiku Washingtona, pogotovo kada je riječ o nacionalnim interesima Ruske Federacije. Ti se interesi trenutno ne pokušavaju ugroziti samo u Ukrajini i Putinov govor posvećen vraćanju Krima u okrilje ruske države je ujedno i poruka da će Moskva jednako čvrsto i odlučno reagirati u ostalim situacijama.
Ovdje se treba vratiti dvadesetak godina unatrag i pokušati pojasniti koje su to "ruske linije" na koje će Zapad, ukoliko ih se usudi prijeći, dobiti čvrst i odlučan odgovor.
"Crvene linije" Ruske Federacije
Proširenje NATO saveza na istok
Proširenje NATO saveza na istok je bila kruna pobjede u Hladnom ratu protiv Sovjetskog Saveza. Obećanja koja je dobio Gorbačov nisu vrijedila ništa i sve što je NATO do sada ostvario, stvar je prošlosti. Sa zemljama istočnog bloka i bivše Jugoslavije koje su postale članice NATO saveza do 2009. u sjedištu u Bruxellesu nisu imali nekih većih problema ili otpora i sve je teklo po njihovom planu. Međutim, nekontrolirano širenje NATO saveza u istočnoj Europi je posve sigurno jedna od "crvenih linija" za Rusiju. Kad se NATO približio ruskim granicama, zemlje poput Ukrajine i Gruzije su postale svojevrsne "tampon države" između Rusije i Zapada. Sjedinjene Države i njihovi saveznici će učiniti sve što je moguće kako bi u tom području povećali svoj utjecaj. Jedan od načina je postavljanje marionetskih vlada, kao što se dogodilo s postavljanjem Mihaila Saakashvilija za predsjednika Gruzije ili Narančastom revolucijom u Ukrajini. Kada su Ukrajinci shvatili da Julija Timošenko samo gleda interese Zapada i da uopće ne zna voditi državu, glasaju za Janukoviča, koji je, opet uz potporu Washingtona i EU, svrgnut prevratom u veljači ove godine.
Širenje NATO saveza do 2009.
Kada bi Ukrajina jednog dana postala članica NATO saveza, to bi značilo radikalnu promjenu u ravnoteži strateških snaga i postala bi realna prijetnja ruskoj sigurnosti. U kombinaciji s konvencionalnim oružjem, komponente američkog proturaketnog štita na ukrajinskom teritoriju bi imalo veliki utjecaj na kompletni obrambeni sustav Ruske Federacije.
Osim toga, čelnici NATO saveza su u svoje vojne strukture počeli uključivati i oružane snage Švedske i Finske. Upravo ovih dana je još jedan poznati nobelovac za mir, bivši finski predsjednik Martti Ahtisaari, pozvao Finsku i Švedsku da kao aktivne članice pristupe NATO savezu i ispada da je Dmitriy Rogozin bio u pravu kada ga je 2010. nazvao "američkom marionetom koja je imala svoju cijenu za posao odrađen na Kosovu".
Iako je trenutno suradnja tih zemalja ograničena na zajedničke vojne vježbe s NATO-om, ne može se isključiti mogućnost da se situacija promijeni, pogotovo ako na vlast dođu konzervativne snage. Uzmimo primjer Finske koja je, jednako kao i Jugoslavija, zahvaljujući ulozi "tampon države" između Sovjetskog Saveza i Zapada desetljećima uspješno prosperirala i što bi se dogodilo da tamo apsolutnu vlast dobiju političari bliski bivšem predsjedniku Ahtisaariju.
Ovaj obrazac je nekada značio da se Rusija mora ponašati u skladu s ulogom koju joj je dodijelio "pobjednik", koji namjerava tiho progutati susjedne zemlje i izaći na ruske granice. Tako je bilo u '90-ih i kada je širenje NATO saveza izbilo na prirodne ruske granice u baltičkim zemljama. Daljnje kretanje prema istoku je otežano ne samo iz čisto tehničkih razloga, nego i zbog promjene u vanjskoj politici Moskve koja se po odlasku Jeljcina počela otvoreno suprotstavljati ovakvim zahtjevima.
Gruzija i Ukrajina su nakon "plinskog rata" 2006., NATO summita u Bukureštu u travnju 2008. i intervencije ruske vojske u Južnoj Osetiji i Abhaziji iste godine postali nešto poput "tampon država", ali je sve ove godine prikriveno trajala ozbiljna ideološka borba koja još nije završila. Ovdje nije riječ o simboličnom primanju novih zemalja u vojno-politički blok "zbog obrane istih demokratskih i civilizacijskih vrijednosti", nego se radi o stvarnoj vojnoj prijetnji s dalekosežnim posljedicama.
Planovi NATO saveza na summitu u Bukureštu u proljeće 2008.
Čak i uz mogućnost daljnjeg odcjepljenja istočnih i jugoistočnih regija Ukrajine, ostale regije odane "vladi" u Kijevu bi postale poligon za vojne strukture NATO-a koje bi u geostrateškom smislu radikalno promijenile omjer snaga u tom dijelu Europe.
Ruski vojni analitičar, politolog, i stručnjak za Kavkaz i Balkan, Evgenij Kryitikov, piše "kako bi aktivnosti NATO saveza s postrojbama oružanih snaga Švedske i Finske na kraju mogle otvoriti novo područje sukoba s Moskvom. Šveđani i Finci poručuju "kako su manevri ograničeni na uporabu mornarice i ratnog zrakoplovstva", ali scenarij u kojem bi ta suradnja vodila ka uključivanju te dvije zemlje u NATO savez je sigurno nešto što Moskva neće tako lako dozvoliti i u tom kontekstu treba gledati i upozorenja ruskog ministra obrane Sergeja Shoigua, koji je Washingtonu poručio "da prestane s gomilanjem trupa na ruskim granicama". (Ruski ministar obrane na telefonu s američkim kolegom: "Gomilanje NATO snaga uz Rusiju je bez presedana, retorika se mora smanjiti")
U ovom području je "crvena linija": zadržati neutralan status Ukrajine, Gruzije, Švedske i Finske. Sukob zbog širenja NATO saveza na prve dvije zemlje je već otvoren u svakom smislu, a oko druge dvije se za sada vodi samo teoretski i u medijskim raspravama.
Cijena energenata
Na prvi pogled, namjerno uzrokovan pad cijena nafte, plina, ugljena i strateških metala je jedan od najvećih izazova za Rusiju u ovom "neobjavljenom ratu" sa Sjedinjenim Državama i Europskom unijom. Ovdje je potrebno reći da je pad cijene nafte ispod 25 dolara za barel "crvena linija" nakon koje prijeti apokalipsa i katastrofa univerzalnih razmjera, i to ne samo za Rusiju. Predsjednik Obama je već rekao da zapadni svijet može uvesti u režim sankcije koje će promijeniti cijeli globalni ekonomski sustav. Međutim, na najavu trećeg kruga sankcija Rusiji je cijena nafte pala je na nešto manje od 110 dolara po barelu, a u srpnju prošle godine se kretala od 108 do 100 dolara po barelu. Dakle nakon neuspjelog puta u Saudijsku Arabiju kojoj je za proračun potrebna cijena od 90 dolara, izgleda da Amerika trenutno nema mogućnosti utjecati na cijenu nafte na svjetskom tržištu. Štoviše, International Business Times piše kako Obamine prijetnje samo dižu cijenu nafte, a George Soros je došao na "briljantnu ideju" da SAD puste u prodaju svoje strateške rezerve "kako bi uništili Rusiju".
George Soros je krajem ožujka Obami "savjetovao da u prodaju pusti američke starteške rezerve nafte, obori cijenu i tako uništi Rusiju"
Naravno, Obamine izjave se mogu tumačiti kao: "U panici smo, ali vas se ne bojimo!". Istina, Sjedinjene Američke Države mogu u suradnji sa zemljama Zaljeva i Norveškom kolektivno istodobno spustiti cijenu po barelu za "čak" 8 dolara. Takve prijetnje su upućivane Rusiji i pred invaziju na Irak 2003., ali je i tada svima bilo jasno da SAD vjerojatno nikada neće poduzeti takve radikalne akcije.
Prvo, zapadni svijet nije zainteresiran za trenutno uništenje ruske ekonomije, koje bi imalo nepredvidive posljedice društvene i vojno-političke prirode. Drugo, čak i u američkom Kongresu znaju da će Rusija u tom slučaju doslovno fizički braniti svoje nacionalne interese. Treće, konzervativne snage u Kongresu (osim Johna McCaina sklonog "Tomahawk demokraciji" op.a.) zbog Vladimira Putina nisu skloni sukobu koji bi doveo do kolapsa na globalnoj razini. Četvrto, gubitak europskih energetskih zaliha iz Rusije je mogućnost koja je mobilizirala sve one koji bi u tom slučaju propali, a riječ je o nizu multinacionalnih kompanija koje posluju s Rusijom. Peto, Washington mora uvjeriti zemlje Perzijskog zaljeva da mu se pridruže u uništenju Rusije, što je gotovo nemoguće s obzirom na unutarnje prijepore unutar Zaljevskog vijeća, Katara s jedne strane i Bahreina, UAE i Saudijske Arabije s druge, ali i zbog Omana koji surađuje s Iranom, saveznikom Moskve. Barack Obama se u ovom trenutku prema svima postavlja kao "saveznik" i partner, a zaljevski monarsi ne vole takav pristup i žele da se State Department napokon odluči koja mu je prava politika u odnosu na ključne regionalne probleme zbog koji je eskalirao sukob između Riyadha i Dohe, a kasnije između ostalih članica GCC-a. Šesto, tu je OPEC čije su odluke vrlo pragmatične i ne podliježu emocijama.
Cijena nafte se kreće negdje oko 100 dolara po barelu i SAD prema procjeni mogu je oboriti za najviše 8 dolara, posebno zbog politike Washingtona u Perzijskom zaljevu, a koji i sam ima veliku potrošnju, kao i zbog nesuglasica Katara i Saudijske Arabije
Naravno, Amerika može zaobilazeći OPEC i ići na povećanje proizvodnje, te utjecati na cijene nafte i sniziti ih na razinu koja može kritički utjecati na rusko gospodarstvo. Tako se otprilike ponašala Reaganova administracija protiv Sovjetskog Saveza. Međutim, ovo nije kraj '70-ih i svjetska ekonomija je puno više povezana. Takav bi potez osjetile i zemlje koje su "centri moći" kao što su Kina i Brazil, porom zemlje skupine BRICS u cjelini, koje također ne mogu dozvoliti takvu agresivnu politiku na energetskom tržištu. Bez obzira gdje bili u Europi, "diversifikacija" energetske opskrbe i drugih sirovina koje dolaze iz Rusije se neće ostvariti još dugi niz godina i sva naklapanja o ukapljenom plinu, LNG terminalima, drugim izvorima služe samo za povećanje tiraža dnevnih listova i političarima koji se takvim lažima služe u skupljanju jeftinih bodova. Kada bolje pogledate, nije naručen niti jedan studij izvodivosti za LNG terminale tako velikih kapaciteta, a emisari iz Katara u Hrvatskoj su došli kako bi posjetili riječku džamiju, dok su za terminal odgovorili: "Vidjet ćemo, razgovarati ćemo o tome drugom prilikom." Eksperti u energetskom sektoru tvrde kako američki LNG izvoz ne predstavlja nikakvu kratkoročnu prijetnju ruskom izvozu plina u Europu.
Osim toga, neizbježni potres na burzama će negativno utjecati i na zapadne ekonomije, što bi uzrokovalo krizu u deviznom tržištu, preraspodjeli portfelja i na kraju bankarsku krizu. Kada se izračunaju sve posljedice takvih velikih makroekonomskih promjena, takvo što je nemoguće.
Strateški uspjesi u ovoj fazi novog Hladnog rata bi se mogli ostvariti za deset godina, pod uvjetom da cijelo vrijeme postoji konsenzus među zapadnim saveznicima, da Rusija sjedi skrštenih ruku i strpljivo promatra kako propada. Ništa od svega toga nije moguće, a kada i ako u budućnosti dođe do iracionalne odluke Bijele kuće i bez obzira na posljedice da se krene u agresivno obaranje cijene nafte. Nejasno je zbog čega su u Washingtonu tako bijesni i je li to samo zbog povratka Krima Rusiji? Ali, to je također "crvena linija" kada će Moskva reagirati svim raspoloživim sredstvima, u protivnom će nakon raspada Sovjetskog Saveza uslijediti i raspad Ruske Federacije, što ni Putin, niti bilo koji državnik koji dođe poslije njega neće dozvoliti.
Bliski Istok
Iako je američki ministar obrane Robert Gates 2010. obznanio "kako Pentagon napušta doktrinu vođenja dva simultana konvencionalna rata i da će se fokusirati na širi raspon izazova, uključujući terorizam i cyber-sigurnosti", veći dio američkih generala smatra kako, koristeći se visoko sofisticiranom tehnologijom, SAD još uvijek istodobno mogu voditi dva regionalna sukoba prosječnog intenziteta. Zbog toga je predsjednik Obama zapovjedio da se obustave diplomatski odnosi sa Sirijom, u ožujku protjerao sirijske veleposlanike iz Washingtona i zapovjedio jačanje ratne flote u Istočnom Mediteranu.
"Crvena linija" u ovom slučaju može biti ničim izazvana agresija Sjedinjenih Država - zajedno sa svojim NATO saveznicima ili bez njih, sasvim svejedno - protiv Sirije, što bi bio "asimetrični odgovor" u slabljenju utjecaja Rusije.
Razlog više bi mogao biti i službeno priopćenje Damaska da Sirija želi pristupiti Šangajskoj organizaciji za suradnju i postati članicom Euroazijske carinske unije. Treba podsjetiti kako bi se ovo moglo smatrati konačnom odgovorom Damaska na prijedlog Moskve, budući da je još 2011. zamjenik premijera Rusije koji je ovlašten da vodi pregovore između Rusije i Sirije, Aleksandar Khloponin, izvijestio rusku vladu o "uspješnim razgovorima sa sirijskim ministrom financija Mohammedom Al-Dzhleylatiem".
Vlada u Damasku je službeno priopćila kako želi da Sirija postane punopravna članica Šangajske organizacije i Euroazijske carinske unije oko čega se pregovaralo još 2011.
To što je Sirija uništila gotovo kompletan kemijski arsenal apsolutno nema nikakve veze, Barack Obama ionako nikada nije u potpunosti odustao od agresije na tu zemlju.
Napasti slabijeg je oduvijek bila taktika Pentagona i američka administracija može pasti u iskušenje primjene strategije vršenja pritiska na Rusiju preko njezinih saveznika u različitim dijelovima svijeta i različitim metodama. Takav potez ne bi bio ništa novo i to je ionako praksa već dugi niz godina koja je do "savršenstva" razrađena u "Doktrini Wolfowitz". Već dva desetljeća se u zemljama koje otvoreno surađuju s Moskvom nasilno postavljaju marionetske vlade odane Zapadu, Obojenim revolucijama ili otvorenom agresijom. (Analiza: Ukrajina je SAD-u završna faza doktrine Wolfowitz, ulazak ruske vojske samo je pitanje trenutka)Sam Obama je u više navrata govorio o "kompleksnim mjerama" koje mogu biti neizravne, poput ekonomskih, informacijskih ili humanitarnih, te izravne, što znači pokretanje "legitimne" agresije protiv ruskih saveznika.
Nažalost, takav scenarij je moguć i to unatoč činjenici da se Obama u više navrata pokazao nespremnim i u zadnji tren odustajao od otvorenog oblika oružanog sukoba. U isto vrijeme, njegova vjera u visoko sofisticirano oružje, te kako Sjedinjene Države u tom sektoru imaju apsolutnu prednost u odnosu na Rusiju, mogu dovesti do pokretanja nekakvog oblika agresije protiv Sirije.
U ozračju ekstremnih napetosti ne postoji jamstvo da se u sukob neće umiješati Iran i Izrael, što bi na Bliskom Istoku dovelo do domino efekta.
Izravna ruska vojna intervencija na strani Sirije je moguća samo ograničenim sredstvima, ali zato Iran projektilima srednjeg dometa prije prvog lansiranja u potpunosti može paralizirati akcije Izraela. Treba reći da mogućnost takvog velikog rata na Bliskom Istoku izgleda zastrašujuće, jer je i mogao eskalirati i dovesti do uporabe taktičkog nuklearnog oružja.
Značajan dio američkih oružanih snaga u Afganistanu bi u tom slučaju bile blokirane i bez mogućnosti daljnje opskrbe. Destabilizacija Kurdistana bi tada bila pitanje trenutka, a sa svakim lansiranjem projektila "Tomahawk" bi se igrala suptilna igra oko spuštanja cijena nafte.
Iz tih nekoliko razloga "diversifikacija" metoda pritiska na Rusiju u takvom okruženju ne može uspjeti. Iako ruski vojni proračun raste sve bržim tempom, ovaj problem bi mogao destabilizirati cijeli svijet, ne samo Bliski Istok i širu regiju. Washington stoga može izgubiti sve izglede za pregovore s Iranom oko nuklearnog programa, a Vladimira Putina i Sergeja Lavrova bi prisilili da Iranu daju ogromne ustupke koji bi Teheranu pomogli da proizvedu nuklearno oružje za manje od godinu dana. Iran je već sad u mogućnosti da koristi "prljavu" bombu, iako ničim ne pokazuje da mu je to i namjera.
Međutim, želja da se na neki način kompenziraju porazi koje je Washington u više navrata pretrpio od Putina, moglo bi Obamu natjerati da potraži "pobjedu" negdje drugdje u svijetu i ta je ideja stalno prisutna u usijanim glavama njegove administracije. U tom bi slučaju "crvena linija" bila prvi ispaljeni američki "Tomahawk".
Kako bi kompenzirao poraze pretrpljene od strane Putina, Obama bi se mogao odlučiti na agresiju na Siriju i prvi ispaljeni "Tomahawk" bi za Moskvu bila "crvena linija" jednako kao sada Ukrajina
Teroristička prijetnja
U pojedinim krugovima u Sjedinjenim Državama se čuje želja da se aktivnosti i dalje aktivnih islamističkih terorističkih skupina preusmjere prema Rusiji, što je još ciničnije, nemoralnije i okrutnije, nego što izgleda na pravi pogled. U ovom slučaju, "crvena linija" za Rusiju će biti prvi teroristički napad na teritoriju Ruske Federacije u kojem bi se nekako mogla naslutiti "Američka veza".
Američke tajne službe vrlo lako mogu stupiti u kontakt s islamističkim skupinama na Kavkazu, a dokaza o američkim agentima u tom području možete naći gdje hoćete, kao na primjer kada je ruski FSB početkom prošle protjerao dva agenta CIA-e koji su se kretali po Sjevernom i Južnom Kavkazu i imali kontakte s lokalnim salafističkim ekstremistima. Pista nakon terorističkog napada u Tatarstanu u srpnju 2012. također vodi do američke Središnje obavještajne agencije (CIA) i ovaj način destabilizacije Rusije također ne bi bio ništa novo.
Osim toga, NATO trupe u Afganistanu su u stalnom kontaktu s različitim skupinama povezanim s talibanima i Al Qaedeom, ali i s talibanskim vođama osobno. Taktika manjih ustupaka i pregovori dugo su bila uobičajena praksa okupacijskih snaga. Iako je pravi oružani sukob bio u tijeku, metode obavještajnog rada su uvijek iste, a njima se koriste sve službe na svijetu. To naravno uključuje i stalnu prikrivenu vezu s teroristima. Obično se ti kontakti održavaju kako bi se spriječili teroristički napadi, ali se ti kanali mogu koristiti za "preusmjeravanje" agresije u drugom smjeru. Otprilike na taj su način Amerikanci preuzeli posao s narkoticima i jednostavno preusmjerili protok afganistanskog heroina na sjever, uključujući i Rusiju.
Ipak, svi se nadaju da Washington tako podmukao način osvete neće koristiti protiv Rusije, u protivnom im Moskva to nikako ne bi mogla oprostiti.
Utrka u naoružanju i nuklearna prijetnja
Sučeljavanje u području nuklearnog oružja i opće utrke u naoružanju je možda najozbiljnija prijetnja sigurnosti i nacionalnim interesima Rusije i to je jedino područje u kojem Rusija i SAD nikada neće biti saveznici, čak ni u najmanjim detaljima.
SAD je zadržao kontrolu nad svojim nuklearnim oružjem, a pristup Washingtona je karakterističan za razdoblje vrhunca Hladnog rata. Praktična svrha svih vojnih i diplomatskih napora Washingtona u nuklearnom sektoru je uništenje ruskog nuklearnog potencijala do kritičnog minimuma ili stvoriti vojno-strateške okolnosti u kojima ne bi bila moguća nuklearna odmazda od strane Ruske Federacije i njezinih saveznika.
Da bi u tome uspjeli, Sjedinjene Države dosljedno izlaze s nizom inicijativa za "razoružanje", koje uvijek prati jaka informativna kampanja. Na primjer, najnovija Obamina inicijativa - "Global Zero)" - predlaže da se smanji broj strateških nuklearnih bojevih glava na 900 jedinica, a polovica njih ne bi trebale uopće biti operativne, već bi trebale biti zapakirane i spremne tek za 24-72 sata, a druga polovina pohranjena u skladištima. Kada ovo čujemo Obama zaslužuje još jednu Nobelovu nagradu za mir, ali nitko ne govori da su američke nuklearne snage razmještene zajedno s nuklearnim snagama Velike Britanije i Francuske, koje su izvan zakona, nitko ih ne nadzire, ne prati i ne ograničava.
Ukoliko pristane na provedbu ove američke inicijative, Ruska Federacija, koja bi tada bila "uvjetno nuklearna sila", neće biti u mogućnosti pružiti adekvatan odgovor na američku vojnu agresiju.
Obamina inicijativa Global Zero je hvale vrijedna jer predlaže da se starteško nuklearno oružje drži uskladišteno ili zapakirano, dakle nespremno za uporabu, samo se šuti da SAD svoje projektile drži zajedno s Francuskom i Velikom Britanijom, zemljama koje ne sudjeluju u inicijativi
No, to je tek početak. SAD također nastoje uključiti Rusku Federaciju u pregovore u smanjenju taktičkog nuklearnog naoružanja, koje sve do nedavno nije bilo upitno. Rusija se sa svojim novim oružjem može suprotstaviti bilo kome na regionalnoj razini i američka "mirotvorna inicijativa" ima za cilj nadoknaditi svoju nedovoljnu borbenu sposobnost u odnosu na snage Ruske Federacije.
Položaj Ruske Federacije značajno otežava i razmještanje američkog proturaketnog obrambenog sustava. Unatoč činjenici da u svom sadašnjem stanju kao vojni obrambeno-tehnički sustav ima neznatan utjecaj na ruske strateške snage, potencijalno u kombinaciji s promjenama u američkoj vojnoj doktrini to za Rusiju može biti vrlo opasno.
U kombinaciji s preciznim konvencionalnim projektilima predstavlja ozbiljnu prijetnju sigurnosti Ruske Federacije. Američki proturaketni štit na kraju može Rusiju lišiti mogućnosti primjene strateškog oružja i onesposobiti sustav nuklearnog odvraćanja.
Američki "Prompt Global Strike" je stvorio sustav nenuklearnih preciznih nadzvučnih snaga sposobnih za udar na najvažnije neprijateljske ciljeve što je brže moguće (samo nekoliko sati od odluke). Osim toga, izbor takvih sustava zaobilazi međunarodne ugovore i sporazume koji ograničavaju stvaranje i implementaciju ofenzivnih nuklearnih snaga, zadržavajući stratešku prednost prilikom napada.
Situacija u kojoj će se skladištiti ruski strateški nuklearni potencijal bi značilo kao da je djelomično i uništen. Preostali nuklearni potencijal bi u cijelosti, ili do točke u kojoj bi mogući odgovor bio sveden na najmanju moguću mjeru, bio neutraliziran od strane američkog proturaketnog obrambenog sustava. Svaki američki pokušaj u ovom smislu je - "crvena linija" za Rusiju.
Glavni tajnik NATO saveza Anders Fogh Rasmussen na konferenciji o sigurnosti u Münchenu u veljači ove godine od Rusije ultimativno traži da za bilo kakve pregovore smanji svoj taktički nuklearni potencijal
Arktik
Smatra se da su nedavne polemike oko Arktika uglavnom povezane s energetskim resursima i novim plovnim putem koji je otvorio eru tranzita na Sjevernom polu. Za Arktik su sada svi zainteresirani, pa čak i "ekolozi" iz međunarodne organizacije "Greenpeace", vječno šutljivi Kanađani koji šalju vojsku na Sjeverni pol ili Danci koji također imaju jedno malo selo u tom području. Naravno, početak razvoja arktičkih rezervi ugljikovodika će dodatno ojačati rusku poziciju na tom tržištu i baš je platforma koja je bila metom napada "ekologa" pronašla novu vrstu visokokvalitetne nafte (Arctic Oil), da je Vladimir Putin 22. travnja odmah zapovjedio izgradnju baze za podmornice i brodove Sjeverne flote u tom području, a na sjednici Nacionalne sigurnosti je osnovana nova postrojba Federalne službe sigurnosti koja će vršiti dužnost na Arktiku.
Međutim, Arktički ocean, pogotovo ledeni dio, je u strateškim ratnim planovima Sjedinjenih Država i NATO saveza, kao možda najsavršeniji od svih dostupnih mostobrana za prvi nuklearni udar, ali i napad preciznim strateškim nenuklearnim oružjem. Prostor Arktika je i poligon za zračne napade.
U posljednjih nekoliko godina Rusija također povećava svoju stratešku vojnu komponentu na dalekom sjeveru. Žurno se popravljaju takozvana "uzletišta" preostala iz Sovjetskog Saveza, koje su '90-ih godina bila u stanju raspada. Naglo se povećava broj nuklearnih podmornica i obnavlja ratno zrakoplovstvo.
U posljednjih mjesec dana na Dalekom Sjeveru su održane demonstrativne vježbe uz korištenje ruskih zračnih snaga, marinaca i projektila dugog dometa
Razvija se i program za transformaciju flote ledolomaca, uključujući i one nuklearne. Valja naglasiti da je Rusija u tom području jedinstvena i ni jedna druga zemlja nema tako veliku flotu ledolomaca.
NATO strategija podrazumijeva izlaz u ledene vode Arktika s dvadesetak podmornica koje koordinirano mogu izvršiti preventivni nuklearni napad na ciljeve u bilo kojem području Ruske Federacije. To ne samo da kritično smanjuje vrijeme leta, neko se aktivno koristi i element iznenađenja, budući je sustav promatračnica na Arktiku uništen '90-ih i još nije obnovljen.
Zbog vojne komponente je Arktik vrlo atraktivan za SAD. Čak postojeće nepravilnosti u ovom ratnom planu ne umanjuje njegovu opasnost po nacionalnu sigurnost Ruske Federacije. "Crvena linija" bi u ovom slučaju bio dovoljan napad na Sjevernu flotu u ophodnji, kao i podvodne aktivnosti koje Amerikanci vrše u tom području.
Vježbe ruskih padobranaca na Arktiku:
"Peta kolona" i ideološki sukob
SAD i njegovi saveznici i dalje ideološki opoziciju unutar Rusije smatraju glavnim adutom u borbi protiv "Putinovog režima". Strategija podrške unutarnjoj opoziciji je i imala neke izglede u obliku stvaranja klase profesionalnih protivnika režima, ali sada, u kontekstu popularnosti ureda predsjednika, to komponenta gubi značaj. Nedavne akcije oporbe konačno su je diskreditirale i gotovo se pretvorila u "sektu", a ne političku snagu čiji članovi nekoga mogu uvjeriti u ono što pričaju i da će ostvariti nekakav napredak u društvu.
Ove skupine sada mijenjaju aktivnosti. Ne pokreću se masovne akcije ili ulični prosvjedi, čak nema ni klasičnih zahtjeva za "borbu protiv korupcije". Sada se koriste stručnim intelektualnim pritiskom, kao što na primjer promiču američko stajalište o problemu nuklearnog naoružanja.
Financiranje i strane međunarodne donacije će se preusmjeriti iz oblasti ljudskih prava u smjeru organiziranja kampanja "za zaštitu okoliša" i "stručnih zajednica" koje mogu utjecati, ne samo na javno mnijenje, nego i na donošenje zakona koji mogu utjecati na obranu, tehnološka i strateški važna područja. Iako je moguće, pratiti ove aktivnosti je izuzetno teško, prvenstveno na intelektualnim i sličnim razinama.
"Crvena crta" ovdje može biti samo ako Zapadni plaćenici pređu na nasilne ulične akcije, što je malo vjerojatno s obzirom na potpuni nedostatak podrške od strane oporbe, pa čak i urbane intelektualne elite u prijestolnici.
