Jučerašnji izbori za Europski parlament potvrdili su pojedine trendove koji su u europskoj politici postali očiti. Dvije pobjede koje će imati najveći utjecaj na daljnji razvoj politike njihovih zemalja su svakako pobjeda desničarske stranke Nacionalni Front u Francuskoj i ljevičarske SYRIZA-e u Grčkoj.Za one koji preferiraju centrističku politiku ovo su pobjede "ekstremnih" stranaka, mada takva klasifikacija nije baš primjerena - barem kada govorimo o najvećim pobjednicima desnice (FN) i ljevice (SYRIZA). Nacionalni Front (FN), kojeg predvodi Marine Le Pen, uvelike je "ublažio" svoju retoriku, taman toliko da desničarski populizam odradi posao prikupljanja glasova desničara. Da kojim slučajem stranka nije toliko žestoko anti-imigrantski nastrojena, vjerojatno bi je se opisivalo kao konzervativnu struju koja zagovara ekonomski protekcionizam.
FN svakako zaokreće Francusku snažno udesno, što će u tom pravcu povući i druge vodeće stranke, svakako i vladajuću "Socijalističku Partiju" koja je zapravo, ako zanemarimo posve neprikladan naziv, također desničarska stranka - dovoljno je samo osvrnuti se na njihovu ekonomsku politiku i odnos prema francuskim radnicima.
Zanimljiva je evolucija FN-a. Stranka je osnovana 1972. i tada je nedvojbeno bila znatno radikalnije desna stranka od aktualnog izdanja. No, ranih godina pitanje imigracije gotovo da i nije bilo u fokusu FN-a, dok danas to postaje jedno od centralnih platformi na kojoj dolaze do glasova.
Otpor prema imigraciji javlja se u svakoj nacionalnoj državi u trenutku ekonomske krize. Ovo je temeljni faktor na koji se tada nadovezuju brojne druge, navodno negativne, karakteristike imigracije. U prvi plan se guraju pitanja koja su, objektivno gledajući, posve nebitna za status radnika, no igra se na trivijalne emocije, osjećaj nacionalne pripadnosti i sve češći otpor prema tzv. "multikulturalizmu".
Kada je riječ o animozitetu prema imigrantima, Francuska je izuzetno licemjeran primjer. Primjerice, zadnji val imigranata u Francusku stiže masovno iz Libije. Za one koji jako kratko pamte, Francuska je bila na čelu agresorske koalicije, zajedno s SAD-om, Britanijom i NATO paktom, u razbijanju Libije - jedne od najprosperitetnijih i, što je za Europu dakako još i važnije, jedne od najstabilnijih zemalja Afrike. Pokojni libijski lider Muammar Gaddafi je čak, mogli bismo reći, odrađivao "prljavi posao" za Europu na način da je sprječavao masovnu imigraciju iz ostatka Afrike dalje prema Europi.
Francuska je razbila Libiju i pretvorila je u kaos pod vodstvom njihovog predsjednika Nicolasa Sarkozya. Njegov nasljednik, krajnje nepopularan i političko-ekonomski krajnje nesposoban Francois Hollande, nastavio je sličan trend vojnim angažmanima u Maliju i SAR-u.
Masovna imigracija siromašnih Afrikanca prema Europi uvelike je proizvod agresivnosti, eksploatacije i destruktivnosti te iste Europe prema Crnom kontinentu. Nemoguće je gledati na masovnu imigraciju bez shvaćanja ovih uzročno-posljedičnih veza. Dakako, imigranti ne stižu u Zapadnu Europu samo iz Afrike, mnogi dolaze i iz pravca Istočne Europe. Što reći po tom pitanju? Zar nije i Istočna Europa uvelike žrtva jedne druge vrste agresije Zapada? Nakon rušenja (ili razbijanja, kako želite) socijalističkog bloka uvezena je Zapadna ekonomija koje se svodi na masovnu privatizaciju u prvom redu kako bi otvorila prostor ulasku Zapadnog kapitala.
Milijuni obespravljenih radnika Istočne Europe ne planiraju tek tako ispružiti se i umrijeti - u ljudskoj je naravi da se bori za život i preživljavanje pod svaku cijenu. Svi bi oni, barem ogromna većina, puno radije živjeli i radili u svojoj zemlji i među svojim ljudima, samo da imaju prilike. No, što Zapad čini? Pogledajmo samo najmnogoljudniju zemlju Istočne Europe, Ukrajinu. Zapadne sile toliko su panično reagirale na sasvim logično okretanje Kijeva prema Istoku (ne samo Rusiji, već i cjelokupnom globalnom fokusu koji se nezaustavljivo premješta sa Zapada na Istok) da su potaknuli oružani državni udar proveden od strane najreakcionarnijih snaga. Zemlja je sada u kaosu, na rubu općeg građanskog rata.
Kada krene val izbjeglica na francuskoj granici će ih dočekati pristaše Marine Le Pen. Stvari uvijek treba gledati u maksimalno širokom spektru, naročito kada je riječ o imigraciji - nedopustivo je odbaciti cijelu priču o uzrocima. Ako FN zaista želi smanjiti imigraciju iz nekakvih ekonomskih razloga, onda bi prvi potez zaista trebao biti rušenje aktualne vlasti - što je Le Pen donekle i sugerirala nakon jučerašnje pobjede na izborima za EU Parlament.
No, FN na imigraciju ne gleda na takav način, tu je puno žestokog desničarskog populizma i zastrašivanja. Takav stav je također poprilično specifičan. Naime, za razliku od nekih ekstremnijih desničarskih pokreta u Europi koji su poprilično dobro povezani s klerofašističkim tendencijama, FN tvrdi kako je imigracija "prijetnja francuskom sekularnom sistemu vrednota".
Anti-imigrantska politika FN-a je neprihvatljiva, licemjerna i populistička. Francuski imigranti - naročito oni iz Afrike - uvelike su žrtve francuske politike, francuske agresije na njihove zemlje, i samim time imaju svako pravo tražiti od Francuske utočište i novi dom, to bi trebala biti neka povijesna reparacija. Zaslužuju solidarnost i imaju pravo na kolektivni otpor, zajedno sa svim progresivnim silama Francuske, protiv politike FN i sličnih stranaka.
Unatoč činjenici da ova politika FN zaslužuje žestoku osudu, stranku se ipak ne može tek tako olako, emotivno, svrstati u red ekstremne desnice. Jer kako ćemo onda nazivati otvoreno nacističke stranke kao što je njemački NPD? (vidi: Velika njemačka sramota: neo-nacisti iz NPD-a spremaju se na ulazak u Europski Parlament - Ekstremisti od kojih se distanciraju i sve veće stranke europske krajnje desnice) Krajnje ekstremna desnica? To više jednostavno nema smisla.
Kada govorimo o FN-u, koji je sinoć Hollandeu nanio ogroman poraz, moramo uzeti u obzir sve njihove negativne, ali i potencijalno pozitivne aspekte. Pojedini pozitivni aspekti unutarnje politike FN-a zaista postoje, mada se može argumentirati kako su oni dio političke strategije obuhvaćanja što šireg biračkog tijela - primjerice, Le Pen je istaknula kako se zalaže da zdravstvo, obrazovanje, transport, bankarstvo i energetika budu pod okriljem države.
No, ako ćemo biti korektni prema FN-u, točnije njezinoj liderici Marine Le Pen, onda se ne može ne spomenuti njihov i više nego korektan stav kada je riječ o vanjskoj politici. Ironično je, no moglo bi se reći kako desničarski FN danas odrađuje na vanjskopolitičkoj sceni ono što je morala ljevica, ali na tom polju zadnjih godina sve više ostavlja prazan prostor kojeg popunjavaju pojedine stranke desnice poput FN-a (opširnije o razlozima ovih devijacija: Liberalno-progresivna i anti-imperijalistička ljevica u vihoru novog Hladnog rata između Istoka i Zapada: Odnos prema kapitalizmu, ideologiji i vlastitoj dezintegraciji).
Le Pen je bila konzistentna u odbacivanju imperijalističkih agresija svoje zemlje i Zapada. Protivila se i prvom američkom napadu na Irak 1991. i kasnije koalicijskoj invaziji na tu zemlju 2003. Usprotivila se i ratu u Libiji 2011. žestoko kritizirajući francuski vojni angažman. Također je ustala protiv često zaboravljanog francuskog angažmana u Obali Bjelokosti za vrijeme tamošnje krize 2010-2011.
S druge strane, što nimalo zapravo ne iznenađuje ako pomno pratimo evoluciju europske desnice, Marine Le Pen je izrazila potporu za Izrael i "pravo Izraela na obranu od terorizma". Također je kritizirala iransko vodstvo.
Glede aktualne krize oko Ukrajine FN je, kao i gotovo cijeli spektar ljevice i desnice "dalje od centra", osudio uplitanje Zapada u Ukrajinu. To nije direktna podrška ruskom stajalištu, no sve što se ne svodi na demoniziranje Rusije u ovom trenutku za Moskvu je itekako dobrodošla karakteristika (opširnije o temi: Analiza: Europski liberalni mainstream establišment gubi tlo pod nogama - sve snažnija politička ljevica i desnica ne osuđuju Rusiju za Ukrajinsku krizu, već EU i SAD).
Evolucija FN-a se uvelike desila pod vodstvom Marine Le Pen, dok je njen otac - utemeljitelj FN-a, Jean-Marie Le Pen - daleko ekstremniji u svojim stavovima. On je još uvijek važna figura u FN-u te ima poziciju "počasnog predsjednika". Jean je u više navrata negirao Holokaust te je bio najmanje 6 puta novčano kažnjen zbog svojih degutantnih rasističkih izjava.
Koliko je Marine drugačija od svog oca? Ako gledamo političke stavove, onda znatno. No, pitanje ostaje, koliko je to samo dio "poliranja" imidža FN-a kao ekstremne rasističke stranke i pretvaranje iste u umjereniju, mada i dalje daleko od centra, desnicu?
Francuski mediji ističu kako je Marine "daleko demokratskija i republikanskija" od svog oca. Primjerice, njen otac želi ukinuti imigraciju potpuno, dok ona zagovara znatno smanjenje. Marine se protivi istospolnim brakovima, no bitno je istaknuti kako nije željela sudjelovati u masovnim demonstracijama protiv istospolnih brakova prošle godine, što je još jedan pokazatelj njenog "napora" da izvuče FN iz ladice rasističke, antisemitske i homofobne stranke.
Nema nekog konkretnog razloga vjerovati da su njeni pokušaji posve autentični. Prije svega bi se moglo zaključiti kako je Marine zapravo vrlo lukava političarka koja shvaća točno koliko treba dozirati radikalnu desničarsku retoriku, socijalna pitanja i druge elemente kako bi ostvarila politički cilj. To joj, dakako, jako dobro ide, no njezin najveći "indirektni pomoćnik" je svakako aktualni francuski predsjednik Francois Hollande koji je, prema anketama, najnepopularniji predsjednik u povijesti Francuske - i to s dobrim razlogom.
Pogledajmo recimo samo jedan primjer - u Francuskoj su uvijek postojali snažni anti-imperijalistički sentimenti. Kome će ti ljudi, koji su tradicionalno uvijek bili ljevičari, sada dati svoj glas kada navodna "Socijalistička Partija" samo gleda gdje bi otvorila novi ratni front (Hollande se žestoko zalagao za pokretanjem vojnog napada na Siriju, bivšu francusku koloniju)? Marine Le Pen je svjesna ovih kontradikcija i eksploatirati će ih do maksimuma.
Nadalje, FN se zalaže za ekonomski protekcionizam. Nekoć, 80-ih godina, bili su pro-europski nastrojeni, no od 90-ih stranka postaje euroskeptična, što im sada snažno podiže popularnost jer su brojni stanovnici, kako Francuske tako i u mnogim drugim zemljama EU-a, uvjereni kako je upravo EU politika kriva za ovo naglo osiromašenje i krizu. Konstatacija je točna - europska politika bacila je europskog radnika na koljena i na njegovim leđima spašavala financijsku oligarhiju. No, to opet ne znači nužno da europski projekt treba razmontirati i vratiti se u striktne okvire nacionalnih država. Jučerašnji izbori su dokaz da se politika Europske Unije može pokušati mijenjati.
Hrvatska, kao najmlađa EU članica, sinoć zaista nije ponudila niti jednu snažniju opciju za koju bi vrijedilo izaći na biračka mjesta, no tako nije svugdje. U Grčkoj je jučer trijumfirala SYRIZA.
SYRIZA osvaja ukupno 35 zastupničkih mjesta u EU parlamentu, no grčki birači u isto tijelo poslali su i trojicu pripadnika neo-nacističke Zlatne Zore.
No, jučerašnji dan bio je dan povijesne pobjede za najmoćniju grčku ljevičarsku stranku. Dobili su 26,7% glasova, oko 4% više od vladajuće stranke Nova Demokracija (ND) koju predvodi trenutačni premijer Antonis Samaras. Vlada u Grčkoj danas ima svega 2 zastupnička mjesta čime zajedno s koalicijom manjih stranaka čine većinu. Nakon sinoćnje pobjede SYRIZA-e pitanje je koliko će još dugo moći opstati. Lider SYRIZA-e, Alexis Tsipras, odmah je sinoć pozvao na prijevremene generalne izbore.Zašto su izbori u Grčkoj toliko važni? Zato jer u niti jednoj zemlji Europske Unije nemamo direktan sraz toliko suprotnih ideologija. U suštini ND je za "kreditno spašavanje" i mjere štednje, dok je SYRIZA protiv. No, SYRIZA je također najmoćnija ljevičarska stranka Europe, ali i stranka koja možda bolje od bilo koje druge danas kroči put modernoj ljevici koja bi trebala postati ključni faktor u široj revitalizaciji ljevičarske ideologije uopće (opširnije o stranci: Velika analiza: kako je nastala grčka Koalicija Radikalne Ljevice - SYRIZA).
Nemojmo ni zaboraviti krucijalnu važnost Grčke u cijelom Euro-projektu. Svaki politički tektonski poremećaj u Ateni osjetiti će se u cijeloj Europi i to je neminovno. Ako Grčka uspije zaustaviti brutalnu politiku mjera štednje, to će morati utjecati i na sve druge zemlje.
"Sutra će cijela Europa govoriti o SYRIZA-i", rekao je 39-godišnji Tsipras. "Već narodi Europe slave poraz memoranduma (obveze Atene prema međunarodnim kreditorima) u zemlji koju su izabrali za pokusnog kunića", poručio je. U pravu je, mnogi u Europi već pomalo očajno gledaju prema Grčkoj i čekaju da se desi taj trenutak, da SYRIZA napokon matira jednu opasnu politiku i na taj način uvede promjene i do samog centra Europske Unije. Nemojmo zaboraviti kako SYRIZA nije euroskeptična stranka, što joj neki na ljevici zamjeraju, no jasno je kako njihovo vodstvo ima dovoljno uvjerenja da se EU može i mora radikalno promjeniti.
I dok je Grčka jučer svakako bila najsvjetlija točka europske ljevice, u njoj se paralelno razvija i najneugodnija fašistička prijetnja. Ako zanemarimo poprilično nepopularan njemački fašistički NDP (koji su uspjeli jednog zastupnika ipak odvesti u EU parlament), grčka Zlatna Zora svakako je najekstremnija desničarska stranka Europe, daleko ekstremnija od francuskog FN-a, pa i od mađarskog Jobbika, austrijske Slobode i sličnih stranaka.
9,37% grčkih glasača dalo je glas fašistima iz Zlatne Zore. Drugim riječima, Zlatna Zora je danas treća politička sila u Grčkoj, iza SYRIZA-e i Nove Demokracije. Čak trećina vodstva ove fašističke stranke danas se nalazi u zatvoru pod optužbom da su vodili kriminalnu organizaciju, sudjelovali u ubojstvima, rasnom nasilju, iznuđivanju i ilegalnom posjedovanju oružja. No izgleda kako nema konkretnog načina za zaustavljanje ZZ-a, stranke koja ekstremnom retorikom nastoje sebi privući osiromašene i obespravljene, dok je u isto vrijeme žestokog anti-EU stajališta.
Lider Zlatne Zore, Nikos Michaloliakos, iz zatvora se obratio pristašama ističući kako je upravo Zlatna Zora "jedina politička snaga koja će se suprotstaviti vladinom terorizmu". Žestoka retorika ZZ-a upotpunjena je izjavama koje kod naroda uvijek dobro zvuče - "staviti one koji su opljačkali državu u zatvor, a njihov novac dati narodu".
"Pokušali su nam iskopati grob, ali su sami upali u njega", poručio je Michaloliakos. On je prošlog tjedna lidericu francuskog FN-a, Marine Le Pen, nazvao "vizionarkom", očito se nadajući mogućoj koaliciji, no FN je do sada u više navrata odbio svaku suradnju sa Zlatnom Zorom.
U ostatku Europe desili su se također značajni rezultati koji će bez sumnje znatno uzdrmati trenutačni establišment i politiku kakva je do sada bila na snazi. Ironično je kako iz Bruxellesa donekle slavodobitno poručuju kako se zaustavio pad izlaznosti stanovnika na EU izbore - točno je, pad izlaznosti je zaustavljen, ali zato što su mnogi iskoristili jučerašnji dan da svoju podršku daju strankama koje su protiv ove, ili barem ovakve, Europske Unije.
FN je u Francuskoj svakako u tom pogledu ostvario najveći uspjeh osvojivši 25% glasova, dok je Hollandeova stranka dobila tek 14%.
Veliki uspjeh ostvarili su euro-skeptici u Britaniji iz stranke UKIP koju predvodi Nigel Farage. Prema zadnjim rezultatima UKIP osvaja čak 27,5% glasova što im daje 24 zastupničkih mjesta, gotovo dvostruko više nego su osvojili 2009. kada su dubili 13 mjesta. Konzervativci Davida Camerona su posramljeni završili tek na 3. mjestu, dok su na drugom Laburisti. Izlaznost u Britaniji je bila čak 36% veća od izbora 2009.
Pojedine ekstremnije desničarske stranke, poput Zlatne Zore u Grčkoj i Danske Narodne Stranke, osvojile su po 10% glasova. Krajnja desnica u Austriji, stranka Sloboda, osvaja jednu petinu glasova, dok neo-fašisti iz mađarske stranke Jobbik dobivaju oko 15% glasova.
Ljevica je također ostvarila dobar rezultat, izuzev već spomenute SYRIZA-e, irski ljevičari iz stranke Sinn Féin osvojili su 19% glasova, dok je njemački Die Linke dobio 8%. U Njemačkoj je Merkel odnijela uvjerljivu pobjedu, no izbori su - kako su neki i pretpostavljali - u Europski parlament doveli i neo-naciste iz NDP-a koji osvojili jedan mandat.
Unatoč svim ovim "iznenađenjima", dva glavna pro-EU bloka i dalje će dominirati Europskim parlamentom. Lijevi i desni centar ukupno su osvojili oko 70% glasova u parlamentu od 751 zastupničkog mjesta. Na pomolu bi mogla biti i velika koalicija centra kako bi što lakše upravljali.
Izlaznost je na razini EU-a bila malo iznad 43%, što je isto kao i 2009. Ovaj podatak nam pokazuje kako većina birača, unatoč činjenici da su ovog puta neklasične stranke dobile znatnu medijsku ekspoziciju, odbacuje ovaj proces i odbija u njemu sudjelovati.
Mada se u samom EU Parlamentu stvari neće znatno promijeniti, ovo je pokazatelj velikih promjena koje stižu na nacionalnim razinama. Dok EU politička elita još uvijek liže rane, njeni izazivači već se spremaju na nove i veće pobjede u svojim zemljama.
FN svakako zaokreće Francusku snažno udesno, što će u tom pravcu povući i druge vodeće stranke, svakako i vladajuću "Socijalističku Partiju" koja je zapravo, ako zanemarimo posve neprikladan naziv, također desničarska stranka - dovoljno je samo osvrnuti se na njihovu ekonomsku politiku i odnos prema francuskim radnicima.
Zanimljiva je evolucija FN-a. Stranka je osnovana 1972. i tada je nedvojbeno bila znatno radikalnije desna stranka od aktualnog izdanja. No, ranih godina pitanje imigracije gotovo da i nije bilo u fokusu FN-a, dok danas to postaje jedno od centralnih platformi na kojoj dolaze do glasova.
Otpor prema imigraciji javlja se u svakoj nacionalnoj državi u trenutku ekonomske krize. Ovo je temeljni faktor na koji se tada nadovezuju brojne druge, navodno negativne, karakteristike imigracije. U prvi plan se guraju pitanja koja su, objektivno gledajući, posve nebitna za status radnika, no igra se na trivijalne emocije, osjećaj nacionalne pripadnosti i sve češći otpor prema tzv. "multikulturalizmu".
Kada je riječ o animozitetu prema imigrantima, Francuska je izuzetno licemjeran primjer. Primjerice, zadnji val imigranata u Francusku stiže masovno iz Libije. Za one koji jako kratko pamte, Francuska je bila na čelu agresorske koalicije, zajedno s SAD-om, Britanijom i NATO paktom, u razbijanju Libije - jedne od najprosperitetnijih i, što je za Europu dakako još i važnije, jedne od najstabilnijih zemalja Afrike. Pokojni libijski lider Muammar Gaddafi je čak, mogli bismo reći, odrađivao "prljavi posao" za Europu na način da je sprječavao masovnu imigraciju iz ostatka Afrike dalje prema Europi.
Francuska je razbila Libiju i pretvorila je u kaos pod vodstvom njihovog predsjednika Nicolasa Sarkozya. Njegov nasljednik, krajnje nepopularan i političko-ekonomski krajnje nesposoban Francois Hollande, nastavio je sličan trend vojnim angažmanima u Maliju i SAR-u.
Masovna imigracija siromašnih Afrikanca prema Europi uvelike je proizvod agresivnosti, eksploatacije i destruktivnosti te iste Europe prema Crnom kontinentu. Nemoguće je gledati na masovnu imigraciju bez shvaćanja ovih uzročno-posljedičnih veza. Dakako, imigranti ne stižu u Zapadnu Europu samo iz Afrike, mnogi dolaze i iz pravca Istočne Europe. Što reći po tom pitanju? Zar nije i Istočna Europa uvelike žrtva jedne druge vrste agresije Zapada? Nakon rušenja (ili razbijanja, kako želite) socijalističkog bloka uvezena je Zapadna ekonomija koje se svodi na masovnu privatizaciju u prvom redu kako bi otvorila prostor ulasku Zapadnog kapitala.
Milijuni obespravljenih radnika Istočne Europe ne planiraju tek tako ispružiti se i umrijeti - u ljudskoj je naravi da se bori za život i preživljavanje pod svaku cijenu. Svi bi oni, barem ogromna većina, puno radije živjeli i radili u svojoj zemlji i među svojim ljudima, samo da imaju prilike. No, što Zapad čini? Pogledajmo samo najmnogoljudniju zemlju Istočne Europe, Ukrajinu. Zapadne sile toliko su panično reagirale na sasvim logično okretanje Kijeva prema Istoku (ne samo Rusiji, već i cjelokupnom globalnom fokusu koji se nezaustavljivo premješta sa Zapada na Istok) da su potaknuli oružani državni udar proveden od strane najreakcionarnijih snaga. Zemlja je sada u kaosu, na rubu općeg građanskog rata.
Kada krene val izbjeglica na francuskoj granici će ih dočekati pristaše Marine Le Pen. Stvari uvijek treba gledati u maksimalno širokom spektru, naročito kada je riječ o imigraciji - nedopustivo je odbaciti cijelu priču o uzrocima. Ako FN zaista želi smanjiti imigraciju iz nekakvih ekonomskih razloga, onda bi prvi potez zaista trebao biti rušenje aktualne vlasti - što je Le Pen donekle i sugerirala nakon jučerašnje pobjede na izborima za EU Parlament.
No, FN na imigraciju ne gleda na takav način, tu je puno žestokog desničarskog populizma i zastrašivanja. Takav stav je također poprilično specifičan. Naime, za razliku od nekih ekstremnijih desničarskih pokreta u Europi koji su poprilično dobro povezani s klerofašističkim tendencijama, FN tvrdi kako je imigracija "prijetnja francuskom sekularnom sistemu vrednota".
Anti-imigrantska politika FN-a je neprihvatljiva, licemjerna i populistička. Francuski imigranti - naročito oni iz Afrike - uvelike su žrtve francuske politike, francuske agresije na njihove zemlje, i samim time imaju svako pravo tražiti od Francuske utočište i novi dom, to bi trebala biti neka povijesna reparacija. Zaslužuju solidarnost i imaju pravo na kolektivni otpor, zajedno sa svim progresivnim silama Francuske, protiv politike FN i sličnih stranaka.
Unatoč činjenici da ova politika FN zaslužuje žestoku osudu, stranku se ipak ne može tek tako olako, emotivno, svrstati u red ekstremne desnice. Jer kako ćemo onda nazivati otvoreno nacističke stranke kao što je njemački NPD? (vidi: Velika njemačka sramota: neo-nacisti iz NPD-a spremaju se na ulazak u Europski Parlament - Ekstremisti od kojih se distanciraju i sve veće stranke europske krajnje desnice) Krajnje ekstremna desnica? To više jednostavno nema smisla.
Kada govorimo o FN-u, koji je sinoć Hollandeu nanio ogroman poraz, moramo uzeti u obzir sve njihove negativne, ali i potencijalno pozitivne aspekte. Pojedini pozitivni aspekti unutarnje politike FN-a zaista postoje, mada se može argumentirati kako su oni dio političke strategije obuhvaćanja što šireg biračkog tijela - primjerice, Le Pen je istaknula kako se zalaže da zdravstvo, obrazovanje, transport, bankarstvo i energetika budu pod okriljem države.
No, ako ćemo biti korektni prema FN-u, točnije njezinoj liderici Marine Le Pen, onda se ne može ne spomenuti njihov i više nego korektan stav kada je riječ o vanjskoj politici. Ironično je, no moglo bi se reći kako desničarski FN danas odrađuje na vanjskopolitičkoj sceni ono što je morala ljevica, ali na tom polju zadnjih godina sve više ostavlja prazan prostor kojeg popunjavaju pojedine stranke desnice poput FN-a (opširnije o razlozima ovih devijacija: Liberalno-progresivna i anti-imperijalistička ljevica u vihoru novog Hladnog rata između Istoka i Zapada: Odnos prema kapitalizmu, ideologiji i vlastitoj dezintegraciji).
Le Pen je bila konzistentna u odbacivanju imperijalističkih agresija svoje zemlje i Zapada. Protivila se i prvom američkom napadu na Irak 1991. i kasnije koalicijskoj invaziji na tu zemlju 2003. Usprotivila se i ratu u Libiji 2011. žestoko kritizirajući francuski vojni angažman. Također je ustala protiv često zaboravljanog francuskog angažmana u Obali Bjelokosti za vrijeme tamošnje krize 2010-2011.
S druge strane, što nimalo zapravo ne iznenađuje ako pomno pratimo evoluciju europske desnice, Marine Le Pen je izrazila potporu za Izrael i "pravo Izraela na obranu od terorizma". Također je kritizirala iransko vodstvo.
Glede aktualne krize oko Ukrajine FN je, kao i gotovo cijeli spektar ljevice i desnice "dalje od centra", osudio uplitanje Zapada u Ukrajinu. To nije direktna podrška ruskom stajalištu, no sve što se ne svodi na demoniziranje Rusije u ovom trenutku za Moskvu je itekako dobrodošla karakteristika (opširnije o temi: Analiza: Europski liberalni mainstream establišment gubi tlo pod nogama - sve snažnija politička ljevica i desnica ne osuđuju Rusiju za Ukrajinsku krizu, već EU i SAD).
Evolucija FN-a se uvelike desila pod vodstvom Marine Le Pen, dok je njen otac - utemeljitelj FN-a, Jean-Marie Le Pen - daleko ekstremniji u svojim stavovima. On je još uvijek važna figura u FN-u te ima poziciju "počasnog predsjednika". Jean je u više navrata negirao Holokaust te je bio najmanje 6 puta novčano kažnjen zbog svojih degutantnih rasističkih izjava.
Koliko je Marine drugačija od svog oca? Ako gledamo političke stavove, onda znatno. No, pitanje ostaje, koliko je to samo dio "poliranja" imidža FN-a kao ekstremne rasističke stranke i pretvaranje iste u umjereniju, mada i dalje daleko od centra, desnicu?
Francuski mediji ističu kako je Marine "daleko demokratskija i republikanskija" od svog oca. Primjerice, njen otac želi ukinuti imigraciju potpuno, dok ona zagovara znatno smanjenje. Marine se protivi istospolnim brakovima, no bitno je istaknuti kako nije željela sudjelovati u masovnim demonstracijama protiv istospolnih brakova prošle godine, što je još jedan pokazatelj njenog "napora" da izvuče FN iz ladice rasističke, antisemitske i homofobne stranke.
Nema nekog konkretnog razloga vjerovati da su njeni pokušaji posve autentični. Prije svega bi se moglo zaključiti kako je Marine zapravo vrlo lukava političarka koja shvaća točno koliko treba dozirati radikalnu desničarsku retoriku, socijalna pitanja i druge elemente kako bi ostvarila politički cilj. To joj, dakako, jako dobro ide, no njezin najveći "indirektni pomoćnik" je svakako aktualni francuski predsjednik Francois Hollande koji je, prema anketama, najnepopularniji predsjednik u povijesti Francuske - i to s dobrim razlogom.
Pogledajmo recimo samo jedan primjer - u Francuskoj su uvijek postojali snažni anti-imperijalistički sentimenti. Kome će ti ljudi, koji su tradicionalno uvijek bili ljevičari, sada dati svoj glas kada navodna "Socijalistička Partija" samo gleda gdje bi otvorila novi ratni front (Hollande se žestoko zalagao za pokretanjem vojnog napada na Siriju, bivšu francusku koloniju)? Marine Le Pen je svjesna ovih kontradikcija i eksploatirati će ih do maksimuma.
Nadalje, FN se zalaže za ekonomski protekcionizam. Nekoć, 80-ih godina, bili su pro-europski nastrojeni, no od 90-ih stranka postaje euroskeptična, što im sada snažno podiže popularnost jer su brojni stanovnici, kako Francuske tako i u mnogim drugim zemljama EU-a, uvjereni kako je upravo EU politika kriva za ovo naglo osiromašenje i krizu. Konstatacija je točna - europska politika bacila je europskog radnika na koljena i na njegovim leđima spašavala financijsku oligarhiju. No, to opet ne znači nužno da europski projekt treba razmontirati i vratiti se u striktne okvire nacionalnih država. Jučerašnji izbori su dokaz da se politika Europske Unije može pokušati mijenjati.
Hrvatska, kao najmlađa EU članica, sinoć zaista nije ponudila niti jednu snažniju opciju za koju bi vrijedilo izaći na biračka mjesta, no tako nije svugdje. U Grčkoj je jučer trijumfirala SYRIZA.
SYRIZA osvaja ukupno 35 zastupničkih mjesta u EU parlamentu, no grčki birači u isto tijelo poslali su i trojicu pripadnika neo-nacističke Zlatne Zore.
No, jučerašnji dan bio je dan povijesne pobjede za najmoćniju grčku ljevičarsku stranku. Dobili su 26,7% glasova, oko 4% više od vladajuće stranke Nova Demokracija (ND) koju predvodi trenutačni premijer Antonis Samaras. Vlada u Grčkoj danas ima svega 2 zastupnička mjesta čime zajedno s koalicijom manjih stranaka čine većinu. Nakon sinoćnje pobjede SYRIZA-e pitanje je koliko će još dugo moći opstati. Lider SYRIZA-e, Alexis Tsipras, odmah je sinoć pozvao na prijevremene generalne izbore.Zašto su izbori u Grčkoj toliko važni? Zato jer u niti jednoj zemlji Europske Unije nemamo direktan sraz toliko suprotnih ideologija. U suštini ND je za "kreditno spašavanje" i mjere štednje, dok je SYRIZA protiv. No, SYRIZA je također najmoćnija ljevičarska stranka Europe, ali i stranka koja možda bolje od bilo koje druge danas kroči put modernoj ljevici koja bi trebala postati ključni faktor u široj revitalizaciji ljevičarske ideologije uopće (opširnije o stranci: Velika analiza: kako je nastala grčka Koalicija Radikalne Ljevice - SYRIZA).
Nemojmo ni zaboraviti krucijalnu važnost Grčke u cijelom Euro-projektu. Svaki politički tektonski poremećaj u Ateni osjetiti će se u cijeloj Europi i to je neminovno. Ako Grčka uspije zaustaviti brutalnu politiku mjera štednje, to će morati utjecati i na sve druge zemlje.
"Sutra će cijela Europa govoriti o SYRIZA-i", rekao je 39-godišnji Tsipras. "Već narodi Europe slave poraz memoranduma (obveze Atene prema međunarodnim kreditorima) u zemlji koju su izabrali za pokusnog kunića", poručio je. U pravu je, mnogi u Europi već pomalo očajno gledaju prema Grčkoj i čekaju da se desi taj trenutak, da SYRIZA napokon matira jednu opasnu politiku i na taj način uvede promjene i do samog centra Europske Unije. Nemojmo zaboraviti kako SYRIZA nije euroskeptična stranka, što joj neki na ljevici zamjeraju, no jasno je kako njihovo vodstvo ima dovoljno uvjerenja da se EU može i mora radikalno promjeniti.
I dok je Grčka jučer svakako bila najsvjetlija točka europske ljevice, u njoj se paralelno razvija i najneugodnija fašistička prijetnja. Ako zanemarimo poprilično nepopularan njemački fašistički NDP (koji su uspjeli jednog zastupnika ipak odvesti u EU parlament), grčka Zlatna Zora svakako je najekstremnija desničarska stranka Europe, daleko ekstremnija od francuskog FN-a, pa i od mađarskog Jobbika, austrijske Slobode i sličnih stranaka.
9,37% grčkih glasača dalo je glas fašistima iz Zlatne Zore. Drugim riječima, Zlatna Zora je danas treća politička sila u Grčkoj, iza SYRIZA-e i Nove Demokracije. Čak trećina vodstva ove fašističke stranke danas se nalazi u zatvoru pod optužbom da su vodili kriminalnu organizaciju, sudjelovali u ubojstvima, rasnom nasilju, iznuđivanju i ilegalnom posjedovanju oružja. No izgleda kako nema konkretnog načina za zaustavljanje ZZ-a, stranke koja ekstremnom retorikom nastoje sebi privući osiromašene i obespravljene, dok je u isto vrijeme žestokog anti-EU stajališta.
Lider Zlatne Zore, Nikos Michaloliakos, iz zatvora se obratio pristašama ističući kako je upravo Zlatna Zora "jedina politička snaga koja će se suprotstaviti vladinom terorizmu". Žestoka retorika ZZ-a upotpunjena je izjavama koje kod naroda uvijek dobro zvuče - "staviti one koji su opljačkali državu u zatvor, a njihov novac dati narodu".
"Pokušali su nam iskopati grob, ali su sami upali u njega", poručio je Michaloliakos. On je prošlog tjedna lidericu francuskog FN-a, Marine Le Pen, nazvao "vizionarkom", očito se nadajući mogućoj koaliciji, no FN je do sada u više navrata odbio svaku suradnju sa Zlatnom Zorom.
U ostatku Europe desili su se također značajni rezultati koji će bez sumnje znatno uzdrmati trenutačni establišment i politiku kakva je do sada bila na snazi. Ironično je kako iz Bruxellesa donekle slavodobitno poručuju kako se zaustavio pad izlaznosti stanovnika na EU izbore - točno je, pad izlaznosti je zaustavljen, ali zato što su mnogi iskoristili jučerašnji dan da svoju podršku daju strankama koje su protiv ove, ili barem ovakve, Europske Unije.
FN je u Francuskoj svakako u tom pogledu ostvario najveći uspjeh osvojivši 25% glasova, dok je Hollandeova stranka dobila tek 14%.
Veliki uspjeh ostvarili su euro-skeptici u Britaniji iz stranke UKIP koju predvodi Nigel Farage. Prema zadnjim rezultatima UKIP osvaja čak 27,5% glasova što im daje 24 zastupničkih mjesta, gotovo dvostruko više nego su osvojili 2009. kada su dubili 13 mjesta. Konzervativci Davida Camerona su posramljeni završili tek na 3. mjestu, dok su na drugom Laburisti. Izlaznost u Britaniji je bila čak 36% veća od izbora 2009.
Pojedine ekstremnije desničarske stranke, poput Zlatne Zore u Grčkoj i Danske Narodne Stranke, osvojile su po 10% glasova. Krajnja desnica u Austriji, stranka Sloboda, osvaja jednu petinu glasova, dok neo-fašisti iz mađarske stranke Jobbik dobivaju oko 15% glasova.
Ljevica je također ostvarila dobar rezultat, izuzev već spomenute SYRIZA-e, irski ljevičari iz stranke Sinn Féin osvojili su 19% glasova, dok je njemački Die Linke dobio 8%. U Njemačkoj je Merkel odnijela uvjerljivu pobjedu, no izbori su - kako su neki i pretpostavljali - u Europski parlament doveli i neo-naciste iz NDP-a koji osvojili jedan mandat.
Unatoč svim ovim "iznenađenjima", dva glavna pro-EU bloka i dalje će dominirati Europskim parlamentom. Lijevi i desni centar ukupno su osvojili oko 70% glasova u parlamentu od 751 zastupničkog mjesta. Na pomolu bi mogla biti i velika koalicija centra kako bi što lakše upravljali.
Izlaznost je na razini EU-a bila malo iznad 43%, što je isto kao i 2009. Ovaj podatak nam pokazuje kako većina birača, unatoč činjenici da su ovog puta neklasične stranke dobile znatnu medijsku ekspoziciju, odbacuje ovaj proces i odbija u njemu sudjelovati.
Mada se u samom EU Parlamentu stvari neće znatno promijeniti, ovo je pokazatelj velikih promjena koje stižu na nacionalnim razinama. Dok EU politička elita još uvijek liže rane, njeni izazivači već se spremaju na nove i veće pobjede u svojim zemljama.
Izvor: advance
