Stasale su neke nove generacije koje ne pamte stara vremena niti ih ona zanimaju. One su okrenute sadašnjem trenutku i sadašnjim izazovima, a svoja egzistencijalna pitanja sigurno ne žele rješavati mahanjem zastavama sa zvijezdama petokrakama i Titovim slikama u rukama
U srijedu su u Hrvatskoj održani izbori za novi saziv Sabora. Nedvojbeno ih je okarakterizirao vrlo veliki odaziv birača, za mnoge neočekivan s obzirom na suprotna iskustva u posljednjim izbornim ciklusima. Također ih je u velikoj mjeri obilježila i atmosfera koja se nad njih nadvila i koja je trajala još od predizborne kampanje, a odnosi se na osobni sukob aktualnog premijera Andreja Plenkovića i predsjednika RH Zorana Milanovića, potenciran odlukom potonjega da se aktivno uključi u sam izborni proces na strani SDP-a i njegovih partnera, što je pak osudio Ustavni sud kao nespojivo s njegovom državničkom dužnošću koja implicira nemiješanje u odnose političkih stranaka.
Kako god bilo, na kraju, kada su se objavili neslužbeni rezultati Državnog izbornog povjerenstva (DIP), nakon obrađenih gotovo svih biračkih mjesta HDZ je uvjerljivo pobijedio sa 61-im osvojenim mandatom ispred SDP-a koji je sa svojom koalicijom Rijeka pravde dobio 42 mandata. Na treće mjesto po snazi u Hrvatskoj pozicionirala se relativno nova stranka Domovinski pokret (DP) s osvojenih 14 mandata, što je veliki uspjeh jer joj to daje ulogu ključnog čimbenika bez kojeg nitko neće moći formirati vladu. Dakle, DP ima najviše razloga za zadovoljstvo jer „drži ključeve“ buduće vlade u svojim rukama. Stranka Most dobiva 11, a Možemo! 10 mandata. Po dva mandata osvajaju još IDS i Nezavisna platforma Sjever te jedan koalicija Fokus-Republika.
Preciznije, HDZ i partneri osvojili su najviše mandata u osam od 10 izbornih jedinica u Hrvatskoj (plus onu u inozemstvu), dok su SDP i njegove Rijeke pravde pobijedile u dvije izborne jedinice, čime je Hrvatska i dalje ostala velikim dijelom obojena u „plavo“.
HDZ je dobio manje mandata nego na posljednjim izborima (vjerojatno ulogu u tome ima i velika izlaznost birača) ali najviše je definitivno podbacio SDP, kojemu, sada je to već očito, nije pomoglo niti uključivanje predsjednika Milanovića u izbornu utrku na njegovu stranu.
Osvojivši mandat više, SDP-ov rezultat je daleko od onoga što je njegovo vodstvo očekivalo pa će predsjednik stranke Peđa Grbin, htio to ili ne, morati preispitati i svoju ulogu u tome. Na kocku je stavio svoj položaj stranačkoga vođe samom činjenicom da se odrekao premijerskog mandata u slučaju pobjede i odlučio ga prepustiti Zoranu Milanoviću. Istina, time je vjerojatno spasio SDP od potpunog debakla zbog već niza godina vidljive duboke krize identiteta koju ta stranka proživljava.
Ostali zakočeni u komunističkom blatu
Ni Grbin ni SDP, na čijem je čelu, nemaju ni približno dovoljno „magnetičnosti“ da na svoju stranu privuku građane nezadovoljne Plenkovićevom vladom u dva uzastopna mandata. Ti su se građani u velikoj mjeri okrenuli novim političkim opcijama bilo na ljevici bilo na desnici, već s obzirom na njihov svjetonazor, dok je SDP sve više ostajao na marginama njihovog interesa, kao neka amorfna masa, neartikuliranog izričaja ionako loše osmišljenog i neuvjerljivog programa.
Kazna je zato i došla. Tim je više po SDP bolnija zbog navedene činjenice o uskakanju u njegov tabor i predsjednika države, a što očito nije pomoglo, osim, vjerojatno, u sprječavanju potpunog debakla.
Peđa Grbin i stranačko vodstvo očito će se još neko vrijeme držati na površini pokušavajući s Milanovićem izvesti nemoguće – formirati neku protuhadezeovsku manjinsku vladu ili „vladu nacionalnog spasa“ koja bi se u konačnici svela na spas samoga SDP-a od političkog ponora koji mu prijeti.
Jer njegovo višedesetljetno oslanjanje na neke svoje urbane utvrde, poput Rijeke ili gradova na sjeverozapadnu Hrvatske – pokazalo se nedovoljno. Na scenu su došle neke nove stranke lijeve orijentacije, kadrovski pomlađene, odlučnije u afirmaciji svojih atraktivnijih programa u odnosu na onaj od socijaldemokrata.
SDP-ov kotač kao da je ostao povijesno zakočen u komunističkom blatu iz kojega je potekao i iz kojeg se nikako nije uspio izvući i transformirati u modernu lijevu stranku europskoga tipa. SDP se bojao ostati bez važnog dijela svoje stranačke baze koja se i dalje s nostalgijom prisjeća propale Jugoslavije, Tita i partije čiji je i neposredni nasljednik. Međutim, stasale su neke nove generacije koje ne pamte stara vremena niti ih ona zanimaju. One su okrenute sadašnjem trenutku i sadašnjim izazovima, a svoja egzistencijalna pitanja sigurno neće željeti rješavati mahanjem zastavama sa zvijezdama petokrakama i Titovim slikama u rukama. Iako, naravno – ima i takvih, i nisu samo u SDP-u.
SDP nikada nije imao snage učiniti taj odlučni prijelom, odmak ili otklon od prošlosti, i konačno se, jednom zauvijek jasno distancirati od propalih režima i fokusirati na sadašnjost. Bez toga nužnog koraka nikada neće biti u mogućnosti na svoju stranu privući ideološke centriste (koji su i za ljevicu i za desnicu uvijek poželjni kao glasači), dok će birači s lijevog ideološkog spektra radije okretati modernijim oblicima ljevice, što je najbolje vidljivo kroz pojavu stranke Možemo! koja SDP-u masovno preotima glasače, više ne samo u Zagrebu.
Što slijedi?
Nakon jučerašnjih izbora jasno je kako slijede mukotrpni razgovori između HDZ-a i ostalih stranaka. Prije svega se tu misli, kao što sam već rekao, na Domovinski pokret. Potonji će nedvojbeno postavljati uvjete primarno ideološkog karaktera za ulazak u vladajuću koaliciju, što je, uostalom, njegov predsjednik i bivši HDZ-ovac Ivan Penava sinoć i jasno dao do znanja. Kazao je, naime, kako se razgovarati ne može jedino o sudjelovanju SDSS-a u novoj vladi čemu se DP a priori protivi, jednako kao i koaliciji s Možemo!. Drugim riječima, o ostalom se razgovarati može.
Što će biti to ostalo, ostaje za vidjeti. Hoće li tražiti za sebe resore poput ministarstva branitelja s obzirom na veliko nezadovoljstvo koje iskazuju s radom sadašnjeg ministra Tome Medveda, kao i činjenice da je Penava gradonačelnik Vukovara – grada simbola hrvatskog otpora velikosrpskoj agresiji? Siguran sam da će zahtjeva biti još i u odnosu na pojedine ključne resore od kojih se ipak živi.
Opterećujući u tim pregovorima sigurno će biti vrlo negativan stav kojeg Andrej Plenković gaji prema DP-u i Penavi osobno, s kojim se, uostalom, vrlo burno i razišao. Neki analitičari sinoć su kalkulirali i s mogućnošću da DP kaže kako želi u koaliciju s HDZ-om ali uz uvjet da Plenković ne bude premijer. Mislim da se to ipak neće dogoditi jer je potonji već ranije rekao kako neće pristati na bilo kakve postizborne ucjene. Tj. očito je u tom slučaju spreman i na ponavljanje izbora.
Bi li birači kaznili DP u slučaju ponavljanja izbora?
Međutim, pri eventualnom takvom scenariju nisam pobornik onih koji smatraju da tada birači u pravilu kažnjavaju one koji opstruiraju dogovor postavljanjem prevelikih zahtjeva (u ovom bi slučaju to bio DP). Jer, iako to pokazuje praksa u svijetu, Hrvatska je ipak u mnogočemu specifična (da ne govorimo o manjinskim listama i mogućnosti da predstavnik neke nacionalne manjine zasjedne u Sabor a da mu je za to bilo dovoljno da zaokruži samoga sebe ako nema protukandidata kao što je i jučer bio slučaj, a da onda ima jednako pravo odlučivanja kao drugi zastupnici koji se krvavo moraju politički boriti za svoj mandat).
Štoviše! Mislim da bi u ponovljenim izborima DP prošao čak i bolje nego je to bilo jučer, i da bi desnica – koja je i ovoga puta na izbore izišla dovoljno razjedinjena na užas svog biračkog tijela – vjerojatno u većem stupnju zbila redove i potporu dala DP-u i Penavi koji jedino imaju realnu šansu stvoriti neku konzervativnu stranku koja bi imala mogućnosti štiti interese konzervativnog biračkog tijela.
To HDZ već odavno ne čini te je od strane dobrog dijela tog tijela percipiran kao stranka kojoj je jedini cilj dodvoravanje briselskim čelnicima i zbog čega prečesto koketira s klasičnim programskim i ideološkim elementima ljevice. HDZ to pak opravdava nekim novim „civilizacijskim dosezima“ i „novim vrijednostima“, koje, eto, i konzervativci moraju prihvatiti da bi bili u skladu s vremenom.
Ali naravno, ne ide to baš tako u životu. Srca ljudi se ne može promijeniti nametanjem njima stranih vrijednosti ma koliko bile pokrivene (kvazi)znanstvenim dokazima svoje vjerodostojnosti. Ljudi su takvi kakvi jesu, a najosjetljiviji su uvijek kada je riječ o preodgoju – ne samo u sferi ideologije.
Pustite nas da živimo kako smo živjeli i do sada, a vi radite što i kao želite sa svojim životima – svojevrsni je slogan konzervativaca diljem zapadnoga svijeta, suočenih s istim ili sličnim problemima.
U svakom slučaju vrijeme će vrlo brzo pokazati u kojem će smjeru ići pregovori HDZ-a i DP-a i tko će biti taj koji će morati (i htjeti) više popuštati. Politika je, uostalom – umijeće mogućeg i stvar kompromisa.
Što će na kraju svega ovoga ostati od Zorana Milanovića i njegovih političkih ambicija teško je reći. Sasvim sigurno će odraditi svoj predsjednički mandat do kraja. Hoće li se kandidirati za novi ili će možda preuzeti vodstvo SDP-a i pokušati ga transformirati u stranku ljevice modernoga tipa, što nije ni malo laka zadaća, zna vjerojatno samo on.
