Iako je samo nekoliko dana uoči puštanja paketa mirovinskih zakona u proceduru ozbiljno prijetila mogućnost da paketom novih zakona ozbiljno devastiramo mirovinski sustav, prvenstveno drugi mirovinski stup, netko je Marku Paviću, ministru rada i mirovinskog sustava, uspio objasniti gdje griješi, do te mjere da je na okruglom stolu o budućnosti mirovinskog sustava grešku čak i javno priznao. Na sreću, slijedom toga tek nekoliko dana uoči predstavljanja novih rješenja u mirovinskom sustavu, napuštena je ideja po kojoj bi svi novi umirovljenici, umjesto dodatka na mirovinu, u trenutku umirovljenja imali pravo povratka u prvi stup, uz vraćanje novca u državni proračun, te pravo na dodatak, prošireno je na sve umirovljenike, s tim da će za razdoblje u kojem su štedjeli samo u prvom stupu imati pravo na dodatak na mirovinu od 27 posto, a za razdoblje tijekom kojega su pet posto bruto plaće izdvajali za drugi mirovinski stup, imati pravo na razmjeran dio dodatka, po stopi od 20,25 posto.
ANALIZA - STANJE U MIROVINSKOM SUSTAVU: Oko 900.000 mirovina nije zarađeno
S POSLA NA GROBLJE: Cilj je ispunjen – radimo više da bi nam mirovine bile manje
ANALIZA MIROVINSKOG SUSTAVA: Hoće li nas čekati naše mirovine?
OČEKUJU NAS NOVI PROBLEMI: Viši savjetnik Svjetske banke za Lupigu analizira stanje u mirovinskom sustavu
Iako su tim dodatkom zapravo poništene neke odluke vezane uz reformu sustava mirovinskog osiguranja iz vremena kad je uvedena, 2002. godine (podsjetimo, dodatak je uveden radi ublažavanja razlike između „starih“ mirovina, koje su se računale na temelju plaća tijekom deset najpovoljnijih godina za osiguranika i novih mirovina, koje su bile utemeljene na plaćama tijekom cijelog radnog vijeka, pa zato u prosjeku i puno niže), time se drugom mirovinskom stupu ipak vraća smisao u odnosu na prvotni prijedlog. I povećava šansa da buduće kombinirane mirovine (one iz prvog i drugog stupa) zaista budu isplativije u odnosu na one koje primaju današnji umirovljenici samo iz sustava generacijske solidarnosti. Istina, uz neka ograničenja, zbog kojih te šanse nisu jako velike. Tako Danijel Nestić, analitičar Ekonomskog instituta upozorava da niža stopa dodatka na mirovinu za nove umirovljenike može dovesti do novih nepravdi, odnosno daleko je od ocjene ministra Pavića o tome da se umirovljenici njime izjednačavaju i u potpunosti uklanjaju formalno-pravne nepravde između „starih“ i „novih“ umirovljenika koje su stvorene donošenjem Zakona o pravu na dodatak.
"Problem je u tome što se mirovine iz prvog i drugog stupa različito usklađuju" - Danijel Nestić (FOTO: Hina)
Između ta dva zakona napravili smo možda samo jedan korak: onaj o dodatku donesen je 2007. godine, nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, među ostalim i kako bi se „kupila“ naklonost umirovljenika koji su to pravo ostvarili nakon siječnja 1999. godine i njihove su mirovine bile i do 27 posto niže od onih ostvarenih na temelju deset najpovoljnijih godina za osiguranika, dok se novi ne donosi u predizbornoj godini, iako će, bez sumnje, biti korišten i u predizborne svrhe, što se vidi iz velikog jačanja kampanje iz Ministarstva rada upravo prema umirovljenicima.
„Riječ je o svojevrsnom kompromisu koji može stvoriti nove razlike među postojećim i novim umirovljenicima. Problem je u tome što se mirovine iz prvog i drugog stupa različito usklađuju, pa bi se moglo dogoditi da kombinirane mirovine koje su u startu povoljnije, s godinama sporije rastu, pa da ti umirovljenici na kraju opet budu u minusu u odnosu na one mirovine samo iz prvog stupa. Zato mislim da bi bilo bolje da se za sve umirovljenike jednako primijenio dodatak od 27 posto, no, na ovaj način drugi stup barem zadržava smisao“, kaže Nestić, koji se godinama bavi analizom mirovinskog sustava.
No, kao i još nekoliko stručnjaka koji su nam ukazali na taj problem, priznaje kako je riječ ipak o manjem problemu, koji će se pokazati tek nekoliko godina nakon što netko počne koristiti kombiniranu mirovinu, pri čemu imamo sasvim dovoljno vremena i za to da se do tada izjednači formula za usklađivanje mirovina iz dva stupa, pa da se tako ublaže moguće razlike. Ukratko, ovo bi rješenje u konačnici svima moglo biti prihvatljivo.
Umjesto 870 kuna minusa, 152 kune u plusu
Podsjetimo, nakon što su osiguranici, koji su 2002. godine imali između 40 i 50 godina i opciju da biraju na koji će način štedjeti za mirovinu, prije nekoliko godina dobili priliku za povratak u prvi stup, ako je to za njih povoljnije, zbog čega je oko 95 posto tih osiguranika to i učinilo, zbog dodatka na mirovinu sličan je scenarij prijetio i za većinu novih osiguranika koji su u novi sustav prebačeni po sili zakona. Pokazalo se to i na nekoliko prvih kombiniranih mirovina čija je isplata već započela. Istina, riječ je prvenstveno o osiguranicima koji su imali pravo na beneficirani staž, pa u mirovinu idu ranije nego ostali osiguranici, zbog čega je i razdoblje štednje u drugom stupu kraće, no razlika između mirovine koju bi primali bez drugog stupa i one koju su ostvarili, odnosi se ponajprije na dodatak.
Tako smo nedavno u medijima imali primjer strojovođe, čija je kombinirana mirovina čak 870 kuna manja od one koju bi taj umirovljenik primio samo iz sustava generacijske solidarnosti. Prema izračunu Raiffeisen mirovinskog osiguravajućeg društva, jedinog društva koje danas isplaćuje mirovine iz drugog mirovinskog stupa, da je bio osiguran samo u prvom stupu, imao bi pravo na mirovinu u iznosu 5.372 kune, dok je iz kombiniranog sustava ostvario tek 4.505 kuna.
Da je strojovođa bio osiguran samo u prvom stupu puno bi bolje prošao (FOTO: Lupiga.Com)
Bez priznanja prava na dodatak, slična sudbina očekivala bi sve one koji planiraju u mirovinu u narednih pet do deset godina, a procjene stručnjaka ukazivale su na to da bi se to moglo odnositi i na više od 90 posto novih umirovljenika do 2040. godine. S druge strane, računica je pokazala da bi spomenuti strojovođa, čak i uz prilagođenu stopu dodatka (20,25 umjesto 27 posto), imao oko 152 kune višu ukupnu mirovinu u odnosu na iznos koji je ostvario. Ukratko, ovime se otvara prilika za to da štednja u drugom stupu za veći dio građana ipak bude povoljnija, pa i isplativija, čime se približavamo ciljevima mirovinske reforme s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća.
Pritom je važno naglasiti da u propisima postoji i „osigurač“ za one s najnižim mirovinama, u što spadaju svi osiguranici čije su plaće tijekom radnog vijeka bile ispod 75 posto prosječne plaće u državi, kojima država namiruje razliku da bi im mirovina prešla granicu siromaštva. Kako kod mirovina iz kombiniranog sustava takav zaštitni mehanizam ne postoji, za njih je i dalje otvorena mogućnost povratka u prvi stup, uz prebacivanje sredstava iz drugog stupa. Uzmemo li u obzir da oko 60 posto osiguranika danas prima ispodprosječnu plaću te da je značajan dio njih kandidat za tu vrstu mirovine, nema sumnje u to da je riječ o dobrom potezu.
Nažalost, i u ovom je paketu izmjena u mirovinskom sustavu izostalo povećanje stope izdvajanja za drugi stup, što je jedina promjena koja bi mogla pridonijeti tome da mirovine budućih umirovljenika rastu ozbiljnije nego što im je to zajamčeno usklađivanjem. U ovom trenutku za to nema mogućnosti, što znači da i dalje ostaju aktualne procjene po kojima se razina mirovina u odnosu na plaću neće značajnije mijenjati te da još neko vrijeme zasigurno ostajemo na začelju ljestvice zemalja Europske unije po visini mirovina u odnosu na većinu drugih članica.
Za 40 godina staža mirovina u visini oko 50 posto zadnje plaće
Prema studiji Europske komisije o primjerenosti mirovina, u okviru koje se uspoređuju mirovinski sustavi 28 zemalja članica, prvenstveno po udjelu prve mirovine u odnosu na zadnju plaću te sposobnosti mirovinskog sustava da spriječi rizik od siromaštva, hrvatski mirovinski sustav je na tankim nogama. Naime, kad se uzme u obzir omjer zadnjeg dohotka i prve mirovine za osobu s prosječnom plaćom na državnoj razini koja je do mirovine odradila punih 40 godina, hrvatski umirovljenici su pri samom dnu ljestvice, s omjerom od 55,5 posto za muškarce, odnosno 49,6 posto za žene. Najnižu stopu zamjene za muškarce bilježi Estonija (49,2 posto), a za žene Litva (47,3 posto), dok umirovljenici i umirovljenice u Nizozemskoj za toliki staž u prosjeku primaju oko 14 posto višu mirovinu u odnosu na zadnju plaću.
Ministar Pavić priznao je svoju grešku i odustao od nekih prvotnih ideja (FOTO: Hina/Denis Cerić)
Pritom valja upozoriti da se mirovinski sustavi 28 članica EU bitno razlikuju, pa neke zemlje, poput Nizozemske, Švedske, Danske ili Norveške, na primjer, imaju svojevrsnu osnovnu (nacionalnu) mirovinu koju primaju svi građani koji ostvare određenu dob (opet vezano uz staž), na što se dodaje njihova profesionalna mirovina (utemeljena na izdvajanjima doprinosa iz plaće), te ono što su uštedjeli sami, izdvajajući u različite fondove. Osnovna mirovina u bogatijim je državama svojevrsna brana od rizika siromaštva, pa je i stopa siromaštva među starijima od 65 godina u tim zemljama znatno niža u odnosu na neke tranzicijske zemlje, no i neke od tranzicijskih zemalja uspjele su izgraditi sustav koji uspješno odolijeva riziku siromaštva.
Prema AgeWatch reportu iz 2015. godine, primjerice, u okviru kojega je analizirano 96 zemalja svijeta, najmanji rizik siromaštva među starijima od 65 imaju Island (samo 1,6 posto) i Norveška (1,7 posto). U Nizozemskoj je u toj situaciji bilo oko tri posto građana starijih od 65, u Danskoj 3,1 posto, Francuskoj 3,4, Finskoj 5, Belgiji 6,3 posto. Malta, Italija i Irska bilježile su oko sedam posto starijih u riziku siromaštva, Cipar osam posto, Velika Britanija 9,3 posto, Njemačka i Mađarska 9,7 posto, te Austrija oko deset posto.
S lošeg idemo na gore
Za usporedbu su nam možda posebno zanimljive zemlje koje su u devedesetima prolazile sličnu tranziciju, kao što su Češka, s 1,7 posto starijih od 65 koji su bili izloženi riziku siromaštva, Poljska sa 8,6 posto, te Slovenija s 9,8 posto starijih od 65 koji su bili izloženi riziku siromaštva, dok je taj prosjek za Bugarsku i Gruziju iznosio oko 20 posto, za Litvu 23,2 posto, a za Hrvatsku čak 24,9 posto. Uz još neke tranzicijske zemlje, na razini smo siromašnih afričkih zemalja i iz pukog siromaštva vadi nas, vjerojatno, još samo to što mnogi imaju neku imovinu za iznajmljivanje, ili imanje na kojem uzgajaju nešto hrane i tako krpaju kraj s krajem.
Pogledamo li, pak, stopu zamjene između zadnje plaće i prve mirovine za osiguranike s punih 40 godina staža u nekima od tih zemalja 2013. godine te projekcije razvoja do 2050. godine, kad se uzmu u obzir i podaci o starenju stanovništva, statistika je još poraznija. Naime, zbog općeg trenda starenja stanovništva i mnoge bogatije zemlje očekuju pad razine mirovina, no ipak sporiji pad od nekih tranzicijskih zemalja, pa većina zasigurno ne treba računati s većim povećanjem stope siromaštva. Također, mnoge zemlje, čini se, računaju i na to da će uspjeti podići razinu mirovina, što ovisi i o projekcijama vezanima uz zaposlenost, rast industrijske proizvodnje i ukupnog gospodarskog rasta. Tako, na primjer, nizozemski umirovljenici s punih 40 godina staža, kojima je prva mirovina danas oko 14 posto viša u odnosu na posljednju plaću (zbog osnovne nacionalne mirovine) prema projekcijama države 2050. godine mogu računati na „pristojnih“ 92,5 posto. Projekcije danskog Ministarstva rada kažu da će udio prve mirovine u plaći porasti sa sadašnjih 68,4 na 81,7 posto, a sličnome se nadaju i u Njemačkoj (s današnjih 57,6 na 74,4 posto), na Cipru (sa sadašnjih 58 na 75 posto) te u Italiji (s 83,9 na 89,3 posto). Prema projekcijama austrijskog Ministarstva rada, prva mirovina za 40 godina staža, koja sada iznosi oko 85, porasla bi također na 86 posto, dok Švedska očekuje pad mirovina, sa sadašnjih 69,3 posto na 55,3 posto.
Negdje drugdje umirovljenici imaju duži životni vijek i uživaju u višim mirovinama (FOTO: Pixabay)
Za Hrvatsku su, opet, zanimljive neke tranzicijske zemlje, primjerice Bugarska, koja očekuje porast udjela mirovine u plaći s 55,3 na 83,3 posto, kao i Češka (s 52,2 na 61,7 posto), te Slovenija (sa 55,4 na 60,9 posto), dok projekcije za Hrvatsku pokazuju da bi mirovine za puni staž koje sada iznose 55,5 posto posljednje plaće do 2050. godine mogle pasti na 43,5 posto. Slično kao i u Rumunjskoj, u kojoj se očekuje pad razine mirovina sa 71 na 41 posto. Blagu utjehu možda nam može pružiti Švedska, koja zbog relativno blagih uvjeta za umirovljenje i izrazito dugog očekivanog životnog vijeka danas ipak računa na pad mirovina u odnosu na plaću, sa 69,3 na 55,3 posto.
Poticaji za dulji staž bolje rješenje od podizanja dobne granice?
U kontekstu činjenice da Hrvatska s novim paketom zakona ubrzava povećanje dobne granice za odlazak u mirovinu, sa 65 na 67 godina, pa bi ta dobna granica stupila na snagu već 2028. godine, a ne deset godina kasnije, kako je to do sada bilo određeno propisima, važno je reći da takvu promjenu već uvode ili planiraju mnoge zemlje. Ona je prvenstveno povezana sa sve duljim životnim vijekom, pa se time nastoji „skratiti“ vrijeme uživanja u mirovini. Prema podacima Europske komisije, iz 2016. godine, do 2028. godine bi dob za umirovljenje na 67 godina trebale podići Danska, Irska, Španjolska, Italija, Nizozemska i Francuska. Njemačka, Belgija i Češka imaju zakone po kojima bi se dob za umirovljenje trebala podići sa 65 godina na 67 godina u između 2030. i 2040. godine.
Za Hrvatsku su posebno zanimljive Finska i Švedska, koje imaju specifičan mirovinski sustav, u okviru kojega radnik može u mirovinu između 61. i 68. godine, prvenstveno ovisno o stažu. Hrvatska već ima na snazi odredbu prema kojoj svi osiguranici koji napune 41 godinu staža u punu mirovinu bez umanjenja mogu već sa 60 godina, dok svi oni s manje staža moraju raditi do 65, odnosno morat će raditi do 67 godina. U europskom krugu za nas je posebno zanimljiva i Poljska, koja je trebala biti u krugu zemalja koje podižu dobnu granicu za umirovljenje na 67 godina, no lani se od toga odustalo i dobna granica opet se vraća na 60 godina za žene, odnosno 65 za muškarce. Poljaci su, naime, procijenili da bi podizanje dobne granice za umirovljenje moglo biti kontraproduktivno, odnosno da bi moglo ubrzati odlazak ljudi u prijevremenu mirovinu tijekom prijelaznog razdoblja, jer će većina procijeniti da ne može raditi do punih uvjeta, što bi zapravo puno ranije stvorilo pritisak na mirovinski sustav nego uz bitno manju dobnu granicu.
Valja naglasiti kako ima stručnjaka u Hrvatskoj koji razmišljaju na sličan način, budući da upravo započinje razdoblje tijekom kojega u mirovinu odlazi relativno brojna „baby boom generacija“. Ipak, mnogi kažu kako se sličan trend kod nas vjerojatno ne bi dogodio, jer su mirovine niske i većina ljudi ipak želi raditi što dulje. Pritom neki naši sugovornici ističu kako bi dobna granica za umirovljenje trebala biti fleksibilna, odnosno kako bi se bilo mudro vratiti na sustav u kojemu je staž bio prvi uvjet za mirovinu, koji treba kombinirati s dobi od 60 ili 62 godine. Tako bi se sve mirovine 62-godišnjaka s manje od 40 godina staža penalizirale, a one s većim stažem nagrađivale, pri čemu bi trebalo uvesti poticajnu stopu za dob iznad 62 godine.
Hrvatska ima jednu od najnižih stopa očekivanog trajanja života u EU i s produljenjem dobi za umirovljenje za značajan broj građana mogla bi vrijediti ona „s posla na groblje“ (FOTO: Pixabay)
U tom slučaju bismo, na primjer, došli do toga da radnik koji je počeo raditi sa 18 godina može raditi do 62 godine i odraditi 40-ak godina staža ili više, za što bi bio nagrađen, ili manje, ako je imao prekida u stažu, ali tada može odlučiti da će raditi duže i za to ostvariti bonus na mirovinu za one godine koje je odradio iza 62. godine. Takva bi promjena bila puno primjerenija u odnosu na prosječan životni vijek i zasigurno bi pridonijela tome da ljudi radije dulje ostaju u svijetu rada, a ublažila činjenicu da u Hrvatskoj vrijedi pravilo po kojemu što duže radiš možeš računati na manju mirovinu, ističu Lupigini sugovornici.
No, kod ove računice ipak treba uzeti u obzir činjenicu da postoje vrlo značajne razlike između tržišta rada u Hrvatskoj i onog u mnogim zemljama u koje i naši građani već godinama odlaze na rad. Naime, ostanak bez posla u Hrvatskoj puno češće znači dugoročnu perspektivu na evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, ili rad na crno da bi se nekako preživjelo. Tako već danas prosječan radni vijek do umirovljenja u EU iznosi 35,6 godina i u zadnjih desetak godina povećao se za 1,8 godinu. Ta se granica nešto brže povećavala za žene (oko tri godine u promatranom razdoblju), dok za muškarce danas iznosi 38 godina i danas je oko 1,8 godinu viša.
Najdulje u mirovini rade u Švedskoj, Danskoj i Nizozemskoj, zemljama koje imaju najmanje problema s razinom mirovina i udjelom siromaštva među starijima, u kojima se u prosjeku radi nešto malo iznad 40 godina. Slijede Finska, Njemačka i Velika Britanija, u kojima se radi između 38 godina i 40 godina, dok se Hrvatska nalazi u krugu zemalja u kojima se radi puno kraće. Naš je prosječan radni vijek danas tek nešto viši od 32 godine, s tim da treba naglasiti da smo u posljednjih desetak godina također zabilježili značajan rast, jer se do tada kretao oko 29 godina.
Da sumiramo, nema nikakve sumnje da tu leži uzrok činjenici da imamo puno niže mirovine od ostatka EU, te da za „pristojnije“ mirovine trebamo raditi duže, no pitanje jest na koji način treba doći do toga. Naime, Hrvatska ima jednu od najnižih stopa očekivanog trajanja života u EU i s produljenjem dobi za umirovljenje za značajan broj građana mogla bi vrijediti ona „s posla na groblje“.
Živimo četiri godine kraće, imamo i do četiri puta niže mirovine
Age Watch report pokazuje da 60-godišnjaci u Francuskoj, Švicarskoj, Italiji i na Islandu u prosjeku žive još 25 godina, u Austriji, Njemačkoj, Irskoj, Finskoj, Švedskoj, Nizozemskoj 24 godine, u Belgiji, Danskoj i Sloveniji 23, dok građani Hrvatske i većine sličnih tranzicijskih zemalja na 60. rođendan u prosjeku mogu očekivati još 21 godinu života. Ukratko, kad se promatraju 60-godišnjaci, prosječno očekivano trajanje života u Hrvatskoj je oko tri do četiri godine kraće u odnosu na neke zemlje koje će dobnu granicu za mirovinu sa 65 na 67 godina povećati i do 20 godina poslije nas, što ukazuje na to da možda nije riječ o najsretnijem rješenju. Pritom treba uzeti u obzir činjenicu da sve projekcije o mirovinskim sustavima uzimaju u obzir idealnog osiguranika, koji uspije napuniti 40 godina staža, i može raditi i više, što je slučaj samo u razvijenim zemljama, a vrlo rijetko na tržištu kakvo je naše.
S koliko godina u mirovinu? Kao da se nikog ne tiče (FOTO: Hina/Denis Cerić)
Stvari se mogu drugačije sagledati ukoliko znamo da je čak 90 posto novih ugovora o radu ugovoreno na određeno vrijeme, zbog čega mladi ljudi imaju česte prekide u stažu. Sve se više radi i na projektima, odnosno radnici se angažiraju na nekoliko mjeseci, nakon čega opet ostaju bez posla i mirovinskog osiguranja, pa će s vremenom vjerojatno rasti udio onih koji ni do 65 neće uspjeti odraditi 40 godina ili više, upozoravaju u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske i Nezavisnim hrvatskim sindikatima. Dodatnu dozu nesigurnosti za radnike donijelo je i smanjenje stope doprinosa za ugovore o djelu i ugovore o autorskoj suradnji, na 50 posto u odnosu na ugovore o radu, zbog čega povremeno angažiranje radnika uz ugovor bez ikakvih obaveza postaje još atraktivnije za poslodavca.
Prisjetimo se i činjenice s početka teksta, da gotovo 60 posto osiguranika danas ima plaću manju od državnog prosjeka te da barem dvije trećine njih „konkurira“ za najnižu zakonom zajamčenu mirovinu, što nas dovodi do sve mizernijeg prosjeka mirovina i povećanog rizika od siromaštva. A dodatno zabrinjava još nešto - Hrvatska ima izrazito mali udio građana starijih od 60 godina koji su obuhvaćeni mirovinom, njih samo 57 posto, što znači da 40 posto starijih nije radilo i nije zaradilo mirovinu, već je ovisno o mirovini supružnika, vlastitoj imovini, mogućnosti da u starijoj dobi nešto zarade povremenim radom, ili su u kategoriji socijalnog slučaja.
Usporedbe radi, u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj, Nizozemskoj, Danskoj, Finskoj i Češkoj „pokrivenost“ starijih osoba nekom vrstom mirovine je stopostotna, u Sloveniji, Poljskoj i Irskoj kreće se iznad 90 posto, a u Belgiji oko 84 posto.
Rješenje? Odlazak u Njemačku!
„Prosječna mirovina u odnosu na prosječnu plaću pala je ispod 40 posto posljednje plaće. To je nagli pad u siromaštvo“, upozorava Ana Miličević Pezelj iz SSSH-a te dodaje kako je prije povećanja dobne granice za mirovinu trebalo razmisliti o tome kako osigurati njihovu održivost te dati rješenja za brži gospodarski rast i pokretanje proizvodnje.
Kako smo to propustili, za većinu današnjih pedesetogodišnjaka jedino rješenje može biti odlazak u inozemstvo. Poražavajuće, ali istinito - prosječna godišnja mirovina koju naši umirovljenici danas primaju za staž koji su odradili u Njemačkoj iznosi oko 3.963 eura, odnosno otprilike 2.400 kuna mjesečno, pri čemu je u većini slučajeva riječ o stažu kraćem od 15 godina. Taj iznos, pak, odgovara prosječnoj hrvatskoj mirovini za više od 30 godina staža, a sve projekcije ukazuju na to da se njihova razina do 2040. godine neće značajnije mijenjati. Točnije, ni drugi mirovinski stup, uz izdvajanje od samo pet posto bruto plaće, za veliki dio umirovljenika neće osigurati bitno više mirovine.
"Imamo nagli pad u siromaštvo" - Ana Miličević Pezelj (FOTO: sssh.hr)
Ne treba previše kopati da se pronađe model koji može biti uzor za određena rješenja, jer ga ionako već dulje vrijeme pratimo. Naime, reforma mirovinskog sustava u Hrvatskoj provodi se na temeljima čileanske reforme s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, a promovira ga Svjetska banka. Kako je za Lupigu već ispričao Zoran Anušić, Viši savjetnik Svjetske banke, čileanska reforma iz 1981. godine nije bila trostupanjska. Tada su ukinuta izdvajanja doprinosa u državnu mirovinsku blagajnu i odlučeno je da će se osnovna mirovina financirati iz poreza. Istodobno, u drugi stup je usmjereno deset posto bruto plaća.
„Oni su ukinuli prvi stup, a država je prethodno uplaćene doprinose uplatila na osobne račune građana u mirovinskim fondovima. U mirovinskom osiguranju je tada bilo manje od 30 posto zaposlenih, a zemlja nezadužena, pa ukupan iznos nije ugrozio državne financije. Da smo mi mirovinskoj reformi pristupili kao Čile, na osobne bi račune za sve osiguranike trebalo prebaciti vrijednost od oko 140 posto tadašnjeg BDP-a, pa bi današnji javni dug bio preko 200 posto BDP-a. Zato je Hrvatska, kao i većina europskih zemalja koje su uvele trostupni sistem pristupila reformi opreznije, supstitucijom samo dijela prvog stupa drugim i to za mlađe generacije, kod nas za mlađe od 40 godina“, objašnjava naš sugovornik. Čileanski drugi stup u međuvremenu je osigurao mirovine za one koji su odradili 35 do 40 godina staža koje se kreću između 70 do 80 posto zadnje plaće, dodaje.
Iako je drugi stup u Čileu funkcionirao prema očekivanjima, skoro polovica radno aktivnih osoba bila je izvan sustava, ili u sivoj ekonomiji ili bez obaveze da plaćaju doprinos, kao poljoprivrednici i samostalci. Zato je Čile ponovo 2004. godine uveo prvi stup, s ciljem da osigura starost onima bez drugog stupa, ili s malom štednjom u drugom stupu, te siromašnima među starijom generacijom.
„Tako prvi stup u Čileu danas plaća mirovinu od oko 25 posto bruto plaće ako osoba nema drugih izvora prihoda, a sustavom je pokriveno skoro 90 posto zaposlenih“, kaže nam Anušić. Nešto slično, dodaje, svojedobno je bila namjera i u Hrvatskoj, dok se još razgovaralo o povećanju izdvajanja za drugi stup, no kako se od toga odustalo, i danas nema kvalitetnog odgovora na niske mirovine, niti će ga biti bez povećanja broja zaposlenih i plaća (što donosi višu mirovinu iz prvog i veću štednju u drugom stupu), odnosno snažnijeg gospodarskog rasta.
lupiga
ANALIZA - STANJE U MIROVINSKOM SUSTAVU: Oko 900.000 mirovina nije zarađeno
S POSLA NA GROBLJE: Cilj je ispunjen – radimo više da bi nam mirovine bile manje
ANALIZA MIROVINSKOG SUSTAVA: Hoće li nas čekati naše mirovine?
OČEKUJU NAS NOVI PROBLEMI: Viši savjetnik Svjetske banke za Lupigu analizira stanje u mirovinskom sustavu
Iako su tim dodatkom zapravo poništene neke odluke vezane uz reformu sustava mirovinskog osiguranja iz vremena kad je uvedena, 2002. godine (podsjetimo, dodatak je uveden radi ublažavanja razlike između „starih“ mirovina, koje su se računale na temelju plaća tijekom deset najpovoljnijih godina za osiguranika i novih mirovina, koje su bile utemeljene na plaćama tijekom cijelog radnog vijeka, pa zato u prosjeku i puno niže), time se drugom mirovinskom stupu ipak vraća smisao u odnosu na prvotni prijedlog. I povećava šansa da buduće kombinirane mirovine (one iz prvog i drugog stupa) zaista budu isplativije u odnosu na one koje primaju današnji umirovljenici samo iz sustava generacijske solidarnosti. Istina, uz neka ograničenja, zbog kojih te šanse nisu jako velike. Tako Danijel Nestić, analitičar Ekonomskog instituta upozorava da niža stopa dodatka na mirovinu za nove umirovljenike može dovesti do novih nepravdi, odnosno daleko je od ocjene ministra Pavića o tome da se umirovljenici njime izjednačavaju i u potpunosti uklanjaju formalno-pravne nepravde između „starih“ i „novih“ umirovljenika koje su stvorene donošenjem Zakona o pravu na dodatak.
"Problem je u tome što se mirovine iz prvog i drugog stupa različito usklađuju" - Danijel Nestić (FOTO: Hina)
Između ta dva zakona napravili smo možda samo jedan korak: onaj o dodatku donesen je 2007. godine, nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, među ostalim i kako bi se „kupila“ naklonost umirovljenika koji su to pravo ostvarili nakon siječnja 1999. godine i njihove su mirovine bile i do 27 posto niže od onih ostvarenih na temelju deset najpovoljnijih godina za osiguranika, dok se novi ne donosi u predizbornoj godini, iako će, bez sumnje, biti korišten i u predizborne svrhe, što se vidi iz velikog jačanja kampanje iz Ministarstva rada upravo prema umirovljenicima.
„Riječ je o svojevrsnom kompromisu koji može stvoriti nove razlike među postojećim i novim umirovljenicima. Problem je u tome što se mirovine iz prvog i drugog stupa različito usklađuju, pa bi se moglo dogoditi da kombinirane mirovine koje su u startu povoljnije, s godinama sporije rastu, pa da ti umirovljenici na kraju opet budu u minusu u odnosu na one mirovine samo iz prvog stupa. Zato mislim da bi bilo bolje da se za sve umirovljenike jednako primijenio dodatak od 27 posto, no, na ovaj način drugi stup barem zadržava smisao“, kaže Nestić, koji se godinama bavi analizom mirovinskog sustava.
No, kao i još nekoliko stručnjaka koji su nam ukazali na taj problem, priznaje kako je riječ ipak o manjem problemu, koji će se pokazati tek nekoliko godina nakon što netko počne koristiti kombiniranu mirovinu, pri čemu imamo sasvim dovoljno vremena i za to da se do tada izjednači formula za usklađivanje mirovina iz dva stupa, pa da se tako ublaže moguće razlike. Ukratko, ovo bi rješenje u konačnici svima moglo biti prihvatljivo.
Umjesto 870 kuna minusa, 152 kune u plusu
Podsjetimo, nakon što su osiguranici, koji su 2002. godine imali između 40 i 50 godina i opciju da biraju na koji će način štedjeti za mirovinu, prije nekoliko godina dobili priliku za povratak u prvi stup, ako je to za njih povoljnije, zbog čega je oko 95 posto tih osiguranika to i učinilo, zbog dodatka na mirovinu sličan je scenarij prijetio i za većinu novih osiguranika koji su u novi sustav prebačeni po sili zakona. Pokazalo se to i na nekoliko prvih kombiniranih mirovina čija je isplata već započela. Istina, riječ je prvenstveno o osiguranicima koji su imali pravo na beneficirani staž, pa u mirovinu idu ranije nego ostali osiguranici, zbog čega je i razdoblje štednje u drugom stupu kraće, no razlika između mirovine koju bi primali bez drugog stupa i one koju su ostvarili, odnosi se ponajprije na dodatak.
Tako smo nedavno u medijima imali primjer strojovođe, čija je kombinirana mirovina čak 870 kuna manja od one koju bi taj umirovljenik primio samo iz sustava generacijske solidarnosti. Prema izračunu Raiffeisen mirovinskog osiguravajućeg društva, jedinog društva koje danas isplaćuje mirovine iz drugog mirovinskog stupa, da je bio osiguran samo u prvom stupu, imao bi pravo na mirovinu u iznosu 5.372 kune, dok je iz kombiniranog sustava ostvario tek 4.505 kuna.
Da je strojovođa bio osiguran samo u prvom stupu puno bi bolje prošao (FOTO: Lupiga.Com)
Bez priznanja prava na dodatak, slična sudbina očekivala bi sve one koji planiraju u mirovinu u narednih pet do deset godina, a procjene stručnjaka ukazivale su na to da bi se to moglo odnositi i na više od 90 posto novih umirovljenika do 2040. godine. S druge strane, računica je pokazala da bi spomenuti strojovođa, čak i uz prilagođenu stopu dodatka (20,25 umjesto 27 posto), imao oko 152 kune višu ukupnu mirovinu u odnosu na iznos koji je ostvario. Ukratko, ovime se otvara prilika za to da štednja u drugom stupu za veći dio građana ipak bude povoljnija, pa i isplativija, čime se približavamo ciljevima mirovinske reforme s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća.
Pritom je važno naglasiti da u propisima postoji i „osigurač“ za one s najnižim mirovinama, u što spadaju svi osiguranici čije su plaće tijekom radnog vijeka bile ispod 75 posto prosječne plaće u državi, kojima država namiruje razliku da bi im mirovina prešla granicu siromaštva. Kako kod mirovina iz kombiniranog sustava takav zaštitni mehanizam ne postoji, za njih je i dalje otvorena mogućnost povratka u prvi stup, uz prebacivanje sredstava iz drugog stupa. Uzmemo li u obzir da oko 60 posto osiguranika danas prima ispodprosječnu plaću te da je značajan dio njih kandidat za tu vrstu mirovine, nema sumnje u to da je riječ o dobrom potezu.
Nažalost, i u ovom je paketu izmjena u mirovinskom sustavu izostalo povećanje stope izdvajanja za drugi stup, što je jedina promjena koja bi mogla pridonijeti tome da mirovine budućih umirovljenika rastu ozbiljnije nego što im je to zajamčeno usklađivanjem. U ovom trenutku za to nema mogućnosti, što znači da i dalje ostaju aktualne procjene po kojima se razina mirovina u odnosu na plaću neće značajnije mijenjati te da još neko vrijeme zasigurno ostajemo na začelju ljestvice zemalja Europske unije po visini mirovina u odnosu na većinu drugih članica.
Za 40 godina staža mirovina u visini oko 50 posto zadnje plaće
Prema studiji Europske komisije o primjerenosti mirovina, u okviru koje se uspoređuju mirovinski sustavi 28 zemalja članica, prvenstveno po udjelu prve mirovine u odnosu na zadnju plaću te sposobnosti mirovinskog sustava da spriječi rizik od siromaštva, hrvatski mirovinski sustav je na tankim nogama. Naime, kad se uzme u obzir omjer zadnjeg dohotka i prve mirovine za osobu s prosječnom plaćom na državnoj razini koja je do mirovine odradila punih 40 godina, hrvatski umirovljenici su pri samom dnu ljestvice, s omjerom od 55,5 posto za muškarce, odnosno 49,6 posto za žene. Najnižu stopu zamjene za muškarce bilježi Estonija (49,2 posto), a za žene Litva (47,3 posto), dok umirovljenici i umirovljenice u Nizozemskoj za toliki staž u prosjeku primaju oko 14 posto višu mirovinu u odnosu na zadnju plaću.
Ministar Pavić priznao je svoju grešku i odustao od nekih prvotnih ideja (FOTO: Hina/Denis Cerić)
Pritom valja upozoriti da se mirovinski sustavi 28 članica EU bitno razlikuju, pa neke zemlje, poput Nizozemske, Švedske, Danske ili Norveške, na primjer, imaju svojevrsnu osnovnu (nacionalnu) mirovinu koju primaju svi građani koji ostvare određenu dob (opet vezano uz staž), na što se dodaje njihova profesionalna mirovina (utemeljena na izdvajanjima doprinosa iz plaće), te ono što su uštedjeli sami, izdvajajući u različite fondove. Osnovna mirovina u bogatijim je državama svojevrsna brana od rizika siromaštva, pa je i stopa siromaštva među starijima od 65 godina u tim zemljama znatno niža u odnosu na neke tranzicijske zemlje, no i neke od tranzicijskih zemalja uspjele su izgraditi sustav koji uspješno odolijeva riziku siromaštva.
Prema AgeWatch reportu iz 2015. godine, primjerice, u okviru kojega je analizirano 96 zemalja svijeta, najmanji rizik siromaštva među starijima od 65 imaju Island (samo 1,6 posto) i Norveška (1,7 posto). U Nizozemskoj je u toj situaciji bilo oko tri posto građana starijih od 65, u Danskoj 3,1 posto, Francuskoj 3,4, Finskoj 5, Belgiji 6,3 posto. Malta, Italija i Irska bilježile su oko sedam posto starijih u riziku siromaštva, Cipar osam posto, Velika Britanija 9,3 posto, Njemačka i Mađarska 9,7 posto, te Austrija oko deset posto.
S lošeg idemo na gore
Za usporedbu su nam možda posebno zanimljive zemlje koje su u devedesetima prolazile sličnu tranziciju, kao što su Češka, s 1,7 posto starijih od 65 koji su bili izloženi riziku siromaštva, Poljska sa 8,6 posto, te Slovenija s 9,8 posto starijih od 65 koji su bili izloženi riziku siromaštva, dok je taj prosjek za Bugarsku i Gruziju iznosio oko 20 posto, za Litvu 23,2 posto, a za Hrvatsku čak 24,9 posto. Uz još neke tranzicijske zemlje, na razini smo siromašnih afričkih zemalja i iz pukog siromaštva vadi nas, vjerojatno, još samo to što mnogi imaju neku imovinu za iznajmljivanje, ili imanje na kojem uzgajaju nešto hrane i tako krpaju kraj s krajem.
Pogledamo li, pak, stopu zamjene između zadnje plaće i prve mirovine za osiguranike s punih 40 godina staža u nekima od tih zemalja 2013. godine te projekcije razvoja do 2050. godine, kad se uzmu u obzir i podaci o starenju stanovništva, statistika je još poraznija. Naime, zbog općeg trenda starenja stanovništva i mnoge bogatije zemlje očekuju pad razine mirovina, no ipak sporiji pad od nekih tranzicijskih zemalja, pa većina zasigurno ne treba računati s većim povećanjem stope siromaštva. Također, mnoge zemlje, čini se, računaju i na to da će uspjeti podići razinu mirovina, što ovisi i o projekcijama vezanima uz zaposlenost, rast industrijske proizvodnje i ukupnog gospodarskog rasta. Tako, na primjer, nizozemski umirovljenici s punih 40 godina staža, kojima je prva mirovina danas oko 14 posto viša u odnosu na posljednju plaću (zbog osnovne nacionalne mirovine) prema projekcijama države 2050. godine mogu računati na „pristojnih“ 92,5 posto. Projekcije danskog Ministarstva rada kažu da će udio prve mirovine u plaći porasti sa sadašnjih 68,4 na 81,7 posto, a sličnome se nadaju i u Njemačkoj (s današnjih 57,6 na 74,4 posto), na Cipru (sa sadašnjih 58 na 75 posto) te u Italiji (s 83,9 na 89,3 posto). Prema projekcijama austrijskog Ministarstva rada, prva mirovina za 40 godina staža, koja sada iznosi oko 85, porasla bi također na 86 posto, dok Švedska očekuje pad mirovina, sa sadašnjih 69,3 posto na 55,3 posto.
Negdje drugdje umirovljenici imaju duži životni vijek i uživaju u višim mirovinama (FOTO: Pixabay)
Za Hrvatsku su, opet, zanimljive neke tranzicijske zemlje, primjerice Bugarska, koja očekuje porast udjela mirovine u plaći s 55,3 na 83,3 posto, kao i Češka (s 52,2 na 61,7 posto), te Slovenija (sa 55,4 na 60,9 posto), dok projekcije za Hrvatsku pokazuju da bi mirovine za puni staž koje sada iznose 55,5 posto posljednje plaće do 2050. godine mogle pasti na 43,5 posto. Slično kao i u Rumunjskoj, u kojoj se očekuje pad razine mirovina sa 71 na 41 posto. Blagu utjehu možda nam može pružiti Švedska, koja zbog relativno blagih uvjeta za umirovljenje i izrazito dugog očekivanog životnog vijeka danas ipak računa na pad mirovina u odnosu na plaću, sa 69,3 na 55,3 posto.
Poticaji za dulji staž bolje rješenje od podizanja dobne granice?
U kontekstu činjenice da Hrvatska s novim paketom zakona ubrzava povećanje dobne granice za odlazak u mirovinu, sa 65 na 67 godina, pa bi ta dobna granica stupila na snagu već 2028. godine, a ne deset godina kasnije, kako je to do sada bilo određeno propisima, važno je reći da takvu promjenu već uvode ili planiraju mnoge zemlje. Ona je prvenstveno povezana sa sve duljim životnim vijekom, pa se time nastoji „skratiti“ vrijeme uživanja u mirovini. Prema podacima Europske komisije, iz 2016. godine, do 2028. godine bi dob za umirovljenje na 67 godina trebale podići Danska, Irska, Španjolska, Italija, Nizozemska i Francuska. Njemačka, Belgija i Češka imaju zakone po kojima bi se dob za umirovljenje trebala podići sa 65 godina na 67 godina u između 2030. i 2040. godine.
Za Hrvatsku su posebno zanimljive Finska i Švedska, koje imaju specifičan mirovinski sustav, u okviru kojega radnik može u mirovinu između 61. i 68. godine, prvenstveno ovisno o stažu. Hrvatska već ima na snazi odredbu prema kojoj svi osiguranici koji napune 41 godinu staža u punu mirovinu bez umanjenja mogu već sa 60 godina, dok svi oni s manje staža moraju raditi do 65, odnosno morat će raditi do 67 godina. U europskom krugu za nas je posebno zanimljiva i Poljska, koja je trebala biti u krugu zemalja koje podižu dobnu granicu za umirovljenje na 67 godina, no lani se od toga odustalo i dobna granica opet se vraća na 60 godina za žene, odnosno 65 za muškarce. Poljaci su, naime, procijenili da bi podizanje dobne granice za umirovljenje moglo biti kontraproduktivno, odnosno da bi moglo ubrzati odlazak ljudi u prijevremenu mirovinu tijekom prijelaznog razdoblja, jer će većina procijeniti da ne može raditi do punih uvjeta, što bi zapravo puno ranije stvorilo pritisak na mirovinski sustav nego uz bitno manju dobnu granicu.
Valja naglasiti kako ima stručnjaka u Hrvatskoj koji razmišljaju na sličan način, budući da upravo započinje razdoblje tijekom kojega u mirovinu odlazi relativno brojna „baby boom generacija“. Ipak, mnogi kažu kako se sličan trend kod nas vjerojatno ne bi dogodio, jer su mirovine niske i većina ljudi ipak želi raditi što dulje. Pritom neki naši sugovornici ističu kako bi dobna granica za umirovljenje trebala biti fleksibilna, odnosno kako bi se bilo mudro vratiti na sustav u kojemu je staž bio prvi uvjet za mirovinu, koji treba kombinirati s dobi od 60 ili 62 godine. Tako bi se sve mirovine 62-godišnjaka s manje od 40 godina staža penalizirale, a one s većim stažem nagrađivale, pri čemu bi trebalo uvesti poticajnu stopu za dob iznad 62 godine.
Hrvatska ima jednu od najnižih stopa očekivanog trajanja života u EU i s produljenjem dobi za umirovljenje za značajan broj građana mogla bi vrijediti ona „s posla na groblje“ (FOTO: Pixabay)
U tom slučaju bismo, na primjer, došli do toga da radnik koji je počeo raditi sa 18 godina može raditi do 62 godine i odraditi 40-ak godina staža ili više, za što bi bio nagrađen, ili manje, ako je imao prekida u stažu, ali tada može odlučiti da će raditi duže i za to ostvariti bonus na mirovinu za one godine koje je odradio iza 62. godine. Takva bi promjena bila puno primjerenija u odnosu na prosječan životni vijek i zasigurno bi pridonijela tome da ljudi radije dulje ostaju u svijetu rada, a ublažila činjenicu da u Hrvatskoj vrijedi pravilo po kojemu što duže radiš možeš računati na manju mirovinu, ističu Lupigini sugovornici.
No, kod ove računice ipak treba uzeti u obzir činjenicu da postoje vrlo značajne razlike između tržišta rada u Hrvatskoj i onog u mnogim zemljama u koje i naši građani već godinama odlaze na rad. Naime, ostanak bez posla u Hrvatskoj puno češće znači dugoročnu perspektivu na evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, ili rad na crno da bi se nekako preživjelo. Tako već danas prosječan radni vijek do umirovljenja u EU iznosi 35,6 godina i u zadnjih desetak godina povećao se za 1,8 godinu. Ta se granica nešto brže povećavala za žene (oko tri godine u promatranom razdoblju), dok za muškarce danas iznosi 38 godina i danas je oko 1,8 godinu viša.
Najdulje u mirovini rade u Švedskoj, Danskoj i Nizozemskoj, zemljama koje imaju najmanje problema s razinom mirovina i udjelom siromaštva među starijima, u kojima se u prosjeku radi nešto malo iznad 40 godina. Slijede Finska, Njemačka i Velika Britanija, u kojima se radi između 38 godina i 40 godina, dok se Hrvatska nalazi u krugu zemalja u kojima se radi puno kraće. Naš je prosječan radni vijek danas tek nešto viši od 32 godine, s tim da treba naglasiti da smo u posljednjih desetak godina također zabilježili značajan rast, jer se do tada kretao oko 29 godina.
Da sumiramo, nema nikakve sumnje da tu leži uzrok činjenici da imamo puno niže mirovine od ostatka EU, te da za „pristojnije“ mirovine trebamo raditi duže, no pitanje jest na koji način treba doći do toga. Naime, Hrvatska ima jednu od najnižih stopa očekivanog trajanja života u EU i s produljenjem dobi za umirovljenje za značajan broj građana mogla bi vrijediti ona „s posla na groblje“.
Živimo četiri godine kraće, imamo i do četiri puta niže mirovine
Age Watch report pokazuje da 60-godišnjaci u Francuskoj, Švicarskoj, Italiji i na Islandu u prosjeku žive još 25 godina, u Austriji, Njemačkoj, Irskoj, Finskoj, Švedskoj, Nizozemskoj 24 godine, u Belgiji, Danskoj i Sloveniji 23, dok građani Hrvatske i većine sličnih tranzicijskih zemalja na 60. rođendan u prosjeku mogu očekivati još 21 godinu života. Ukratko, kad se promatraju 60-godišnjaci, prosječno očekivano trajanje života u Hrvatskoj je oko tri do četiri godine kraće u odnosu na neke zemlje koje će dobnu granicu za mirovinu sa 65 na 67 godina povećati i do 20 godina poslije nas, što ukazuje na to da možda nije riječ o najsretnijem rješenju. Pritom treba uzeti u obzir činjenicu da sve projekcije o mirovinskim sustavima uzimaju u obzir idealnog osiguranika, koji uspije napuniti 40 godina staža, i može raditi i više, što je slučaj samo u razvijenim zemljama, a vrlo rijetko na tržištu kakvo je naše.
S koliko godina u mirovinu? Kao da se nikog ne tiče (FOTO: Hina/Denis Cerić)
Stvari se mogu drugačije sagledati ukoliko znamo da je čak 90 posto novih ugovora o radu ugovoreno na određeno vrijeme, zbog čega mladi ljudi imaju česte prekide u stažu. Sve se više radi i na projektima, odnosno radnici se angažiraju na nekoliko mjeseci, nakon čega opet ostaju bez posla i mirovinskog osiguranja, pa će s vremenom vjerojatno rasti udio onih koji ni do 65 neće uspjeti odraditi 40 godina ili više, upozoravaju u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske i Nezavisnim hrvatskim sindikatima. Dodatnu dozu nesigurnosti za radnike donijelo je i smanjenje stope doprinosa za ugovore o djelu i ugovore o autorskoj suradnji, na 50 posto u odnosu na ugovore o radu, zbog čega povremeno angažiranje radnika uz ugovor bez ikakvih obaveza postaje još atraktivnije za poslodavca.
Prisjetimo se i činjenice s početka teksta, da gotovo 60 posto osiguranika danas ima plaću manju od državnog prosjeka te da barem dvije trećine njih „konkurira“ za najnižu zakonom zajamčenu mirovinu, što nas dovodi do sve mizernijeg prosjeka mirovina i povećanog rizika od siromaštva. A dodatno zabrinjava još nešto - Hrvatska ima izrazito mali udio građana starijih od 60 godina koji su obuhvaćeni mirovinom, njih samo 57 posto, što znači da 40 posto starijih nije radilo i nije zaradilo mirovinu, već je ovisno o mirovini supružnika, vlastitoj imovini, mogućnosti da u starijoj dobi nešto zarade povremenim radom, ili su u kategoriji socijalnog slučaja.
Usporedbe radi, u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj, Nizozemskoj, Danskoj, Finskoj i Češkoj „pokrivenost“ starijih osoba nekom vrstom mirovine je stopostotna, u Sloveniji, Poljskoj i Irskoj kreće se iznad 90 posto, a u Belgiji oko 84 posto.
Rješenje? Odlazak u Njemačku!
„Prosječna mirovina u odnosu na prosječnu plaću pala je ispod 40 posto posljednje plaće. To je nagli pad u siromaštvo“, upozorava Ana Miličević Pezelj iz SSSH-a te dodaje kako je prije povećanja dobne granice za mirovinu trebalo razmisliti o tome kako osigurati njihovu održivost te dati rješenja za brži gospodarski rast i pokretanje proizvodnje.
Kako smo to propustili, za većinu današnjih pedesetogodišnjaka jedino rješenje može biti odlazak u inozemstvo. Poražavajuće, ali istinito - prosječna godišnja mirovina koju naši umirovljenici danas primaju za staž koji su odradili u Njemačkoj iznosi oko 3.963 eura, odnosno otprilike 2.400 kuna mjesečno, pri čemu je u većini slučajeva riječ o stažu kraćem od 15 godina. Taj iznos, pak, odgovara prosječnoj hrvatskoj mirovini za više od 30 godina staža, a sve projekcije ukazuju na to da se njihova razina do 2040. godine neće značajnije mijenjati. Točnije, ni drugi mirovinski stup, uz izdvajanje od samo pet posto bruto plaće, za veliki dio umirovljenika neće osigurati bitno više mirovine.
"Imamo nagli pad u siromaštvo" - Ana Miličević Pezelj (FOTO: sssh.hr)
Ne treba previše kopati da se pronađe model koji može biti uzor za određena rješenja, jer ga ionako već dulje vrijeme pratimo. Naime, reforma mirovinskog sustava u Hrvatskoj provodi se na temeljima čileanske reforme s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, a promovira ga Svjetska banka. Kako je za Lupigu već ispričao Zoran Anušić, Viši savjetnik Svjetske banke, čileanska reforma iz 1981. godine nije bila trostupanjska. Tada su ukinuta izdvajanja doprinosa u državnu mirovinsku blagajnu i odlučeno je da će se osnovna mirovina financirati iz poreza. Istodobno, u drugi stup je usmjereno deset posto bruto plaća.
„Oni su ukinuli prvi stup, a država je prethodno uplaćene doprinose uplatila na osobne račune građana u mirovinskim fondovima. U mirovinskom osiguranju je tada bilo manje od 30 posto zaposlenih, a zemlja nezadužena, pa ukupan iznos nije ugrozio državne financije. Da smo mi mirovinskoj reformi pristupili kao Čile, na osobne bi račune za sve osiguranike trebalo prebaciti vrijednost od oko 140 posto tadašnjeg BDP-a, pa bi današnji javni dug bio preko 200 posto BDP-a. Zato je Hrvatska, kao i većina europskih zemalja koje su uvele trostupni sistem pristupila reformi opreznije, supstitucijom samo dijela prvog stupa drugim i to za mlađe generacije, kod nas za mlađe od 40 godina“, objašnjava naš sugovornik. Čileanski drugi stup u međuvremenu je osigurao mirovine za one koji su odradili 35 do 40 godina staža koje se kreću između 70 do 80 posto zadnje plaće, dodaje.
Iako je drugi stup u Čileu funkcionirao prema očekivanjima, skoro polovica radno aktivnih osoba bila je izvan sustava, ili u sivoj ekonomiji ili bez obaveze da plaćaju doprinos, kao poljoprivrednici i samostalci. Zato je Čile ponovo 2004. godine uveo prvi stup, s ciljem da osigura starost onima bez drugog stupa, ili s malom štednjom u drugom stupu, te siromašnima među starijom generacijom.
„Tako prvi stup u Čileu danas plaća mirovinu od oko 25 posto bruto plaće ako osoba nema drugih izvora prihoda, a sustavom je pokriveno skoro 90 posto zaposlenih“, kaže nam Anušić. Nešto slično, dodaje, svojedobno je bila namjera i u Hrvatskoj, dok se još razgovaralo o povećanju izdvajanja za drugi stup, no kako se od toga odustalo, i danas nema kvalitetnog odgovora na niske mirovine, niti će ga biti bez povećanja broja zaposlenih i plaća (što donosi višu mirovinu iz prvog i veću štednju u drugom stupu), odnosno snažnijeg gospodarskog rasta.
lupiga
