Proslavljeni kazališni redatelj Paolo Magelli na dogovoren termin intervjua stigao je kao da je upravo “sjahao s bengalskog tigra”. Istovremeno vodeći nekoliko razgovora, živo gestikulirajući i kršeći prste, ostavljao je dojam čovjeka u kojem se odvija neobuzdan sukob prirodnih sila. Vitalan sedamdesetogodišnjak (rođ. 1947. godine, u talijanskom mjestu Prato, pokrajina Toscana, u Zagrebu živi od 1985. godine), govornički epski zanesen i širok, nerijetko je nudio posve neočekivane odgovore prepune hermetičnih digresija i anegdota iz kazališnog života, a taman kad bih pomislio da sam izgubio niti razgovora – stigli bismo na pravo mjesto.
O realizaciji projekta “ReDiscovering Europe - Ponovno otkrivanje Europe” s pet manjinskih teatara (Njemačko kazalište u Temišvaru, Mađarsko kazalište u Subotici, Albansko pozorište u Skoplju, Slovensko gledališče u Trstu i Talijanska drama HNK u Rijeci) u sklopu programa EPK (Europske prijestolnice kulture), o kulturnim prostranstvima Europe kakvu on poznaje i briselskoj Europi, kontroverznom izboru Luigia Pirandella i nedovršene drame “Gorski divovi” kao kazališnog epicentra projekta, Novom fašizmu i rasizmu kao uzroku neosjetljivosti prema obespravljenim i slabima, o osnovnoj zadaći teatra i umjetnosti naspram Države, premijeri “Kralja Leara” u Zagrebu i Kurbašinog nacionalnog leleka u odbijanju njegove kandidature za intendanta “Gavelle”, te o istovjetnom sadržaju kritika “proeuropejaca” i “nacionalista” naspram njegovog umjetničkog svjetonazora – sve su to teme o kojima razgovaramo s Magellijem.
Magelli u razgovoru s Nenadob Bunjcem (FOTO: Lupiga.Com)
Projekt “ReOtkrivanje Europe”, osim uobičajenog otpora nacionalnog kazališnog establishmenta koji se užasava ideje da “njihovu Europu” otkrivaju deklarirani ljevičari poput vas ili Olivera Frljića, obilježilo je i čuđenje izborom autora, predstave i formata glumačkog ansambla. Naime, manjine u Europi, posebice na prostorima Balkana, nalaze se u nezavidnom položaju, a manjinski teatri kojima je oduzet skoro svaki značaj i djeluju gotovo kao zavičajni klubovi, nerijetko predstavljaju produženu ruku nacionalnih politika. Ideja da u hrvatskom nacionalnom kazalištu glumci manjinskih teatara glume na svom izvornom jeziku (njemački, rumunjski, makedonski, albanski i talijanski), i to djelo “talijanskog fašiste”, dočekana je u javnosti kao neskrivena politička provokacija, a zanimljivo je da su se kritici djelomično pridružili i “proeuropski” kazališni krugovi koji potenciranje manjinskih teatara vide kao svojevrstan anakronizam i odmak od programatskog stvaranja “novog europskog kulturnog prostora i identiteta” koji bi manjinske teatre rado progutao. Što je uzrok tolikog otpora jednom eksperimentalnom projektu i predstavi?
- Korijen i sadržaj tih kritika, bez obzira s kojeg svjetonazorskog ili političkog pola dolazile, jest rasizam u svom najčišćem obliku, oku gotovo neprimjetan i svakodnevan. No, dopustite mi da obrazložim tvrdnju. Nakon gotovo četrdeset godina umjetničkog djelovanja, okončao sam taj životni ciklus povratkom na sam početak: kao intendant u slavnom toskanskom Teatru Metastasio kojeg sam davne 1972. godine osnovao s grupom autora i danas slavnim Robertom Benignijem (u Hrvatskoj poznatiji kao dobitnik Oskara za film “La vita è bella” nego li kazališni autoritet op.a.). U tom inertnom razdoblju zaokupio me konkretan rad s njemačkom kazališnom asocijacijom E.T.C. okupljenom oko berlinskog Deutsche Theatra koja uključuje 54 najvažnija svjetska teatra udruženih na platformi otvorene kazališne suradnje i slobode umjetničkog izbora. No, ubrzo sam se zasitio te vrste “sitog” europskog teatra i kao uvijek u trenutcima probuđene egzistencijalno-kreativne krize, otputio se na siromašni istok gdje vlada glad za kazalištem i čiji se glas najčešće ne čuje, a realiteti ne vide. Ne zanima me dogmatski nacionalni teatar, ne zanima me čak niti ovaj batrljak od Europe sa svim privilegijama i nedostacima. Moja vizija Europe bitno se razlikuje od briselske Europe. Ona seže od Mediterana do Jalte gdje je Čehov bolovao od tuberkuloze preko Rusije do arktičkih tundri i granica Male Azije, nedostaje mi Europa koju nam je davno oteo Zeus i odveo u nepoznatom pravcu. Lutajući tako istočnim prostranstvima poput Aleksandra Velikog, pronašao sam malo bogatstvo u vidu manjinskih teatara i bližim se brojci od njih 60 koji predstavljaju jedini istinski glas ljudskosti koji u demokraciji posjedujemo jer jedino što oni imaju, jezik i kulturu, nesebično dijele. Mogu razumjeti da u velikim centrima moći oni predstavljaju svojevrsnu prijetnju zamišljenom jedinstvenom europskom identitetu, odnosno tržištu, ali manjine su bogatstvo svake kulture. U mojoj predstavi na probama čuje se sedam jezika, upućeni smo jedan na drugoga poput obitelji ako se želimo razumjeti i iz tog mnoštva raznolikosti stvorili smo jedinstvenu sintezu humanosti, snažan entitet, postali smo Čovjek. Jezik nije barijera nego prostor slobode i ne vidim razloga zašto Hrvatsku ne bi posjetio manjinski teatar iz Srbije ili obrnuto. Svaka vrsta tih diskusija zapravo je duboko rasistička jer iskazuje netrpeljivost i nestrpljenje Novog fašizma i njihovih epigona naspram onih koji su u manjini, slabi i obespravljeni. A ja sam oduvijek beskompromisno na strani slabijih.
U pripremi za razgovor Oliver Frljić mi je rekao da kad vam je predložio projekt i pitao imate li kakvu ideju koju biste predstavu postavili, kao “iz topa ste ispalili” – Pirandellove “Gorske divove”. Zašto ste izabrali nedovršenu dramu iz zamišljene Trilogije i nije li neobično da o “pravu slabih i obespravljenih“ govori autor koji je bio istaknuti član represivnog fašističkog režima? Čuvena Pirandellova rečenica “Fašista sam jer sam Talijan” lako se može izjednačiti s NDH i izjavom “Fašista sam jer sam Hrvat”. Je li riječ kod današnjih fašističkih tendencija društva samo o reliktu povijesne nacionalne zablude na koju svi imaju pravo?
- Nije na meni da branim Pirandellove odluke nego samo svoje umjetničke namjere, ali da bi se oboje razumjelo, bitno je shvatiti društveni i povijesni kontekst. U Italiji su pojava Ducea i fašizma u svom začetku bili doživljeni kao revolucionarni pokret koji je unisono podržala cijela Italija, od običnih ljudi, radništva, umjetnika i nezavisnih intelektualaca do akademske zajednice. Isti sociološki fenomen se uskoro ponovio i u Njemačkoj. Pirandello u trenutcima kad je fašistički pokret iskazao svoje represivno lice i nehumanost ukidajući nepoćudne novine i proganjajući neistomišljenike, predvodi istaknute umjetnike svog doba u bespoštednoj kritici režima i na koncu, potpuno se povlači iz javnog života u spisateljsku osamu. On je brutalnim iskustvom svoje kože shvatio zabludu i javno progovorio o njoj, uzrocima i posljedicama, zato je i dobio Nobelovu nagradu za književnost. On nije samo ”okrenuo kaput” poput većine fašista, pa tako i hrvatskih, on je istinski promijenio svoja uvjerenja za što je potrebna velika ljudska snaga i hrabrost. Koliko je meni poznato, u Hrvatsku je fašizam došao već kao “gotov proizvod”, represivan i mračan. No, imate pravo pogriješiti, ali i obavezu ispraviti pogrešku koliko god je moguće, posebno kad se radi o uništenim ljudskim životima. I Oliver (Frljić op.a.) je imao slične dvojbe poput vas, “aah, Pirandello”, ali ja sam mu samo rekao “pročitaj Trilogiju ('Lazarus', 'Nova kolonija', 'Gorski divovi' op.a.) i shvatit ćeš izbor”. Tako je i bilo. Ključan razlog da postavim nedovršenu dramu jest univerzalnost prostora i vremena u strašnoj, gotovo apokaliptičnoj viziji “Gorskih divova” koji su nevidljivi golom oku i mijenjaju svijet prema svojim čudovišnim željama dok im smrtnici služe kao jednokratni robovi i za okrutnu zabavu. Raščetvore čovjeka i pošalju obitelji tri vreće zlata kao naknadu. Svijet krajnje perverzije. Današnji politički kontekst mi se čini još složenijim, bizarnijim i perverznijim nego li u Pirandellovo doba jer on je mogao svog neprijatelja barem fizički “udariti u lice”, a danas vam je neprijatelj crna, tekuća mrlja koja se širi od Baltičkog mora do briselske Europe i centara moći. Današnji “Gorski divovi” su još bezosjećajniji i nehumaniji, a posljedica je gubitak duše od Pirineja do Skandinavije. Pa zadnja rečenica “Gorskih divova” najbolje obrazlaže i moj umjetnički motiv “Ho paura” ili “Strah me je”.
"Vlast želi kulturu koja vegetira i moli za koricu kruha jer je kao takva pokorna, sterilna i bez želje za subverzijom stvarnosti" (FOTO: Lupiga.Com)
Čega? Kraja svijeta kakvog smo poznavali jednom zauvijek?
- Kraja umjetnosti. Kraja humanog života. I ja, kao i Pirandello nikad neću odustati od “kritike normalnosti”. Nije normalno provoditi teror samo zato što to možete učiniti. Poruka je u suštini jednostavna: prestanite se igrati s ljudskim životima, ne postoji dovoljno dobra kompenzacija za njega.
Dobro ste upoznati s hrvatskim političkim i kazališnim prilikama. U Zagrebu koji kao metropola funkcionira kao svijet za sebe, politička i kulturna elita hrli na “Kralja Leara” u kojem kralj odlučuje kojoj od tri kćeri ostaviti nasljedstvo, u marginaliziranoj Rijeci pak postavlja se predstava u kojoj se, uvjetno rečeno, kritizira način na koji je kralj stekao bogatstvo. Taj podsvjesni impuls mi se čini zanimljivim, ali kako danas vidite položaj teatra i kulture u raspolućenoj Hrvatskoj?
- Da, zanimljiva perspektiva. (Smijeh) Ajmo pokušati bar jednom biti pragmatični u kulturi; u doba Vlade Ivice Račana i ministra kulture Antuna Vujića iz hrvatskog proračuna se izdvajalo 1,2 posto sredstava za kulturu, danas se taj iznos kreće oko 0,49 posto, a kako stvari stoje uskoro ćemo doći i na nulu. Znači, stvari stoje tako da vlast želi kulturu koja vegetira i moli za koricu kruha jer je kao takva pokorna, sterilna i bez želje za subverzijom stvarnosti. Pa idemo se onda vratiti na prapočetak teatra, igrajmo za sebe i one koje zanima kazalište, neka viđenje predstave plate komadom kruha i voćem. Teatar u Hrvatskoj je kao ukleta kuća u kojoj duhovi prošlosti progone jedan drugog.
Teatar i kultura znatno su se politizirali, upravo je u tijeku javna rasprava oko reakcije glumca Roberta Kurbaše koji tvrdi da su njegov program i kandidatura za intendanta “Gavelle” odbijeni jer ga se “kao praktičnog katolika i nacionalno osviještenog Hrvata odmah proglasilo ustašom”. Kako gledate na činjenicu da su vjerska, nacionalna ili politička pripadnost postala oblik kulturne legitimacije?
- Riječ je o režimskoj gluposti. Mladom Kurbaši bi jedino mogao poručiti da se intendantom prestižne kazališne institucije ne postaje “kako se kome digne” jer za tu poziciju su potrebne jake umjetničke reference, bogato iskustvo i kazališni autoritet, s čime on, sudeći prema reakcijama glumačkog ansambla, očito ne raspolaže. Pozicija umjetnika mora biti nezavisna od profanih podilaženja politici i većinskom dijelu javnosti. Umjetnički rad mora biti presudna referenca, sve ostalo je vrsta intelektualnog zatvora. Upravo zbog takvih primjera, sasvim sigurno će u Hrvatskoj biti sve lošije stanje u teatru i kulturi jer je sklona samoozljeđivanju. Šteta što se u Hrvatskoj zbog primitivnih političkih razloga ne može obnoviti “jugoslavenski kulturni koncept” kasnih sedamdesetih i osamdesetih kad je svako mjesto imalo kazalište koje je financijski moglo podnijeti, orkestar ili Dom kulture. U odnosu na današnje stanje, Splitsko kazalište iz tog doba je Boljšoj teatar, a Hrvatska je tada doista bila avangardni centar Europe. Danas imamo četiri grada koji svijetle poput tankih svijeća u gustoj šumi, ostatak živi u mraku. Šteta jer je Hrvatska iznimno bogata talentima, često posjetim Radeta (Šerbedžije op.a.) i gledam što rade, svakodnevno upoznajem mnoštvo mladih i nadarenih ljudi iz svih kazališnih domena, oni nemaju gdje raditi, obavljati svoj životni poziv. Grad poput Rijeke trebao bi imati barem četiri teatra kao centre protoka ideja i mladih autora, ali plašim se da je zbog društvenog tereta kojeg je stvorila politika, ta ideja trenutno neprovediva bez dubokog zaokreta u pristupu.
"Vukovar tituliraju kao Grad heroj, a nemaju ničega vrijednog što bi im zaokupilo ranjenu dušu i um" (FOTO: Lupiga.Com)
Vaša ideja Rijeke kao Centra manjinskih teatra u razdoblju kad grad postaje Europska prijestolnica kulture mogla bi popraviti nastalu štetu?
- Vjerujem da bi, ja sam je u najboljoj namjeri ponudio Gradu Rijeci, od privremenog ustupanja idejnog copyrighta do same provedbe. Zamišljeni Centar manjinskih teatra bio bi za nemoćne, ne za moćne i ne treba nam puno. Intendant HNK “Ivan pl. Zajc” Marin Blažević predložio mi je da se privremeno smjestimo kod njih. Rekao sam ne, samo ćeš imati problema, dajte mi glumce i jednu slobodnu sobu, ne treba mi više. No, sudeći prema trenutnim reakcijama, nitko iz Grada Rijeke nije zainteresiran. Znam da je EPK financijski značajno podržao projekt i hvala im, ali iskreno, ja u dva mjeseca koliko sam ovdje nisam saznao tko su ti ljudi, niti što točno rade. Naravno da bih volio znati što namjeravaju jer je to velika prilika za Rijeku i Hrvatsku.
I za kraj razgovora, jedno “slatko”, hipotetsko pitanje popularno u Hrvata. Što biste učinili da ste “na pet minuta” ministar kulture u Hrvatskoj?
- Mislim da bih upravo toliko i bio, pet minuta i ni trena više. (Smijeh) Naime, na ovim prostorima se najbolje ideje brzo izvitopere, nigdje se ne kradu tako uspješno kao ovdje i plašim se da bi mi ubrzo postavili uvredljivo pitanje koje sam svojedobno čuo i u Beogradu: ”A zašto si ti došao ovdje?”. Pa valjda zato što me trebate. No, pokušat ću ukratko odgovoriti na ovo složeno pitanje. Prije svega, tražio bih slobodne ruke i pravo na subjektivnost. Za početak, podigao bih prihodovnu stranu kulture na 2,00 posto, preusmjeravanjem sredstava iz neproduktivnih proračunskih potrošača kao što je, recimo vojska. Ekipirao bih ministarstvo znalcima koji bi na temelju transparentnih umjetničkih kriterija proveli temeljitu selekciju autora u svim umjetničkim i kulturnim sferama. Stvorio bih mrežu malih teatara i centara u kulturno zapuštenim sredinama. Vukovar tituliraju kao Grad heroj, a nemaju ničega vrijednog što bi im zaokupilo ranjenu dušu i um. Vinkovci? Što tamo radiš nakon sedam navečer? Ili se napiješ ili ubiješ, ponekad i oboje. Ne velim da bi pojava kazališta ili kulturnog centra dramatično promijenila kvalitetu života i svijest ljudi, ali bi ponudila alternativu. Pa normalno je da u kazalište odlaze ljudi koje zanimaju predstave, kao što i ljudi po meso idu u mesnicu. Znači, potrebno je uspostaviti kulturnu ponudu kao životni standard, učiniti je dostupnom. Neka teatar bude mjesto okupljanja ljudi, ne moraju se nuditi samo večernje predstave nego i matineje, tribine, projekcije, radionice, potrebno je staviti u funkciju neiskorišteni ljudski potencijal i infrastrukturu. Sigurno bih dokinuo postojeću uravnilovku i tražio od stalno zaposlenih u kulturnim nacionalnim institucijama da zarade svoju plaću, a ne da odigraju jednu predstavu svaka tri mjeseca i vele adio Magelli, ne možeš mi ništa, niti prestati plaćati, niti otpustiti, iako ne radim svoj posao mjesecima. Sigurno ne bih bio popularan u dijelu kulturnog miljea. (Smijeh) Znatan dio sredstava bih usmjerio na sustavnu kulturnu edukaciju mladih i u teatar za djecu. U taj proces ne bih samo integrirao glumce, koreografe i redatelje kao edukatore nego i prosvjetu, na kazališnim probama djeca sigurno ne bi učila da su Auschwitz osnovali fanatični ateisti i slične gluposti nego da se raduju životu kroz ljudsku igru što gluma i jest. No, strah me je poput Pirandella, da je toj ideji života kao veličanstvene ljudske igre odzvonilo posmrtno zvono i da nam predstoji borba za goli opstanak čovječnosti u koju će se i teatar morati uključiti time što će oblikovati lice zajedničkog neprijatelja, a to je teror Gorskih divova našeg doba.
lupiga
O realizaciji projekta “ReDiscovering Europe - Ponovno otkrivanje Europe” s pet manjinskih teatara (Njemačko kazalište u Temišvaru, Mađarsko kazalište u Subotici, Albansko pozorište u Skoplju, Slovensko gledališče u Trstu i Talijanska drama HNK u Rijeci) u sklopu programa EPK (Europske prijestolnice kulture), o kulturnim prostranstvima Europe kakvu on poznaje i briselskoj Europi, kontroverznom izboru Luigia Pirandella i nedovršene drame “Gorski divovi” kao kazališnog epicentra projekta, Novom fašizmu i rasizmu kao uzroku neosjetljivosti prema obespravljenim i slabima, o osnovnoj zadaći teatra i umjetnosti naspram Države, premijeri “Kralja Leara” u Zagrebu i Kurbašinog nacionalnog leleka u odbijanju njegove kandidature za intendanta “Gavelle”, te o istovjetnom sadržaju kritika “proeuropejaca” i “nacionalista” naspram njegovog umjetničkog svjetonazora – sve su to teme o kojima razgovaramo s Magellijem.
Magelli u razgovoru s Nenadob Bunjcem (FOTO: Lupiga.Com)
Projekt “ReOtkrivanje Europe”, osim uobičajenog otpora nacionalnog kazališnog establishmenta koji se užasava ideje da “njihovu Europu” otkrivaju deklarirani ljevičari poput vas ili Olivera Frljića, obilježilo je i čuđenje izborom autora, predstave i formata glumačkog ansambla. Naime, manjine u Europi, posebice na prostorima Balkana, nalaze se u nezavidnom položaju, a manjinski teatri kojima je oduzet skoro svaki značaj i djeluju gotovo kao zavičajni klubovi, nerijetko predstavljaju produženu ruku nacionalnih politika. Ideja da u hrvatskom nacionalnom kazalištu glumci manjinskih teatara glume na svom izvornom jeziku (njemački, rumunjski, makedonski, albanski i talijanski), i to djelo “talijanskog fašiste”, dočekana je u javnosti kao neskrivena politička provokacija, a zanimljivo je da su se kritici djelomično pridružili i “proeuropski” kazališni krugovi koji potenciranje manjinskih teatara vide kao svojevrstan anakronizam i odmak od programatskog stvaranja “novog europskog kulturnog prostora i identiteta” koji bi manjinske teatre rado progutao. Što je uzrok tolikog otpora jednom eksperimentalnom projektu i predstavi?
- Korijen i sadržaj tih kritika, bez obzira s kojeg svjetonazorskog ili političkog pola dolazile, jest rasizam u svom najčišćem obliku, oku gotovo neprimjetan i svakodnevan. No, dopustite mi da obrazložim tvrdnju. Nakon gotovo četrdeset godina umjetničkog djelovanja, okončao sam taj životni ciklus povratkom na sam početak: kao intendant u slavnom toskanskom Teatru Metastasio kojeg sam davne 1972. godine osnovao s grupom autora i danas slavnim Robertom Benignijem (u Hrvatskoj poznatiji kao dobitnik Oskara za film “La vita è bella” nego li kazališni autoritet op.a.). U tom inertnom razdoblju zaokupio me konkretan rad s njemačkom kazališnom asocijacijom E.T.C. okupljenom oko berlinskog Deutsche Theatra koja uključuje 54 najvažnija svjetska teatra udruženih na platformi otvorene kazališne suradnje i slobode umjetničkog izbora. No, ubrzo sam se zasitio te vrste “sitog” europskog teatra i kao uvijek u trenutcima probuđene egzistencijalno-kreativne krize, otputio se na siromašni istok gdje vlada glad za kazalištem i čiji se glas najčešće ne čuje, a realiteti ne vide. Ne zanima me dogmatski nacionalni teatar, ne zanima me čak niti ovaj batrljak od Europe sa svim privilegijama i nedostacima. Moja vizija Europe bitno se razlikuje od briselske Europe. Ona seže od Mediterana do Jalte gdje je Čehov bolovao od tuberkuloze preko Rusije do arktičkih tundri i granica Male Azije, nedostaje mi Europa koju nam je davno oteo Zeus i odveo u nepoznatom pravcu. Lutajući tako istočnim prostranstvima poput Aleksandra Velikog, pronašao sam malo bogatstvo u vidu manjinskih teatara i bližim se brojci od njih 60 koji predstavljaju jedini istinski glas ljudskosti koji u demokraciji posjedujemo jer jedino što oni imaju, jezik i kulturu, nesebično dijele. Mogu razumjeti da u velikim centrima moći oni predstavljaju svojevrsnu prijetnju zamišljenom jedinstvenom europskom identitetu, odnosno tržištu, ali manjine su bogatstvo svake kulture. U mojoj predstavi na probama čuje se sedam jezika, upućeni smo jedan na drugoga poput obitelji ako se želimo razumjeti i iz tog mnoštva raznolikosti stvorili smo jedinstvenu sintezu humanosti, snažan entitet, postali smo Čovjek. Jezik nije barijera nego prostor slobode i ne vidim razloga zašto Hrvatsku ne bi posjetio manjinski teatar iz Srbije ili obrnuto. Svaka vrsta tih diskusija zapravo je duboko rasistička jer iskazuje netrpeljivost i nestrpljenje Novog fašizma i njihovih epigona naspram onih koji su u manjini, slabi i obespravljeni. A ja sam oduvijek beskompromisno na strani slabijih.
U pripremi za razgovor Oliver Frljić mi je rekao da kad vam je predložio projekt i pitao imate li kakvu ideju koju biste predstavu postavili, kao “iz topa ste ispalili” – Pirandellove “Gorske divove”. Zašto ste izabrali nedovršenu dramu iz zamišljene Trilogije i nije li neobično da o “pravu slabih i obespravljenih“ govori autor koji je bio istaknuti član represivnog fašističkog režima? Čuvena Pirandellova rečenica “Fašista sam jer sam Talijan” lako se može izjednačiti s NDH i izjavom “Fašista sam jer sam Hrvat”. Je li riječ kod današnjih fašističkih tendencija društva samo o reliktu povijesne nacionalne zablude na koju svi imaju pravo?
- Nije na meni da branim Pirandellove odluke nego samo svoje umjetničke namjere, ali da bi se oboje razumjelo, bitno je shvatiti društveni i povijesni kontekst. U Italiji su pojava Ducea i fašizma u svom začetku bili doživljeni kao revolucionarni pokret koji je unisono podržala cijela Italija, od običnih ljudi, radništva, umjetnika i nezavisnih intelektualaca do akademske zajednice. Isti sociološki fenomen se uskoro ponovio i u Njemačkoj. Pirandello u trenutcima kad je fašistički pokret iskazao svoje represivno lice i nehumanost ukidajući nepoćudne novine i proganjajući neistomišljenike, predvodi istaknute umjetnike svog doba u bespoštednoj kritici režima i na koncu, potpuno se povlači iz javnog života u spisateljsku osamu. On je brutalnim iskustvom svoje kože shvatio zabludu i javno progovorio o njoj, uzrocima i posljedicama, zato je i dobio Nobelovu nagradu za književnost. On nije samo ”okrenuo kaput” poput većine fašista, pa tako i hrvatskih, on je istinski promijenio svoja uvjerenja za što je potrebna velika ljudska snaga i hrabrost. Koliko je meni poznato, u Hrvatsku je fašizam došao već kao “gotov proizvod”, represivan i mračan. No, imate pravo pogriješiti, ali i obavezu ispraviti pogrešku koliko god je moguće, posebno kad se radi o uništenim ljudskim životima. I Oliver (Frljić op.a.) je imao slične dvojbe poput vas, “aah, Pirandello”, ali ja sam mu samo rekao “pročitaj Trilogiju ('Lazarus', 'Nova kolonija', 'Gorski divovi' op.a.) i shvatit ćeš izbor”. Tako je i bilo. Ključan razlog da postavim nedovršenu dramu jest univerzalnost prostora i vremena u strašnoj, gotovo apokaliptičnoj viziji “Gorskih divova” koji su nevidljivi golom oku i mijenjaju svijet prema svojim čudovišnim željama dok im smrtnici služe kao jednokratni robovi i za okrutnu zabavu. Raščetvore čovjeka i pošalju obitelji tri vreće zlata kao naknadu. Svijet krajnje perverzije. Današnji politički kontekst mi se čini još složenijim, bizarnijim i perverznijim nego li u Pirandellovo doba jer on je mogao svog neprijatelja barem fizički “udariti u lice”, a danas vam je neprijatelj crna, tekuća mrlja koja se širi od Baltičkog mora do briselske Europe i centara moći. Današnji “Gorski divovi” su još bezosjećajniji i nehumaniji, a posljedica je gubitak duše od Pirineja do Skandinavije. Pa zadnja rečenica “Gorskih divova” najbolje obrazlaže i moj umjetnički motiv “Ho paura” ili “Strah me je”.
"Vlast želi kulturu koja vegetira i moli za koricu kruha jer je kao takva pokorna, sterilna i bez želje za subverzijom stvarnosti" (FOTO: Lupiga.Com)
Čega? Kraja svijeta kakvog smo poznavali jednom zauvijek?
- Kraja umjetnosti. Kraja humanog života. I ja, kao i Pirandello nikad neću odustati od “kritike normalnosti”. Nije normalno provoditi teror samo zato što to možete učiniti. Poruka je u suštini jednostavna: prestanite se igrati s ljudskim životima, ne postoji dovoljno dobra kompenzacija za njega.
Dobro ste upoznati s hrvatskim političkim i kazališnim prilikama. U Zagrebu koji kao metropola funkcionira kao svijet za sebe, politička i kulturna elita hrli na “Kralja Leara” u kojem kralj odlučuje kojoj od tri kćeri ostaviti nasljedstvo, u marginaliziranoj Rijeci pak postavlja se predstava u kojoj se, uvjetno rečeno, kritizira način na koji je kralj stekao bogatstvo. Taj podsvjesni impuls mi se čini zanimljivim, ali kako danas vidite položaj teatra i kulture u raspolućenoj Hrvatskoj?
- Da, zanimljiva perspektiva. (Smijeh) Ajmo pokušati bar jednom biti pragmatični u kulturi; u doba Vlade Ivice Račana i ministra kulture Antuna Vujića iz hrvatskog proračuna se izdvajalo 1,2 posto sredstava za kulturu, danas se taj iznos kreće oko 0,49 posto, a kako stvari stoje uskoro ćemo doći i na nulu. Znači, stvari stoje tako da vlast želi kulturu koja vegetira i moli za koricu kruha jer je kao takva pokorna, sterilna i bez želje za subverzijom stvarnosti. Pa idemo se onda vratiti na prapočetak teatra, igrajmo za sebe i one koje zanima kazalište, neka viđenje predstave plate komadom kruha i voćem. Teatar u Hrvatskoj je kao ukleta kuća u kojoj duhovi prošlosti progone jedan drugog.
Teatar i kultura znatno su se politizirali, upravo je u tijeku javna rasprava oko reakcije glumca Roberta Kurbaše koji tvrdi da su njegov program i kandidatura za intendanta “Gavelle” odbijeni jer ga se “kao praktičnog katolika i nacionalno osviještenog Hrvata odmah proglasilo ustašom”. Kako gledate na činjenicu da su vjerska, nacionalna ili politička pripadnost postala oblik kulturne legitimacije?
- Riječ je o režimskoj gluposti. Mladom Kurbaši bi jedino mogao poručiti da se intendantom prestižne kazališne institucije ne postaje “kako se kome digne” jer za tu poziciju su potrebne jake umjetničke reference, bogato iskustvo i kazališni autoritet, s čime on, sudeći prema reakcijama glumačkog ansambla, očito ne raspolaže. Pozicija umjetnika mora biti nezavisna od profanih podilaženja politici i većinskom dijelu javnosti. Umjetnički rad mora biti presudna referenca, sve ostalo je vrsta intelektualnog zatvora. Upravo zbog takvih primjera, sasvim sigurno će u Hrvatskoj biti sve lošije stanje u teatru i kulturi jer je sklona samoozljeđivanju. Šteta što se u Hrvatskoj zbog primitivnih političkih razloga ne može obnoviti “jugoslavenski kulturni koncept” kasnih sedamdesetih i osamdesetih kad je svako mjesto imalo kazalište koje je financijski moglo podnijeti, orkestar ili Dom kulture. U odnosu na današnje stanje, Splitsko kazalište iz tog doba je Boljšoj teatar, a Hrvatska je tada doista bila avangardni centar Europe. Danas imamo četiri grada koji svijetle poput tankih svijeća u gustoj šumi, ostatak živi u mraku. Šteta jer je Hrvatska iznimno bogata talentima, često posjetim Radeta (Šerbedžije op.a.) i gledam što rade, svakodnevno upoznajem mnoštvo mladih i nadarenih ljudi iz svih kazališnih domena, oni nemaju gdje raditi, obavljati svoj životni poziv. Grad poput Rijeke trebao bi imati barem četiri teatra kao centre protoka ideja i mladih autora, ali plašim se da je zbog društvenog tereta kojeg je stvorila politika, ta ideja trenutno neprovediva bez dubokog zaokreta u pristupu.
"Vukovar tituliraju kao Grad heroj, a nemaju ničega vrijednog što bi im zaokupilo ranjenu dušu i um" (FOTO: Lupiga.Com)
Vaša ideja Rijeke kao Centra manjinskih teatra u razdoblju kad grad postaje Europska prijestolnica kulture mogla bi popraviti nastalu štetu?
- Vjerujem da bi, ja sam je u najboljoj namjeri ponudio Gradu Rijeci, od privremenog ustupanja idejnog copyrighta do same provedbe. Zamišljeni Centar manjinskih teatra bio bi za nemoćne, ne za moćne i ne treba nam puno. Intendant HNK “Ivan pl. Zajc” Marin Blažević predložio mi je da se privremeno smjestimo kod njih. Rekao sam ne, samo ćeš imati problema, dajte mi glumce i jednu slobodnu sobu, ne treba mi više. No, sudeći prema trenutnim reakcijama, nitko iz Grada Rijeke nije zainteresiran. Znam da je EPK financijski značajno podržao projekt i hvala im, ali iskreno, ja u dva mjeseca koliko sam ovdje nisam saznao tko su ti ljudi, niti što točno rade. Naravno da bih volio znati što namjeravaju jer je to velika prilika za Rijeku i Hrvatsku.
I za kraj razgovora, jedno “slatko”, hipotetsko pitanje popularno u Hrvata. Što biste učinili da ste “na pet minuta” ministar kulture u Hrvatskoj?
- Mislim da bih upravo toliko i bio, pet minuta i ni trena više. (Smijeh) Naime, na ovim prostorima se najbolje ideje brzo izvitopere, nigdje se ne kradu tako uspješno kao ovdje i plašim se da bi mi ubrzo postavili uvredljivo pitanje koje sam svojedobno čuo i u Beogradu: ”A zašto si ti došao ovdje?”. Pa valjda zato što me trebate. No, pokušat ću ukratko odgovoriti na ovo složeno pitanje. Prije svega, tražio bih slobodne ruke i pravo na subjektivnost. Za početak, podigao bih prihodovnu stranu kulture na 2,00 posto, preusmjeravanjem sredstava iz neproduktivnih proračunskih potrošača kao što je, recimo vojska. Ekipirao bih ministarstvo znalcima koji bi na temelju transparentnih umjetničkih kriterija proveli temeljitu selekciju autora u svim umjetničkim i kulturnim sferama. Stvorio bih mrežu malih teatara i centara u kulturno zapuštenim sredinama. Vukovar tituliraju kao Grad heroj, a nemaju ničega vrijednog što bi im zaokupilo ranjenu dušu i um. Vinkovci? Što tamo radiš nakon sedam navečer? Ili se napiješ ili ubiješ, ponekad i oboje. Ne velim da bi pojava kazališta ili kulturnog centra dramatično promijenila kvalitetu života i svijest ljudi, ali bi ponudila alternativu. Pa normalno je da u kazalište odlaze ljudi koje zanimaju predstave, kao što i ljudi po meso idu u mesnicu. Znači, potrebno je uspostaviti kulturnu ponudu kao životni standard, učiniti je dostupnom. Neka teatar bude mjesto okupljanja ljudi, ne moraju se nuditi samo večernje predstave nego i matineje, tribine, projekcije, radionice, potrebno je staviti u funkciju neiskorišteni ljudski potencijal i infrastrukturu. Sigurno bih dokinuo postojeću uravnilovku i tražio od stalno zaposlenih u kulturnim nacionalnim institucijama da zarade svoju plaću, a ne da odigraju jednu predstavu svaka tri mjeseca i vele adio Magelli, ne možeš mi ništa, niti prestati plaćati, niti otpustiti, iako ne radim svoj posao mjesecima. Sigurno ne bih bio popularan u dijelu kulturnog miljea. (Smijeh) Znatan dio sredstava bih usmjerio na sustavnu kulturnu edukaciju mladih i u teatar za djecu. U taj proces ne bih samo integrirao glumce, koreografe i redatelje kao edukatore nego i prosvjetu, na kazališnim probama djeca sigurno ne bi učila da su Auschwitz osnovali fanatični ateisti i slične gluposti nego da se raduju životu kroz ljudsku igru što gluma i jest. No, strah me je poput Pirandella, da je toj ideji života kao veličanstvene ljudske igre odzvonilo posmrtno zvono i da nam predstoji borba za goli opstanak čovječnosti u koju će se i teatar morati uključiti time što će oblikovati lice zajedničkog neprijatelja, a to je teror Gorskih divova našeg doba.
lupiga
