Veliki intervju s Josipom Užarevićem, književnim znanstvenikom, rusistom: "U jeziku se prelama sve - naše misli, osjećaji, razumijevanje svijeta i nas samih"

Postoje razgovori koji se ne planiraju kao intervju, nego se dogode kao logičan nastavak i koncentrirani vid/oblik mnogih započetih, a nedovršenih. S Josipom Užarevićem moji razgovori zapravo nikada nisu prestajali, samo su kroz godine vođeni o drukčijim temama, dijelom zadirali u dublje slojeve, poprimali ozbiljniji ton, ali dijelom su, potpuno suprotno – postajali izraz gotovo neprestajuće mladenačke bliskosti, međusobne zabrinutosti i razmjene pozitivnih misli.

Upoznali smo se još u gimnazijskim klupama u Slavonskom Brodu, u vremenu kad se svijet činio jednostavnijim, a pitanja tek naznačenima. Već tada se kod njega osjećala ona rijetka vrsta radoznalosti koja ne traži brze odgovore, nego strpljivo produbljuje pitanja. Danas, nakon desetljeća rada u znanosti, brojnih knjiga i akademskog priznanja, ta se ista radoznalost kod njega nije potrošila, samo se izoštrila do pouzdanosti i mudrosti. Složit ćete se sa mnom nakon što pročitate ovaj poeban intervju.

Rođen u Gundincima 1953., obrazovan u Slavonskom Brodu i Zagrebu, gdje je završio studij rusistike i filozofije te kasnije izgradio cijeli svoj akademski put na Filozofskom fakultetu, Užarević pripada onoj generaciji intelektualaca koji su znanje shvaćali kao dugotrajan rad, a ne kao brzu akumulaciju činjenica. Njegov interes za rusku književnost, teoriju književnosti i jezik nije ostao zatvoren u akademskim okvirima, nego se uvijek kretao prema širem pitanju: kako tekst oblikuje naše razumijevanje svijeta.

Danas, u vremenu ubrzanih sudova i pojednostavljenih istina, razgovor s njim otvara prostor koji rijetko imamo, prostor sporijeg mišljenja, nijansi i distance. A možda upravo iz te distance jasnije vidimo i ono što nam je najbliže.

U vremenu koje sve više traži brzinu, jasnoću i pojednostavljenje, Užarević ostaje na suprotnoj obali: u sporosti, u analizi, u vjeri da se smisao ne daje odmah, nego se gradi, sloj po sloj, riječ po riječ. Njegov rad, koji obuhvaća rusku i hrvatsku književnost, književnu teoriju i filozofiju jezika, svjedoči o jednoj staroj, gotovo zaboravljenoj disciplini mišljenja: o uvjerenju da razumjeti znači ustrajati.

U ovom „službenom“ razgovoru za SBPeriskop, vraćamo se na početke, na školu, knjige i profesore, ali i ulazimo u pitanja koja nadilaze biografiju: odnos kulture i politike, sudbinu jezika u digitalnom dobu, ulogu intelektualca u vremenu sukoba. Jer kod Užarevića ništa nije samo tema, sve je dio jedne iste, uporne potrage za strukturom svijeta i mjesta čovjeka u njemu.

A možda je upravo tu i skrivena njegova najjednostavnija, ali i najtvrdoglavija teza da bez sporosti nema razumijevanja.

***

Kako danas gledaš na svoj put od Gundinaca, preko Slavonskog Broda i Zagreba, do akademskog svijeta? Gdje zapravo počinje tvoja priča? u obitelji, u školi ili u jeziku koji si rano počeo slušati i razabirati?

To kretanje teče od lokalnoga prema globalnomu, od rodnoga sela do širokoga svijeta. Može se prikazati ovako: Gundinci à Slavonski Brod à Zagreb à Moskva… Strani je jezik u gundinačkoj osnovnoj školi bio zadan: ruski. Čak i nakon 1948. godine! U moje  vrijeme još nije bilo roditeljskih inicijativa da se taj jezik zamijeni kojim drugim. No ne treba zaboraviti da je ruski jezik jedan od svjetskih jezika i da je ruska kultura, osobito književna, prepoznatljiv svjetski fenomen…

Što su za tebe značile formativne godine u gimnaziji u Slavonskom Brodu? Postoje li profesori, knjige, školski drugovi, ili trenuci koji su presudno utjecali na tvoj kasniji put?

Slavonski Brod i opća gimnazija (tada „Zlatko Šnajder“) bili su za mene emocionalno možda najteže razdoblje u životu: istrzanje iz tla u kojem sam rođen. Iz obitelji, iz govora, iz sela, tj. iz organskoga – prirodnoga i socijalnoga –  okoliša. Sama pak gimnazija bila je golem kvantitativni i kvalitativni skok za moju misaonost i spoznajnu aparaturu. Od najranijega sam djetinjstva mnogo čitao. Ali jedno je čitati „kaubojske romane“ (koji su neznanim putima stizali u Gundince iz Gornjega Milanovca) ili „kompleksnije“ pustolovne romane Zane Greya, Karla Maya te Edgara R. Burroughsa (o Tarzanu), a sasvim je drugo svladavati kompleksnu građu iz udžbenika matematike, latinskoga, fizike, kemije, biologije, povijesti umjetnosti te čitati Flauberta, Prousta, Joycea, Krležu ili Andrića. U sjećanju su mi osobito ostali Pero Kekez (profesor hrvatskoga) i Zlatko Špoljarić (profesor filozofije), ali se i svih drugih prilično dobro sjećam. Od svojih negdašnjih gimnazijskih prijatelja i drugova u redovitome sam kontaktu samo s Veljkom Lukićem, inicijatorom ovoga razgovora, kojemu sa zadovoljstvom zahvaljujem na trajnosti i plodnosti naše komunikacije.

Što te, u toj ranoj formaciji, odvelo prema književnosti i filozofiji, i je li to bio izbor ili neka vrsta unutarnje nužnosti koja se tek kasnije prepoznala kao poziv?

Nisam bio bez interesa za „prirodne znanosti“, ali se dogodilo tako da ni u osnovnoj školi ni u gimnaziji nisam ima nastavnike koji bi me jače povukli na tu stranu. A sklonost filozofiji i književnosti kao da mi je bila prirođena. 

 Kad danas pogledaš unatrag, je li se već u gimnazijskim danima mogao naslutiti tvoj kasniji put istraživača i rusista, ili je sve to nastajalo postupno, gotovo protiv očekivanja?
Vjerojatno su rijetki ljudi koji unaprijed znaju što će se s njima događati u budućnosti. U gimnaziji nisam imao nikakve predodžbe o tome kojom ću se profesijom baviti. Jedino samo bio prilično siguran da Filozofski fakultet u Zagrebu svojom „ponudom“ u dostatnoj mjeri pokriva glavne moje interese: jezike, književnost, filozofiju, psihologiju, sociologiju… Ali me iznenadilo kada sam doznao da se sve to ne može studirati „odjednom“ i „zajedno“. Zato sam se bio odlučio za strane jezike. Tako sam bez problema upisao studij ruskoga i engleskoga. No engleski sam već nakon prvoga semestra zamijenio filozofijom, shvativši da bih studij engleskoga morao produljiti najmanje godinu dana, možda i dvije: moje prethodno znanje engleskoga nije bilo dostatno studij završim u predviđenu roku (do čega mi je bilo veoma stalo). Promjena mi, međutim, nije teško pala, jer i danas smatram da je filozofija bitno pridonijela uobličavanju mojega duhovnoga života i moje osobnosti u cjelini.

Postoji li trenutak kad si shvatio: “Ovo nije samo interes, ovo je moj život”?
Da, postoji. To je bio trenutak kada sam Braću Karamozove Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga stao čitati na ruskome. Taj roman kao da je u sebi spajao sve ono što je i mene vuklo i intrigiralo. Ovdje bih usput spomenuo da nije isto čitati vrhunsko djelo na izvornome jeziku i u prijevodima, baš kao što nije isto gledati vrhunsku sliku u originalu i njezinu fotografiju u katalogu (mada se, dakako, relevantan dojam može steći i na osnovi kvalitetna prijevoda odnosno fotografije).

 Kako je izgledalo odrastati u Gundincima i školovati se u Slavonskom Brodu? Što iz tog vremena još uvijek nosiš sa sobom?

O tome sam nešto rekao u odgovoru na prethodna pitanja. Ponovit ću: to je bio prodor u novu životno-duhovnu kvalitetu, ma koliko za me taj prodor bio traumatičan.

Je li već tada bilo znakova da ćeš završiti u svijetu književnosti, ili je sve moglo krenuti i sasvim drugim putem?
Intuicije su svakako postojale, ali sve je moglo biti i drukčije da su izvanjske obrazovne okolnosti bile drukčije. Sjećam se da se neki moji gimnazijski drugovi čudili kad sam upisao rusistiku i filozofiju: „Mi smo mislili da ćeš studirati fiziku“. (No to nikada nisam mislio studirati.)

Kako je izgledao tvoj prvi susret s ruskim jezikom i književnošću, i zašto je taj prostor ostao središnji u tvojem radu? Zašto upravo ruska književnost?– Što te je u tom prostoru od Pasternaka do Mandeljštama trajno zadržalo, i što si tamo nalazio što drugi književni svjetovi nisu nudili u istoj mjeri?

Već je prvi susret sa studijem ruskoga jezika i književnosti bio je ugodan. Taj sam jezik još od osnovne škole imao u uhu, pa mi svladavanje „dosadnih“ finesa – gramatike, izgovora, komunikacije – nije bio problem. A komunikacija je, treba reći, od početka tekla na ruskome. Tu mislim na jezične vježbe, predavanja, književne seminare.

Kako danas čitaš autore poput Borisa Pasternaka, Osipa Mandeljštama i drugih liričara, i mijenja li se njihovo značenje kada ih promatraš iz današnje povijesne distance i političkog opterećenja?

Kada jednom iščitam nekoga autora, rijetko ga ponovno čitam u totalu („od nule“), ali mu se često vraćam baveći se drugim piscima. Književnost se pokazuje, čak i kada se promatra u najširim povijesnim kontekstima (ili možda baš tada), kao sustav koji je složen od povezanih elemenata – reminiscencija, citata, utjecaja, polemika… Što se tiče Pasternaka i Mandeljštama, moji početni dojmovi o njima (iz vremena kada sam o njima pisao doktorsku disertaciju) nisu se mnogo mijenjali.

Kako gledaš na suvremenu rusku književnost? Vidiš li u njoj kontinuitet s velikom tradicijom ili prije lom i traženje novog izraza?

Svaka se kultura drži na kontinuitetu, no taj se kontinuitet obično spoznaje naknadno – nakon određenoga vremenskoga odmaka od promatranoga razdoblja ili od suvremenosti. Tako se npr. danas, nakon stotinjak godina, i u „radikalnoj“ ruskoj avangardi („antiformacijskoj stilskoj formaciji“- kako ju je određivao prof. Aleksandar Flaker), jasno razaznaju i prethodnici i nastavljači, tj. neki oblik kontinuiteta. Ni ruska književnost proteklih desetljeća, tj. nakon raspada SSSR-a početkom 1990-ih, nije radikalno drukčija od prethodnih epoha, mada se to ponekad ponekim mlađim suvremenicima može tako učiniti. Totalni razlaz s prethodnom kulturom značio bi početak nečega novoga, neusporedivoga s prethodnim. A to ovdje nije slučaj. Zato se 1991. godine ne može staviti u isti red s godinom 988. (pokrštavanje Stare Rusi), ili s Petrovim reformama početkom 18. stoljeća ili sa socijalističkim veleprevratom 1917. godine. Novoga u suvremenoj ruskoj književnosti svakako ima, ali ono nije radikalno; pritom se često ono „novo“ pokazuje, nakon pomnije analize, kao zaboravljeno ili potisnuto staro.

Može li se ruska kultura uopće odvojiti od ruske politike, ili je takvo razdvajanje uvijek djelomično i uvjetno, i gdje po tebi prestaje kultura, a počinje država?

Odvajanja kulture i politike nema, ali ima uzdizanja kulture nad politikom. Politike su prolazne, pragmatične, često grube i beskompromisne, a kultura je nešto dugotrajno (ona, za razliku od politike, barata „velikim vremenom“), nešto identitetno, ucijepljeno u sve domene života – kako one horizontalne tako i one vertikalne.  

Kako razumiješ današnji rat u Ukrajini? Kao iznenadni povijesni sukob ili kao dug proces nagomilanih nerazumijevanja, geopolitičkih interesa i kulturnih napetosti?        

Tu nema iznenadnosti. Ti sukobi imaju korijenje u 14. i 15. stoljeću. Tada se Velikorusija (Moskovska Rus) počela odvajati od Kijevske Rusi (buduće Ukrajine), i od tada se među njima razvija napetost. Ukrajina je povijesno i geografski „prozapadna“, Velikorusija (tj. ono što mi danas nazivamo Rusijom) – rijetko i sporadično; prije bi se reklo da je „antizapadna“. Tu je još i ovaj problem: što je geografska, jezična, religijska i dinastička prepletenost veća, to su i animoziteti među prepletenim stranama veći. Takozvani teror malih razlika. Manji se brat, mada stariji, svim silama bori da ga veći i mlađi brat ne proguta, a apetiti većega nikako da splasnu.

Koliko u tom brutalnom sukobu vidiš prostor propagande i manipulacije informacijama, i postoji li danas uopće mogućnost da se “stvarna slika” razlikuje od onoga što cirkulira u javnosti?
Propaganda i manipulacije samo su epifenomeni mnogo dubljih procesa i razloga koje ponekad ne mogu, ili ne žele, shvatiti ni sukobljene strane a kamoli izvanjski (u danome slučaju zapadnoeuropski i američki) poticatelji i podržavatelji tih sukoba.

Možemo li govoriti i o kulturnom ratu koji ide paralelno s vojnim i političkim, i kako se on vodi kroz jezik, medije, književne kanone i reinterpretacije povijesti?

To uvijek ide zajedno, a izvorište u jednome: Mi hoćemo da Vi budete Mi – milom ili silom.

 Koliko Zapad razumije Rusiju, a koliko Rusija razumije Zapad, i jesu li nesporazumi između tih svjetova dublji nego što se obično priznaje?

Jednom riječju: ne razumiju se. A nerazumijevanje je prilično duboko. Da su Mongoli i Tatari u 13. stoljeću, kada su osvajali prostore istočnih Slavena, prihvatili kao službenu religiju kršćanstvo umjesto islama (što u jednome trenutku nije izgledalo nemoguće), pitanje je kakvi danas bili ti odnosi. Možda bismo imali još veću razliku između europskoga Istoka i Zapada, a onda i između Europe i Azije.

Koja je uloga intelektualca u vremenu takvih sukoba? Treba li zauzimati stranu, održavati distancu ili pokušati sačuvati prostor mišljenja koji ne podliježe trenutnim pritiscima?
Intelektualac ne može spriječiti sukobe. Štoviše, može im pridonijeti tako da ih kanalizira, potpiruje i „osmišljava“. Ipak, protest intelektualca protiv rata, krvi nasilja, nepravde nije samo prirodan – on je i nužan. Ali, kao što rekoh, on obično ništa ne rješava. Stavovi i djelovanje intelektualaca dobivaju svoje značenje u „velikome vremenu“ – kao svjedočanstvo činjenice da i u surovim vremenima postoje glasovi savjesti i etičke dosljednosti, tj. onoga ljudskoga u čovjeku. No, ponavljam, ti se glasovi čuju i razumiju naknadno, gotovo nikada prije sama sukoba-nasilja.

Kako izgleda tvoj radni dan kada nema obaveza, predavanja i uredničkih dužnosti, svega što je tražilo uporni rad i disciplinu? Kako zapravo izgleda “tiha strana” istraživača?
Predavanja, sjednice, sastanci, konzultacije, promocije, savjetovanja, stručno dopisivanje, izvještaji, recenzije, ispiti, mentorstva, organizacija projekata – to je sve izvanjska (mada neizostavna) strana onoga što odrađuju sveučilišni profesori i znanstvenici. Ono pak što bi se moglo označiti kao tihi ili unutarnji rad zapravo nikada ne prestaje, može samo biti zaglušeno, usporeno ili potisnuto spomenutom izvanjskom bukom, pa i svakodnevnim obiteljskim obvezama, zdravstvenim tegobama i sl. Ne spadam u ljude koji imaju normalan, ritmički sređen radni dan (doručak i jutarnja kava u 8,00 h, radni stol od 9,00 h -12,00 h, objed u 13,00, popodnevni rad za stolom od 15,00 h – 17,00 h, večernja šetnja od 19,00 h – 20,00 h, lijeganje u 22,00 h)… Moglo bi se reći da je moj dan umnogome narušavanje takva idealna rasporeda. Kada sam duboko u nekoj temi, tj. kad istraživanje traje tjednima i mjesecima, redovito mi se događa da i u snu rješavam ono što me mučilo preko dana.

Postoji li knjiga ili autor koji ti je osobno promijenio način gledanja na svijet, izvan akademskog okvira?

Ne mogu reći da postoji jedan autor ili jedno djelo koje bi mi promijenilo pogled na svijet. Kada naiđem na vrhunsko djelo (književno, filozofsko, duhovno-religijsko), više nastojim shvatiti unutarnju logiku (svijet) kojim se ono vodi nego što ga hoću približiti sebi – stanju koje u meni već postoji kao oblikovano. Volim otkrića, spoznajna iznenađenja, pa čak i zagonetke, a njihovo mi rješavanje donosi „prosvjetljenje“, neku vrstu mentalnoga zadovoljstva.   

Što te u uredničkom radu najviše oblikovalo. i koliko je taj posao utjecao na tvoje vlastito čitanje književnosti?
Bio sam urednik u različitim „formatima“ (kako se to danas kaže). Uređivao sam časopis za svjetsku književnost, različite „biblioteke“ (izdavačke serije), zbornike, član sam više uređivačkih odbora. Sav je taj rad koristan, ali na kraju sam uvidio da me takav posao zamara, da me udaljuje od onoga što bih sam mogao i trebao činiti. Ne želim naime otići s ovoga svijeta ostavljajući za sobom vlastite nedovršene, poluzavršene ili započete projekte. No vidim da ću teško izbjeći baš takav razvoj događaja – imam previše planova, a premalo vremena za njihovu realizaciju.     

Tko su ti bili ključni profesori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji su te oblikovali kao znanstvenika i čovjeka mišljenja?

Volio bih napisati knjigu sastavljenu od „portreta“ petorice ljudi koji su mi bili osobito dragi, važni, intrigantni, zanimljivi. Jedan je Aleksandar Flaker (moj profesor i mentor, čovjek koji me neortodoksno upućivao u „znanstveni rad“ i koji je tolerirao moju kritiku i „filozofske“ ispade), drugi je Rikard Simeon (profesor koji me naučio što je to sintaksa i koji je uredio monumentalni Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva), treći je Bulcsú László (genijalni jezikoslovac koji je znao 40-ak jezika, što živih što mrtvih; on mi je predavao poredbenu slavensku gramatiku), četvrti je Zdravko Malić (polonist koji mi je u nasljedstvo bio ostavio „Književnu smotru“ i s kojim sam puno desetljeće imao poticajne razgovore petkom dopodne) te peti, last but not least, Marijan Cipra (filozof koji je napisao genijalnu knjigu Metamorfoze metafizike i koji je, kako se meni barem čini, spržio svoj um u želji da spozna ono najviše do čega ljudski um uopće može doprijeti: zaboravio je da ne možeš gledati Božje lice i pritom ostati živ odnosno zdrav).

Postoji li netko od njih čiji način razmišljanja i danas osjećaš u vlastitom radu? Ima li među književnicima ili teoretičarima, domaćim ili stranim, figura koju bi nazvao svojim stvarnim intelektualnim uzorom?

Prepotentno mogu reći da nemam uzora. Nema naime autora za kojega bih rekao: volio bih biti (kao) on. To možda ipak nije prepotencija, nego svijest da su ljudska bića – osobe, unikatne pojave u svemiru, nešto što se nikada i nigdje neće više ponoviti. Relativno sam se opsežno bavio mnogim autorima (Ivan Grozni, Deržavin, Mandel'štam, Pasternak, Lotman, Križanić, Jakobson, Bahtin), ali ni za koga ne mogu reći da mi je – kao pojedinac – uzor. Oni su mi više kao nekakva cvjetna livada na kojoj se volim izležavati i po kojoj se volim šetkati.

Kako se uopće prenosi znanje u humanistici? Je li to sustav, metoda ili osobni odnos između profesora i studenta? Kako si ti doživljavao vlastite profesore? Kao autoritete, sugovornike ili izazivače?

Većinu sam profesora doživljavao kao znalce, tj. kao stručnjake koji studenta uvode u nova područja znanja ili razmišljanja. No već sam se kao student čudio da, osobito na filozofskome i književnoteorijskome planu, profesori izbjegavaju odgovore na mnoga moja pitanja. Nikada nisam shvaćao zašto se ne može reći: „Ne znam odgovor“, „Na to pitanje nema/nemam odgovora“. Druga stvar koja mi je upadala u oči bila je ova: zašto među našim profesorima i znanstvenicima ima tako malo „svjetskih umova“ – ne u smislu svjetske poznatosti, nego u smislu originalnoga formuliranja problema i produbljenih odgovora na njih. Sada bih, kada sam na kraju svojega znanstveno-istraživačkoga puta, možda trebao biti manje kritičan a više samokritičan. Što se tiče načina na koji se u humanistici prenosi znanje, rekao bih da na tome području osobitu ulogu igra personalnost predavača (profesora) koji to specifično znanje transferira ili prikazuje. Možda je u drugim tipovima znanosti i znanja taj osobni aspekt manje važan…

Kako si ti prenosio, i prenosiš, znanje svojim studentima? Što si smatrao najvažnijim da ponesu iz tvojih predavanja?

Polazio sam od stava da je student intelektualac, baš kao i profesor. A intelektualac je onaj pojedinac kojemu je glavno oruđe u radu i djelovanju – mozak, um (a ne samo i ne toliko čekić, lopata, stroj, olovka, klavir, kist). Um se pak prema svijetu postavlja kritičko-istraživački, a ne pasivno-primateljski. Zato bilo da proučavamo književno djelo, bilo da primamo neku vijest preko medija, načelno se moramo, kao intelektualci, prema njima postavljati kritički i istraživački. Ne sumnjičavo i ignorantski, nego upravo pokušavajući razumjeti kako tekst tako i kontekst.

Kada danas pogledaš svoje rane radove o ruskoj književnosti, što vidiš? Kontinuitet ili promjenu vlastitih interesa i metoda? Što je za tebe značila knjiga o kompoziciji lirske pjesme i što si tada pokušavao dokazati ili otvoriti kao problem? Kako danas gledaš na svoj rad o Pasternaku i Mandeljštamu? Kao na zatvoreno poglavlje ili nešto što se i dalje razvija u novim interpretacijama?

Relativno se rijetko vraćam na stare ili „rane“ radove. Smatram da oni mogu opstati i recepcijski djelovati bez mene. S obzirom na to da u svaki rad (istraživanje) ulažem maksimalnu energiju, imam osjećaj da su ti radovi relativno zaokruženi odnosno samodostatni. Ako se kojim slučajem vraćam istoj temi, pamtim, dakako, da sam se njom već bavio, ali joj sada pristupam s neke druge, nove strane.

Što ti je bila ključna ideja u knjizi “Književnost, jezik, paradoks” i koliko se ona zadržala u tvojim kasnijim radovima?

Ta je knjiga, kao i neke druge moje knjige, zapravo zbornik radova koji su okupljeni oko pojedinih tema, ali koji se mogu čitati i kao samostalne cjeline., No skupljeni u knjizi, ti članci dobivaju, bez obzira na relativnu samostalnost, drukčije, punije značenje s obzirom na to da su istodobno povezani s drugim raspravama te se uzajamno osvjetljuju i nadopunjuju. Ako pak govorimo o razini opusa, jasno se vidi da su „književnost“ (shvaćena kao jezična umjetnost), „jezik“ i „paradoks“ moje stalne teme – razasute po svim kasnijim raspravama i knjigama.

Kako je nastajala knjiga “Möbiusova vrpca” i što si želio pokazati kroz taj koncept prostora i mišljenja?

Riječ je o topologijskome paradoksu: jedno je utjelovljeno u dvojstvu, a  dvojstvo u jedinstvu. To jest: lokalno je riječ o dvjema stranama i dvama rubovima, a globalno o jednoj strani i jednome rubu. Usto lijevo postaje desno, a desno lijevo, gore se pretvara u dolje, a dolje u gore… To je potentna struktura kojom se mogu objašnjavati kako odnosi u književnim djelima (npr. odnos realnoga i fikcionalnoga) tako i perceptivno-neurofiziološki mehanizmi (povezanost tijela, mozga i izvanjske stvarnosti: zašto npr.  lijeva strana mozga upravlja desnom stranom tijela, a desna strana mozga lijevom stranom tijela).

Što te dovelo do bavljenja hrvatskom književnošću i jezičnim temama, poput rada o zamjenicama, i vidiš li tu pomak od rusistike prema širem jezikoslovnom interesu?

Hrvatska književnost nije moja specijalnost (nisam kroatist), ali sam za nju vezan jezikom, prostorom i vremenom svojega života. Može se dakle govoriti o svojevrsnome „lokalpatriotizmu“. U taj bi sklop išle rasprave o slavonskim piscima (Vladimir Kovačić, Dragutin Tadijanović, Josip Jurjević, Vlasta Markasović), ali i prinosi proučavanju gundinačkoga govora. Kada pak govorimo o hrvatskim zamjenicama, osobitu mi je pozornost privlačila zamjenica „ja“ – jedna od najkompleksnijih riječi kako u hrvatskome tako i u svim drugim prirodnim ili nacionalnim jezicima. Čini se da samo jezik može poroditi tu riječ koja upućuje na instanciju govorenja, tj. na subjekt iskazivanja. Kada sam pitao umjetnu inteligenciju što njoj, u njezinu jeziku, znači „ja“, složila se s mojom pretpostavkom da je tu zapravo riječ o subjektnosti (personalnosti) programera koji su kreirali program UI, a ne toliko o tehničkome „ja“ kojim se služi sama UI u komunikaciji s klijentima. Pa ipak: sam oblik te zamjenice koja se u prvome redu odnosi na govornu osobu („ja“) moguć je, da istaknem još jednom, samo u ljudskome ili u ljudskolikome jeziku.

Kako biraš teme kojima se vraćaš kroz desetljeća? Postoji li unutarnji kriterij ili te teme same “izaberu”?

Riječ je o dvostrukoj ili dvosmjernoj relaciji. S jedne se strane teme nameću izvana, iz kulturne okoline, iz duha vremena, iz života, a s druge – proistječu i iz mojih vlastitih interesa, sklonosti, mogućnosti. Drukčije rečeno, biramo se uzajamno. Dobar je primjer takve uzajamnosti malo prije spomenuta umjetna inteligencija. Ona je istinski „znak vremena“, ali je ujedno neobično potentna i provokativna tema: zadire duboko u probleme funkcioniranja ljudskoga uma i načina na koji skuplja i sintetizira svekoliko ljudsko znanje, i prezentacije toga znanja ljudima. Najviše sam s umjetnom inteligencijom dosad raspravljao upravo o njoj samoj.

Kako vidiš odgovornost humanistike danas, u svijetu koji se ubrzava, pojednostavljuje i sve češće pretvara složene procese u kratke i oštre poruke?

Humanističko se područje nužno proširuje i mijenja zajedno s uznapredovanom tehnologijom i novim znanstvenim spoznajama o prirodi, svemiru i samu čovjeku. Zanimljivo je da današnja znanstvena kozmologija u svoja teorijska razglabanja o svemiru uvodi pojam „antropično načelo“. Pod tim se misli na činjenicu (ili barem pretpostavku) da struktura svemira omogućuje pojavu čovjeka-promatrača koji se u njem pojavljuje kao imanentna i bitna sastavnica. Zato ne bih rekao da se u (skorijoj) budućnosti moramo bojati za humanistiku – ako pod tim imamo na umu čovjeka kao temu znanstvenoga (i svakoga drugoga) proučavanja.

Što nam jezik danas govori o nama? Mijenja li njegovo ubrzavanje i skraćivanje način na koji mislimo, pamtimo i razumijemo svijet? Gubimo li dubinu izraza u digitalnom dobu, ili se samo mijenja njegov oblik? Što misliš o AI i kako ju koristiš/doživljava?

U jeziku se prelama sve: naše misli, osjećaji, naše razumijevanje izvanjskoga svijeta, naši stvaralački potencijali, a na kraju i razumijevanje (ili nerazumijevanje) nas samih. Jezik kao sustav nije podvrgnut ubrzanju, skraćuju se i ubrzavaju samo poruke. No istodobno se ubrzava i obrada tih poruka. To pak vodi, upravo zahvaljujući umjetnoj inteligenciji, prema novim i bržim sintezama znanja i manipuliranja jezikom. Do čega će pak sve to dovesti, pričat će oni koji prežive…

Postoji li još uvijek prostor u kojem sporost mišljenja, pažljivo čitanje i književnost mogu imati stvarnu težinu u svijetu buke, ili se to danas već pretvara u luksuz prošlosti?

Sebe smatram utjelovljenom sporošću. Nemam mobitela, manje-više hodam pješice (čak sam i od bicikla odustao), odbijam poslove koji od mene traže da ih obavim „do sutra“. Možda je to privilegij koji imaju samo umirovljenici. Ipak: vjerujem u polaganost.

I na kraju - što pišeš, koje knjige čitaš, koje filmove gledaš i koju glazbu slušaš?

Imam već gotove knjige o hrvatskim naglascima i gundinačkome govoru, o ruskoj filozofiji i književnoj teoriji, a relativno bih brzo mogao pripremiti i knjigu „misli“ te knjižicu razgovora male djece s ocem… U kazalište i kino idem rijetko, od filmova pogledam samo ono što nudi TV (ali kako se većina filmova ondje ponavlja, ne gledam ni njih). Od glazbe slušam samo ono što nudi radio, a i to bez ikakva sustava. Volim „u slobodno vrijeme“ čitati pregledne povijesti matematike, razmišljajući o tome da ih usporedim s povijestima književnosti. U problemskome bi središtu bilo razmatranje o odnosu riječi i broja. Bila bi to zanimljiva, poučna usporedba. S motrišta povijesti matematika je paradigmatski primjer progresivne (i progresirajuće?) znanosti, a književnost se, s istoga motrišta, ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep…