Veljko Lukić objavio knjigu poezije Godine su provalnici i druge pjesme

Krajem lipnja 2022. godine, nekoliko mjeseci nakon što mu je izašla knjiga kratkih eseja Vuk i pas: o slobodi i strahu od nje, Veljko Lukić, urednik SBPeriskopa, izdao je i svoju treću knjigu Godine su provalnici i druge pjesme. Izdavač je DIOZIT d.o.o., Slavonski Brod (Željko Divnić). Grafičko oblikovanje: Autor - Studio za grafički dizajn, Slavonski Brod (Delibor Jakičić). Producent: Branko Penić. Lukić je do sada objavio tri knjige.

Pjesme Veljka Lukića lirske su definicije njega u svijetu i svijeta u njemu. Napisane su u rasponu od ispovijednih krikova pobune do šapta nevoljkog prihvaćanja postojećeg, i iznose unutarnje stanje modernog čovjeka, njegova razočarenja i otuđenje, pogled na svijet usamljene, pesimistične i senzibilne ličnosti.

U stihovima koji su psihološki i filozofski uobličeni, s potrebom otpora datom, koji su nemilosrdni, prožeti umecima i likovima i iz svijeta suvremenih medija,  pjesnik uspijeva prikazati i tračak radosti, vjeru u ljepotu, slobodu, samisao postojanja.

Sklon prevrednovanju iskustva i sjećanja, u svojim analizama, narativno i misaono, vlastiti svijet suprotstavlja svijetu laži i klišeja i na razini prijateljstva i društva. 

Ujednačenu cestu pjesničke zbirke Godine su provalnici i druge pjesme, autor je razdijelio na tri odvojka, radi lakšeg hoda čitatelja po razlozima razlikovanja.

Franciska Majnarić

sjećanja, zgarište

 

život je požar na kojem se griješ,

svjetlo koje neobuzdano

bukti i upućuje,

a sjećanja su kao sačuvani

keramički umivaonik

u izgorjeloj kući,

bez sjaja i još topao.

 

spremaš se na počinak

u mrak i hladnoću sobe,

i prije nego što struja

poteče do žarulje,

učini ti se da te obuzimaju

tama i studen dospjeli

iz djetinjstva, iz vremena

zimskih ferija u Bickom Selu,

iz mjesta tvoje majke;

žurio si s rođakom

pod perinu nakon

mačevanja sabljom

njegovog pokojnog djeda,

austrougarskog oficira.

oznojen, iz tople sobe

u kojoj ste se nadmetali,

dospijevao si u strah,

neizvjesnost i drhtavicu

dok te ne bi savladao san.

 

ta sablja i korice

još uvijek čuvaju brazgotine

tvojih davnih dječačkih borbi,

nastalih onih večeri

kada si gorio i svijetlio

ne znajući da stvaraš zgarište.

 

psi i kiša

 

u vrijeme ono

putovali smo svijetom

i svijet je putovao u nama.

nismo tražili mir,

niti bi ga davali drugima.

jurili smo za vlastitim repom;

mladi psi teško se

nauče samokontroli.

jednog jutra jednog ljeta,

htjeli smo raditi

u ciglani na otvorenom

najteže fizičke poslove.

ali odjednom spustila se

hladna gusta kiša.

podvili smo repove

i vratili se u još tople krevete.

a možda smo repovima

veselo mahali, možda je

kiša bila spasonosna,

nisam siguran više.

padale su otada mnoge kiše,

sve manje putujemo svijetom

i sve manje svijet putuje u nama,

nismo našli mir niti nam ga

daju novi mladi psi.

 

Mučnina

 

Zapravo hoćeš pokrenuti

svoju istragu ubojstva

očekivanog smjera vlastitog života,

šetati korzom,

proći gradskom avenijom,

sjediti na keju, biti spokojan

kao Sava, prisjetiti se suučesnika,

smijeha i razgovora.

Ali ne uspijeva ti.

Ti si Antoine Roquentin,

ti nisi policijski isljednik.

U dodiru sa stvarnošću osjećaš

besmislenost i mučninu,

košmarno gađenje, paniku, samoću,

neodlučnost, zidove slobode.

A u daljini čuješ, kao kod Sartrea,

jednu laku jazz melodiju,

poziv na osmišljavanje neuspjeha.

 

internetski versailles

 

Ruka koja je trebala obrisati naše suze, učinila je da one poteku još i više.

(Heloiza Abelardu)

 

roi soleil, piše u kronikama,

okupao se samo tri puta u životu;

voda je, smatrali su tada liječnici,

otvarala pore na koži kroz koje su

ulazile bolesti, a luj XIV želio je biti zdrav,

kao i tisuće dvorjana i plemića u palači versailles

u kojoj je kraljevsko božanstvo stolovalo;

imao je sobu iznad glavnog ulaza, ali ne i toalet,

kao ni jedna druga od njih nekoliko stotina.

olakšavali su u noćne sudove, lavore;

ne čekajući vrčine, nestrpljivo,

mokrili su i praznili crijeva

iza zavjesa, po zidovima, u hodnicima,

u ruke sluškinja i slugu.

smrad mokraće i izmeta bio je nepodnošljivo

prisutan; plemstvo je njuh zavaravalo

litrama mirisnih vodica kojima su natapali svoje perike.

luj se ceremonijalno prskao vodicom od narančinih latica.

povraćanja zgađenih doprinosila su

ukupnoj mirisnoj nesnosnosti.

 

okupljeni u virtualnom odjeku versaillesa

bez luja XIV i hijerarhije, ravnopravni

smo i tihi obrtnici, prelci, tkalci pletači

internetskih čvorova na mreži s raskošnim

servisima, poslužiteljima, korisnicima

i posvudašnjim toaletima. precizno se praznimo

u otvore predviđene za nečist. kupanje ne prestaje.

ipak jezovito smrdi kao u versaillesu

od mokraće selfie samohvalisanja,

a neugodan zadah omamljujućih usluga

i nadzora štipa oči i svijest, povraćamo

vlastiti prezir i podsmijeh; bolno žmirkamo

i pitamo se bez nade da će nam tražilice dati odgovor

postoji li za ovaj smrad zavaravajuća

vodica od narančinih latica i treba li staviti perike.

obuzima nas jerofejevski dokurcizam –

ravnodušnost spram svega, čak i vlastitog života.

 

lisica dubravka ugrešić ili kamo su nestali konci

 

lukavica, lažljivica, lakomica...

lisica dubravka ugrešić

prisjeća se kako su se

u ranim pubertetskim danima

ona i njene znanice zadirkivale

tražeći i nalazeći končiće na odjeći.

govorile su, ovisno o njihovoj boji:

neki plavi ili crni misli na tebe.

upitala se gdje se izgubila uzbudljiva

magija bijelih i crnih končića, jer kasnije

nije srela baš nikoga na čijoj bi odjeći

ugledala kakav končić.

kamo je nestala? kamo su nestali konci?

varalica, licemjerka, laskavica...

lisica s devet repova dubravka ugrešić,

osuđena na život izvan svoje vrste,

proglasila je konce dušom i dahom

zbližavanja nas i nepoznatih tijela,

uvjerena je da su konci postali nevidljivi.

a, ustvari, draga lisice, žonglerko priča,

nasuprot nadi i pripovijedanju istina je

da nestali su ljudi koji su ih raznosili.

 

za svime žalim ja

 

ne, ne mogu ni pomisliti ni izgovoriti

kao edith: non, je ne regrette rien.

nije mi svejedno, žalim za svime

što su mi napravili i što sam im napravio.

pretražujem vreli pepeo uspomena,

nalazim i ostatke neotplaćenih dugoročnih

kredita odanosti koje smo si davali.

ne, ne mogu ni pomisliti ni izgovoriti

kao ona: ne ni za čim ne žalim ja.

dugovi nisu otplaćeni, prijete ovrhe.

 

isušivanje

 

sve više i brže rasprostire se isušeno,

besplodno tlo; pušu topli, jednolični

vjetrovi, nanose zrnca pijeska u lice;

odavno je presušilo jezero smijeha,

ne teku više duboke rijeke razgovora.

nestali su iz srca nezadrživi šamani

koji su uspjevali dozvati kiše radosti.

 

dospio si u pustinjsko doba, prolaziš

pored dina, kroz in salah, odvajaš se

od mediterana, a nikada nećeš stići

do ekvatora. strepiš od žeđi, zavidiš

devama, haluciniraš da će te prekriti

sipko uništenje; močvare su još jučer

bile tu, u dobu poplava, i živcirale te.

 

u središtu zime

 

u središtu zime nagomilana je nepokretnost

na poligonima obuzdavanja slobode. pomažu

joj sprave neupotrebljivosti i neodređenosti.

zima je sva od negiranja, neumoljivi stop proširivanju

suvišnih pojedinosti, luđačka košulja za izazovni

bijeg u toplinske vrtloge, uvjerljiva pobjeda

nad otporom kralju ledu. svi znaju da je zima

samo prividno dorečena i pobjednička, ali, drhtanje,

škripanje koraka, cvokotanje, cupkanje, vidljivi dah...

daju svoj prilog stezanju zaborava i ošamućenosti.

 

u središti zime namnoženi su nepomičnost,

degradirni oficiri dobrog raspoloženja od sunca

datog, oštri mirisi iz dimnjaka, težina neba.

nebo ima boju prljave vode od pranja kuhinje,

horizonti su panonski daleki, staze su crne zmije.

 

u središtu zime nalaze se prigušivači za šarene

pucnjeve prirode, snježno nezadovoljstvo

datim oblicima, saveznički vjetar, lanci beskorisnosti

kojima su omotani stolovi na terasama kafića.

 

u središtu zime je raspusni nakit od inja, smiješni

prodori topline i vatreni govori protiv čudne klime.

 

Glina koja se stvrdnjava

 

Završava vladavina obijesti –

nadmetanja bez pripreme

neobuzdana karnevalska vriska

divlja naslućivanja

čulni kovitlaci

kamuflaža ograničenja.

Demoni su u lancima

laži bez odgovora

potjere raspuštene

suparnici lišeni ozbiljnosti

samodopadnost raskrinkana.

Na razgovore

dolaziš s listom tema

suzdržano kao skroman kupac

u dobro opskrbljenu trgovinu:

mlijeko, kruh, voće, jaja…

… ne, ništa više, to je sve.

Počinje doba potištenosti -

čekanja nerastrošnosti

razblaženosti sporosti

polumraka okusa gorčine

obuzdavanja poslušnosti

zlovolje

bez razgovjetnih zvukova

bez sigurnih pokreta.

Sužava se raspon izbora

proširuje se popis zabrana.

Život je glina koja se stvrdnjava

 

Opscenost

 

Opscenost su škare za bodljikavu žicu

kojom je ograđen logor za porive;

skaredno je izložak u muzeju uzvraćenih veza;

prosto je istina koja oslobađa i sloboda koja ne laže;

razvratno je skladnost, posljednji kamenčić

u mozaiku- vjernom portretu pobjede nad dopuštenim.

Opscenost je osnovana neočekivanost, udar, probijanje…

kao gnjev prevarene žene u Danima zaborava

Elene Ferrante: Zamislila sam je kao zrelu ženu

sa zadignutom suknjom u zahodu, on na njoj,

rukama joj obrađuje znojne guzove

i gura joj prste u šupak, pod je klizav od sperme.

Opscenost je najtočnija definicija života.

 

godine su provalnici

 

godine koje stižu neočekivano postaju provalnici.

prestanu ti poklanjati vrijednosti, prekidaju gomilati

blaga u tebi, i iz tvoje kuće započinju otimati i iznositi

najvažnije što imaš: zdravlje, znatiželju, maštu, ljubav, nadu.

ne pomaže zatvaranje sefova sa sabranim dragocijenostima

zamršenim bravama i ključevima nepovjerenja i smotrenosti,

uzaludan je redoviti nadzor prostorija tvoga ja,

beskorisni su protuprovalni alarm, brojač posjetitelja

i druge predostrožnosti koje čuvaju i štite tvoja slaba mjesta.

uzbuna do tebe stiže prekasno, tek kad su zidovi porušeni,

podovi iščupani, prozori porazbijani, čelične blagajne

razvaljene. godine su bez milosti i vješte, kradu s objašnjenima

koja te slamaju volju. a godine ukradena dobra poklanjaju

onima koji dolaze; shvatiš kako si u toj spirali otpremnik

bogatog iskustva koje si katkada dobio nakon što ti je trebalo.

pomireno pristaješ da te darežljive godine obijaju i otimaju ti

sve što sačuvati se ne može i ne treba. i ne smije.