Broj osuđenih za mjerenje kukuruza i prateće zvukove Maksovih mesara, Francetićevih crnaca i ostalih operativaca puke kvislinške tvorevine nastale na fašističkim zločinima je oko nula




Foto: Facebook Zoran Radman










Uzaludnost pokušaja da se umnim riječima spriječi bezumno slavljenje goreg dijela prošlosti, najčvršći je dokaz točnosti teze prema kojoj je samo povratkom verbalnog delikta prilagođenog ovom stoljeću – u prijevodu: zatvorskim kaznama duljim od tri godine za svako pozivanje na mržnju ili veličanje fašističkih tvorevina i njenih obilježja – moguće iz javnog prostora ukloniti svaki oblik ustaštva, od navijačkog do, kako bi kazala Plenkovićeva komisija, prigodničarskog




U početku nije bila riječ, već njih osamdeset i četiri. Izgovorio ih je dr. Franjo Tuđman na prvom Općem saboru Hrvatske demokratske zajednice, održanom prije punih dvadeset i devet godina.

„Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavensko velikodržavnih shvaćanja vide u programskim ciljevima HDZ-a ništa drugo do zahtjev za obnovom ustaške NDH. Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka 'kvislinška' tvorba i 'fašistički zločin' već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskoga krojila 'novi europski poredak'. Prema tome, NDH nije bila samo puki hir osovinskih sila već je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika“, rekao je povjesničar amater i državnik iza svog vremena.

A onda je počeo rat i Hrvatska je dobila svoj prvi, vojni hit: „Bojnu Čavoglave“ iz etera – od tada do, evo, ove minute – nije maklo to što počinje pozdravom iz vremena u kojem su se političke težnje realizirale kamama i logorskim žicama.

Malo prije ili malo kasnije, koji dan ili tjedan, nebitno je, crna uniforma s istim tim ustaškim pozdravom bila je jedna od odora braniteljskih snaga.

Još kasnije, publika na jednoj stadionskoj tribini bi uzviknula „Za dom“, a oni sa ostalih uzvratili – „Spremni“. Televizijski komentatori i novinski izvještači su te nastupe zborova kretena iz opere katastrofa opisivali kao:  veličanstvenu atmosferu.

Naknadno su se opisa riješili, iako je publika na jednoj od tribini i dalje uzvikivala „Za dom“, a oni sa ostalih uzvraćali – „Spremni“.

Kao što su se televizijski komentatori i novinski izvještači pravili gluhima, tako su, recimo, uspijevali ne primjetiti da niti jedan jedini nogometni reprezentativac Hrvatske nije našao za shodno kazati da je Josip Šimunić, ustašeći podno maksimirskih stadionskih okuka, radio nešto što se ne smije. Sasvim suprotno, svi su, od bivšeg kapetana Darija Srne, pa do druge zamjene trećeg vratara, davali podršku suigraču koji je nešto kasnije knjigu o sebi želio nazvati: „Joe Šimunić – Za dom spreman“.

Ni Barbie s Pantovčaka nije običavala staviti uši nakon što bi se uvukla u dres s kockicama. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, naime, nije čula kako sportskim borilištima na kojima je bodrila Hrvatsku i bildala rejting, odjekuju tri riječi za koje samo Zorica Gregurić i slične neznalice vjeruju da su, spojene u ogavnu sintagmu, sekundu starije od ustaškog pokreta.

Tako smo, eto, korak po korak, pozdrav po pozdrav, stigli do transparenta koji se u nekoliko dana dva puta pojavio na tribinima. Na njemu, tom transparentu, manjem od uobičajenih, pišu dvije riječi: „Maksovi mesari“. Maks je, je li, Vjekoslav Maks Luburić, ustaški general i ratni zločinac, patološki ubojica čiji su se koljači nazivali mesarima – ne zbog zanimanja, već zbog upotrebe noža u masovnim klanjima Srba, Jevreja, Roma, komunista...

Suvremeno ustaštvo ne svodi se – kako kaže Boris Buden – na puko citiranje povijesnog ustaštva, ali ga, uz ostalo, čini društveno prihvatljivim. Tko ne razumije, neka pročita preporuke nekakve Vladine komisije za prošlost - ili kako se već zove taj sklepani savjet za revizionizam i relativizaciju - prema kojima „Za dom spremni“ jeste ustaški pozdrav, ali se, ipak, ponekad može koristiti bez sankcija. To ponekad je, naravno, dosta rastezljiv pojam.

I prije svega navedenoga bile su riječi, njih stotinu i četrnaest, uz dva broja: „(1)Tko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost i obranu zemlje, ili zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. (2)Tko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva, kaznit će se zatvorom najmanje od tri godine“, glasio je znameniti Članak 133. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije, poznat i kao – verbalni delikt.

Smrt Jugoslavije i demokraciju po stranci kojoj „NDH nije bila samo puka 'kvislinška' tvorba i 'fašistički zločin' već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“, preživjelo je tek sankcioniranje onih natpisa, crteža, letaka i govora koji pozivaju „na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti“, navodno ugrožavaju „sigurnost i obranu zemlje“, te „prikazuju društveno-političke prilike u zemlji“ onakvima kakve točno jesu. „Razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti“, osim što su postali poželjni, iako je u Hrvatskoj, a prema članku 325. Kaznenog zakona, poticanje ili pozivanje na nasilje ili mržnju prema nekoj grupi, kažnjivo zatvorskom kaznom od maskimalno tri godine.

Broj osuđenih za mjerenje kukuruza i prateće zvukove Maksovih mesara, Francetićevih crnaca i ostalih operativaca puke kvislinške tvorevine nastale na fašističkim zločinima je, uzgred rečeno, oko nula.

U društvu u kojem su desetljećima prihvatljivim činjeni razni oblici pukog citiranja povijesnog ustaštva, razne metode kojima se, iskreno ili ne, sada više nije ni važno, pokušavalo spriječiti prelazak nevidljive – i suštinski nepostojeće - granice između povremeno dopuštenog ustaškog pozdrava i transparenta Maksovih mesara su jednostavno bankrotirali.

Napisane su, naime, tisuće novinskih kartica teksta o prirodi NDH-a, potrošene stotine minuta govora o karakteru te tvorevine, objavljene su knjige iz čijeg je svakog reda i svake fusnote jasno kako ona nije bila ništa drugo nego „puka kvislinška tvorba i fašistički zločin“ i nije se promijenilo ama baš ništa. Ne računamo li, naravno, promjene na gore: Romana Ljeljaka u javnim knjižnicama i župnim dvorima, neonaciste u jutarnjim programima HTV-a, table s ustaškim pozdravima kod partizanskih kosturnica, zadržavanje naziva ulica imenovanih po Mili Budaku ili Vinku Nikoliću i sve tako do one krpe koju će, prema svemu sudeći, računajući i iskustvo, s tribina ukloniti dio Torcide kojem ne treba objašnjavati da je, recimo, Miki Rapajić igrao za Hajduk i zato što su Maksovi mesari izgubili Drugi svjetski rat.

Uzaludnost pokušaja da se umnim riječima spriječi bezumno slavljenje goreg dijela prošlosti, najčvršći je dokaz točnosti teze prema kojoj je samo povratkom verbalnog delikta prilagođenog ovom stoljeću – u prijevodu: zatvorskim kaznama duljim od tri godine za svako pozivanje na mržnju ili veličanje fašističkih tvorevina i njenih obilježja – moguće iz javnog prostora ukloniti svaki oblik ustaštva, od navijačkog do, kako bi kazala Plenkovićeva komisija, prigodničarskog.

Nesreća u našoj nesreći je što samo zakonodavna i izvršna vlast može kreirati pravni okvir u kojem neće stajati znak jednakosti između ustašluka i nestašluka, a tu vlast ima stranka čiji je prvi predsjednik na prvom Općem saboru HDZ-a izgovorio onih strašnih osamdeset četiri riječi (i) o Maksovim mesarima.


forum.tm