U petak je u Hrvatskom saboru izglasan Prijedlog novog Zakona o elektroničkim medijima. Konkretnije, izašlo se u susret interesima krupnog kapitala pod šifrom vertikalne integracije. O čemu se tu radi i što vertikalna integracija predstavlja za budućnost interneta, demokracije i radnih mjesta?
Postoji li išta dosadnije od medijske i komunikacijske politike u Hrvatskom saboru, posebno ako se vodeće stranke oko glavnih pitanja slažu? Međutim, prilikom nedavne rasprave o Vladinom Prijedlogu novog Zakona o elektroničkim medijima, zastupnica opozicije je ukidanje zabrane vertikalne integracije (sredstava za proizvodnju i distribuciju medijskih sadržaja) kritizirala riječima: “Jedan vlasnik internetske infrastrukture, koji je istovremeno želio biti vlasnik televizijskih medija, tražio je to od Vlade. Ona mu je, naravno, uvijek na usluzi krupnom kapitalu, izašla u susret…” Suprotno tabloidnom instinktu medijskog mejnstrima da mogući sukob zaoštri pitanjem npr. ministrici kulture i medija da “komentira to što ju je opozicijska zastupnica proglasila slugom krupnog kapitala”, jedan od direktora N1 televizije citirane riječi zastupnice stavlja na svoj Twitter kako bi je žestoko napao.
O konfliktu A1 telekoma i United grupe (vlasnika Telemach telekoma i N1 televizije koja nije na zemaljskim odašiljačima, nego se emitira putem IPTV-platformi ili otvorenog interneta), kao i kampanji koja prethodila liberalizaciji Zakona već smo pisali. Poznati su i drugi propusti tog Zakona, na koje su također upozorili zastupnice i zastupnici opozicije, da poveća Fond za pluralizam, neovisnost Vijeća za elektroničke medije, utjecaj novinara u medijima itd. Najavljujući da će zahtjevima Uniteda izaći ususret i omogućiti “da tvrtke imaju i sadržaj i distribuciju u svom portfelju”, ministrica kulture i medija je tada spomenula i “određene druge instrumente koji onda osiguravaju medijski pluralizam”. Mogu dodati samo da je, umjesto njih, u novom Zakonu raspisan neki tekst koji se svodi na to da će cijene reemitiranja zemaljskih televizija (a ne ekskluzivnih sportskih kanala niti N1 televizije) putem IPTV-a određivati regulacijske agencije.
Članak Zakona o elektroničkim medijima koji je Vlada, na zahtjev United grupe, izbrisala, glasio je ovako: “Operator koji obavlja djelatnost prijenosa audiovizualnog i/ili radijskog programa ne može biti nakladnik televizije i/ili radija te pružatelj medijskih usluga iz članka 79. ovoga Zakona” [“audivizualnog” = televizijskog, “pružatelj medijskih usluga iz članka 79” = televizija koja nema zemaljsko emitiranje]. Odredba datira iz inicijalne verzije koja, kako Ministarstvo kulture ističe u knjizi Medijsko zakonodavstvo RH, 2003. godine prihvaća sve mjere zaštite i poticanja pluralizma predviđene Dodatkom preporuci Vijeća Europe Rec (99) 1. Taj Dodatak, između ostalog, kaže: “Kada vertikalna integracija – to jest objedinjavanje ključnih dijelova produkcije, emitiranja, distribucije i srodnih aktivnosti pod kontrolom jedne kompanije i grupe – može biti pogubna za [medijski] pluralizam, države članice trebaju uzeti u obzir usvajanje posebnih mjera.” Tih godina su Odašiljači i veze izdvojeni iz HRT-a, distribucija se započinje odvajati od HEP-a itd. Preporuke Vijeća Europe, koje inače nisu najgore na svijetu, tada su bile uvjet za savladavanje dionica pridruživanja EU, s općom argumentacijom kao i danas: “Slobodno tržište, tržišno natjecanje, medijske slobode, poduzetničke slobode…”
Refleks većeg dijela političkog establišmenta da udovoljava zahtjevima poduzetnika bez imalo razmatranja njihovih ekoloških posljedica toliko je uobičajen da ništa drugo, uglavnom, i ne očekujemo. Klasična su također upozorenja da tako niska razina očekivanja od političkih predstavnika ima veze i sa socijalnom ulogom etabliranih medija. Uostalom, ako masovni mediji nešto sistemski “previđaju” – a mali, neovisni mediji se sistematično guše – kako ćemo za to uopće znati? Ako Vlada već nema pravu opoziciju u parlamentu, kao što nerijetko ističu “novi medijski psi čuvari“, ne ostaje li na njima da “zalaju” uvijek kada “prolazi” neki zakon sa snažnim mirisom sistemske korupcije? Međutim, kada se, u nekoj totalnoj zamjeni uloga, s parlamentarne govornice začuje, ma koliko tiha i samozatajna, opozicijska primjedba da je Vlada kapitalu uvijek na usluzi, a medijski “watchdog” se na nju obruši ušutkujućom retorikom kakvog predsjednika vlade ili gradonačelnika iznerviranog novinarskim potpitanjima, o čemu se tu – osim rodnog stereotipa – uopće radi?
Neutralnost vs. ekskluzivnost
Kabeli, serveri i druga internetska infrastruktura imaju određeni kapacitet. On je u boljim slučajevima dovoljan za prosječni promet, ali ponekad dolazi do zagušenja. Tada naš telekom (internet service provider – ISP – ili, u hrvatskom pravnom žargonu, pružatelj usluga elektroničkih komunikacija) pristupa upravljanju prometom paketa podataka (traffic management). Neke će propustiti jer su relativno mali, poput maila bez velikih attachmenta, a neke jer su posebno važni (naravno, pitanje je kome?). U svakom slučaju, neke podatke će usmjeriti na drugi internetski čvor, staviti na čekanje ili odbaciti. Mjere koje pritom poduzima trebaju biti “razumne”. Telekomi ne smiju diskriminirati niti (previše) pregledati podatke. Kako bi ih regulacijske agencije (u Hrvatskoj je to Hakom) mogle nadzirati, mjere upravljanja prometom trebaju biti transparentne i proporcionalne opsegu zagušenja. Možda najvažnije: ne smiju se “temeljiti na poslovnim interesima” telekoma (ISP-a), kako kaže Uredba 2120. Taj obvezujući propis o “otvorenom internetu u Europskoj uniji” iz 2015. godine reflektira načela neutralnosti mreže.
O njihovoj se primjeni vodi rasprava još otkada je 2003. američki pravni znanstvenik Tim Wu upotrijebio pojam u radu “Network Neutrality, Broadband Discrimination“. S poslovnim interesom za prijenos glazbe i videa, kapacitet internetske infrastrukture je postajao sve važnijim. Tih godina je pristup internetu bio moguć bilo putem koaksijalnih kabela za distribuciju televizije, bilo putem bakrenih telefonskih žica (DSL). Kabelske kompanije su imale pravo korisnicima uvjetovati pristup sadržajima na mnogo načina, dok telefonski zajednički operateri (common carierrs) takve mogućnosti nisu imali. Njihovim spajanjem u relativno mali broj ISP-ova, ključnim je postalo pitanje hoće li ekskluzivnost prevladati neutralnost kao regulacijsko načelo. Upozoravajući da “ulog u raspravi nije ništa manje od strukture samog interneta“, na stranu neutralnosti su, uz zagovornike ljudskih prava i prava potrošača, stali liberalni pravnici, kompjutorski znanstvenici poput Bernersa-Leeja, filmska industrija, “velika petorka” digitalnih giganta (Amazon, Apple, Google/Alphabet, Facebook, Microsoft) i ljevica. Na drugoj strani su, očekivano, ISP-kartel, industrija hardvera, neoklasična ekonomika, retorika slobodnog tržišta, tržišnog natjecanja i pojedini pripadnici medijskog mejnstrima.
Međutim, nije sve baš toliko jednostavno. U opsežnoj raspravi ne manjka ni paradoksa internetske tehnologije. Na jedan od njih ukazuje već Woo. Budući da je za kvalitetan prijenos telefonskog razgovora ili zoom-sastanka potrebna bolja propusnost internetske veze, nego za mail ili chat, “težnja da sav sadržaj, stranice i platforme imaju jednak tretman” – kako glasi njegova definicija načela neutralnosti mreže – ne može se ostvariti bez neke vrste preferencijalnog tretmana za pakete s takvim podacima. Očigledno, “broadband discrimination” nije samo suprotnost, nego i sredstvo približavanja “net neutrality” cilju. No znači li to da je trebalo dozvoliti ISP-ovima da, uz usluge operatora, nude i tzv. specijalizirane usluge, poput IPTV-a, kod kojih se preferencijalni traffic management podrazumijeva? Je li im bilo neophodno omogućiti, kao što čini nova verzija hrvatskog Zakona o elektroničkim medijima, da budu vertikalno integrirani s proizvođačima sadržaja? Hoće li takve mjere povećati tehnološke inovacije i medijski pluralizam, ili profite i moć telekomunikacijskog kartela da s manje napora kontrolira političku sferu, regulacijske agencije, cijene i brzine pristupa internetu, kao i novinarsku zaposlenost?
Vertikalno integrirani telekom može efikasno degradirati neku aplikaciju ili sadržaj dok mu proizvođač ne plati, prebacujući trošak na račun krajnjih korisnika, kao u poznatom slučaju američkog ISP-a Comcasta i Netflixa. Ako ISP, uz promet, istovremeno kontrolira i sadržaj, može doći u iskušenje da uspori ili blokira konkurentske sadržaje. Na takve mogućnosti upozorava i Europski parlament, kao i krovna organizacija europskih regulacijskih agencija, Berec, koju je Europska unija zadužila za interpretaciju i primjenu spomenute Uredbe o otvorenom internetu. Sumnji na “devijacije koje se događaju u praksi” je bilo, doduše, i prije liberalizacije. Kako je prilikom javne online-rasprave o novom Zakonu primijetio jedan vlasnik televizije, pripadnici telekomunikacijskog kartela su odavno “shvatili da ne moraju biti nakladnici televizije i radija da bi vršili tu djelatnost”. Kao i svaka liberalizacija zakonodavstva, ukidanje zabrane vertikalne integracije telekoma i televizije težište polaže na regulacijske agencije. Ako one budu radile dobro i neovisno o vladi kao i korporacijama koje nadziru, negativnih posljedica za medijski pluralizam, barem načelno, ne bi trebalo biti, ili?
Perspektiva kapitala
Prvo je pitanje kako vjerovati onim istim regulatorima, koji negativne učinke integracije distribucije i sadržaja nisu ograničavali niti dok je bila ilegalna? Ekonomsko modeliranje često pokušava reducirati otvorenost interneta na pitanje ekonomske efikasnosti i “nesavršene konkurencije”, ali ako dopustimo ISP-ovima da od interneta naprave “brzu i sporu traku”, to neće biti, kako je primijetio TV-voditelj John Oliver, “Usain Bolt i Usain Bolt na motociklu, nego Usain Bolt i Usain Bolted to an anchor [privezan za sidro]”.
Drugo: ne izgledaju li, barem iz perspektive United grupe, svi očekivani gubitci pluralizma kao dobit korporacije pa i kvalitete javnog informiranja? Nije li, uostalom, razdoblje vertikalno (i horizontalno) integrirane Radiotelevizije Zagreb u optimizmu sjećanja ostalo kao njen vrhunac? Međutim, radi se o pogrešnoj koncepciji tržišne konkurencije. Kao da postoji neko stanje idealnog pluralizama i njegove suprotnosti u apsolutnom monopolu, gdje se onda matematičkim putem mora dokazivati da manje zaposlenih novinara, oskudica vijesti i ušutkivanje različitih pogleda na društvo, ceteris paribus, ne dokazuje nužno i slabiju informiranost. Radi se o tome da veće medijske korporacije, jednostavno, akumuliraju više. Taj kapital moraju ulagati pa kupuju novu tehnologiju i – kao u slučaju akvizicije Nove TV, kada su Vladini medijski regulatori Unitedu također bili “na usluzi” – stare medije. (Kada se i taj prostor ispuni, na redu su turizam, nekretnine ili, zašto ne, automobili bez vozača.) Kao i svako povećanje produktivnosti, to neizbježno smanjuje potrebu za zaposlenim novinarima. Iluzorna je nada menadžersko-uredničkog kadra Uniteda u apsolutno ujedinjenu tržišnu poziciju koja će njihovoj korporaciji donijeti konačnu kontrolu cijena, a njima više plaće i duševni mir. Umjesto toga, United će i dalje akumulirati i integrirati, ili će biti integriran, a rezervna armija novinara će pritiskati i njihova mjesta u poretku. No, parafrazirajući Michaela Heinricha, pogrešno je medijskim korporacijama predbacivati da proizvode nezaposlenost. Njihova svrha je rast, a nipošto novinarska zaposlenost, niti dobro informirana javnost.
Odličan uvod u tu otvorenu raspravu je, kao i obično, ponudio Tomislav Medak. Robert W. McChesney je, u razgovoru s urednicima časopisa Catalyst, sumira ovako: “Ti dečki [ISP-kartel] žele iskoristiti svoj monopol na mobitele i pristup internetu da efektivno privatiziraju internet i dramatično povećaju profite. Oni žele biti u mogućnosti da diskriminiraju korisnike svojih mreža, one koji pružaju sadržaj kao i one koji ga koriste, kako bi od jednih i drugih izvukli više novca. Kartel tvrdi da ne treba biti reguliran jer, ako se korisnicima ne sviđa kako upravlja ‘svojim’ mrežama, mogu otići konkurenciji. To je upravo izvanredna laž jer su se te kompanije povezale kako bi novim kapitalistima efektivno onemogućili ulazak na tržište, unatoč bizarno visokim profitima koji bi teoretski očekivali nove natjecatelje. Borba protiv tog kartela je nazvana net neutrality – ne dopustiti ISP-kartelu bilo kakvu kontrolu sadržaja i korištenja interneta. Dugo vremena je upravo to bilo glavno pravilo online, zahvaljujući propisima o zajedničkom operateru koji su za telefonske kompanije vrijedili od predinternetskog doba. Još tamo negdje 90-ih većina ljudi je bila uvjerena da je internet otporan na petljanje korporacija i vlade zato što predstavlja neku magičnu tehnologiju; sada vidimo da je to uvijek bilo zbog javne politike. Kada je kartel prije desetak godina objelodanio svoju namjeru da prisili političare da eliminiraju net neutrality, to je dovelo do vjerojatno najveće građanske kampanje za obranu javnog interesa. Do kraja drugog Obamina mandata, regulacijska agencija je primijenila odlična, nedvosmislena pravila mrežne neutralnosti. Jasno, trebalo je više od zabrinutog građanstva da bi se posao završio. Pripadnici ‘velike petorke’ internetskih monopolista su u različitoj mjeri podržavali mrežnu neutralnost jer nisu željeli da ih ISP-paraziti ucjenjuju.”
Za neke su to pitanja profita, tržišta ili “vertikalne koncentracije”. Iako privatiziran uzduž i poprijeko, spor, prepun “devijacija” i skup, za nas ostale taj internet ipak predstavlja prostor svakodnevice, komunikacije… i klasne borbe. Ona ga valjda i održava otvorenim.
bilten
