Današnju temu pišem s ogromnim grčem u želucu. Odvratan je osjećaj kad se čovjek ćuti idiotom i kad ne može na tu činjenicu bitno utjecati.

Sam pogled na lijepog Vidoševića i njegovu imovinsku karticu mene pretvori u poniženog građanina koji se osjeća glupo, prevareno i bezidejno. Može se reći da je Nadan oduvijek bio napredan čovjek. Od 1984. i Dalmacijacementa on je u roku keks dogurao do čelnog mjesta tvrtke, potom je došla Hrvatska, tu je '93. Postao župan splitsko-dalmatinski, pa zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog sabora, bio je ministar gospodarstva, a od 1995. je vrhovnik HGK i to već pet mandata. Od 2005. – 2011. bio je predsjednik Uprave Kraša, a poslije toga je postao savjetnikom u istoj tvrtki gdje je imao oko milijun kuna neto godišnje plaće. Pa, koliko jedemo tih bajadera kad Vidošević ubire 80.000 kuna mjesečno za savjetovanje?

Tip se uspinjao na vrh brže nego Stipe Božić na Himalaju. Svi smo postali nijemi promatrači strelovitog uspona lijepog Nadana. Gle, svatko normalan kuži da ne postoji te plaće i ušteđevine kojom bi se u kratkom roku kupile kuća na Bjelolasici, vila na Prekrižju u Zagrebu, turistički objekti u Nemirima kraj Omiša, 16.000 kvadrata u Gorskom kotaru, kuća i zemljište na Kupresu, zemljište u Pješčanoj uvali kraj Medulina, šumsko i poljoprivredno zemljište u Bratini, 14.000 dionica Kraša, a još 1988. imao je auto Puch G280. Uz sve to ima zanimljivu zbirku satova i tajni bunker prepun umjetnina da bi mu i sam Mimara pozavidio.

I tako, progovorile male ribice na koji način se iz HGK izvlačilo 32 milijuna kuna. Osim što je Zdenkica ponekad znala oprat suđe čini se da je prala i novac za momka u otmjenim odijelima. Nesuđeni predsjednik Hrvatske svojevremeno se u predizbornoj kampanji nije libio pozivati na rat protiv korupcije. Kad je izvjesio svoju imovinsku karticu na vidjelo glatko je izgubio utrku za predsjednika. Narod nije blesav. Donedavno se vozio u tetrapaku, a sad posjeduje imovine u rangu Rajića i Todorića. Svi smo znali da nešto smrdi, no državno odvjetnik "ništa nije vidio". Oslanjali smo se na institucije, a ta institucija je državni odvjetnik Bajić, Splićanin koji je godinama gledao kako mu sugrađani grade vile po Zagrebu u sumnjivim okolnostima. Nakon Splićanina Sanadera, sad je u istražnom zatvoru drugi Splićanin Vidošević, opet se pred očima vrti ples milijuna, spominje se i uništavanje Hajduka, no submisivni purgeri će valjda i za ovo biti krivi.

Zagreb je kriv za HAC, za HGK, za sve loše što se dogodi u zemlji iako je Bajić odavno znao što mu rade poznanici iz poznatog miljea. Podrijetlo većine osumnjičenih ima južnjački temperament, no nemojmo se zavaravati, prilika čini lopova i jednostavno se posložilo da je ekipici iz Zadra i Splita bio olakšan pristup za djelovanje. Možda otud i ''Remorker'' u Češkoj. U Hrvatskoj slijedi barem mjesec dana sapunice. Prema svemu viđenom, HGK bi lako mogao otvoriti muzej sa stalnim postavom, tu bi se pribrojile i Nadanove umjetnine prikupljene njegovom kolekcionarskom strašću.

Sad se vidi da se u HGK ulupalo više od tri milijarde kuna od nameta. Više od polovice godišnjeg prihoda izdvaja se na plaće uposlenika. Komora je tako služila više kao bankomat određenoj ekipi nego kao sustav koji će osigurati napredak poduzetnicima i izlazak na strano tržište. U pravilu je izlazio novac koji se pretvarao u nekretnine. Mogu si samo zamisliti kako je sad svim tim gospodarstvenicima koji su svojim uplatama osigurali lagodan život pojedincima, a sami plesali na rubu stečaja. Tko visoko leti završi u bunkeru s umjetninama. Izvjesno je da bi Vidošević uskoro mogao uživati u umjetničkim djelima slikarske kolonije u Lepoglavi, no valja pričekati ishod sudskog postupka. Sve više je hrvatskih ''kolekcionara'' kuna i eura iza rešetaka.

Svaki dan očekujemo da nečiji ''muž'' dozna zadnji, a Uskok prvi. Nakon Bajićevog sporogorećeg fitilja nadamo se da će nešto novca ostati i za mirovine i plaće. Čovjek više ne zna je l' veća šteta od ovih što su krali ili ovih što ne kradu no neznanjem sve zeznu. Bajiću bi bilo pametno da malo prošara popis nekretnina istaknutih političara i poduzetnika po brdima i uz more. Vjerujem da bi se barem još dvjestotinjak kolekcionara našlo na Uskokovoj listi. Devedesete su bile godine impresionizma, valjda je sad stiglo pravo vrijeme za socrealizam.

Izvor: SEEbiz