Što se to zbiva ako nas baš Nijemci, koji su dali najveći doprinos uspostavi hrvatske nezavisnosti, sada osujećuju u plemenitom naporu da se te nezavisnosti lišimo? Otkud toliko nepovjerenje prema ovdašnjem državotvornom apsurdu?
Što zapravo hoće ti Nijemci?
Nakon što je predsjednik njemačkoga parlamenta Norbert Lammert izjavio kako Hrvatska nije spremna za ulazak u Europsku Uniju, niti je pak Europska Unija spremna na proširenje, i nakon što su neke od vodećih njemačkih novina u svojim uvodnicima takav stav poduprle i okitile ga dodatnim argumentima – poput onih o lošim iskustvima s „problematičnim državama“ kao što su Rumunjska i Bugarska – dilema iz uvodne rečenice imala je toliko tjeskoban učinak na hrvatsku političku elitu i njen masmedijski servis da je barem odgovor na pitanje „što zapravo hoće ti Hrvati“ savršeno jasan: Hrvati hoće da ih Nijemci hoće!
Mogućnost da nas Nijemci neće ravna je političkoj i civilizacijskoj kataklizmi. Ni jedna nesreća na (vanjsko)političkom planu, uzimajući u obzir i vojnu agresiju od strane istočnih ili zapadnih susjeda, nije usporediva s eventualnošću da nas Nijemci smatraju neprihvatljivima.
Što će Hrvatima samostalna hrvatska država ako je Nijemci neće? Čemu žrtve, stradanja, sva ona prolivena krv, pa i strateški osmišljeni zločini s ciljem da konačno postanemo gospodari samima sebi, ukoliko takvi – „svoji na svome“ – Nijemcima nismo po volji? Mogućnost da nas Nijemci neće ukazuje se poput zastrašujuće crne rupe, mukle provale historijskog besmisla, anuliranja cjelokupnih napora hrvatskoga narodnog bića u njegovoj novijoj povijesti, uključujući pobjedu nad njemačkim okupacijskim snagama u Drugom svjetskom ratu.
U pogonima gdje se kuje vanjska politika ove zemlje i regrutiraju kadrovi koji ne moraju poznavati strane jezike, jer se očekuje da što češće putuju na zapad i komuniciraju klimanjem glave, novim su razvojem događaja bez sumnje prilično zbunjeni. Što se to zbiva ako nas baš Nijemci, koji su dali najveći doprinos uspostavi hrvatske nezavisnosti, sada osujećuju u plemenitom naporu da se te nezavisnosti lišimo? Otkud toliko nepovjerenje i skepsa prema ovdašnjem državotvornom apsurdu?
Moglo bi se reći da je vjekovna čežnja hrvatskoga naroda za nacionalnom slobodom uvijek bila praćena – i čak uvjetovana! – čvrstim uvjerenjem da sami sebi ne možemo pomoći. Suvremena legenda kaže da je bivši premijer Ivo Sanader, nakon što je Franjo Tuđman godinama strpljivo pripremao teren, kancelarki Angeli Merkel navodno i službeno predložio da se Hrvatska konstituira kao jedna od njemačkih saveznih pokrajina, dakako na neformalnim osnovama, kako bi se uvažili postojeći međunarodni odnosi i izbjegla nerentabilna izgradnja Pelješkoga mosta preko Austrije.
„Vaši ljudi ne bi imali problema s takvim kolonijalnim usudom?“ navodno je pitala kancelarka. „Ni najmanje“, navodno je uzvratio premijer. „Hrvati vole slavljenički oglasiti svoju slobodu i vratiti se nazad u fijoku.“
Kada je saznala za određene financijske malverzacije, gospođa Merkel je Sanadera po hitnome postupku smijenila, tako što je ovaj – u skladu s nepisanim njemačko-hrvatskim sporazumom – samostalno donio odluku da se povuče.
Sada, međutim, zbunjujuće poruke iz Berlina mnogo su teže objašnjive. Hrvatska politička elita i njen masmedijski servis organiziranim naporima pokušavaju mućnuti glavom, a da to i dalje sliči na klimanje. Jedni smatraju kako su prijeke ocjene uzrokovane približavanjem parlamentarnih izbora u Njemačkoj, te nevina Hrvatska služi kao predložak za okršaje između tamošnjih demokršćana i socijaldemokrata. Drugi drže kako je Nijemcima već puna kapa proširenja europske obitelji i priljeva „problematičnih država“ koje remete red, rad & disciplinu, pogotovo nakon efektnih znakova rasula koji pristižu iz Grčke i Španjolske. Treći misle kako Hrvatska doista mora svojski zapeti da ispuni deset preostali „obaveza“ koje je zadala Europska komisija, pa očinska njemačka kandžija, tradicionalno blagotvorna, služi samo za postizanje „mobilizacijskog efekta“.
Sudeći po svježim istupima hrvatskoga predsjednika Lignjoslava Josipovića i njemačkog ministra vanjskih poslova Guida Westerwellea, izgleda da su obje strane odlučile treću opciju ponuditi u oficijelnom dijelu programa. Službeni Zagreb: „Usprkos odgojnim udarcima, Njemačka je prijatelj Hrvatske.“ Službeni Berlin: „Usprkos odgojnim udarcima, Njemačka je prijatelj Hrvatske.“ Oduševljeni građani: „Batina je iz Rechstaga izašla!“
U takozvanoj regiji, slučaj je obogaćen i primjerenom dozom paranoje. Beogradske „Večernje novosti“, na primjer, tvrde kako Nijemci jebu Hrvate isključivo zbog toga da bi sutra mogli još snažnije jebati Srbe, a da im se pritom ne može prigovoriti kako su prema Hrvatima bili popustljivi. Hrvati su Nijemcima tek alibi-predigra za buduće općenje sa Srbima. „Da, prcamo Srbe“, kazat će Nijemci po sudu „Večernjih novosti“, „ali zar nismo još jučer dosta energično prcali i Hrvate?“
U nekim slovenskim krugovima, pak, uvjereni su da njemačko otezanje s ratifikacijom hrvatskoga pristupnog ugovora ima za cilj osnažiti poziciju Slovenije u sporu oko Ljubljanske banke. Zašto bi tradicionalno hladni Nijemci danas tako energično jebali Hrvate, a sutra još energičnije Srbe, ako to nije u slovenskome interesu? U nekim hrvatskim krugovima, opet, sigurni su da je riječ o odmazdi zbog odbijanja nekih njemačkih investitora, što znači da nas europski tutori jebu zbog financijskog flertovanja s Rusima…
Uglavnom, gotovo se sva pitanja iz domena političke pragme otvaraju, izuzev onoga o marionetskoj prirodi nacionalnog i državnog suvereniteta. Da ne bih zbunjivao čitatelje, dužnost mi je naglasiti kako ne spadam među štovatelje kulta suverenosti, naprotiv: samo pokušavam blagim verbalnim nasiljem razgrnuti teren i staviti do znanja da to nije roba za koju je vrijedilo žrtvovati ičiji život.
Za domaće prilike, poučno bi bilo uzeti u obzir i uvide iz nešto drugačijih rakursa, makar oni bili mazohistički. Recimo: što ako administrativno-političko osoblje Europske Unije, pa onda i Njemačke, doživljava Hrvatsku onako kao što hrvatski nogometni navijači doživljavaju Jorgea Sammira?
Sammir je, za neupućene, Brazilac neobično tamne kože koji je, nakon administrativne regulacije statusa, dobio poziv da zaigra za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, pa je to najprije izazvalo žustre debate o tome tko (ne) može biti pripadnik izabrane momčadi, da bi ga prilikom prvoga nastupa navijači s tribina podarili salvama zvižduka i uvreda, navodno zbog odiuma prema „Dinamovu“ bossu Zdravku Mamiću, a zapravo radi latentnog rasizma i šovinističke arogancije.
Hrvatskoj bi se, drugim riječima, moglo dogoditi da vrijedno ispuni „obaveze“ što ih je ispostavila Europska komisija i svejedno bude smatrana „problematičnom državom“, te da njezin nastup u voljenome plavom dresu, zajedno s Bugarskom i Rumunjskom, izmami psovke vjernih navijača. Ili netko još uvijek vjeruje da su parade isključivosti protivne suštini suvremene Unije?
Zanimljivo je da se najveći dio spomenutih „zadaća“ odnosi na utvrđivanje granica s istočne strane, uz obavezu zapošljavanja dvije tisuće policajaca koji će čuvati zidine carstva, i restriktivan pristup prema „problemu imigranata“, odakle, kroz potmulu ironiju, progovara stvarna filozofija današnje Unije: možete biti uključeni tek ako usvojite naše metode i norme isključivanja. Europski klub je inkluzivan u mjeri u kojoj se održava i snaži njegova ekskluzivnost.
No, na koji bi se način ta natezanja između kontinentalnih i lokalnih političkih elita – sva ona protokolarna prcanja u raznim nijansama i s raznim konotacijama – uopće više mogla ticati entiteta kojemu se ljubazno tepa nazivom „građani“, samo zbog toga jer je ovaj još uvijek spremniji statirati i rezignirati nego otkazivati poslušnost?
Inteligentni Nijemac Hans Magnus Enzensberger – koji bi, uzgred budi rečeno, Hrvatsku volio vidjeti što dalje od Europske Unije – nedavno je upozorio na „jezivu lakoću s kojom stanovnici našeg malog kontinenta prihvaćaju svoje političko razvlašćivanje“. „Skoro nitko nije primijetio“, veli on, „da europskim zemljama već duže vrijeme ne upravljaju demokratski legitimirane institucije, već gomila skraćenica“, tako da „samo upućeni znaju tko, što i kako odlučuje u Europskoj komisiji ili Eurogrupi“.
Kao što Hrvatska svoju samostalnost uživa u parodijskom ključu – žudeći za nekim kome će se radosno i nezavisno podčiniti, e kako bi se mogla baviti sobom samo uz pomoć tuđih naloga – današnja Europska Unija jedva da je išta više od parodije svojih prvobitnih zamisli. U zadnjoj etapi taj se parodijski realizam manifestira kroz demokratsku praksu instaliranja predsjednika vlada bez demokratskih izbora, ili kroz izgradnju ravnopravne zajednice kojoj će odluke nametati oni najmoćniji, ili kroz borbu za socijalnu pravdu pogodovanjem krupnom kapitalu, ili kroz…
Sva je prilika da Hrvati, „svoji na svome“, u europskoj reprezentaciji mogu očekivati slično što i crnci u onoj hrvatskoj. Sudbina je dakle zaslužena, a uz malo autorefleksije mogla bi se pokazati i otrežnjujućom. Bilo bi zgodno koliko i bolno napokon spoznati da su sve one pretrpljene žrtve, poduzeti zločini i golema šovinistička energija uložena u spomenik vlastitoj nacionalnoj veličini rezultirali otužnom ruševinom, postoljem s grbom pod kojim leže razbacane krhotine dostojanstva.
Srećom, prevladava nagon okrijepljen duhom kršćanstva i tekućih europskih vrijednosti: kada te ošamari Nijemac, ponudi mu i drugi obraz, da se uvjeri kako ti je koža bijela.
tekst objavljen u printanomk izdanju tjednika Novosti
Izvor: Tacno
Što zapravo hoće ti Nijemci?
Nakon što je predsjednik njemačkoga parlamenta Norbert Lammert izjavio kako Hrvatska nije spremna za ulazak u Europsku Uniju, niti je pak Europska Unija spremna na proširenje, i nakon što su neke od vodećih njemačkih novina u svojim uvodnicima takav stav poduprle i okitile ga dodatnim argumentima – poput onih o lošim iskustvima s „problematičnim državama“ kao što su Rumunjska i Bugarska – dilema iz uvodne rečenice imala je toliko tjeskoban učinak na hrvatsku političku elitu i njen masmedijski servis da je barem odgovor na pitanje „što zapravo hoće ti Hrvati“ savršeno jasan: Hrvati hoće da ih Nijemci hoće!
Mogućnost da nas Nijemci neće ravna je političkoj i civilizacijskoj kataklizmi. Ni jedna nesreća na (vanjsko)političkom planu, uzimajući u obzir i vojnu agresiju od strane istočnih ili zapadnih susjeda, nije usporediva s eventualnošću da nas Nijemci smatraju neprihvatljivima.
Što će Hrvatima samostalna hrvatska država ako je Nijemci neće? Čemu žrtve, stradanja, sva ona prolivena krv, pa i strateški osmišljeni zločini s ciljem da konačno postanemo gospodari samima sebi, ukoliko takvi – „svoji na svome“ – Nijemcima nismo po volji? Mogućnost da nas Nijemci neće ukazuje se poput zastrašujuće crne rupe, mukle provale historijskog besmisla, anuliranja cjelokupnih napora hrvatskoga narodnog bića u njegovoj novijoj povijesti, uključujući pobjedu nad njemačkim okupacijskim snagama u Drugom svjetskom ratu.
U pogonima gdje se kuje vanjska politika ove zemlje i regrutiraju kadrovi koji ne moraju poznavati strane jezike, jer se očekuje da što češće putuju na zapad i komuniciraju klimanjem glave, novim su razvojem događaja bez sumnje prilično zbunjeni. Što se to zbiva ako nas baš Nijemci, koji su dali najveći doprinos uspostavi hrvatske nezavisnosti, sada osujećuju u plemenitom naporu da se te nezavisnosti lišimo? Otkud toliko nepovjerenje i skepsa prema ovdašnjem državotvornom apsurdu?
Moglo bi se reći da je vjekovna čežnja hrvatskoga naroda za nacionalnom slobodom uvijek bila praćena – i čak uvjetovana! – čvrstim uvjerenjem da sami sebi ne možemo pomoći. Suvremena legenda kaže da je bivši premijer Ivo Sanader, nakon što je Franjo Tuđman godinama strpljivo pripremao teren, kancelarki Angeli Merkel navodno i službeno predložio da se Hrvatska konstituira kao jedna od njemačkih saveznih pokrajina, dakako na neformalnim osnovama, kako bi se uvažili postojeći međunarodni odnosi i izbjegla nerentabilna izgradnja Pelješkoga mosta preko Austrije.
„Vaši ljudi ne bi imali problema s takvim kolonijalnim usudom?“ navodno je pitala kancelarka. „Ni najmanje“, navodno je uzvratio premijer. „Hrvati vole slavljenički oglasiti svoju slobodu i vratiti se nazad u fijoku.“
Kada je saznala za određene financijske malverzacije, gospođa Merkel je Sanadera po hitnome postupku smijenila, tako što je ovaj – u skladu s nepisanim njemačko-hrvatskim sporazumom – samostalno donio odluku da se povuče.
Sada, međutim, zbunjujuće poruke iz Berlina mnogo su teže objašnjive. Hrvatska politička elita i njen masmedijski servis organiziranim naporima pokušavaju mućnuti glavom, a da to i dalje sliči na klimanje. Jedni smatraju kako su prijeke ocjene uzrokovane približavanjem parlamentarnih izbora u Njemačkoj, te nevina Hrvatska služi kao predložak za okršaje između tamošnjih demokršćana i socijaldemokrata. Drugi drže kako je Nijemcima već puna kapa proširenja europske obitelji i priljeva „problematičnih država“ koje remete red, rad & disciplinu, pogotovo nakon efektnih znakova rasula koji pristižu iz Grčke i Španjolske. Treći misle kako Hrvatska doista mora svojski zapeti da ispuni deset preostali „obaveza“ koje je zadala Europska komisija, pa očinska njemačka kandžija, tradicionalno blagotvorna, služi samo za postizanje „mobilizacijskog efekta“.
Sudeći po svježim istupima hrvatskoga predsjednika Lignjoslava Josipovića i njemačkog ministra vanjskih poslova Guida Westerwellea, izgleda da su obje strane odlučile treću opciju ponuditi u oficijelnom dijelu programa. Službeni Zagreb: „Usprkos odgojnim udarcima, Njemačka je prijatelj Hrvatske.“ Službeni Berlin: „Usprkos odgojnim udarcima, Njemačka je prijatelj Hrvatske.“ Oduševljeni građani: „Batina je iz Rechstaga izašla!“
U takozvanoj regiji, slučaj je obogaćen i primjerenom dozom paranoje. Beogradske „Večernje novosti“, na primjer, tvrde kako Nijemci jebu Hrvate isključivo zbog toga da bi sutra mogli još snažnije jebati Srbe, a da im se pritom ne može prigovoriti kako su prema Hrvatima bili popustljivi. Hrvati su Nijemcima tek alibi-predigra za buduće općenje sa Srbima. „Da, prcamo Srbe“, kazat će Nijemci po sudu „Večernjih novosti“, „ali zar nismo još jučer dosta energično prcali i Hrvate?“
U nekim slovenskim krugovima, pak, uvjereni su da njemačko otezanje s ratifikacijom hrvatskoga pristupnog ugovora ima za cilj osnažiti poziciju Slovenije u sporu oko Ljubljanske banke. Zašto bi tradicionalno hladni Nijemci danas tako energično jebali Hrvate, a sutra još energičnije Srbe, ako to nije u slovenskome interesu? U nekim hrvatskim krugovima, opet, sigurni su da je riječ o odmazdi zbog odbijanja nekih njemačkih investitora, što znači da nas europski tutori jebu zbog financijskog flertovanja s Rusima…
Uglavnom, gotovo se sva pitanja iz domena političke pragme otvaraju, izuzev onoga o marionetskoj prirodi nacionalnog i državnog suvereniteta. Da ne bih zbunjivao čitatelje, dužnost mi je naglasiti kako ne spadam među štovatelje kulta suverenosti, naprotiv: samo pokušavam blagim verbalnim nasiljem razgrnuti teren i staviti do znanja da to nije roba za koju je vrijedilo žrtvovati ičiji život.
Za domaće prilike, poučno bi bilo uzeti u obzir i uvide iz nešto drugačijih rakursa, makar oni bili mazohistički. Recimo: što ako administrativno-političko osoblje Europske Unije, pa onda i Njemačke, doživljava Hrvatsku onako kao što hrvatski nogometni navijači doživljavaju Jorgea Sammira?
Sammir je, za neupućene, Brazilac neobično tamne kože koji je, nakon administrativne regulacije statusa, dobio poziv da zaigra za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, pa je to najprije izazvalo žustre debate o tome tko (ne) može biti pripadnik izabrane momčadi, da bi ga prilikom prvoga nastupa navijači s tribina podarili salvama zvižduka i uvreda, navodno zbog odiuma prema „Dinamovu“ bossu Zdravku Mamiću, a zapravo radi latentnog rasizma i šovinističke arogancije.
Hrvatskoj bi se, drugim riječima, moglo dogoditi da vrijedno ispuni „obaveze“ što ih je ispostavila Europska komisija i svejedno bude smatrana „problematičnom državom“, te da njezin nastup u voljenome plavom dresu, zajedno s Bugarskom i Rumunjskom, izmami psovke vjernih navijača. Ili netko još uvijek vjeruje da su parade isključivosti protivne suštini suvremene Unije?
Zanimljivo je da se najveći dio spomenutih „zadaća“ odnosi na utvrđivanje granica s istočne strane, uz obavezu zapošljavanja dvije tisuće policajaca koji će čuvati zidine carstva, i restriktivan pristup prema „problemu imigranata“, odakle, kroz potmulu ironiju, progovara stvarna filozofija današnje Unije: možete biti uključeni tek ako usvojite naše metode i norme isključivanja. Europski klub je inkluzivan u mjeri u kojoj se održava i snaži njegova ekskluzivnost.
No, na koji bi se način ta natezanja između kontinentalnih i lokalnih političkih elita – sva ona protokolarna prcanja u raznim nijansama i s raznim konotacijama – uopće više mogla ticati entiteta kojemu se ljubazno tepa nazivom „građani“, samo zbog toga jer je ovaj još uvijek spremniji statirati i rezignirati nego otkazivati poslušnost?
Inteligentni Nijemac Hans Magnus Enzensberger – koji bi, uzgred budi rečeno, Hrvatsku volio vidjeti što dalje od Europske Unije – nedavno je upozorio na „jezivu lakoću s kojom stanovnici našeg malog kontinenta prihvaćaju svoje političko razvlašćivanje“. „Skoro nitko nije primijetio“, veli on, „da europskim zemljama već duže vrijeme ne upravljaju demokratski legitimirane institucije, već gomila skraćenica“, tako da „samo upućeni znaju tko, što i kako odlučuje u Europskoj komisiji ili Eurogrupi“.
Kao što Hrvatska svoju samostalnost uživa u parodijskom ključu – žudeći za nekim kome će se radosno i nezavisno podčiniti, e kako bi se mogla baviti sobom samo uz pomoć tuđih naloga – današnja Europska Unija jedva da je išta više od parodije svojih prvobitnih zamisli. U zadnjoj etapi taj se parodijski realizam manifestira kroz demokratsku praksu instaliranja predsjednika vlada bez demokratskih izbora, ili kroz izgradnju ravnopravne zajednice kojoj će odluke nametati oni najmoćniji, ili kroz borbu za socijalnu pravdu pogodovanjem krupnom kapitalu, ili kroz…
Sva je prilika da Hrvati, „svoji na svome“, u europskoj reprezentaciji mogu očekivati slično što i crnci u onoj hrvatskoj. Sudbina je dakle zaslužena, a uz malo autorefleksije mogla bi se pokazati i otrežnjujućom. Bilo bi zgodno koliko i bolno napokon spoznati da su sve one pretrpljene žrtve, poduzeti zločini i golema šovinistička energija uložena u spomenik vlastitoj nacionalnoj veličini rezultirali otužnom ruševinom, postoljem s grbom pod kojim leže razbacane krhotine dostojanstva.
Srećom, prevladava nagon okrijepljen duhom kršćanstva i tekućih europskih vrijednosti: kada te ošamari Nijemac, ponudi mu i drugi obraz, da se uvjeri kako ti je koža bijela.
tekst objavljen u printanomk izdanju tjednika Novosti
Izvor: Tacno
