Glavna odlika onoga što se u Hrvatskoj naziva mainstreamom uopće nije tipična; ona se ne očituje u uvriježenome srednjostrujaškom potkresivanju ekstrema, nego – obratno – u desničarskom radikalizmu koji se lažno izdaje za politički centar i normalizira ideologije s aromama septičke jame
Saopćenje Ministarstva kulture nakon napada na Antu Tomića i nanošenja tjelesnih ozljeda njegovu prijatelju – sada već čuvena Hasanbegovićeva poruka da ‘ovaj slučaj podsjeća na važnost odgovornosti za izgovorenu i/ili pisanu riječ’ – predstavlja svojevrsnu objavu rata. No kakav bi taj rat imao biti?
Za promjenu, pozivam čitatelje da mobiliziraju maštu i pokušaju zamisliti alternativnu stvarnost, takvu u kojoj će također vrijediti pravilo da treba paziti što se govori i/ili piše, jer bi u protivnome počinjeni delikti mogli izazvati brutalne sankcije.
Pa da onda Zlatka Hasanbegovića, nakon što on izgovori i/ili napiše da je antifašizam obična floskula, neki razbješnjeli antifašist odalami bokserom po tjemenu tako konkretno da ovaj završi na hitnome kirurškom odjelu najbliže bolnice.
Ili da Tomislavu Karamarku, nakon što on izgovori i/ili napiše da Hrvatsku lustracijom treba očistiti od Jugoslavena i komunista, pripadnici zloglasne jugokomunističke gerile, uz pomoć snaga regularne policije, provale u stanove i upozore ga da mu je, umjesto što se kurči siledžijskim domoljubljem, pametnije iseliti se iz zemlje opasnoga življenja.
Ili da Milijanu Brkiću, nakon što on Miloradu Pupovcu – a preko njega i znatnome dijelu populacije – poruči da ‘ode tamo gdje neće biti ugrožen’, grupa razularenih multikulturalista, skupa s militantima iz manjinskih zajednica, bejzbol palicama polome rebra, ruke i noge.
Ili da Kolindi Grabar Kitarović, nakon što ona istome Pupovcu službeno saopći da oni koji podnose prijetnje i fizičke napade upravo to i zaslužuju, jer ‘godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti’, neki pomahnitali antinacionalist, zadojen kozmopolitskim marksizmom, priđe dovoljno blizu da joj isporuči pljuvačku u lice.
Naporno je do te mjere silovati maštu, zar ne? Čak i moć fantazije posustaje pod olovnom kupolom realnosti. Nema, naime, dohvatljivih podataka o tome da su u četvrt stoljeća postojanja samostalne hrvatske države nasilničke izgrede inicirali ljevičari, makar oni bili na sva zvona oglašavani radikalima, ekstremistima i đavoljim potomcima, dok je, s druge strane, saldo žrtava nacionalističke desnice faktički nepregledan, uključujući one što su izgubili živote u političkim atentatima, čiji je dugi niz započet ubojstvima Josipa Reihl-Kira i Milana Krivokuće.
U takvu narav tekućih prilika čitatelj se može uvjeriti i praktičnom metodom. Otiđite, primjerice, na Trg bana Jelačića u Zagrebu, razvijte crvenu zastavu sa srpom i čekićem (ili, zakloni bože, onu jugoslavensku), zapjevajte ‘Internacionalu’ (ili, zakloni bože, ‘Hej Slaveni’), i gotovo je sigurno da ćete za manje od četvrt sata postati vlasnikom uzorno okrvavljene glave. Ukoliko, međutim, na istom lokalitetu zamašete zastavom NDH, ili posterom Ante Pavelića u protuprirodnoj veličini, pa ukočeni u crnoj uniformi zapjevate ‘Evo zore, evo dana’, malo tko će na vas obratiti pozornost, a pristojan svijet će ubrzati korak i sa strahom se udaljiti od još jednog mjesta fašističkoga zagađenja.
To bi bila iluzija bijega, razumije se, jer čitava zemlja postaje poprištem fašističkoga zagađenja. Kroz onih četvrt stoljeća uživanja državne samostalnosti, od prvobitne zamisli do danas, hrvatsko društvo modelirano je kao poligon za razvoj, usavršavanje i nesputano divljanje fanatizirane desnice, s nasiljem u prvome planu.
Unilateralna agresija – desna i samo desna – toliko je suvereno integrirana u ovdašnju političku svakodnevicu da se odavno doživljava prirodnim stanjem stvari, poput šake u kožnoj rukavici. A u takvom ambijentu i glavna odlika onoga što se u Hrvatskoj naziva mainstreamom uopće nije tipična; ona se ne očituje u uvriježenome srednjostrujaškom potkresivanju ekstrema, nego – obratno – u desničarskom radikalizmu koji se lažno izdaje za politički centar i normalizira ideologije s aromama septičke jame.
Stoga nije neobično ni to što je organizirani antifašistički otpor nastupio pod etničkim plaštem. Koordinacija Židovskih općina u Hrvatskoj odlučila je bojkotirati predstojeću komemoraciju žrtvama logora u Jasenovcu, i to ‘zbog relativizacije i revitalizacije ustaštva’. Predsjednik Koordinacije Ognjen Kraus kazao je da je ‘u postojećem okruženju’ jasenovačka komemoracija tek prilika za zadovoljavanje forme ‘u kojoj će isti oni koji toleriraju ustašku ideologiju zauzeti pozornicu kako bi iskazali svoje antifašističko stajalište i izrazili pijetet žrtvama’.
Iz Vlade su uzvratili žalobnim saopćenjem, prigovorivši neposlušnim Židovima da ‘izneseni razlozi nisu razmjerni značaju njihova najavljenog izostanka’. Nadovezao se predsjednik Sabora ciničnom primjedbom da ‘žrtve Jasenovca nisu zaslužile ničiji bojkot’, zaboravivši napomenuti kako je lanjsku komemoraciju – s posve suprotnim motivima od onih koje navodi Kraus – bojkotirala predsjednica države.
Žaljenje po svemu sudeći nije bilo hinjeno, jer je – uz lijepu porciju međunarodne blamaže – neočekivanim potezom minirana i pomno smišljena strategija paradne denacifikacije hrvatske vlasti, s posebnim akcentom na ministru kulture. U nedostatku boljih formulacija za prikaz osobito gnjusnih izdanja političke hipokrizije, tu strategiju bit ću slobodan opisati kao zidanje Židova između Hrvata i Srba.
Operacija je započela imenovanjem Nataše Jovičić, ravnateljice Spomen-područja Jasenovac, posebnom savjetnicom predsjednice države ‘za pitanja holokausta’, kada je – kao što smo na ovim stranicama već zabilježili – osoba zadužena za čuvanje sjećanja na žrtve fašističkog konclogora preuzela ulogu kotačića u neofašističkome aparatu, a sama funkcija predsjedničke savjetnice ‘za pitanja holokausta’, s obzirom na etničku strukturu smaknutih u Jasenovcu, postala dio programa poricanja ustaškoga genocida nad Srbima.
Nastavljeno je agresivnim tabloidnim eksploatiranjem bajkovite epizode u kojoj je djed Zlatka Hasanbegovića – čovjeka koji smatra da su ustaše bili ‘heroji, mučenici i šehidi’ – u doba NDH navodno spasio život jednoj židovskoj djevojčici. Na to se krasno nadovezao nedavni groteskni posjet ministra kulture londonskome Imperial War Museumu – gdje ga je, u skladu s renomeom zemlje koju predstavlja, primila voditeljica Odjela za istraživanje, jer je šefica računovodstva bila zauzeta važnijim obavezama – s fotografijom koja je žurno distribuirana medijima i ponosno istaknuta na web-stranici Ministarstva kulture: ministar s dvije svoje zamjenice i gospođom Jovičić pobožno pozira pred vratima lifta iznad kojih stoji natpis ‘The Holocaust’.
Zagrebačkom premijerom revizionističkoga filma Jakova Sedlara o Jasenovcu, koliko čujem, akcija zidanja Židova između Hrvata i Srba taman se zahuktala, a onda je, poput groma iz vedra neba, Koordinacija Židovskih općina izvukla ključnu ciglu i srušila taj odurno licemjerni koncept. Ostaje samo sura stvarnost, bez prigodnih kulisa i lažnih svjedoka. Ta stvarnost je ekstremistička u svakome svom segmentu, uz humorističku fusnotu da normalizaciju nasilja provode ‘protivnici svih totalitarizama’.
Slikoviti uvid u vladajuće stanje duha čitatelj ima priliku steći prošeta li Bogovićevom ulicom u Zagrebu. U izlogu jedne tamošnje knjižare, priljubljene jedna uz drugu, istaknute su dvije knjige: ‘Doživljaji’ Ante Pavelića i ‘Izvori totalitarizma’ od Hannah Arendt. Kapitalno djelo Arendtove objavila je nakladnička kuća Disput, dok se Pavelićev izdavač zove Despot, čime prizor u izlogu biva savršeno karikiran. To podlo ujednačavanje, taj ‘dijalog’, taj Disput uz Despota – Hannah Arendt uz Antu Pavelića – to je nešto poput simboličke legitimacije hrvatskoga političkog središta, koje je demokratsko utoliko što mu liberalni ornamenti služe kao alibi za golu fašističku propagandu.
Puna istina, međutim, neočekivano znade prokuljati iz kolektivnog nesvjesnog. Ono tugaljivo saopćenje Vlade mnogi su hrvatski informativni portali opremili lakonskim naslovom: ‘Iz Vlade žale što ove godine neće biti Židova u Jasenovcu’. Još jednom: ‘Iz Vlade žale što ove godine neće biti Židova u Jasenovcu’. Razumjeli smo se, naravno: da je početak četrdesetih godina prošloga stoljeća, ovakva vlada ne bi imala razloga za žaljenje.
portalnovosti
Saopćenje Ministarstva kulture nakon napada na Antu Tomića i nanošenja tjelesnih ozljeda njegovu prijatelju – sada već čuvena Hasanbegovićeva poruka da ‘ovaj slučaj podsjeća na važnost odgovornosti za izgovorenu i/ili pisanu riječ’ – predstavlja svojevrsnu objavu rata. No kakav bi taj rat imao biti?
Za promjenu, pozivam čitatelje da mobiliziraju maštu i pokušaju zamisliti alternativnu stvarnost, takvu u kojoj će također vrijediti pravilo da treba paziti što se govori i/ili piše, jer bi u protivnome počinjeni delikti mogli izazvati brutalne sankcije.
Pa da onda Zlatka Hasanbegovića, nakon što on izgovori i/ili napiše da je antifašizam obična floskula, neki razbješnjeli antifašist odalami bokserom po tjemenu tako konkretno da ovaj završi na hitnome kirurškom odjelu najbliže bolnice.
Ili da Tomislavu Karamarku, nakon što on izgovori i/ili napiše da Hrvatsku lustracijom treba očistiti od Jugoslavena i komunista, pripadnici zloglasne jugokomunističke gerile, uz pomoć snaga regularne policije, provale u stanove i upozore ga da mu je, umjesto što se kurči siledžijskim domoljubljem, pametnije iseliti se iz zemlje opasnoga življenja.
Ili da Milijanu Brkiću, nakon što on Miloradu Pupovcu – a preko njega i znatnome dijelu populacije – poruči da ‘ode tamo gdje neće biti ugrožen’, grupa razularenih multikulturalista, skupa s militantima iz manjinskih zajednica, bejzbol palicama polome rebra, ruke i noge.
Ili da Kolindi Grabar Kitarović, nakon što ona istome Pupovcu službeno saopći da oni koji podnose prijetnje i fizičke napade upravo to i zaslužuju, jer ‘godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti’, neki pomahnitali antinacionalist, zadojen kozmopolitskim marksizmom, priđe dovoljno blizu da joj isporuči pljuvačku u lice.
Naporno je do te mjere silovati maštu, zar ne? Čak i moć fantazije posustaje pod olovnom kupolom realnosti. Nema, naime, dohvatljivih podataka o tome da su u četvrt stoljeća postojanja samostalne hrvatske države nasilničke izgrede inicirali ljevičari, makar oni bili na sva zvona oglašavani radikalima, ekstremistima i đavoljim potomcima, dok je, s druge strane, saldo žrtava nacionalističke desnice faktički nepregledan, uključujući one što su izgubili živote u političkim atentatima, čiji je dugi niz započet ubojstvima Josipa Reihl-Kira i Milana Krivokuće.
U takvu narav tekućih prilika čitatelj se može uvjeriti i praktičnom metodom. Otiđite, primjerice, na Trg bana Jelačića u Zagrebu, razvijte crvenu zastavu sa srpom i čekićem (ili, zakloni bože, onu jugoslavensku), zapjevajte ‘Internacionalu’ (ili, zakloni bože, ‘Hej Slaveni’), i gotovo je sigurno da ćete za manje od četvrt sata postati vlasnikom uzorno okrvavljene glave. Ukoliko, međutim, na istom lokalitetu zamašete zastavom NDH, ili posterom Ante Pavelića u protuprirodnoj veličini, pa ukočeni u crnoj uniformi zapjevate ‘Evo zore, evo dana’, malo tko će na vas obratiti pozornost, a pristojan svijet će ubrzati korak i sa strahom se udaljiti od još jednog mjesta fašističkoga zagađenja.
To bi bila iluzija bijega, razumije se, jer čitava zemlja postaje poprištem fašističkoga zagađenja. Kroz onih četvrt stoljeća uživanja državne samostalnosti, od prvobitne zamisli do danas, hrvatsko društvo modelirano je kao poligon za razvoj, usavršavanje i nesputano divljanje fanatizirane desnice, s nasiljem u prvome planu.
Unilateralna agresija – desna i samo desna – toliko je suvereno integrirana u ovdašnju političku svakodnevicu da se odavno doživljava prirodnim stanjem stvari, poput šake u kožnoj rukavici. A u takvom ambijentu i glavna odlika onoga što se u Hrvatskoj naziva mainstreamom uopće nije tipična; ona se ne očituje u uvriježenome srednjostrujaškom potkresivanju ekstrema, nego – obratno – u desničarskom radikalizmu koji se lažno izdaje za politički centar i normalizira ideologije s aromama septičke jame.
Stoga nije neobično ni to što je organizirani antifašistički otpor nastupio pod etničkim plaštem. Koordinacija Židovskih općina u Hrvatskoj odlučila je bojkotirati predstojeću komemoraciju žrtvama logora u Jasenovcu, i to ‘zbog relativizacije i revitalizacije ustaštva’. Predsjednik Koordinacije Ognjen Kraus kazao je da je ‘u postojećem okruženju’ jasenovačka komemoracija tek prilika za zadovoljavanje forme ‘u kojoj će isti oni koji toleriraju ustašku ideologiju zauzeti pozornicu kako bi iskazali svoje antifašističko stajalište i izrazili pijetet žrtvama’.
Iz Vlade su uzvratili žalobnim saopćenjem, prigovorivši neposlušnim Židovima da ‘izneseni razlozi nisu razmjerni značaju njihova najavljenog izostanka’. Nadovezao se predsjednik Sabora ciničnom primjedbom da ‘žrtve Jasenovca nisu zaslužile ničiji bojkot’, zaboravivši napomenuti kako je lanjsku komemoraciju – s posve suprotnim motivima od onih koje navodi Kraus – bojkotirala predsjednica države.
Žaljenje po svemu sudeći nije bilo hinjeno, jer je – uz lijepu porciju međunarodne blamaže – neočekivanim potezom minirana i pomno smišljena strategija paradne denacifikacije hrvatske vlasti, s posebnim akcentom na ministru kulture. U nedostatku boljih formulacija za prikaz osobito gnjusnih izdanja političke hipokrizije, tu strategiju bit ću slobodan opisati kao zidanje Židova između Hrvata i Srba.
Operacija je započela imenovanjem Nataše Jovičić, ravnateljice Spomen-područja Jasenovac, posebnom savjetnicom predsjednice države ‘za pitanja holokausta’, kada je – kao što smo na ovim stranicama već zabilježili – osoba zadužena za čuvanje sjećanja na žrtve fašističkog konclogora preuzela ulogu kotačića u neofašističkome aparatu, a sama funkcija predsjedničke savjetnice ‘za pitanja holokausta’, s obzirom na etničku strukturu smaknutih u Jasenovcu, postala dio programa poricanja ustaškoga genocida nad Srbima.
Nastavljeno je agresivnim tabloidnim eksploatiranjem bajkovite epizode u kojoj je djed Zlatka Hasanbegovića – čovjeka koji smatra da su ustaše bili ‘heroji, mučenici i šehidi’ – u doba NDH navodno spasio život jednoj židovskoj djevojčici. Na to se krasno nadovezao nedavni groteskni posjet ministra kulture londonskome Imperial War Museumu – gdje ga je, u skladu s renomeom zemlje koju predstavlja, primila voditeljica Odjela za istraživanje, jer je šefica računovodstva bila zauzeta važnijim obavezama – s fotografijom koja je žurno distribuirana medijima i ponosno istaknuta na web-stranici Ministarstva kulture: ministar s dvije svoje zamjenice i gospođom Jovičić pobožno pozira pred vratima lifta iznad kojih stoji natpis ‘The Holocaust’.
Zagrebačkom premijerom revizionističkoga filma Jakova Sedlara o Jasenovcu, koliko čujem, akcija zidanja Židova između Hrvata i Srba taman se zahuktala, a onda je, poput groma iz vedra neba, Koordinacija Židovskih općina izvukla ključnu ciglu i srušila taj odurno licemjerni koncept. Ostaje samo sura stvarnost, bez prigodnih kulisa i lažnih svjedoka. Ta stvarnost je ekstremistička u svakome svom segmentu, uz humorističku fusnotu da normalizaciju nasilja provode ‘protivnici svih totalitarizama’.
Slikoviti uvid u vladajuće stanje duha čitatelj ima priliku steći prošeta li Bogovićevom ulicom u Zagrebu. U izlogu jedne tamošnje knjižare, priljubljene jedna uz drugu, istaknute su dvije knjige: ‘Doživljaji’ Ante Pavelića i ‘Izvori totalitarizma’ od Hannah Arendt. Kapitalno djelo Arendtove objavila je nakladnička kuća Disput, dok se Pavelićev izdavač zove Despot, čime prizor u izlogu biva savršeno karikiran. To podlo ujednačavanje, taj ‘dijalog’, taj Disput uz Despota – Hannah Arendt uz Antu Pavelića – to je nešto poput simboličke legitimacije hrvatskoga političkog središta, koje je demokratsko utoliko što mu liberalni ornamenti služe kao alibi za golu fašističku propagandu.
Puna istina, međutim, neočekivano znade prokuljati iz kolektivnog nesvjesnog. Ono tugaljivo saopćenje Vlade mnogi su hrvatski informativni portali opremili lakonskim naslovom: ‘Iz Vlade žale što ove godine neće biti Židova u Jasenovcu’. Još jednom: ‘Iz Vlade žale što ove godine neće biti Židova u Jasenovcu’. Razumjeli smo se, naravno: da je početak četrdesetih godina prošloga stoljeća, ovakva vlada ne bi imala razloga za žaljenje.
portalnovosti
