Kakva je uloga „male Židovke“ na hrvatskome političkom đubrištu?
Građanka je skoro zasuzila kada je u novinama čitala opširnu i dirljivu storiju o sudbini djevojčice Nade Kolman, rođene 1942. godine, koja je kao „mala Židovka“ preživjela strahote pretprošloga rata i holokausta samo zahvaljujući hrabrosti i humanosti dobrih ljudi.
Iskreno govoreći, građanka je tu opširnu i dirljivu storiju – pa tako i suze koje uz nju idu – jedva mogla izbjeći, budući da je najveća hrvatska medijska kompanija, upućujući čitatelje da pripreme maramice, udarnički eksploatirala i objavila u praktički svim svojim izdanjima. Tako su, uz internetske portale, čak dva tiražna dnevna lista, u razmaku od tjedan dana, objavila svoje verzije iste priče, oba uz masnim slovima otisnuti biljeg žurnalističke samodopadnosti: „ekskluzivno otkrivamo“.
Kako možeš „ekskluzivno otkriti“ nešto što je list u vlasništvu iste korporacije već „ekskluzivno otkrio“ sedam dana ranije? – pitala se građanka, no brzo je tu dilemu otklonila, jer joj se učinila banalnom i petparačkom u odnosu na traumatičnu sudbinu nesretne djevojčice, „male Židovke“, čiji su život u zlim vremenima spasili dobri ljudi, izlažući se nemalome riziku.
Uglavnom, Nada Kolman rodila se ’42. u Gračanici, na teritoriji nacističke Nezavisne države Hrvatske, kao kćerka gradskog apotekara Viktora Kolmana i njegove supruge Helene. U veljači 1943. obitelj je u strahu od ustaških vlasti i agilne provedbe rasnih zakona pobjegla prema Ozrenu, no uskoro su Nijemci Viktora Kolmana uhapsili i strijeljali, dok je Helena Kolman s bebom u naručju uspjela uteći u planinu, gdje se duže vrijeme skrivala po šumama. Tamo se razboljela od upale pluća, pronašli su je i odveli u bolnicu, skupa s kćerkom Nadom, i Helena je ubrzo umrla. Nakon znatnih peripetija, djevojčicu je u Zagrebu udomio Sabrija Prohić, veletrgovac i jedan od najbogatijih ljudi u tadašnjoj NDH, koji je nekoć u Gračanici bio susjed Kolmanovima. Sabrija i njegova supruga Safeta malu su Nadu krili od ustaša, povremeno bi je predstavljali kao vlastitu kćer, te je tako spasili od deportacije u Jasenovac i gotovo sigurne smrti.
Nakon rata Nadu Kolman posvojili su Helenina sestra Erna Sonenchein i njezin suprug Albert, odveli su je u Izrael, curica je jedno vrijeme boravila u kibucu, kasnije ju je život odveo u Južnoafričku Republiku, potom u Zimbabve, potom u Australiju, gdje – kako novine pedantno izvještavaju – i danas radi kao profesorica hebrejskoga jezika, ima supruga Louisa i dvoje djece, sina Victora i kćer Nathalie.
Građanka je bila duboko dirnuta potanko opisanim primjerom ljudske solidarnosti i dobrote, no nije mogla previdjeti podatak koji se u čitavoj seriji medijskih interpretacija jedne te iste priče najsnažnije naglašavao i najčešće ponavljao: Sabrija Prohić je, naime, djed po majci Zlatka Hasanbegovića, hrvatskoga ministra kulture.
Štoviše, da Sabrija Prohić nije djed hrvatskoga ministra kulture, potresna priča o spašavanju židovske djevojčice ne bi ni završila na stranicama današnjih novina, sigurna je građanka, pogotovo u toliko upečatljivih i pomno sastavljenih varijanti, od kojih svaka čitaocima tjera suze na oči. Dnevni tabloidi, uostalom, nisu skrivali svoju motivaciju, pa je s naslovnih stranica – uz napomenu da toplu humanističku sagu „ekskluzivno otkrivamo“ – zviždao odgovarajući naslov: „Djed Zlatka Hasanbegovića cijeli rat skrivao malu Židovku!“
Kakav krasan kontrapunkt! – skoro je naglas formulirala misao građanka. – Djed hrvatskoga ministra kulture je u doba NDH spašavao „malu Židovku“ od ustaša, a hrvatski ministar kulture pršti od ljubavi prema NDH i ustaškom režimu, želeći se pritom prikazati „protivnikom svih totalitarizama“. Eto zbog čega je „mala Židovka“ toliko potrebna i medijski razglašena: da se pomoću nje obavi denacifikacija ustašofila u vrhu političke vlasti.
Da je ministar Hasanbegović, unuk veletrgovca i čovjekoljupca Sabrije Prohića, osvjedočeni ustašofil, građanka uopće ne dvoji – izjavljivao je da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu doživjela poraz i da je antifašizam obična floskula, pisao je da su ustaše bili „heroji, mučenici i šehidi“, i to u časopisu „Nezavisna Država Hrvatska“ što ga je u emigraciji pokrenuo Ante Pavelić, a naposljetku je i pozirao pred fotografskim objektivom s ustaškom kapom na tintari, istina u mladalačkoj dobi, kao da je već tada znao da nije zgorega izraditi slikopisnu preporuku za buduću visoku funkciju.
Da ministar Hasanbegović, unuk veletrgovca i čovjekoljupca Sabrije Prohića, i svoju današnju odgovornu dužnost obavlja uz najvišu razinu proustaškog entuzijazma, građanka također ne dvoji – dekretom je smijenio Povjerenstvo za neprofitne medije, s optužbom da je ono dodjeljivalo novac promotorima zločinačke komunističke ideologije, zatim po hitnome postupku obavio čistku „komunista“ na Hrvatskoj radio-televiziji, zatim priredio smjenu Vijeća za elektroničke medije, i to nakon fašističkog derneka na ulicama Zagreba, kada je predsjednici rečenoga vijeća simbolički poklonjena četnička kapa, da bi na primjedbu kako je riječ o ministrovu „desantu na medije“ uzvratio da nije to na stvari, nego se zapravo radi o „desantu na Drvar“.
Više tisuća kulturnih radnika, novinara i intelektualaca potpisalo je peticiju za smjenu Zlatka Hasanbegovića, unuka veletrgovca i čovjekoljupca Sabrije Prohića, posve uzaludno, razvidno je građanki: ministrova „obnova nacionalne kulture“ upravo je u punome jeku, a u ovoj fazi provodi se prodorom „nepoznatih počinitelja“ u staništa Olivera Frljića, ne bi li se intendanta riječkog HNK, nepoželjnika prvoga reda, zastrašilo, izložilo što većoj količini nasilja i naposljetku otjeralo iz najdraže Hrvatske.
Ali što u toj priči radi Nada Kolman u najranijoj dobi? Kakva je uloga „male Židovke“ na hrvatskome političkom đubrištu? – pita se građanka i odmah, budući da je susretljiva prema sebi i da joj mozak brzo radi, odgovara: „mala Židovka“ je mali modni dodatak, značkica na reveru hinjenoga antifašista. „Mala Židovka“ je sitni ali dobrodošli ornament u ambijentu vladavine maski, gdje se temeljno političko umijeće svodi na lažno predstavljanje.
E, da – rezignirano uzdahne građanka, ne bez godinama akumulirane zlobe – vrijedilo je to mlado biće spasiti od Jasenovca da bi ga se moglo korisno upotrijebiti u budućemu hrvatskom neofašističkom projektu. Nešto slično, samo bez sarkastičnih nota, mora da se mota i po glavi ministra kulture: uvijek valja misliti desetljećima unaprijed.
A što to, do đavola, ima ministar Hasanbegović s postupcima svoga pokojnog djeda i s događajima što su se zbivali trideset godina prije njegova rođenja?! – iznova se bijesom otrijezni građanka. Jasno joj je, međutim, da ministar kulture, uzmemo li u obzir korisne promidžbene efekte, s tim ima ama baš sve: čak su i brojne obiteljske fotografije kojima su ukrašene opširne i dirljive storije o spašavanju „male Židovke“ mogle dospjeti u novine samo iz privatnog arhiva Zlatka Hasanbegovića.
Građanki je to komešanje poznato od ranije: započinju obimni kozmetički radovi na uvaženom dužnosniku. Sasvim je moguće da se radi o kapitalnome državnom ulaganju. Na teren izlaze reportažne dizalice, kamioni su nakrcani informativnim tucanikom, bruje rovokomentari, obnavljaju se zalihe vazelina…
Hrvatski ministar kulture, rezimira građanka, uz pomoć izdašne medijske propagande nastoji dati do znanja da se najodlučnije suprotstavlja ustaškim zlodjelima dok najiskrenije veliča ustaški svjetonazor. Kako se tim zlodjelima suprotstavlja? Tako što je njegov pokojni djed spriječio ubojstvo židovske djevojčice, trideset godina prije no što se ministar rodio. A tko je židovsku djevojčicu htio ubiti? „Heroji, mučenici i šehidi“, razumije se. Ima li možda netko kome to gradivo nije jasno?
Građanka ne zna kako bi se ovaj vid hermafroditskog uživljavanja u jednospolnu ideologiju mogao nazvati. Crnokošuljaški antifašizam čini joj se najprikladnijim terminom.
Osim toga, prisjeća se davnih reminiscencija jednoga marginalnog kroničara koji je opširno pisao o ambiciji hrvatskih nacionalista da proizvedu antifašistički ugođaj za konzumaciju fašizma. Princip je sve vrijeme očito ostao isti. Prema tome modelu, primjerice, vodi se danas i velika društvena bitka za službenu beatifikaciju kardinala Alojzija Stepinca: budući blaženik bio je u odličnim odnosima s Poglavnikom, ali je pritom i spasio nekoliko Židova. Što je, realno uzevši, ipak bolje nego da je to učinio njegov pokojni djed.
Imajući u vidu sav taj šljam, bivši i tekući, građanka je misli i emocije fokusirala samo na Nadu Kolman, na „malu Židovku“ koja je, radi historijske kofiguracije hrvatskoga političkog đubrišta, izložena dvostrukoj porciji nasilja: jednom kao djevojčica, drugi put kao osoba zrele dobi, nastavnica hebrejskog u dalekoj Australiji.
To je ono što, dok čita srcedrapateljnu novinsku storiju, građanki tjera suze na oči, naimeevolucija Nade – od žrtve ustaškog terora do smokvina lista za proustašku politiku.
tacno
Građanka je skoro zasuzila kada je u novinama čitala opširnu i dirljivu storiju o sudbini djevojčice Nade Kolman, rođene 1942. godine, koja je kao „mala Židovka“ preživjela strahote pretprošloga rata i holokausta samo zahvaljujući hrabrosti i humanosti dobrih ljudi.
Iskreno govoreći, građanka je tu opširnu i dirljivu storiju – pa tako i suze koje uz nju idu – jedva mogla izbjeći, budući da je najveća hrvatska medijska kompanija, upućujući čitatelje da pripreme maramice, udarnički eksploatirala i objavila u praktički svim svojim izdanjima. Tako su, uz internetske portale, čak dva tiražna dnevna lista, u razmaku od tjedan dana, objavila svoje verzije iste priče, oba uz masnim slovima otisnuti biljeg žurnalističke samodopadnosti: „ekskluzivno otkrivamo“.
Kako možeš „ekskluzivno otkriti“ nešto što je list u vlasništvu iste korporacije već „ekskluzivno otkrio“ sedam dana ranije? – pitala se građanka, no brzo je tu dilemu otklonila, jer joj se učinila banalnom i petparačkom u odnosu na traumatičnu sudbinu nesretne djevojčice, „male Židovke“, čiji su život u zlim vremenima spasili dobri ljudi, izlažući se nemalome riziku.
Uglavnom, Nada Kolman rodila se ’42. u Gračanici, na teritoriji nacističke Nezavisne države Hrvatske, kao kćerka gradskog apotekara Viktora Kolmana i njegove supruge Helene. U veljači 1943. obitelj je u strahu od ustaških vlasti i agilne provedbe rasnih zakona pobjegla prema Ozrenu, no uskoro su Nijemci Viktora Kolmana uhapsili i strijeljali, dok je Helena Kolman s bebom u naručju uspjela uteći u planinu, gdje se duže vrijeme skrivala po šumama. Tamo se razboljela od upale pluća, pronašli su je i odveli u bolnicu, skupa s kćerkom Nadom, i Helena je ubrzo umrla. Nakon znatnih peripetija, djevojčicu je u Zagrebu udomio Sabrija Prohić, veletrgovac i jedan od najbogatijih ljudi u tadašnjoj NDH, koji je nekoć u Gračanici bio susjed Kolmanovima. Sabrija i njegova supruga Safeta malu su Nadu krili od ustaša, povremeno bi je predstavljali kao vlastitu kćer, te je tako spasili od deportacije u Jasenovac i gotovo sigurne smrti.
Nakon rata Nadu Kolman posvojili su Helenina sestra Erna Sonenchein i njezin suprug Albert, odveli su je u Izrael, curica je jedno vrijeme boravila u kibucu, kasnije ju je život odveo u Južnoafričku Republiku, potom u Zimbabve, potom u Australiju, gdje – kako novine pedantno izvještavaju – i danas radi kao profesorica hebrejskoga jezika, ima supruga Louisa i dvoje djece, sina Victora i kćer Nathalie.
Građanka je bila duboko dirnuta potanko opisanim primjerom ljudske solidarnosti i dobrote, no nije mogla previdjeti podatak koji se u čitavoj seriji medijskih interpretacija jedne te iste priče najsnažnije naglašavao i najčešće ponavljao: Sabrija Prohić je, naime, djed po majci Zlatka Hasanbegovića, hrvatskoga ministra kulture.
Štoviše, da Sabrija Prohić nije djed hrvatskoga ministra kulture, potresna priča o spašavanju židovske djevojčice ne bi ni završila na stranicama današnjih novina, sigurna je građanka, pogotovo u toliko upečatljivih i pomno sastavljenih varijanti, od kojih svaka čitaocima tjera suze na oči. Dnevni tabloidi, uostalom, nisu skrivali svoju motivaciju, pa je s naslovnih stranica – uz napomenu da toplu humanističku sagu „ekskluzivno otkrivamo“ – zviždao odgovarajući naslov: „Djed Zlatka Hasanbegovića cijeli rat skrivao malu Židovku!“
Kakav krasan kontrapunkt! – skoro je naglas formulirala misao građanka. – Djed hrvatskoga ministra kulture je u doba NDH spašavao „malu Židovku“ od ustaša, a hrvatski ministar kulture pršti od ljubavi prema NDH i ustaškom režimu, želeći se pritom prikazati „protivnikom svih totalitarizama“. Eto zbog čega je „mala Židovka“ toliko potrebna i medijski razglašena: da se pomoću nje obavi denacifikacija ustašofila u vrhu političke vlasti.
Da je ministar Hasanbegović, unuk veletrgovca i čovjekoljupca Sabrije Prohića, osvjedočeni ustašofil, građanka uopće ne dvoji – izjavljivao je da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu doživjela poraz i da je antifašizam obična floskula, pisao je da su ustaše bili „heroji, mučenici i šehidi“, i to u časopisu „Nezavisna Država Hrvatska“ što ga je u emigraciji pokrenuo Ante Pavelić, a naposljetku je i pozirao pred fotografskim objektivom s ustaškom kapom na tintari, istina u mladalačkoj dobi, kao da je već tada znao da nije zgorega izraditi slikopisnu preporuku za buduću visoku funkciju.
Da ministar Hasanbegović, unuk veletrgovca i čovjekoljupca Sabrije Prohića, i svoju današnju odgovornu dužnost obavlja uz najvišu razinu proustaškog entuzijazma, građanka također ne dvoji – dekretom je smijenio Povjerenstvo za neprofitne medije, s optužbom da je ono dodjeljivalo novac promotorima zločinačke komunističke ideologije, zatim po hitnome postupku obavio čistku „komunista“ na Hrvatskoj radio-televiziji, zatim priredio smjenu Vijeća za elektroničke medije, i to nakon fašističkog derneka na ulicama Zagreba, kada je predsjednici rečenoga vijeća simbolički poklonjena četnička kapa, da bi na primjedbu kako je riječ o ministrovu „desantu na medije“ uzvratio da nije to na stvari, nego se zapravo radi o „desantu na Drvar“.
Više tisuća kulturnih radnika, novinara i intelektualaca potpisalo je peticiju za smjenu Zlatka Hasanbegovića, unuka veletrgovca i čovjekoljupca Sabrije Prohića, posve uzaludno, razvidno je građanki: ministrova „obnova nacionalne kulture“ upravo je u punome jeku, a u ovoj fazi provodi se prodorom „nepoznatih počinitelja“ u staništa Olivera Frljića, ne bi li se intendanta riječkog HNK, nepoželjnika prvoga reda, zastrašilo, izložilo što većoj količini nasilja i naposljetku otjeralo iz najdraže Hrvatske.
Ali što u toj priči radi Nada Kolman u najranijoj dobi? Kakva je uloga „male Židovke“ na hrvatskome političkom đubrištu? – pita se građanka i odmah, budući da je susretljiva prema sebi i da joj mozak brzo radi, odgovara: „mala Židovka“ je mali modni dodatak, značkica na reveru hinjenoga antifašista. „Mala Židovka“ je sitni ali dobrodošli ornament u ambijentu vladavine maski, gdje se temeljno političko umijeće svodi na lažno predstavljanje.
E, da – rezignirano uzdahne građanka, ne bez godinama akumulirane zlobe – vrijedilo je to mlado biće spasiti od Jasenovca da bi ga se moglo korisno upotrijebiti u budućemu hrvatskom neofašističkom projektu. Nešto slično, samo bez sarkastičnih nota, mora da se mota i po glavi ministra kulture: uvijek valja misliti desetljećima unaprijed.
A što to, do đavola, ima ministar Hasanbegović s postupcima svoga pokojnog djeda i s događajima što su se zbivali trideset godina prije njegova rođenja?! – iznova se bijesom otrijezni građanka. Jasno joj je, međutim, da ministar kulture, uzmemo li u obzir korisne promidžbene efekte, s tim ima ama baš sve: čak su i brojne obiteljske fotografije kojima su ukrašene opširne i dirljive storije o spašavanju „male Židovke“ mogle dospjeti u novine samo iz privatnog arhiva Zlatka Hasanbegovića.
Građanki je to komešanje poznato od ranije: započinju obimni kozmetički radovi na uvaženom dužnosniku. Sasvim je moguće da se radi o kapitalnome državnom ulaganju. Na teren izlaze reportažne dizalice, kamioni su nakrcani informativnim tucanikom, bruje rovokomentari, obnavljaju se zalihe vazelina…
Hrvatski ministar kulture, rezimira građanka, uz pomoć izdašne medijske propagande nastoji dati do znanja da se najodlučnije suprotstavlja ustaškim zlodjelima dok najiskrenije veliča ustaški svjetonazor. Kako se tim zlodjelima suprotstavlja? Tako što je njegov pokojni djed spriječio ubojstvo židovske djevojčice, trideset godina prije no što se ministar rodio. A tko je židovsku djevojčicu htio ubiti? „Heroji, mučenici i šehidi“, razumije se. Ima li možda netko kome to gradivo nije jasno?
Građanka ne zna kako bi se ovaj vid hermafroditskog uživljavanja u jednospolnu ideologiju mogao nazvati. Crnokošuljaški antifašizam čini joj se najprikladnijim terminom.
Osim toga, prisjeća se davnih reminiscencija jednoga marginalnog kroničara koji je opširno pisao o ambiciji hrvatskih nacionalista da proizvedu antifašistički ugođaj za konzumaciju fašizma. Princip je sve vrijeme očito ostao isti. Prema tome modelu, primjerice, vodi se danas i velika društvena bitka za službenu beatifikaciju kardinala Alojzija Stepinca: budući blaženik bio je u odličnim odnosima s Poglavnikom, ali je pritom i spasio nekoliko Židova. Što je, realno uzevši, ipak bolje nego da je to učinio njegov pokojni djed.
Imajući u vidu sav taj šljam, bivši i tekući, građanka je misli i emocije fokusirala samo na Nadu Kolman, na „malu Židovku“ koja je, radi historijske kofiguracije hrvatskoga političkog đubrišta, izložena dvostrukoj porciji nasilja: jednom kao djevojčica, drugi put kao osoba zrele dobi, nastavnica hebrejskog u dalekoj Australiji.
To je ono što, dok čita srcedrapateljnu novinsku storiju, građanki tjera suze na oči, naimeevolucija Nade – od žrtve ustaškog terora do smokvina lista za proustašku politiku.
tacno
