Dva lica države – ono fleksibilno u Zagrebu i ono restriktivno u Glini, ono koje suspendira zakonske norme i ono koje ih donosi – tek kada se preklope i uzajamno nadopune čine prepoznatljivu odvratnu njušku pod čijim cerekom se obavlja konzistentna fašizacija hrvatskoga društva. Koja će država biti oficijelno smatrana „hrvatskom“ – ona statična iz glavnoga grada ili ona dinamična iz provincije – ovisi o trenutačnim cijenama dionica na berzi društvene hipokrizije.
Jedna od zatajenih posebnosti protesta hrvatskih ratnih veterana, koji već dva tjedna logoruju pred zgradom Ministarstva branitelja u Zagrebu tražeći ostavke ministra i dvoje njegovih pomoćnika, jeste u tome što se on održava nelegalno. Organizatori gradskim vlastima nisu najavili okupljanje – što je, prema važećim propisima, preduvjet da se na javnoj površini omogući bilo kakav skup – niti je gradska vlast, inače vrlo rigorozna i formalistički raspoložena kada je riječ o masovnim manifestacijama, oko toga pravila bilo kakve probleme. Očevici tvrde da su uniformirani predstavnici organa reda koji nadziru zbivanja u Savskoj ulici više nego srdačni: u svakome trenutku spremni su prosvjednicima otići po pecivo, sendvič ili topli napitak, skočiti do trafike i kupiti im cigarete, a po potrebi im se i pridružiti u zbornome proklinjanju premijera, šefa države ili nekog trećeg političkog dužnosnika kojemu se može prikačiti etiketa „Jugoslavena“.
Zagrebačke komunalne službe nemaju nikakvih prigovora što su na poprištu „događanja branitelja“ ilegalno razapeti golemi plastični šatori, ili što se oko njih dime roštilji i pale logorske vatre, mada su takve aktivnosti inače strogo zabranjene u središtu grada. Naprotiv, gradski službenici brinu se da uvaženim buntovnicima u ove hladne jesenje dane ne ponestane ogrijeva. U tom smislu sve nekako podsjeća na onaj dirljivi prizor od prije ravno dvadeset godina, kada je revoltirana čeljad sličnoga političkog profila na Narodnom trgu u Splitu, pod budnim okom mirne & staložene policije, satima pedantno spaljivala stotine primjeraka „jugoslavenskog“ Feral Tribunea.
Svjedočimo, dakle, upečatljivoj prilagodbi gradskih i državnih vlasti građanskoj inicijativi koja je odlučila sabotirati postojeće norme. Slijedeći volju prosvjednika, vlast se krotko delegitimirala i privremeno obustavila zakone, puštajući da na mikrolokaciji zavlada neka vrsta izvanrednog stanja, s tim da je – mada se radi o prešutnom dogovoru – suverena moć očigledno na drugoj strani: ne u rukama vlasti, već onih koji je nominalno žele rušiti. U Savskoj ulici vlast je, prepuna obzira i dobrih namjera, preuzela ulogu administrativnog privjeska domoljubno nabrijane rulje, te joj se strpljivo udvara čak i kada sama postaje objektom njezina bijesa.
No, za razliku od velikoga Zagreba, u maloj Glini je sasvim drugačije. Lokalna vlast tamo ne dopušta stihiju, nered i uličnu anarhiju. U toj je varošici, naime, Gradsko (!) vijeće nedavno donijelo „Odluku o utvrđivanju mjesta polaganja vijenaca, cvijeća i paljenju svijeća na području Gline“, a prema tom aktu komemoracije su ubuduće dopuštene samo na gradskome groblju i pred križem kod katoličke Crkve sv. Ivana Nepomuka. Poznaje li se lokalni kontekst, nije teško razumjeti puni – i jedini! – smisao spomenute odluke: njome je zabranjeno odavanje počasti stotinama srpskih civila koje su u nekadašnjoj glinskoj pravoslavnoj crkvi ustaše masakrirale koncem srpnja i početkom kolovoza 1941. godine.
Nakon Drugog svjetskog rata na mjestu crkve koju su ustaše srušile bio je podignut Spomen dom i postavljena ploča s imenima ubijenih, a poslije „Oluje“ Spomen dom je preimenovan u Hrvatski dom, uklonjena su sva ranije obilježja, uključujući ploču s popisom žrtava. Svih proteklih godina lokalne su vlasti odbijale molbe predstavnika srpske zajednice da objektu vrate naziv Spomen dom. Svejedno, na tome mjestu – dakle pred „Hrvatskim domom“, na poprištu najvećega ustaškog zločina počinjenog izvan sustava koncentracijskih logora – redovito je 29. srpnja, u atmosferi ispunjenoj prijetnjama i strahom, uz bojkot mjesnih političkih struktura, održavan komemorativni skup. Sada, ukazom Gradskog vijeća Gline, ta je manifestacija stavljena izvan zakona.
Tako je – za razliku od slobodnog okupljanja veteranskih militanata u Zagrebu, koje državni organi reda uvažavaju unatoč tome što je nelegalno – komemoracija u Glini, tokom koje nije predviđeno paljenje logorskih vatri i roštilja, zabranjena prije nego je održana. Bude li ipak upriličena, ne treba očekivati da će policijski službenici okupljenim kršiteljima općinskih propisa donositi zemičke i kavu.
Premda je zastrašujuća odluka glinskih vlasti (navodno donesena na inicijativu novoizabranog šefa sisačke županije, HDZ-ovca Ive Žinića) poznata već desetak dana, s državne razine dosad nitko nije reagirao, a sva je prilika i da neće: čini se da krovni vladajući pogon (SDP) ima važnijega posla od discipliniranja lokalnih velmoža ustaške provenijencije. Taj muk, ta efektivna nemoć, to slijeganje ramenima kojim se drakonski postupci normaliziraju i ispraćaju u maticu dnevne rutine, veći je skandal od sramotnoga pronacističkog akta. To jest – bio bi skandal kada bi hrvatske novine o tome štogod napisale.
Pokušamo li, koliko god to bilo nepojmljivo, zamisliti drugačiju situaciju – da, na primjer, u nekoj zabiti ove ponosne zemlje općinske glavešine zabrane iskazivanje pijeteta hrvatskim žrtvama partizanskih zločina – unaprijed možemo biti sigurni u epilog: nadigla bi se silna javna halabuka, mediji bi vrvjeli usklično intoniranim prilozima, središnja vlast bi po hitnome postupku opozvala odluku koja vodi u civilizacijsku regresiju, vjerojatno i njene donosioce, a nema dvojbe da bi se skoro svi pozivali na Ustav RH koji u svojim boljim dionicama građanima jamči slobodu okupljanja i izražavanja.
U Glini, međutim, čak se ni vijećnici takozvane ljevice nisu usprotivili šovinističkome gradskom ukazu, najsirovijem administrativnom nasilju koje obvezuje na konzumaciju prošlosti u etničkome ključu i koje Srbima ne dopušta niti da budu žrtve, jer je taj status u nezavisnoj Hrvatskoj rezerviran samo za Hrvate. Svojom suzdržanošću oni su osigurali posebnu aromu opscenosti jednoga konsenzusa, dali su presudan doprinos da glineni golub mira uzleti prema srpskoj zajednici kao poruka kardinalnog cinizma: smijete komemorirati svoje mrtve, ali ne na mjestu njihova stradanja, već pod katoličkim križem!
Dva lica države – ono fleksibilno u Zagrebu i ono restriktivno u Glini, ono koje suspendira zakonske norme i ono koje ih donosi – tek kada se preklope i uzajamno nadopune čine prepoznatljivu odvratnu njušku pod čijim cerekom se obavlja konzistentna fašizacija hrvatskoga društva. Koja će država biti oficijelno smatrana „hrvatskom“ – ona statična iz glavnoga grada ili ona dinamična iz provincije – ovisi o trenutačnim cijenama dionica na berzi društvene hipokrizije. Tamo su pak trendovi postali predvidivi. Radi se o tome da će glinski model direktne fašističke akcije uskoro preseliti u Zagreb.
tacno
