Može li biti da se taj Čadež zapravo obračunava s Ninoslavom Pavićem, jer mu se gadi njegov razodjeveni savez s vlašću, samo što – u strahu da ne ostane bez mjesečnih primanja – koristi „Đikića“ i „Ivančića“ kao kodna imena, a dodatno prikriva trag adresirajući svoje pismo na „izdavača Novosti“?
Kroz zadnjih trideset godina klevetničkim su konstrukcijama na mene nasrtali mamlazi različitih fela, no rijetko je koji s tolikom dosljednošću kao Tomislav Čadež pokazivao kako ih crpi iz sive mase veličine zrna graška. Doda li se tome borbeni angažman Jutarnjeg lista, koji Čadežova tekstualna buncanja najavljuje na naslovnici, kiti ih pompoznom opremom i prostire preko tri stranice prazničnoga broja, ugođaj je kompletan: očito se radi o firmi u naponu snage, o mediju koji šljaka na mamlazni pogon.
Čadež je u zadnjoj rundi sročio otvoreno pismo izdavaču Novosti Miloradu Pupovcu – što je gesta za koju još uvijek dvojim je li jadnija ili podlija – i požalio mu se plačnim tonom, kakvoga koristi ona sorta raspekmeženih školaraca za koje unaprijed možeš tipovati da će ostvariti solidne građanske karijere: Učiteljice, Đikić i Ivančić me tuku! „Čime sam ja to zaslužio?“ Ja sam samo o njima iznio gomilicu prijesnih laži, preusmjerio sam jednu polemiku s merituma stvari u objede osobne naravi, a oni su me nedužnog nalemali!
Vapeći za zaštitom, Čadež traži od Pupovca da Đikića i mene izbaci iz razreda, da nas skine s plaća, i uz to se teatralno grozi nad otkrićem kako su Novosti, eto, „na državnoj sisi“, ne obazirući se na činjenicu da je godišnji budžet ovoga tjednika, primjerice, višestruko manji od poreznoga duga EPH koji država – zahvaljujući neobičnoj alkemiji – otpisuje ili prolongira u beskraj.
Premda je rijetkost naletjeti na autorski subjekt koji se u tolikoj mjeri trudi dokazati navode svojih polemičkih protivnika, pa je daljnja rasprava lišena bilo kakvog smisla, cmizdrava intonacija Čadežova pisma ipak me navodi na kratko preispitivanje, tek da bih pokušao približiti strategiju kojom ovaj kazališni kritičar ustrajno natapa javni prostor, češće slinom nego suzama.
Imam li ja jahtu kao što čitateljima Jutarnjeg sugerira Čadež?
Nemam.
Je li itko iz Ferala imao jahtu kao što sugerira Čadež?
Nije.
Živim li ja u Londonu kao što tvrdi Čadež?
Ne živim.
Jesam li ikada živio u Londonu, odnosno „na relaciji London – Split – Zagreb“ kao što eksplicira Čadež?
Nisam.
Je li Feral bio pod „osobnom zaštitom“ Franje Tuđmana kao što piše Čadež?
Nije.
Je li Tuđman „pohodio“ redakciju Ferala kao što piše Čadež?
Nije.
Je li me Ivo Sanader zaposlio u Novom listu kao što navodi Čadež?
Nije.
Je li me Sanader zaposlio u Novostima kao što tvrdi Čadež?
Nije.
Isplati li se potrošiti tri novinske stranice na nizanje ovakvih pitanja?
Ne isplati.
Pa čini li taj Čadež išta dugo osim što – kako pokazuju nasumično izabrani primjeri – čitatelje Jutarnjeg opskrbljuje vrijednim dezinformacijama?
Ne čini.
I što na taj način postiže?
Na taj način Čadež vodi jednu principijelnu javnu debatu, i to o hrvatskim ratnim svetinjama, da bi onda mogao cviliti i žaliti se učiteljici kako ga Đikić i Ivančić nevinoga mlate.
A zašto toliko laže, jadna mu majka?
Zato jer je Čadež čovjek slobodarskog duha i ne kani robovati faktima. Osim toga je shvatio, što smo već ranije ustvrdili, da se mora dokazati kao lažov od formata ne bi li stekao licencu za širenje istine o „domovinskom ratu“. A one koji se tekovinama „domovinskog rata“ ne dive u propisanoj količini valja popljuvati i denuncirati na privatnoj osnovi.
No, zbog čega taj Čadež vjeruje da bi itko razuman mogao prihvatiti tako glupave podvale, poput one da ja jahtom plovim po Temzi, ili da je Tuđman „osobno štitio“ Feral i čak „pohodio“ redakciju, valjda u vrijeme dok je državni tužilac po njegovu osobnom nalogu urednika Ferala (tj. mene) trpao u zatvor?
Spisateljsku aktivnost Čadežovu nije razumno podvrgavati kriterijima razuma. Nego kriterijima Jutarnjeg lista.
Koji su to kriteriji? I kakav je to odnos prema javnosti i čitateljima?
Budući da Jutarnji list, oslonjen na kadrove Čadežova profila, radi na mamlazni pogon, valjda se vjeruje da je takva i mentalna motorika njegove publike. Samo bi tako opremljen čitalac mogao popušiti Čadežovu teoriju zavjere prema kojoj je Feral, pod Tuđmanovom skrbi, pisao o zločinima u Pakračkoj Poljani zato da pomaže Merčepu i njegovim ubojicama.
Ne bi li onda bilo zgodnije da Čadež, umjesto što nariče i suzama zalijeva izdavača Novosti, sastavi kakvo pisamce izdavaču Jutarnjeg lista?
Možda, samo u tom bi slučaju i Čadežova priča o poslovnoj navezanosti na Sanadera izgubila elemente fikcije i umjesto lažnih adresata – Đikića, mene, Ferala, Novosti – dobila one stvarne: naime Ninoslava Pavića i Jutarnji list.
Po čemu to možemo znati?
Po tome što je Feral, gdje sam ja radio, pisao o Sanaderovim korupcijskim pothvatima dok je ovaj bio na vlasti, a Jutarnji list, gdje je Čadež radio, tada ga je od tih napada udarnički branio i opsluživao na sijaset drugih načina, uključujući lažne intervjue ili one gdje ga novinar pita je li se kao dječak igrao kauboja i indijanaca.
Je li to moguće dokumentirati?
U prazničnome broju zagrebačkog dnevnika mogli bi se plasirati faksimili barem deset Feralovih otkrića o kriminalnim poslovima bivšega šefa Vlade koje je Jutarnji pedantno zataškavao, a onda ih objavio tri ili četiri godine kasnije, uglavnom pod egidom „ekskluzivno“, nakon što je politički patron sišao s vlasti. Pa kada Čadež danas sa stranica Jutarnjeg lista ležerno širi insinuacije o mojem i Feralovom ortaštvu sa Sanaderom, onda to nije samo vrijeđanje zdravoga razuma, nego i vid preseravanja koji, hoćeš-nećeš, direktno tangira njegova gazdu. Tim više jer se ovaj s lupežom iz Dugobaba običavao družiti i na jahti.
Na jahti? Je li to bila „Feralova jahta“?
Nije, nego jahta na kojoj su Pavić i Sanader sastančili u kupaćim gaćama, opaljeni suncem, te sklapali uzbudljive poslovne i medijske aranžmane.
A gdje je tada bio Čadež?
Ne može se znati. Možda je negdje pratio uprizorenje Čehova, a možda je u potpalublju šefovima spravljao hladnu limunadu.
Je li onda moguće (s obzirom na asocijacije poput Sanadera, jahte i sl.) da se taj Čadež zapravo obračunava s vlasnikom EPH, jer mu se gadi njegov razodjeveni savez s vlašću, samo što – u strahu da ne ostane bez mjesečnih primanja – koristi „Đikića“ i „Ivančića“ kao kodna imena, a dodatno prikriva trag adresirajući svoje pismo na „izdavača Novosti“?
Moguće je, ali teško da se radi o svjesnoj operaciji. Generalno uzevši, razni mrakovi kruže Čadežovim neistraženim umom, a napolje obično kuljaju kao proizvod nesvjesnoga.
Kakvi mrakovi?
Recimo takvi da će Čadež, u stvaralačkoj groznici, staviti na papir i ovakav zamišljeni dijalog sa mnom. Citat:
„Čadež: Lora je bila vojni zatvor.
Ivančić: Logor, mučili su neki stražari nekoliko civila.
Č: Onda i azil za pse, udomili su neki stražari nekoliko pasa.“
Što je sad to? Dosjetka? Stilska figura?
Tko će znati. Svakako nešto što pas s maslom ne bi pokusao. Ali Čadež zasigurno bi. Čadež bez problema povezuje šinteraj i pakao.
Kakav to, pobogu, lavež proganja daveža Čadeža?
Odjeci rata, vjerojatno. Oko toga se, uostalom, i povela polemika. A kod takvih tema – gdje valja ekskulpirati državu od gadosti počinjenih u njeno ime – Čadež se silno uzbudi, škripi zubima i koluta očima, pada u znojni patriotski trans, pa mu se priviđaju čudna stvorenja, srpski psi i civili lutalice.
Što onda uopće činiti s tim netalentiranim difamatorom koji je uz sve ostalo sklon košmarnim stanjima?
Ništa. Odnosno, nitkov i ništa. Čadeža treba pustiti da se domoljubno razvija i na miru štanca svoje teorije zavjera. Barem će čitatelji Jutarnjeg dobivati redovita sljedovanja ekskluzivnih vijesti.
Kakvih vijesti?
Đikić i Ivančić su Sanaderovi agenti, Novosti su glasilo HDZ-a, Feral je bio bastion tuđmanizma, Drugi svjetski rat su započeli Amerikanci, Adolf Hitler je bio Židov, Ninoslav Pavić je pošten, a Tomislav Čadež ima mozga.
Izvor: tacno
