„Između mene i Pupovca nema prepirke, nadam se da je cijela priča završena i da su svi izvukli odgovarajuće zaključke“, izjavio je naposljetku predsjednik RH, dr. Lignjoslav Josipović, nastojeći proglasiti fajrunt i ugasiti svjetlo u krčmi. Ako nema prepirke, o čemu je riječ?
„Riječ je o jednoj principijelnoj raspravi za koju se nadam da će iznjedriti nešto pozitivno“, dodao je. „Ja i inače sve ovakve rasprave, u kojima evo malo imamo i nekih varnica, gledam principijelno i nastojim da iz njih izađe nešto dobro.“
Netko bi dobronamjeran nakon takvoga nastupa iskrenosti („evo malo imamo i nekih varnica“!) mogao pomisliti da se jedna od varnica možda otela kontroli, strefila predsjednika u desno oko i ozbiljno mu načela rožnicu, pa sada ima ponešto iskošen pogled na svijet, no tu ćemo eventualnost smjesta odbaciti kako bismo zadržali principijelni nivo rasprave. Razumnijim se čini primijetiti sljedeće:
Kada predsjednik RH, u jeku najodurnije klevetničke kampanje, deklamira svoj napor da iz rabote koju je započeo „izađe nešto dobro“, onda to nalikuje stenjanju odgovornog muškarca nad zahodskom školjkom. „Predsjednik je napunio klozet u općem interesu“, pojašnjava služba informiranja s Pantovčaka. „Ja i inače sve ovakve rasprave gledam princip…“ recitira državnik navlačeći ruho, ali već u toaletnu odaju ulijeće hitna sanitarna služba iz Jutarnjeg lista i pušta vodu da principi odu. Na kraju cjevovodnog sustava porciju „nečeg dobrog“ dočekuje takozvana hrvatska javnost, raširenih usta.
Samo u zadnjoj rundi „principijelne rasprave“ režirane u Uredu predsjednika RH – s ambicijom da se zgaze Novosti i politički uništi njihov izdavač – glavni urednik ovog tjednika Ivica Đikić optužen je od strane Veljka Džakule da je još u osnovnoj školi „veličao ustaštvo“ kao „pripadnik HOS-a“, dok je Sašu Miloševića, potpredsjednika SNV-a, isti tužitelj otpisao zbog „kaznenog djela zloupotrebe droga“. Tako Novostima i SNV-om drmaju drogirani ustaše, a njima dirigira prononsirani četnik, kojega je sam dr. Lignjoslav Josipović u sklopu „principijelne rasprave“ optužio da vodi „politiku nacionalnih sukoba“, odnosno da se bavi „etnobiznisom“, odnosno da „reketari“ poštene hrvatske vlade i predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
Predsjednik RH u međuvremenu je u službeni posjet primio nekakav polusvijet što se izdaje za predstavnike „srpske zajednice u Hrvatskoj“, mada su se dotični ustvari bavili postavljanjem balvana na ceste i dilanjem oružja (za vrijeme rata) te nezakonitim švercom imovine Srba u Hrvatskoj (nakon rata), a skupa s njima na Pantovčak je dovabio i televizijske kamere, pa su ovi obijedili Milorada Pupovca da je kriminalac, da je „vrlo opasan“, i ustvrdili kako će njihov posjet uvaženoj adresi označiti „početak jedne nove Fimi-Medije“. S hrvatskoga desnog krila, pak, stizali su aplauzi od HSP-a, kojima je puna kapa Srba kao takvih, od najrigidnijih veteranskih udruga, kojima je puna kapa četnika kao takvih, pa do potpore Josipa Pavičića u Večernjem listu koji je konstatirao da Pupovac naprosto „smrdi“, kao i svi Srbi, odnosno svi četnici, odnosno svejedno.
Zahvaljujući „principijelnoj raspravi“ režiranoj u Uredu predsjednika RH, a u izvedbi vodećih hrvatskih medija, za potrebe javnoga sudišta ogoljena je dakle najnevjerojatnija zločinačka infrastruktura što se prirodno zaokružila u Novostima: četnik koji odbija doći na proslavu „Oluje“ postavlja ustašu za urednika srpskoga glasila koje se financira iz hrvatskoga državnog proračuna!
Što, do đavola, hoće ti četnici i ustaše? Hoće nam uništiti Lignjoslaviju! – poručuju iz Ureda predsjednika RH. Oni žele zagaditi, potkopati i razoriti plemenitu lignjoslavensku ideju!
A što bi bila plemenita lignjoslavenska ideja?
To je načelo trodijelnog konstituiranja i održavanja vlasti, gdje se – suprotno proklamacijama – ekonomska, medijska i politička moć sve čvršće međusobno uvezuju, postajući jednom te istom vladajućom silom, koja onda po uzoru na djelovanje mafije preuzima patronat nad svime, uključujući „demokraciju“, „ustavni poredak“, „slobodu medija“ i „manjinsku politiku“.
Josipovićev napad na Pupovca i Novosti predstavlja gotovo školsku demonstraciju takve komprimirane moći: šef države organizira politički i ideološki odstrel, pokreće harangu impozantnih razmjera, ali zbog toga da zaštiti kapital i profite svoga prijatelja Marka Vojkovića, uz to dakako i vlastiti komad dohodovnog kolača, dok ga u svetoj misiji zdušno podupiru najveće hrvatske medijske kompanije.
Simbolički vrhunac zbio se u srijedu, 22. kolovoza, kada je Jutarnji list preko dvije stranice objavio sadržaje „pisama podrške“ što su ih „građani“ i „organizacije“ slali na adresu Ureda predsjednika RH, da bi ih zatim Ured proslijedio lojalnome uredništvu, tj. svojoj novinskoj ispostavi. Istine radi treba reći da takvo što nije poduzimao ni blaženopočivši Franjo Tuđman, jer je sačuvao zrnce opreza i obzira prema demokratskom legitimitetu; tehnika više nalikuje onoj iz ranih godina vladavine Josipa Broza.
No lignjoslavenska ideja, očigledno, okuplja sljedbenike čeličnih živaca i čvrstih uvjerenja: niti uredništvo Jutarnjeg lista krije direktnu vezu s predsjednikom, niti predsjednik taji povezanost s uredništvom; niti se uredništvo Jutarnjeg lista stidi što u 21. stoljeću servilno rezervira stranice za veličanje lika i djela jednoga prolupanog vladara, niti vladar osjeća nelagodu što eminentni dnevni list koristi kao najbjedniji propagandni bilten. A na ispusnom kraju kanalizacijskog odvoda (rastegnutom na relaciji Ured – uredništvo – kiosk) takozvana hrvatska javnost iščekuje „nešto dobro“, raširenih usta.
Možda bi nam netko od predsjednikovih savjetnika s Fakulteta političkih znanosti, koji ovih dana inteligentno šute, mogao pomoći da razjasnimo koji je to oblik društvenoga uređenja na dežurstvu. Staljinistički kapitalizam? Kapitalistički staljinizam? Lignjoslavenski humanitarizam?
Primopredaju obaveza svakako nije teško rekonstruirati:
„Zovemo iz Ureda predsjednika, trebamo nekog od urednika.“
„Pleše ovdje.“
„Tko pleše?“
A nakon zakučastog utvrđivanja identiteta stvari idu dosta glatko:
„Što možemo učiniti za Predsjednika?“ pita onaj koji Pleše.
„Evo malo imamo i nekih varnica.“
„U vidu čega?“
„U vidu pisama podrške gospodinu Predsjedniku.“
„Želite da ih mi sastavimo?“
„Već su sastavljena, samo ih objavite.“
„Dobro, to je poluaranžman. Znate da nudimo i kompletnu uslugu?“
„O, baš zgodno. To ćemo onda sljedeći put.“
Sama pisma sadrže konvencionalne adoracijske fraze. Jedan „obični građanin“, na primjer, piše: „Evo meni tata (bio) Srbin, majka Hrvatica. Ti si super, bit ćeš uvijek i moj predsjednik, moja podrška.“ Mladen Pavković, deklarirani fašist iz Koprivnice, čestita predsjedniku što je odlučio Pupovcu doći glave, jer sa Srbima tako treba, dok u sebi recitira dobitnu kombinaciju: trećinu likvidirati, trećinu protjerati, trećinu pokrstiti. A kad se čitatelj pomnije zagleda u priloženi faksimil „podrške“ od slavonskoga episkopa, uočava – vidi vraga! – da episkop uopće nije uputio pismo predsjedniku RH, nego ga je uputio Veljku Džakuli i u njemu usput, persirajući si, naveo da „cijenimo predsjednika Josipovića“.
Što radi Džakulino pismo u Uredu predsjednika RH? Ako je Džakula svoje pismo dostavio Uredu predsjednika RH, da bi ga onda Ured proslijedio uredništvu Jutarnjeg lista kao „izraz podrške“ prolupanom vladaru, zar nije razumno pretpostaviti da – u duhu „principijelne rasprave“ – proces teče i u obrnutom smjeru: da je Ured predsjednika RH dostavio Džakuli informaciju o tome kako je urednik Novosti u dobi od četrnaest godina bio uniformirani HOS-ovac, to jest da je „veličao ustaštvo“, da bi ovaj to onda proslijedio Hini i drugim medijima?
A kad se čitatelj pomnije zagleda u podnaslov Jutarnjeg lista iznenađenja su još i veća. Podnaslov glasi: „Josipoviću su pisma podrške poslali redarstvenici srpskih organizacija, obični građani i branitelji“. „Redarstvenici“?! Kakvi su to „redarstvenici“ u „srpskim organizacijama“? Što rade „redarstvenici srpskih organizacija“ u podnaslovu Jutarnjeg lista? Koji vod „redarstvenika“ je zadužen za hvalospjeve predsjedniku RH? Ima li Džakula što o tome reći?
Zasluženi lapsus in fabula – zbog kojeg će netko od nadležnih u lojalnom uredništvu možda snositi sankcije – razotkriva policijski karakter medijske manipulacije (ili, bolje, manipolicije), rasvjetljava složenu metodologiju „principijelne rasprave“ režirane na Pantovčaku, u kojoj je bez sumnje važnu produkcijsku ulogu imao i predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Perković Jr., čiji je ćaća bio šef Tuđmanovih tajnih službi, a danas je u proaktivnoj mirovini, s tim da ne smije napustiti zemlju jer je u Njemačkoj za njim raspisana potjernica zbog sudjelovanja u atentatima na hrvatske političke emigrante.
Na takav način javno ispoljeno partnerstvo između uvaženog šefa države i uglednoga dnevnog lista, razigrano narodno kolo što se vrti i trese u ritmu agitpropa, svugdje bi u svijetu predstavljalo neviđenu blamažu, ali ne i na ovome svetom tlu. Hrvatska nije Njemačka gdje se na političke likvidacije loše gleda. Napokon, raskrinkana je nevjerojatna zločinačka mreža oko Novosti: četnik koji odbija doći na proslavu „Oluje“ postavlja ustašu za urednika srpskoga glasila koje se financira iz hrvatskoga državnog proračuna!
„Evo malo imamo i nekih varnica!“ – klikće predsjednikovo redarstvo s uključenom cirkularnom pilom iznad Pupovčeva vrata. „Evo malo imamo i nekih dividendica!“ – pridružuje se Vojković. „Evo malo imamo i nekih butkovića!“ – pridružuje se Pavić.
Staljinistički kapitalizam? Kapitalistički staljinizam? Lignjoslavenski demokratizam? „Nova pravednost“?
„Riječ je o jednoj principijelnoj raspravi“, naglašava predsjednik RH.
„Prosim lepo, gospon profesor“, dodaje čistačica. „Al bu bilo još bolše ak si zmestite nišanske sprave, tak da principe ne bute prosipali van školke.“
tekst objavljen u tjedniku Novosti
Izvor: www.tacno.net
