Hrvatski pravosudni sustav strpljivo čeka da Tomislav Merčep umre, a ovaj nikako da to učini. To nije lijepo od njega.
Sasvim je moguće da svjesno krši odavno postignuti dogovor, baziran na časnoj riječi, utvrđen bez pečata, potpisa i ovjere kod javnog bilježnika. Kratki i nabijeni muškarac s pogledom zbunjena reptila ne prestaje hrvatsku pravnu državu stavljati pred nova i nova iskušenja. Tako je bilo početkom devedesetih, tako je i danas, četvrt stoljeća kasnije.
Taman se činilo kako će jedno od najdužih suđenja za ratne zločine pred hrvatskim sudovima – koje je dvaput započinjalo i traje već četvrtu godinu – ući u svoj finale, kada se dogodio obrat: tužilaštvo je promijenilo i značajno ublažilo optužnicu protiv Tomislava Merčepa, tako da ratni komandant pričuvne jedinice MUP-a, svojedobno stacionirane u Pakračkoj Poljani i na Zagrebačkom velesajmu, više nije optužen da je kao zapovjednik osobno odgovoran za brutalna mučenja i ubojstva ukupno 43 osobe, te nelegalno hapšenje i zatvaranje njih 52, već ga se – po novome – tereti da „nije poduzeo ništa kako bi spriječio podčinjene u počinjenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva“.
U državnome tužilaštvu ovu intervenciju suho obrazlažu time što je „činjenični opis kaznenoga djela prilagođen činjeničnom stanju utvrđenom tokom rasprave“, drugim riječima: tek je u četvrtoj godini suđenja otkriveno da Merčep – premda je nesumnjivo bio zapovjednik kordona smrti iz pričuvnog sastava MUP-a, i premda je tužilaštvo imalo na raspolaganju dva i pol desetljeća da podrobno istraži njegovu ratnu ulogu – nije naređivao mučenja i serijske likvidacije civila srpske nacionalnosti, nego tek „nije poduzeo ništa“ da spriječi zločine podređenih.
Merčep je tako, u momentu kada se mogao nazrijeti kraj dugotrajnom suđenju, iznova optužen, proces je zašao u crvenu fazu kada je bilo nužno uključiti funkcija restart, kvalifikacija o zapovjednoj odgovornosti preinačena je u nešto poput zapovjedne neodgovornosti, te je okrivljeniku pripisan krimen da je, eto, nesretnik, zaspao na dužnosti.
Spavao je, očigledno, dugo i čvrsto, toliko da su u vrijeme dok je ležao bez svijesti 43 osobe ostale bez života – a to je samo broj ubijenih obuhvaćen optužnicom, inače mnogo manji od stvarnoga broja žrtava iste jedinice – i nisu taj san pravednika poremetila ni metalna struganja sprava za mučenje, ni bolni krici iz podruma, ni zujanja induktorskih telefona, ni jeka plotuna iz obližnje šume… Zapovijedao je kao klada, smatra tužilaštvo.
Inkriminaciju o usnuloj osobi na komandnoj dužnosti nije dovela u pitanje ni činjenica da odred kojim je Tomislav Merčep rukovodio u ratnome periodu nije obavljao ama baš nikakve druge zadatke osim progona i pogubljenja srpskih civila, te bi, slijedom logike osnovne misije, saldo ubijenih civila bio utoliko manji što je zapovjednik više vremena provodio spavajući, a ne obratno, kako navodi državno tužilaštvo.
No to su sporedni tehnički detalji. Tužilaštvo, osupnuto spoznajom da je okrivljenik i dalje živ, naprosto je moralo reagirati prije nego se pravosudni igrokaz, usprkos predanom odugovlačenju, formalno rasplete, i to s dva moguća cilja: ili će optuženiku osigurati bagatelnu kaznu, svakako mnogo blažu nego za djelo koje mu se isprva stavljalo na teret, ili će – još povoljnije – postići to da suđenje, umjesto nekoliko godina, potraje nekoliko decenija.
Postoji dakle ta varijanta, čak dosta vjerojatna, da su panični i na prvi pogled somnambulni potezi državnoga tužilaštva iznuđeni drskim izigravanjem dogovora od strane okrivljenog, koji je u toku suđenja trebao blaženo preminuti u Gospodinu, a ipak nije. Sporazum je po svemu sudeći bio postignut nakon što je Merčep početkom suđenja doživio teži moždani udar i završio u invalidskim kolicima, izgledajući kao da će svakog časa otprhnuti na onaj svijet, pa je sud donio odluku da se u nastavku procesa brani sa slobode, uz punu suglasnost tužilaštva, dakako.
Staložena smrt činila se najelegantnijim rješenjem za sve zainteresirane strane. Ne treba ni spominjati kako bi se ona savršeno uklopila u politiku hrvatske države prema ratnim zločinima: hrvatska država, naime, svojim ratnim zločincima povremeno sudi, ali im nikad ne presuđuje, po mogućnosti ni formalno. Naročito kada je riječ o tzv. zapovjednoj odgovornosti.
Merčep bi pak, ljubaznošću spore pravosudne procedure, dobio nekoliko godina lufta da ih provede izvan zatvorske ćelije, okružen pažnjom obitelji i simpatijama javnosti, više od toga ionako nije dolično za prekaljenog ratnika koji se našao u situaciji da vegetira kao biljka.
Okrivljenik je, međutim, bez obrazloženja iznevjerio postignuti sporazum i naglo živnuo u invalidskim kolicima. Svi su ostali osupnuti. Nagovaranja nisu pomogla. Iscrpljujuća pravna sporenja nisu urodila plodom. Tužilaštvo je tvrdilo da Merčep predugo živi, a obrana da proces prekratko traje. Stranke u sporu ukopale su se u klasičnoj pat poziciji.
Stvar je postala do te mjere neugodna da je okrivljenika za najteže ratne zločine čak i predsjednica Republike morala zvati na svoju svečanu inauguraciju kao počasnoga gosta, osiguravši mu mjesto u VIP-loži. Zvali su ga kao uzvanika i na brojne druge svečanosti od najviše nacionalne važnosti. Svaki put kada bi, uz nesnosno cviljenje kotača, Merčep bio uguran u sudsku dvoranu, državni se tužilac povijao pod naletom tjeskobe: „Prokletnik još nije otegnuo papke… Ima ljudi s kojima se ne možeš ništa dogovoriti…“
Mogao je, doduše, državni odvjetnik postupiti i drugačije. Mogao je uvažiti snagu dokaza, usvojiti načelo elementarne pravednosti i inzistirati da Tomislav Merčep u živome stanju bude najstrože kažnjen zbog počinjenih ratnih zločina, jer je bez sumnje direktno odgovoran za bestijalna mučenja i ubojstva više desetaka civila. Ali kako bi to mogao učiniti? Kako bi on, kao principijelni zastupnik hrvatske države, mogao dosljedno progoniti ratnoga zločinca, ako su ratni zločini počinjeni u ime te iste hrvatske države? Zar to ne bi bio neoprostiv nesporazum? I zar time ne bi iznevjerio sveto načelo da hrvatska država svojim ratnim zločincima sudi, ali im ne presuđuje, po mogućnosti ni formalno?
Naročito to država ne čini kada se radi o tzv. zapovjednoj odgovornosti, smatrao je državni tužilac. Čak ni Mirko Norac ne bi bio osuđen da nije onoj babi osobno sprašio metak u glavu. Jer ako se tragom zapovjedne odgovornosti penješ uzbrdo po hijerarhijskome lancu, lako možeš dospjeti do samoga vrha, sve do tvorca države, bog te mazo, do onoga koji je – kao odgovorna ličnost – konstruktivno preminuo netom prije nego je trebao završiti na optuženičkoj klupi u Haagu, vjerojatno u dogovoru s međunarodnim tužilaštvom.
„Sve bi bilo drugačije da je gad poštovao sporazum i odapeo na vrijeme. Neki ljudi nemaju srama“, sumorno razmišlja državni tužilac ispisujući novu optužnicu protiv Tomislava Merčepa, onu za spavanje na zapovjednoj dužnosti, pitajući se koliko će još puta tokom mučnog suđenja biti prinuđen uključivati procesnu funkciju restart.
Vrlo je moguće da državni tužilac žali za onim slavnim vremenima kada su se problemi od nacionalnog značaja, umjesto kroz zamorne pravne procedure, rješavali po kratkome postupku, uz pomoć jedinice iz pričuvnog sastava MUP-a ili nečeg sličnog. „A ne ovako“, misli, „da s pogrešno postavljenim optužnim aktom pripremamo ražanj dok je zec još bio u šumi…“
„Misliš u stanu, na kućnoj njezi?“ opomenu ga autor teksta.
„Pardon“, ispriča se državni tužilac. „U šumi je bila Aleksandra Zec, stara dvanaest godina, napunjena olovom, i tako dalje, i tako dalje…“
6yka
