Zašto bi oportunizam redatelja Dolenčića – zbog kojeg je on rigao šovinističku mržnju, opsluživao ratnu propagandu i uz to dragome vođi lizao dupe – trebao biti manje oduran od ideološke zaslijepljenosti deklariranih sljedbenika ustaštva?


Kazališni kritičar Tomislav Čadež obznanio je u Jutarnjem listu da kazališni redatelj Krešimir Dolenčić nije ustaša, i ponovio to nekoliko puta u nekoliko rečenica, braneći ga od kazališnog redatelja Olivera Frljića koji, međutim, redatelja Dolenčića nije nazvao ustašom. Potreba kritičara Čadeža da naglasi kako redatelj Dolenčić nema veze s ustašama, premda mu ustaštvo nitko nije pripisao, pa ni redatelj Frljić, vrlo je neobična. Kritičar Čadež, sva je prilika, toliko se grozi ustaških zlotvora da ih je, kada god ustreba, spreman mobilizirati, posaditi na stražarska mjesta u rasporediti u formaciju koja će jamčiti miran građanski život redatelju Dolenčiću.


Osim toga, izgleda da kritičar Čadež osjeća kako, štiteći redatelja Dolenčića, misionarski štiti još značajnije entitete – hrvatske građane kao takve i hrvatske političke vlasti kao takve – i to od invektiva koje nisu izrečene, ali ih kritičar Čadež podrazumijeva, jer je njegova logika sljedeća: ustaše su struktura kojoj ćemo natovariti kompletan asortiman društvenih grijeha, a svi koji toj strukturi ne pripadaju, unaprijed su od spomenutih grijeha oslobođeni. Ustaštvo je univerzalno odlagalište zla, smješteno daleko od središta društvenog života i važnijih trgova prijestolnice, pa od onih koji po tome zlu namjeravaju čeprkati, uključujući i redatelja Frljića, zahtijevamo da se hitno udalje od higijenski neupitnoga građanskog centra.


Redatelj Frljić je, dakle, za redatelja Dolenčića napisao da je u devedesetima „davao ratnohuškačke izjave“, da je „podgrijavao atmosferu nacionalne histerije“, da je vlastima „nudio svoje domovinske agitprop usluge“, da posjeduje „talent za političko dodvoravanje“ i da pati od „amnezije u odnosu na vlastitu prošlost“, a kritičar Čadež na to žustro uzvraća kako se redatelju Dolenčiću može svašta prigovoriti, „ali ustaša nije pa nije“, iz čega proizlazi da jedino ustaše mogu biti ratni huškači, agitpropovci i političke udvorice koje pate od amnezije. Na taj je način redatelju Dolenčiću osiguran savršen alibi u vidu onog deponija ispunjenog političkim mrakom, kilometrima udaljenom od građanskih uporišta nacionalne kulture: uzornome hrvatskom građaninu, k tome još uglednom redatelju, ne mogu se spočitavati svinjarije koje je govorio ili činio, pošto su te svinjarije prirođene ustašama, a uzoran građanin, eto, „ustaša nije pa nije“.


Čini mi se da to nije beznačajno postignuće, jer malo što može dosegnuti takvu razinu vulgarnosti kao mentalna gimnastika skrbnika nad identitetom „građanske Hrvatske“. Uradak kritičara Čadeža samo je zadnji u seriji pamfleta kojima je Jutarnji list ustao u obranu redatelja Dolenčića, omiljenog Kreše, dečka iz naše škvadre, nakon što su srbijanski odvjetnici u Haagu skinuli prašinu s njegova intervjua tjedniku Danas iz 1991. godine. A u tom je razgovoru – podsjetimo – redatelj Dolenčić, prepun humanističkoga zanosa, zborio o „divljoj stoci s istoka“, o tome da „nema majmun šanse u borbi s čovjekom“, jer će se „uvijek naći način da ga se uspava i smjesti u kavez gdje mu je mjesto“, da je „njihova kultura ispod razine primitivnog“, da „nema s njima puno razgovora i pregovora“, već ih „treba ili zatvoriti ili eliminirati“…


Novinarka Ivana Mikuličin, recimo, veli da je redatelj Dolenčić „tijekom cijele svoje dosadašnje umjetničke karijere promovirao multikulturalnost, suradnju i ostvarenje viših umjetničkih ciljeva“ (u ovo zadnje valjda spadaju i režije sprovoda Gojka Šuška i Franje Tuđmana, ili vojne parade na Jarunu 1995., gdje je prodefilirala i jedna kartonska raketa nazvana „Beograđanka“), a što se tiče divlje stoke i majmuna, „takve zajapurene istupe 90-ih imali su mnogi“, štoviše, mnogi su „vrlo liberalni i tolerantni Hrvati u vrijeme najgorih ratnih užasa privatno o Srbima i vojnoj agresiji u afektu izgovarali nezamislivo besprizorne konstatacije“.


Kritičar Čadež bio je još odrješitiji. „Ako je Krešo ustaša“, veli, „onda ih zbilja nema malo“, drugim riječima: Krešo, to smo svi mi! A hrvatski građani – pošto su Krešo – ustaše nisu pa nisu, ni ja osobno ustaša nisam pa nisam, nego sam kazališni kritičar Jutarnjeg lista, trudbenik u zahuktalom pogonu nacionalne kulture, brižna jedinka u čijim grudima pulsira veliko i odano patriotsko srce. Blagodareći tom bubnjanju, složnome lupanju za domovinsku stvar, obavlja se posttraumatska rekuperacija hrvatskih dolenčića u termama Čadež; uz pomoć tople vode, suvremenih mimikrijskih pripravaka i par salona za masažu, tu se oni mogu kvalitetno građanski ucifrati i kulturno centrirati, priuštiti si bezbolnu tranziciju od majmunomrzaca u čovjekoljupce.


Priznajem da u ambijentu koji na takav način puca od zdravlja dolazim u napast stati u obranu digniteta legitimiranih crnokošuljaša. Zbog čega, naime, sirotim ustašama pripisivati gadosti koje spadaju u rutinske običaje umivenoga hrvatskog građanstva? Odnosno: zašto bi oportunizam redatelja Dolenčića – zbog kojeg je on rigao šovinističku mržnju, opsluživao ratnu propagandu i uz to dragome vođi lizao dupe – trebao biti manje oduran od ideološke zaslijepljenosti deklariranih sljedbenika ustaštva? Odnosno: kako kritičaru Čadežu utuviti u glavu da su aktivnosti ustaša u devedesetima bile mačji kašalj u odnosu na ekstremističke podvige njegove „građanske Hrvatske“?


Po svemu sudeći, vrlo teško, jer kritičar Čadež svoju opsjenu o humaniziranom građanstvu isporučuje, takoreći, u integralnoj verziji, uključivši u nju i figure iz počasne lože s jarunske ratne smotre koju je tako znalački aranžirao redatelj Dolenčić. „Nisu ni u to doba vlast imali zločinci u rukama. Hrvatska 1991. nije bila ustaška“, tvrdi kulturni poslenik Jutarnjeg lista i onda lakoćom moralnog idiota podvlači: „Vlast nije organizirala logore, niti je dopuštala segregaciju. Niti su to dopuštali građani, niti su dopuštali ubojstva.“


Ja bih sad, dakako, kritičaru Čadežu mogao na više načina objasniti kako je logor u splitskoj Lori, na primjer, bio državni projekt, to jest projekt vlasti, od državne vojne policije koja je tamo ordinirala, preko državnih glavešina koji su mučenja i ubijanja civila prikrivali, pa do državnog pravosuđa koje je te zločine puno desetljeće odbijalo razmatrati, jednako kao što bih mu mogao posvjedočiti da splitski građani – koji su, posredstvom jednog nezavisnog lista, o zbivanjima u Lori bili detaljno upoznati – nisu povodom toga zucnuli ni jedne prosvjedne riječi, izuzev nekolicine nacionalnih izdajnika, a kamoli da krvave logorske orgije „nisu dopuštali“. Ili bih možda mogao primijetiti kako se kolektivni izgon Srba iz splitskoga teatra ipak može podvesti pod „segregaciju“, i to u režiji vlasti, pače, pod rukovodnom palicom jednoga budućeg premijera, a da građanskim intelektualcima iz oblasti kulture, poput redatelja Dolenčića, nije padalo na pamet tome se usprotiviti, no – čemu takav sizifovski napor, čemu ta izlišna rabota kada će me kritičar Čadež, između ostaloga, proglasiti nenadležnim za kazališna pitanja.


On ionako ima osiguranu odstupnicu: sve je zlo ustaško, naime, sve zlo je sporadično, sistemski neobjašnjivo, s neba padajuće, pa superiornim licima naguranim u građansko središte ne ostaje drugo nego slijegati ramenima i ispredati legende o onome što „nisu dopuštali“ nakon što se to nedopušteno dogodilo u bezbroj varijacija. Dirneš li u „našeg Krešu“, simboličkog reprezentanta hrvatskih građana i hrvatskih vlasti, uzdanicu nacionalne uljudbe, možeš biti samo akter u muklim zavjerama kojima je namjera bagatelna zvjerstva razmatrati iz perspektive njihove sustavnosti.


Naposljetku, tu je usoljenu masu najbolje ostaviti da uživa u svome zbijanju i „ostvaruje više umjetničke ciljeve“, ne sumnjajući da će sadašnje multikulturalne molitve mrmljati istom mehaničkom bešćutnošću kakvom je jučer emitirala psovke. Ovdje je dovoljno zadržati se na ispravku pogrešne adrese: logore na ovim prostorima nisu organizirali ustaše, nego su ih organizirali oni za koje je Krešimir Dolenčić režirao vojne parade i državne sprovode. Žrtve tih logora, uz redateljevu nesebičnu pomoć, pokopane su u strogoj diskreciji, bez najmanjeg traga teatralnosti i spektakla. A gdje nema drame, nema ni posla za kazališnog kritičara.


Izvor: tacno