'Neki su samo prali svoje biografije'



„Zasad takva šansa ne postoji, a ne vjerujem ni da bi to baš bilo pametno“, odgovorit će Viktor Ivančić na pitanje koje mu netko vjerojatno postavi svaki dan – postoji li ikakva šansa za neko novo poglavlje u priči o Feralu. U velikom intervjuu za Lupigu povodom 20 godina od izlaska prvog broja lista Feral Tribune prisjetit će se kako loše tekstove nisu objavljivali ni najboljim prijateljima. Ivančić će govorit o počecima Ferala, Robiju K., pritiscima koje je doživljavao, a razgovor neće ostati lišen ni pitanja o Tuđmanovom spomeniku u Splitu za kojega će reći da je njegovo podizanje jednako kao da u Hirošimi netko postavi spomenik atomskoj bombi


(FOTO: Arhiva)


Okruglih 20 godina navršeno je od tiskanja prvog broja samostalnog i nezavisnog Feral Tribunea a nešto manje od pet godina od gašenja lista. Kad gledate unatrag, jeste li zadovoljni sa svime što je učinjeno ili biste nešto, da je moguće, promijenili u kontekstu Ferala?

- Jesam, zadovoljan sam. Gledajući iz naknadne perspektive, volio bih da smo si u završnoj fazi prištedjeli svu onu gnjavažu oko pregovora s nekim medijskim kompanijama u pokušaju spašavanja lista, gdje smo ponekad, iz očaja, postupali naivno i glupo. Na sreću ti pregovori nisu nikada urodili plodom, pa je ispalo dobro. Ali u samome projektu ne bih mijenjao ništa. Ne zato jer mislim da je Feral bio savršen, već zato što smo u svakome trenutku davali sve od sebe.

FERAL TRIBUTE: 20 godina kako je izašao prvi broj poštovanja vrijednog pokojnika

INTERVJU - BORIS DEŽULOVIĆ: 'Hrvatska će za 20 godina izgledati isto, samo gore'

LAKO JE TUĐIM FERALOM GLOGINJE MLATITI: Što je nama Feral, da za njim žalimo

PRVI TEKST MILJENKA SMOJE ZA FERAL: 'Jebe se mene za njihov Prvi maj'

Premda ćemo se u ovom razgovoru fokusirati na minulih 20 godina - što je i povod samog intervjua – možda bi bilo dobro razgovor otvoriti razdobljem u kojem je rođena sama ideja. Dakle, sredina je 80-ih godina prošlog stoljeća, u Nedjeljnoj Dalmaciji počinjete uređivati i ispisivati satirički podlistak, gdje ste došli zajedno s Velimirom Marinkovićem iz nagrađivanog studentskog lista FESB. Kako je to izgledalo i tko su, osim Vas, bili ključni akteri na početku ove priče?

- Koncem '84., kada je FESB dobio Sedam sekretara SKOJ-a, ljudi iz Nedjeljne pozvali su nas da gostujemo jedan broj, a zatim, pošto im se to svidjelo, ponudili su nam trajnu suradnju. Ključan u tom angažmanu bio je Zoran Erceg, tadašnji zamjenik glavnog urednika Nedjeljne Dalmacije. Velimir je poslije godinu dana odustao, pa sam neko vrijeme Feral uređivao sam, no vrlo brzo mi se dopisnim putem – iz Beograda, gdje je tada studirao – pridružio Predrag. S njim sam surađivao još u FESB-u. Boris se uključio nešto kasnije, prije nego sam ja otišao u vojsku. Tada smo definirali i konačnu verziju imena, Feral Tribune.

„Najprije smo se popišali po tradiciji“


U potonjem Vam se projektu, ako se ne varam, pridružio izvjesni školarac, koji je u to vrijeme pohađao IIa? Kako je nastala ideja o Robiju K.?

- Već u prvom broju Ferala u Nedjeljnoj išla je jedna satirična pjesma s tim potpisom. Napisao sam zatim iz zezanja par zapisa, bez velikih pretenzija, a onda me Zoran praktički natjerao da se ozbiljnije uhvatim toga. Čak je izdvojio tu kolumnu iz satirične rubrike i fljasnuo je na drugu stranicu lista, kao neku vrstu uvodnoga političkog komentara, što je za ono doba bila zbilja radikalna zajebancija. Naposljetku je ispalo da je to možda najdugovječnija stalna kolumna na ovim prostorima, dogodine će biti punih 30 godina, jer je još uvijek pišem, sada na T-portalu. Prije neku godinu objavljen je tri toma izbor tekstova, na blizu dvije tisuće stranica, u beogradskoj Fabrici knjiga.


(FOTO: Arhiva)


Split je otprije već imao dosta zanimljivu i šaroliku tradiciju satiričkog novinarstva. Postoje li literarni ili drugi uzori (štampa, glazba, film?) zahvaljujući kojima se postepeno oblikovala satira koja je obilježavala tadašnji podlistak a kasnije samostalnu novinu?

- Dosta je čudna ta linija utjecaja, jer mi smo svoju poetiku izgradili upravo na svojevrsnoj negaciji splitske satirične baštine, do toga da smo odbacili praktički sve uvriježene žanrove. Nikada nismo njegovali karikaturu, na primjer, već smo uveli fotomontaže, umjesto klasičnih humoreski ili nekakvih vic-cveba radili smo persiflaže „ozbiljnih“ novinskih formi. Čak se ni dijalektalni Robi K. nije služio tipičnom i sentimentalno obojenom dalmatinštinom, nego zatrovanim gradskim slengom. Utjecaj je, dakle, postojao, a mi smo ga usvojili tako što smo se najprije popišali po tradiciji.

Tijekom 80-ih u više ste navrata završavali na obavijesnim razgovorima u policiji, a sudskim procesima su bili naknadno zahvaćeni i Predrag Lucić te Boris Dežulović. Koliko su vam ti postupci otežavali život u to vrijeme i kako se uredništvo matičnih listova, u ovom slučaju Nedjeljne Dalmacije, odnosilo prema pritiscima iz Partije?

- Urednici koje sam tamo zatekao bili su vrlo korektni. Trudili su se eskivirati partijske pritiske i zaštititi nas koliko su mogli, čak i kad su sami završavali na policijskim isljeđivanjima. Druga je stvar koliko su nas doista mogli zaštititi. Prije nego su se Predrag i Boris pridružili protiv mene su se povela dva sudska procesa zbog verbalnog delikta – u svakome je državno tužilaštvo tražilo po tri godine zatvora – no problem je bio što se niste mogli javno braniti. Nitko se nije usudio o tome objaviti ni slova, uključujući Slobodnu i Nedjeljnu Dalmaciju. Kasnije je Nedjeljna bila i privremeno zabranjena zbog Predragove satirične pjesme. Dolaskom Krunoslava Kljakovića za glavnog urednika stvari su se pogoršale, nadzor se pooštrio, cenzura je bila izraženija, a kad je on početkom devedesetih list promptno stavio na raspolaganje HDZ-u, trebalo je odatle pobjeći glavom bez obzira.

„Tuđman je govorio da smo u redu, bio je nepopravljivi optimist“


Postoji ona priča kako su hrvatski nacionalisti izrazito cijenili Feral zbog izrugivanja režimu za vrijeme Jugoslavije. Tako mi je jedan moj Hrvat iz familije nedavno priznao kako je u to vrijeme redovno išao u Split potajice kupovati novine zbog Ferala - pod izlikom poslovnog putovanja - zbog činjenice da je uživao u načinu na koji je Feral podjebavao tadašnji režim. Feral za vrijeme neovisne Hrvatske mu je, dakako, bio užasan i nečuven. Koliki je, po vašim saznanjima, bio korpus obožavatelja sačinjen od tada još prikrivenih patriota?

- Loši čitaoci skoro su jednako maligna pojava kao i loši autori. Tko bi im znao broja. Na svome prvom javnom nastupu u Splitu čak je i Franjo Tuđman govorio o Feralu tonom punim poštovanja, makar smo ga prethodno ismijali zbog korištenja neoustaškog jezika. Rekao je otprilike da kod te stvari griješimo, ali da smo inače u redu dečki. Bio je nepopravljivi optimist.

Početkom 90-ih dolazi i do određenih promjena po pitanju podlistka. Feral počinje izlaziti kao tjedni satirički dodatak Slobodne Dalmacije, a Vi ste još nekoliko godina u ovom listu nastavili raditi kao novinar i ratni reporter. Kako je izgledalo to razdoblje i u kojem ste se točno trenutku odlučili na odlazak iz ovog lista?

- Uvjet za rad u Slobodnoj bio je da nam nitko ne smije dirnuti ni jedan prilog. Glavni urednik Joško Kulušić je dogovor do kraja poštovao, mada znam da je time sebi navukao mnoge probleme za vrat. I možemo mu biti samo zahvalni. Slobodnu smo napustili čim je skršen štrajk za nezavisnost lista, u proljeće '93., kada su nahrupili Kutlini predatori. Oktroirani glavni urednik Dino Mikulandra nudio nam je tada da ostanemo, čak je mrmljao nešto o značajnome povećanju plaća, ali smo skupili svoje stvari i otišli na ulicu.


Tuđman u Ivančićevom tijelu (FOTO: Arhiva)


Kad ste došli na ideju da sadržajnu jezgru Ferala sačinjava kombinacija ozbiljnog i satiričkog novinarstva, što je dotad prakticirala samo nekolicina medija u svijetu, poput francuskog Le Canard Enchaîné, doduše s obrnutim uredničkim "redoslijedom" od Ferala?

- List je bio izraz naših kreativnih interesovanja, da tako kažem. Nismo mnogo dvojili oko koncepcije. S jedne strane, satiru smo znali dobro raditi, podlistak je bio vrlo popularan, naziv se uvriježio, i bilo bi se glupo toga odreći. S druge strane, nitko od nas nije bio isključivo satiričar po vokaciji, niti mu je bilo dovoljno baviti se samo time. S treće strane, oko projekta se okupila grupa ljudi, ne samo satiričara, a Hrvatska je vrvjela zabranjenim temama. Otpočetka smo imali dosta jasnu viziju što želimo učiniti i to smo uglavnom napravili. Meni je, u autorskom i uređivačkom smislu, najzanimljivije bilo postići to da isti pečat karakterizira oba segmenta lista, dakle da ista vrsta kritičkoga duha izbija iz satiričkih i tzv. ozbiljnih priloga.

„Početno jezgro je činila skupina otpadnika“


U Feralu su vam se naknadno pridružili brojni sjajni novinari, iz Hrvatske te drugih zemalja bivše Jugoslavije. Na koji se način počela širiti mreža Feralovih stalnih i povremenih suradnika a potom i popularnost lista van granica Hrvatske? Jeste li bili iznenađeni ovime na početku?

- List nismo pokrenuli samo nas trojica. To je mitologija koja zgodno zvuči, ali ne odgovara sasvim istini, premda naš udio jest bio presudan. Prvi glavni urednik, recimo, trebao je biti Joško Kulušić, koji je u zadnji čas odustao. Od samoga početka je tu Heni Erceg, tada zabranjena na HTV-u, Jelena Lovrić bila je jedan od osnivača lista, Zoran Erceg je uređivao unutrašnju politiku i organizirao mrežu suradnika, Marinko Čulić pisao je od prvog broja, pa Milan Gavrović, Petar Luković iz Beograda, Drago Hedl… da ne govorim kako su od starta stalni suradnici Miljenko Smoje, Alem Ćurin i niz drugih. Početno jezgro je činila skupina otpadnika iz raznih novinskih redakcija – ustrojena više kao kreativno raspoloženi pokret otpora, nego kao puki profesionalni pogon – a kasnije su nam se pridruživali ostali, mahom vrhunski pisci, neki su odlazili, neki ostajali. No, jedna od najznačajnijih uloga Ferala, po meni, jest to što se kroz list profesionalno formirala garnitura mlađih novinara koji danas predstavljaju ponajbolja autorska imena u hrvatskome novinarstvu, poput Ivice Đikića, Vladimira Matijanića ili Igora Lasića. Što se uspjeha tiče, nismo ga ni planirali ni očekivali. Pošto nismo imali drugoga izbora, naprosto smo odlučili posuđenim novcem, koji je bio dovoljan za štampanje dva ili tri broja, napraviti ono što želimo, pa tek onda otići prati suđe negdje u inozemstvo. Međutim, prve naklade su se razgrabile i onda je krenulo.

Kako vam je kao uredniku bilo raditi i živjeti u Splitu, u kontekstu činjenice da je Feral relativno nedugo nakon osnivanja počeo novinarski dokumentirati nezakonita izbacivanja građana suvišnih nacionalnosti iz stanova, zločine u Lori, pljačku Krajine i slične fenomene povezane koliko s dijelom vaših sugrađana toliko i s Tuđmanovom politikom?

- Nije bilo baš ugodno. Split je, za moj ukus, isuviše taktilan grad. U više navrata nas je čuvala policija. U jednom periodu, kada god bih izašao iz kuće, obavezno me poslije deset minuta netko na ulici ispsovao ili napao, a ako se to ne bi desilo, počeo bih se brinuti. Pošteno rečeno, Feral u Splitu nikada nije ni zaživio kao neka strukturalna činjenica, kao da smo tu bili pali s Marsa. Značajna gradska većina i mi egzistirali smo na istome prostoru, na svemirskoj udaljenosti.

Uslijed toga režim je krenuo u odmazdu na više frontova, pa se tako pamte porez na šund, vaša prisilna mobilizacija, prisluškivanja, fizički nasrtaji na pojedine članove redakcije, javno spaljivanje Ferala, provale i ostale metode zastrašivanja. Jeste li, zajedno s kolegama, u nekim trenucima razmišljali tijekom tih razdoblja da odustanete od Ferala i, općenito, od novinarskog posla?

- Ne, nikada. Jako smo vjerovali u to što radimo. I bilo nam je važno. I uglavnom smo se dosta dobro provodili. Ne želim time idealizirati stvari. Neki su iscrpljeni odlazili kad bi im se pružila prilika za smještaj u smirenijim okolnostima, neki su godinama radili anonimno, ne potpisujući se, ali sam list nikada nije bio poljuljan u tom smislu. Bilo je teških momenata, no ne sjećam se da smo ikad rezignirali, pa ni onda – možda će to čudno zvučati – kada smo se gasili.

„Podizanje spomenika Tuđmanu je kao da u Hirošimi idete podignuti spomenik atomskoj bombi“


Može li se, u navedenom kontekstu, cinično konstatirati kako je nedavno podignuti kip u Splitu još jedna zgodna simbolička zahvala grada Franji Tuđmanu i za sve što je, uz ostalo, učinio po ovom pitanju?

- Ta splitska ljubav prema simboličnome nije toliko jaka koliko je perverzna. Što Split više kolješ, on ti je zahvalniji. Grad se voli klanjati svojim devastatorima. Sama ideja o toj skulpturi sadrži snažnu notu opscenosti, kao da u Hirošimi idu podignuti spomenik atomskoj bombi. Stvarnu važnost Tuđmanova kipa u ovome gradu, na žalost, mnogo bolje razumiju splitski golubovi nego znatan dio splitskog stanovništva.


Feralova redakcija (FOTO: Arhiva)


Što je, po vašem mišljenju, najviše smetalo Tuđmanu u Feralu: humoristički ili onaj "ozbiljniji" dio novine i zašto Tuđman, po vašem mišljenju, nikad nije otišao do kraja i ugasio list? Da li samo zbog međunarodnih pritisaka ili i zbog toga što mu je "živi" Feral bio dobrodošao za stvaranje privida "demokratičnosti" njegova režima?

- Tuđman je, po mom mišljenju, bio previše tašt za tu vrstu racionalne kalkulacije. Nekakav „demokratski“ ukras malo mu je značio u odnosu na činjenicu da netko skida pozlatu s njegova javnog lika i uneređuje mu bijelu vrhovničku uniformu. Međutim, on je zapravo ostao nedovršeni diktator, uspostavio je neku vrstu kastrirane strahovlade. Opterećivao ga je, najprije, demokratski legitimitet, zbog kojeg je morao tolerirati i takve tričarije kao što su parlamentarni izbori, a onda i liberalniji dio međunarodne zajednice, pred kojim je bio spreman vazalski klečati, samo da su ga gospodari htjeli. Tuđmanov način vladanja bio je u potpunome nesporazumu s formalno ustanovljenim poretkom, no on nije imao petlje da taj poredak doista dokine. Kao što nije imao petlje krajnjim fizičkim mjerama zbrisati Feral, nakon što je to pokušao učiniti svim drugim ilegalnim metodama. Kod njega su se sljubili mentalitet tiranina i nedostatak odgovarajuće infrastrukture, okolnosti u kojima ne možeš, koliko god se trudio, uspostaviti totalnu društvenu kontrolu. Taj sistemski nesporazum vremenom ga je sve više podrivao i prava je šteta što nije poživio još malo da iz počasne lože svjedoči svojem političkom porazu. A i da provede neko vrijeme u Haagu.

„Postoje vremena kada osjećaj nacionalne pripadnosti pouzdano vodi u invaliditet“


U uvodu, odnosno "uvodnoj isprici" knjige Točka na U, pozvali ste se na "drevno higijensko načelo" da "pometemo ispred svog praga", ali "ne kao pripadnici svoje nacije, već kao svjedoci". Može li se ova konstatacija primijeniti i u slučaju kad bi se definirao svjetonazor cjelokupnog Ferala?

- Otprilike tako smo se ponašali. Nismo htjeli biti slijepi čak ni ako smo Hrvati. Postoje vremena kada osjećaj nacionalne pripadnosti pouzdano vodi u invaliditet. Ta vremena su gotovo uvijek.

Kad se spominje nasljeđe Ferala, nerijetko se nepravedno zapostavljaju brojne istraživačke teme koje su otvarali Feralovi novinari. Kažem "otvarali", jer ste u jednom eseju napisali kako je 90-ih godina u Hrvatskoj istraživačko novinarstvo, kada je o istraživanju "naših" zločina riječ,  bilo sastavljeno od "otkrivanja" činjenica koje su svima bile već dobro poznate. Je li takva situacija objektivno olakšavala ili otežavala rad Feralovih novinara?

- Neka od tih novinarskih istraživanja zaista nisu bila zahtjevna u tehničkome smislu, trebalo se samo odvažiti i objaviti činjenice koje svima leže ispred nosa, najdalje ispod tepiha, dok se svi prave da ih ne vide. Utoliko su, sasvim čudnovato, takve činjenice često znale ostati nevidljive i nakon što ih je Feral objavio. Imali smo osjećaj da ih bacamo u mrak. To je ona druga, bizarna okolnost. Feral je na neki način bio nepostojeći medij, ako me možete razumjeti. Predano se radilo na njegovoj utaji. I nije se to odnosilo samo na ratne zločine. Neke Sanaderove korupcijske pothvate, recimo, otkrili smo i obznanili mnogo prije nego što su oni postali „aktualni“, tj. podobni za širu žurnalističku eksploataciju, no središnji medijski pogon nije to uzimao u obzir kao relevantnu informativnu građu, jer je bio korumpiran do kosti, da bi onda par godina kasnije potpuno iste stvari pompozno plasirao uz napomene „ekskluzivno“, „otkrivamo“ i slično. Kada je bila otvorena sezona medijskog lova na Sanadera imao sam utisak kako nije bilo značajne sadržajne razlike između friških dnevnih novina i Feralove prašnjave arhive.

Znate li možda podatak o tome koliko ste ukupno platili troškova za duševne boli koje je Feral istraživačkim otkrivanjem poznatoga godinama nanosio ljudima poput Tomislava Merčepa ili Branimira Glavaša, koji su na koncu - 15 godina poslije - završili iza rešetaka?

- Nikada to nismo precizno zbrojili. Radilo se o milijunskim iznosima.

Kakav je osjećaj bio kad su počele pristizati sve one međunarodne nagrade Feralu i Vama, dok ste se u isto vrijeme borili za opstanak na domaćem terenu? Recentnija je ona od prošle godine za građansku hrabrost, koja je prošla gotovo potpuno nezapaženo u Hrvatskoj.

- Osim što stignu kao potvrda nekakvoga rada, nagrade su uvijek i rezultat stjecaja okolnosti, ne mogu ti, ukoliko si normalan, zbog njih bogzna koliko narasti krila. Neke su nam nagrade u devedesetima služile i u obrambene svrhe. Mnogo mi je komičnije što se ignorancija tih priznanja od strane oficijelne javnosti protegnula toliko godina kasnije, kao u slučaju koji spominjete. Ili, recimo, 2007. mi je u Rimu uručena „Zlatna golubica mira“, bez traga o tome u vodećim novinama, a na dodjeli, kojoj je prisustvovalo nekoliko nobelovaca i praktički kompletna talijanska vlada, nije se pojavio uredno pozvani hrvatski ambasador, na opće zgražanje. Ja sam se, istini za volju, radovao što čovjek nije došao, bilo je daleko ugodnije bez njega, pa ovo navodim tek kao element tragikomedije, mali prilog kronici Feralova nepostojanja za sve vrijeme njegova trajanja, o čemu smo maloprije govorili.

„Ninoslav Pavić je fingirao pregovore i zavlačio nas, a sve je dogovarao sa Sanaderom“


Nakon pada Tuđmana i njegove vlasti, hrvatski medijski prostor počinje obilježavati diktat tržišta s autentičnom aromom hrvatske tranzicije, koja je, pokazat će se naknadno, dobrano kumovala gašenju Ferala. Je li, gledajući unazad, postojao barem jedan scenarij prema kojem je Feral u takvim okolnostima ipak mogao preživjeti bez da je odustao od svoje uređivačke politike? Bilo je nekih priča o zainteresiranosti Novog lista pa EPH za kupnju lista.

- U zadnjoj fazi smo pregovarali sa svima, uključujući i Styriju. Uprava Novog lista, pod vodstvom Zdenka Mancea, bila je jako zainteresirana da preuzme većinsko vlasništvo nad listom i zajamči uređivačku autonomiju, oni su čak i inicirali pregovore, ali su se pred potpisivanje ugovora tome žestoko suprotstavili neki manji dioničari Novog lista, uglavnom iz redova novinara, pa je stvar propala. S EPH smo došli do potpisanoga predugovora, no Ninoslav Pavić i Stjepan Orešković ustvari su fingirali pregovore i zavlačili nas. Naš uvjet, od kojeg nismo htjeli odstupati, bila je nezavisna uređivačka politika, koja bi se osigurala tako da jedino redakcija smije predložiti glavnoga urednika, oni su to verbalno prihvatili, glumeći skrbnike nad nezavisnom štampom, a zapravo im je takva zamisao otpočetka bila posve nepodnošljiva. Uz to su, kako smo kasnije shvatili, sve svoje aktivnosti do detalja dogovarali s Ivom Sanaderom. S naše strane, ta pregovaračka avantura bila je besmislena, naivna i neizrecivo glupa.


(FOTO: Arhiva)


Nakon prve najave (2007.) gašenja Ferala, komentatori iz drugih medija su kao glavni razlog obilato koristili nesnalažnjivost lista u novim "slobodnotržišnim" okolnostima. U zadnje su se vrijeme, međutim, neke vodeće medijske kompanije, u kojima se njegovala ovakva teza, počele urušavati pod teretom domaćeg "slobodnog tržišta", baš kao i ona dojučerašnja "civilizirana" i "upristojena" Sanaderova desnica koja im je inicijalno omogućila ekspanziju i lagodno poslovanje po "tržišnim uvjetima". Kako to komentirate?

- Tzv. slobodno tržište samo je po sebi problematično, a pogotovo kada se takvim lažno predstavlja. Jebe se meni za takvo slobodno tržište gdje Feral u periodu kad ima 25 tisuća prodanih primjeraka ne može imati ni jednu stranicu oglasa. To nije tržište nego ideološki modelirana septička jama. Ispisao sam o tome gomilu tekstova još dok je Feral bio živ, toliko da sam samome sebi postao naporan, a bez ikakva odjeka. Generalno uzevši, novinarstvo je zanat koji više nije u prilici ovisiti o svome proizvodu. Činjenica da su se novine dovele do toga da žive isključivo od marketinga, dakle od plaćene propagande, i da se to uzima zdravo za gotovo kao nepromjenjiva zakonitost, nije samo simbolički grozna poruka, nego i velika samoubilačka zamka, jer podrazumijeva da novinarstvo opstaje zahvaljujući vlastitoj negaciji. To može voditi samo u dubinsku izmjenu karaktera struke i njeno pretvaranje u servisnu službu financijske i političke moći. Brak između novinarstva i reklamne industrije ne može imati sretan ishod, potomstvo će sasvim sigurno biti defektno.

Smatrate li da je naknadno likovanje dijela novinara i medijskih kuća imalo veze i s činjenicom da se Feral, za razliku od drugih novina, iz broja u broj bavio medijima putem rubrike "Shit of the week" ili pak polemičkim tekstovima u kojem ste ih opetovano podsjećali na njihovu prošlost koju su sami htjeli najradije zaboraviti?

- Vjerojatno. Novinari su samoljubiva čeljad. No, po mom sudu, ako se danas ozbiljno želiš baviti novinarstvom, moraš pisati i o šteti koju proizvodi samo novinarstvo, ili čak ponajprije o tome. Likovanja povodom gašenja Ferala, doduše, mene nisu uznemiravala.

„Kroz Feral su neki prolazili samo kako bi oprali svoje biografije“


Zadnju dekadu Ferala obilježio je i odlazak brojnih novinara iz redakcije. Neki od njih su kao razloge navodili nepisanu zabranu novinskog obrađivanja pojedinih javnih ličnosti, ali o tome se nije previše govorilo u javnosti. Koji je vaš komentar na ove prozivke i koliko su odlasci pojedinih novinara utjecali na proizvodnju i kvalitetu samog lista?

- Tko god to kaže ne govori istinu. Pravo mu budi. Kroz Feral je tokom godina procirkuliralo mnogo ljudi, s različitim motivima. Bilo je i takvih koji su se tu skrasili na kraće vrijeme da operu biografije i uberu nešto moralnih kredita, a kad su odlazili potrudili su se smisliti odgovarajuće izlike. S druge strane, Feralova uređivačka politika nikada se nije svodila na kontejner u koji su privremeni ili stalni suradnici mogli ubaciti što god su htjeli. Loše tekstove nismo objavljivali ni najboljim prijateljima. A ni takve koji bi se kosili s temeljnom koncepcijom i idejom lista. Danas nemam potrebu tu ideju braniti ni od koga.

Zatvaranje Ferala obilježeno je napisima u pojedinim hrvatskim medijima, predvođenima Nacionalom, u kojem vas se, zajedno s glavnom urednicom i direktorom lista prozivalo za „bogaćenje preko Ferala". Možete li komentirati ove navode?

- Radilo se o klasičnoj krivotvorini, poduzetoj u trenutku kada se Feral ugasio, planiranom i dugo pripremanom pokušaju difamacije uz pomoć falsificiranih dokumenata koje je godinama ranije aranžirala tajna policija. Pritom nam nisu omogućili niti zakonom zajamčenu objavu demantija, jer je po svaku cijenu trebalo provesti moralnu likvidaciju. Bila je, dakle, riječ o onom uvježbanom manevru – kakav je od slučaja „vještica iz Rija“ naovamo zabilježen stotine puta – kada hrvatski mediji, po političkome nalogu, svoju društvenu ulogu ostvaruju u pozi streljačkoga stroja.


(SCREENSHOT: YouTube)


Vjerojatno su vas ovo od 2008. pa naovamo pitali hiljadu puta, ali ipak: postoji li ikakva šansa za neko novo poglavlje u priči o Feralu ili će pokojni Feral nastaviti živjeti kao i dosad, u tekstovima bivših feralovaca, razasutih po redakcijama diljem Balkana?

- Zasad takva šansa ne postoji, a ne vjerujem ni da bi to baš bilo pametno.

Kako općenito gledate na današnje stanje u hrvatskim medijima i postoji li, prema Vašem mišljenju, neka nada za stvaranje novih oaza nezavisnog novinarstva poput Ferala? Može li se ironično zaključiti kako su državne subvencije, praćene pametnijom medijskom politikom i državnim poticajima, jedini spas za budućnost nezavisnog novinarstva?

- Punktovi kroz koje će progovarati kritička misao uvijek će postojati, a mogli bi se pojavljivati i na sasvim neočekivanim mjestima. Ne spadam među one koji bi precjenjivali moć korporacijskih medija. Njihov stvarni utjecaj vrlo je relativan, jer računaju na publiku koja ne drži do vjerodostojnosti i gotovo je nagovaraju da prihvati medij u ironijskom ključu. To je porozna struktura koja, zauzimajući sve veći dio središnjega prostora, intenzivno radi na svom samouništenju. Smatram da djelovanje s margine, gdje je još moguće baviti se angažiranim novinarstvom, ima itekakvog smisla. Bilo koje margine, pa i one što bi stasala „na državnim jaslama“, kako to vole reći idolopoklonici slobodnoga tržišta. Državne subvencije i poticaji uopće ne moraju biti loša stvar, uz pretpostavku da se radi o pristojnoj državi, naravno, takvoj koja neće imati političkih zahtjeva prema projektima koje pomaže.

Izvor: Lupiga