Dok nastupa kao govorni dio inventara u emisiji ‘Peti dan’, vergla standardnu dozu petparačkih ‘analiza’ i energično traži da se Novosti vrate u ‘srpsko’ okrilje, Nino Raspudić obavlja vrijedan posao glasnogovornika ideološke policije. Iznevjeravanje ‘srpskog’ je, naime, iznevjeravanje statusa ušutkanog
Zbog čega veliki Hrvati bjesne što su Novosti ‘nedovoljno srpske’?
Evo, na primjer, Nino Raspudić: taj javni mislilac, koji se zbog količine zgužvane karirane tkanine smještene iza čeone kosti bez sumnje može svrstati među oveće Hrvate, jednom do dvaput mjesečno histerično lamentira kako u glasilu što ga izdaje Srpsko narodno vijeće piše previše Hrvata, kako se tu smjestila ‘Feralova siročad’, kako bi na ulazu u redakciju trebao biti istaknut natpis ‘Zauzeto Hrvat’, te kako, slijedom toga, list koji je financiran javnim sredstvima prelazi okvire informativnih potreba nacionalne manjine i, poput elementarne nepogode, prodire u nedopuštena tematska područja.
Nedavno je sve te invektive ponovio u HTV-ovoj debatnoj emisiji ‘Peti dan’ – gdje već par godina ordinira kao intelektualac opće prakse, primjerak iz sorte pohabanih fast thinkera, i svojim laprdanjem o svemu i svačemu nastoji golicati erogene zone domoljubno orijentiranog dijela gledateljstva – ustvrdivši da ovaj list, zbog prekomjernog upliva hrvatskoga etnosa u autorskoj strukturi i odstupanja od nečega što on naziva ‘manjinskom tematikom’, nenamjenski troši novac iz državnoga proračuna.
Elem, tko što radi – Raspudić prebrojava Hrvate u ‘srpskim’ Novostima. Na taj se način upušta u bezmalo bizaran križarski pohod: opsesivno nasrće na tjednik Srpskoga narodnog vijeća vodeći neuvijenu protuhrvatsku kampanju. Na prvi se pogled to može činiti neobičnim, jer bi, iz lakonske perspektive, Hrvatu Raspudićeva formata trebao imponirati što veći udio sunarodnjaka u novinama srpske nacionalne manjine, štoviše, to bi mogao smatrati i dobrodošlom tihom okupacijom etničke skupine za čija prava inače ne daje ni pišljiva boba.
No upravo je suprotno. Laprdalo iz ‘Petog dana’, naime, kao najstrašniju prijetnju doživljava otvorenost onih koji bi prema vladajućoj većinskoj logici imali biti zatvoreni do isključenosti. Poza kojom zaziva zaštitu Srba (iz Novosti) od nasrtljivih Hrvata motivirana je plemenitom idejom segregacije.
U tom se smislu oslanja na bogatu tradiciju i savršeno uklapa u aktualnu harangu: počelo je prije koju godinu apelom tadašnjega predsjednika Josipovića da država obustavi financiranje lista koji se ne drži isključivo ‘manjinske tematike’ – jerbo su se Novosti drznule pisati o njegovim sumnjivim poslovnim aranžmanima – a kulminiralo proteklih tjedana zbornim urlicima čitave plejade političkih, akademskih i medijskih jurišnika Tomislava Karamarka. Konačni ulog je stalno jedan te isti: kako dobiti ‘srpske’ novine koje će biti uređene po mjeri hrvatskoga nacionalizma?
Priznajem da mi je o Raspudićevim provalama srdžbe pomalo nelagodno pisati na ovim stranicama, a k tome još nisam ni Srbin, jer mi nije posve bistro mogu li se one, makar neosporno zazivaju hrvatsko-srpska prebrojavanja, podvesti pod ‘manjinsku tematiku’ (ako ne mogu, nagrabusio sam!) ili je ipak riječ o većinskoj dogmatici. S druge strane, ‘manjinska tematika’ – budući da takvo što realno ne postoji – i nije ništa drugo nego kategorija koju propisuje većinska dogmatika.
S treće strane, kada namrgođena zvijezda ‘Petog dana’ pred kamerama bez milosti lupa gluposti, ispada prilično svejedno je li gledalac Hrvat ili Srbin, budući da je ta glupost univerzalna, da ne kažem internacionalna, i to ponajprije zato jer je oblikovana u ‘hrvatsku misao’. To je taj paradoks koji predstavniku nacionalne inteligencije daje kvalitetu više: najčešće baš njegovo hrvatstvo ima kozmopolitski štih, utoliko što predstavlja etnički neomeđeni model rastanka sa zdravom pameću.
Inzistiranje na zadržavanju unutar ‘manjinske tematike’, dakako, samo je drukčije formuliran zahtjev za držanjem jezika za zubima. Kvaka je u tome što Raspudić, upravo dok se zalaže za ‘posrbljavanje’ Novosti, dok upozorava na štetu koju nanose novinari hrvatskog podrijetla, iskazuje najsiroviji šovinizam. Jer ono ‘srpsko’ je za njega zona delegitimiranja – zona nepodobnosti za govor o bilo čemu drugom osim o skrbi za nacionalni folklor – i sada taj neposlušni geto, gdje folklorna problematika nije jedina na dnevnome redu, još biva zagađen izdajničkim hrvatskim elementima koji ga čine sasvim nepodnošljivim.
Taktika bi se mogla označiti kao prosrpski intonirana srbofobija. Ninu Raspudiću je neophodan ‘čisti’ Srbin, stereotip za kojim žudi, netko koga ćemo podučiti gdje mu je mjesto, netko tko se po prirodi stvari i po naravi vladajućih društvenih odnosa treba poklopiti ušima dok politički Hrvat drži domoljubnu misu i utvrđuje kriterije svoje dominacije. Novosti moraju biti ‘srpske’ – kako po nacionalnom sastavu svojih pisaca, tako i po svojoj tematskoj orijentaciji – jedino zbog toga da bi njegovale novinarstvo unutar bodljikave žice, za čitatelje koji su također unutar bodljikave žice, a na tu je ljupku ogradu, jasna stvar, najmanje prikladno okačiti natpis ‘Zauzeto Hrvat’.
Tako funkcionira nervozna ‘hrvatska misao’ mudrosera iz ‘Petog dana’. Ne radi se dakle tek o argumentima koji ne drže vodu, nego o trajnoj dehidraciji nacionalnog uma, o onoj vrsti suhe mentalne motorike kod koje čak i mlaćenje prazne slame ima zlotvorne motive. Odatle Raspudić crpi svoje pravo da, kao akademski situiran reprezentant hrvatske inteligencije, Srpskome narodnom vijeću kaplarskim tonom propisuje kakve je novine dopušteno objavljivati, tko u njima smije pisati i što je to ‘manjinska tematika’ koje se uredništvo mora strogo pridržavati, jer će u protivnome, eto, izdati svoje ‘srpsko’ poslanje.
Zbog toga ga naročito nervira izostanak nacionalističke isključivosti kod onih o čijim aktivnostima toliko brine (vodeći računa da one pridonose njihovoj isključenosti), budući da se takvim neodgovornim ponašanjem potkopava sama osnova ‘hrvatske misli’, koja je u vječitoj potrazi za neprijateljima i koja jedva može opstati bez antagonizma prema klišeiziranim Srbima, a to će reći prema pravoslavnim verzijama samoga Nina Raspudića. Naime: što je drugo hrvatstvo razbješnjeloga televizijskog fast thinkera nego vjeran odraz srpstva skrojenog prema naputcima iz Memoranduma SANU?
Ona vrsta emancipacije, građanske samosvijesti i društvene odgovornosti kakvu iskazuje izdavač Novosti, razumije se, Raspudiću je posve strana. Njemu je neusporedivo udobnije da svi slijede njegov svijetli primjer i da poraz duha pred batinom plemenskih mitova postane obvezujućom normom. Kao nacionalni intelektualac u najokorjelijem smislu riječi – kada je već sklon srpsko-hrvatskim komparacijama – on sebi više nije u stanju dopustiti ni kritički odnos prema Tomislavu Karamarku ili Kolindi Grabar Kitarović koji bi bio i približno sličan intenzitetu i načinu na koji se u Novostima, recimo, kritiziraju Aleksandar Vučić ili Tomislav Nikolić.
Ostaje stoga nesporazum kao borbena deviza i mučenički patos ugrožene većine. Kada Raspudić, skupa s hordom sve dominantnijih hrvatskih fašistoida, cvili kako su Novosti ‘nedovoljno srpske’, pa im treba uskratiti javni novac, on zapravo govori da su one postale isuviše zamjetne i kritički referentne, da daju nepojmljive znakove života, da se dobacuju preko žice, da čak neoprostivo nalikuju ‘normalnome’ medijskom proizvodu… jer ‘srpska’ etiketa – prema zdravome hrvatskom shvaćanju – mora prije svega označiti društvenu nebitnost: ona treba biti biljeg za egzistenciju koja se ostvaruje u punom intenzitetu svoga javnog nepostojanja.
Iznevjeravanje ‘srpskog’ utoliko je iznevjeravanje položaja ušutkanog, nedopustivi otklon od statusa banalnoga folklornog dodatka koji društvo s mukom podnosi uz uvjet da ne bude ništa više od toga, pa Nino Raspudić – dok nastupa kao govorni dio inventara u emisiji ‘Peti dan’, vergla standardnu dozu petparačkih ‘analiza’ i energično traži vraćanje Novosti u autohtono ‘srpsko’ okrilje – obavlja vrijedan posao glasnogovornika ideološke policije.
Hoće li za to primati naknadu od javne televizije ili od Karamarkova sigurnosno-obavještajnog komesarijata, sasvim je svejedno, jer, najprije, u oba slučaja sredstva dotječu iz državnog budžeta, a zatim – Hrvat takve stature te bi usluge davao i besplatno. Kada ona zgužvana karirana tkanina zagolica tjeme s unutrašnje strane – i Raspudić pomisli da su to misli – nositelj tikve u pravilu biva potaknut na dobrovoljni rad.
U takvome mu stanju, uzgred budi rečeno, ne bi bilo mudro da ove skromne napomene razumije kao zanovijetanje frustriranog Hrvata iz Novosti, jer ja sam, jebi ga, u ovoj priči Jugoslaven.
portalnovosti
Zbog čega veliki Hrvati bjesne što su Novosti ‘nedovoljno srpske’?
Evo, na primjer, Nino Raspudić: taj javni mislilac, koji se zbog količine zgužvane karirane tkanine smještene iza čeone kosti bez sumnje može svrstati među oveće Hrvate, jednom do dvaput mjesečno histerično lamentira kako u glasilu što ga izdaje Srpsko narodno vijeće piše previše Hrvata, kako se tu smjestila ‘Feralova siročad’, kako bi na ulazu u redakciju trebao biti istaknut natpis ‘Zauzeto Hrvat’, te kako, slijedom toga, list koji je financiran javnim sredstvima prelazi okvire informativnih potreba nacionalne manjine i, poput elementarne nepogode, prodire u nedopuštena tematska područja.
Nedavno je sve te invektive ponovio u HTV-ovoj debatnoj emisiji ‘Peti dan’ – gdje već par godina ordinira kao intelektualac opće prakse, primjerak iz sorte pohabanih fast thinkera, i svojim laprdanjem o svemu i svačemu nastoji golicati erogene zone domoljubno orijentiranog dijela gledateljstva – ustvrdivši da ovaj list, zbog prekomjernog upliva hrvatskoga etnosa u autorskoj strukturi i odstupanja od nečega što on naziva ‘manjinskom tematikom’, nenamjenski troši novac iz državnoga proračuna.
Elem, tko što radi – Raspudić prebrojava Hrvate u ‘srpskim’ Novostima. Na taj se način upušta u bezmalo bizaran križarski pohod: opsesivno nasrće na tjednik Srpskoga narodnog vijeća vodeći neuvijenu protuhrvatsku kampanju. Na prvi se pogled to može činiti neobičnim, jer bi, iz lakonske perspektive, Hrvatu Raspudićeva formata trebao imponirati što veći udio sunarodnjaka u novinama srpske nacionalne manjine, štoviše, to bi mogao smatrati i dobrodošlom tihom okupacijom etničke skupine za čija prava inače ne daje ni pišljiva boba.
No upravo je suprotno. Laprdalo iz ‘Petog dana’, naime, kao najstrašniju prijetnju doživljava otvorenost onih koji bi prema vladajućoj većinskoj logici imali biti zatvoreni do isključenosti. Poza kojom zaziva zaštitu Srba (iz Novosti) od nasrtljivih Hrvata motivirana je plemenitom idejom segregacije.
U tom se smislu oslanja na bogatu tradiciju i savršeno uklapa u aktualnu harangu: počelo je prije koju godinu apelom tadašnjega predsjednika Josipovića da država obustavi financiranje lista koji se ne drži isključivo ‘manjinske tematike’ – jerbo su se Novosti drznule pisati o njegovim sumnjivim poslovnim aranžmanima – a kulminiralo proteklih tjedana zbornim urlicima čitave plejade političkih, akademskih i medijskih jurišnika Tomislava Karamarka. Konačni ulog je stalno jedan te isti: kako dobiti ‘srpske’ novine koje će biti uređene po mjeri hrvatskoga nacionalizma?
Priznajem da mi je o Raspudićevim provalama srdžbe pomalo nelagodno pisati na ovim stranicama, a k tome još nisam ni Srbin, jer mi nije posve bistro mogu li se one, makar neosporno zazivaju hrvatsko-srpska prebrojavanja, podvesti pod ‘manjinsku tematiku’ (ako ne mogu, nagrabusio sam!) ili je ipak riječ o većinskoj dogmatici. S druge strane, ‘manjinska tematika’ – budući da takvo što realno ne postoji – i nije ništa drugo nego kategorija koju propisuje većinska dogmatika.
S treće strane, kada namrgođena zvijezda ‘Petog dana’ pred kamerama bez milosti lupa gluposti, ispada prilično svejedno je li gledalac Hrvat ili Srbin, budući da je ta glupost univerzalna, da ne kažem internacionalna, i to ponajprije zato jer je oblikovana u ‘hrvatsku misao’. To je taj paradoks koji predstavniku nacionalne inteligencije daje kvalitetu više: najčešće baš njegovo hrvatstvo ima kozmopolitski štih, utoliko što predstavlja etnički neomeđeni model rastanka sa zdravom pameću.
Inzistiranje na zadržavanju unutar ‘manjinske tematike’, dakako, samo je drukčije formuliran zahtjev za držanjem jezika za zubima. Kvaka je u tome što Raspudić, upravo dok se zalaže za ‘posrbljavanje’ Novosti, dok upozorava na štetu koju nanose novinari hrvatskog podrijetla, iskazuje najsiroviji šovinizam. Jer ono ‘srpsko’ je za njega zona delegitimiranja – zona nepodobnosti za govor o bilo čemu drugom osim o skrbi za nacionalni folklor – i sada taj neposlušni geto, gdje folklorna problematika nije jedina na dnevnome redu, još biva zagađen izdajničkim hrvatskim elementima koji ga čine sasvim nepodnošljivim.
Taktika bi se mogla označiti kao prosrpski intonirana srbofobija. Ninu Raspudiću je neophodan ‘čisti’ Srbin, stereotip za kojim žudi, netko koga ćemo podučiti gdje mu je mjesto, netko tko se po prirodi stvari i po naravi vladajućih društvenih odnosa treba poklopiti ušima dok politički Hrvat drži domoljubnu misu i utvrđuje kriterije svoje dominacije. Novosti moraju biti ‘srpske’ – kako po nacionalnom sastavu svojih pisaca, tako i po svojoj tematskoj orijentaciji – jedino zbog toga da bi njegovale novinarstvo unutar bodljikave žice, za čitatelje koji su također unutar bodljikave žice, a na tu je ljupku ogradu, jasna stvar, najmanje prikladno okačiti natpis ‘Zauzeto Hrvat’.
Tako funkcionira nervozna ‘hrvatska misao’ mudrosera iz ‘Petog dana’. Ne radi se dakle tek o argumentima koji ne drže vodu, nego o trajnoj dehidraciji nacionalnog uma, o onoj vrsti suhe mentalne motorike kod koje čak i mlaćenje prazne slame ima zlotvorne motive. Odatle Raspudić crpi svoje pravo da, kao akademski situiran reprezentant hrvatske inteligencije, Srpskome narodnom vijeću kaplarskim tonom propisuje kakve je novine dopušteno objavljivati, tko u njima smije pisati i što je to ‘manjinska tematika’ koje se uredništvo mora strogo pridržavati, jer će u protivnome, eto, izdati svoje ‘srpsko’ poslanje.
Zbog toga ga naročito nervira izostanak nacionalističke isključivosti kod onih o čijim aktivnostima toliko brine (vodeći računa da one pridonose njihovoj isključenosti), budući da se takvim neodgovornim ponašanjem potkopava sama osnova ‘hrvatske misli’, koja je u vječitoj potrazi za neprijateljima i koja jedva može opstati bez antagonizma prema klišeiziranim Srbima, a to će reći prema pravoslavnim verzijama samoga Nina Raspudića. Naime: što je drugo hrvatstvo razbješnjeloga televizijskog fast thinkera nego vjeran odraz srpstva skrojenog prema naputcima iz Memoranduma SANU?
Ona vrsta emancipacije, građanske samosvijesti i društvene odgovornosti kakvu iskazuje izdavač Novosti, razumije se, Raspudiću je posve strana. Njemu je neusporedivo udobnije da svi slijede njegov svijetli primjer i da poraz duha pred batinom plemenskih mitova postane obvezujućom normom. Kao nacionalni intelektualac u najokorjelijem smislu riječi – kada je već sklon srpsko-hrvatskim komparacijama – on sebi više nije u stanju dopustiti ni kritički odnos prema Tomislavu Karamarku ili Kolindi Grabar Kitarović koji bi bio i približno sličan intenzitetu i načinu na koji se u Novostima, recimo, kritiziraju Aleksandar Vučić ili Tomislav Nikolić.
Ostaje stoga nesporazum kao borbena deviza i mučenički patos ugrožene većine. Kada Raspudić, skupa s hordom sve dominantnijih hrvatskih fašistoida, cvili kako su Novosti ‘nedovoljno srpske’, pa im treba uskratiti javni novac, on zapravo govori da su one postale isuviše zamjetne i kritički referentne, da daju nepojmljive znakove života, da se dobacuju preko žice, da čak neoprostivo nalikuju ‘normalnome’ medijskom proizvodu… jer ‘srpska’ etiketa – prema zdravome hrvatskom shvaćanju – mora prije svega označiti društvenu nebitnost: ona treba biti biljeg za egzistenciju koja se ostvaruje u punom intenzitetu svoga javnog nepostojanja.
Iznevjeravanje ‘srpskog’ utoliko je iznevjeravanje položaja ušutkanog, nedopustivi otklon od statusa banalnoga folklornog dodatka koji društvo s mukom podnosi uz uvjet da ne bude ništa više od toga, pa Nino Raspudić – dok nastupa kao govorni dio inventara u emisiji ‘Peti dan’, vergla standardnu dozu petparačkih ‘analiza’ i energično traži vraćanje Novosti u autohtono ‘srpsko’ okrilje – obavlja vrijedan posao glasnogovornika ideološke policije.
Hoće li za to primati naknadu od javne televizije ili od Karamarkova sigurnosno-obavještajnog komesarijata, sasvim je svejedno, jer, najprije, u oba slučaja sredstva dotječu iz državnog budžeta, a zatim – Hrvat takve stature te bi usluge davao i besplatno. Kada ona zgužvana karirana tkanina zagolica tjeme s unutrašnje strane – i Raspudić pomisli da su to misli – nositelj tikve u pravilu biva potaknut na dobrovoljni rad.
U takvome mu stanju, uzgred budi rečeno, ne bi bilo mudro da ove skromne napomene razumije kao zanovijetanje frustriranog Hrvata iz Novosti, jer ja sam, jebi ga, u ovoj priči Jugoslaven.
portalnovosti
