Težeći idealu, politički život praktički više i ne postoji izvan tabloidnog formata, prostire se širom globusa, prilagođen dramaturgiji trača, crne kronike i zabave koja uključuje okrvavljeni harpun podvodne puške.


U rijetko instruktivnom intervjuu, raširenom preko devet stranica tjednika Globus, bivši ministar financija Slavko Linić obznanio je da cjelokupan smisao svoga političkog rada vidi u privatnoj osveti. Sav javni angažman ove političke zvijeri nabijene energijom, kompletan njegov doprinos društvenom boljitku, bit će usmjeren na to da premijeru Zoranu Milanoviću – koji ga je na pravdi boga izbacio iz Vlade i partije – sistematično ispija krv na slamku, da mu raskopa utrobu i izloži crijeva na degustaciju pticama grabljivicama, odnosno da mu se, parlamentarnim jezikom kazano, najebe mile majčice u što češćim epizodama i što okrutnijim izvedbama. Samo je nesretan stjecaj okolnosti – prokletstvo profesionalnog određenja i činjenica da obnaša dužnost saborskoga zastupnika – razlog što će Linić svoj problem rješavati u zoni političke djelatnosti, umjesto da misiju provede uz pomoć bejzbol palice, mesarske satare ili zahrđale vilice.


Svjedočanstava o kompulzivnom revanšizmu na domaćoj političkoj sceni ima u izobilju, no malo je koje bilo na sličan način programski uobličeno. Novinar Darko Hudelist rashodovanog ministra lukavo navodi da otkrije nijanse svoje strategije, pita ga čak kako će projekt sudbinske odmazde realizirati uz tako grozne otežavajuće okolnosti kao što su Svjetsko nogometno prvenstvo i nailazeća sezona godišnjih odmora. To nije problem, odgovara Linić, u ratnim su planovima svi parametri uzeti u obzir, a tajna je u tome što će djelovati na dvije razine: u Saboru će, veli, potkopavati svaku inicijativu koja dolazi od Milanovićeve vlade, dok će putem medijskih usluga premijera bez prestanka prokazivati kao ništariju i korumpiranog gada.


Ljeto je upravo idealno doba za to. „Linić vrlo dobro zna da se ljeti novine najbolje prodaju, a da je kvalitetnih novinskih materijala tada manje nego u ostalim dijelovima godine“, pojašnjava Globusov reporter i piše kako je gordi osvetnik, imajući to u vidu, smislio i kodni naziv svojoj operaciji – „sezona kiselih krastavaca“ – s tim da se krastavci, prema autentičnom svjedočenju, neće kiseliti dugo, nego će biti stavljeni u funkciju čim nabreknu do takvih dimenzija da neprijatelju nanesu nepodnošljivu bol s leđne strane.


Najprije će biti da već i zamisao te boli vlaži maštu i izaziva nasladu kod onoga koji će je izazvati. „Kada govorimo o privatnim stvarima“, govori Linić, „koristit ću svaku priliku da ukazujem na to da je Zoran Milanović osoba koja štiti svoje prijatelje, gura svoje prijatelje, kadrira sa svojim prijateljima…“ „Ako vas dobro razumijem, na prvoj razini, u Saboru, pokušat ćete dokazati da je Milanović nesposoban, a na ovoj drugoj da je zao?“ pita novinar. „Točno tako“, odgovara Linić.


Kroz opširni uvod uložen je znatan literarni napor da se ova riješenost metaforički osnaži, pa se žurnalist, između ostaloga, fokusirao na političareve podvodne i nadvodne aktivnosti. Donosi dramatično svjedočanstvo supruge Ksenije o ponašanju njezina muža na obiteljskoj lađi u olujnome nevremenu, kada „u zraku lebde tisuće i tisuće sićušnih kapljica morske vode“: „Linić je, kaže njegova supruga, bio sav mokar do kože, stajao je poput spomenika na brodskom mostu i odolijevao oluji. Ona mu je tada donijela kabanicu, ali je nije htio obući.“ Novinara potom zanima što okorjeloga morskog vuka fascinira u ronjenju: „Opisao mi je jato brancina koji lebde i lelujaju oko njega, okruže ga sa svih strana, ali on ne mari za taj ‘sitniš’ jer se namjerio na onoga najvećeg, na svojevrsnog vođu svih tih riba.“ A za slučaj da čitatelj ima problema s prenesenim značenjem, novinar napominje kako se njemu osobno „taj vođa brancina učinio kao sam Zoran Milanović“…


S druge strane, u jednom sasvim neslikovitom prikazu, gotovo u formi suhe medicinske dijagnoze, čitatelj se mogao upoznati s boljeticom što se službeno zavodi kao Narcissistic Peronality Disorder, i to kad je intervjuist priupitao sugovornika što onaj vođa brancina zapravo želi postići njegovim maltretiranjem. „Kako ne razumijete?“ začudio se Linić i hitro uskočio u treće lice jednine: „Ministar koji je bio najpopularniji ministar u Vladi, ministar koji je proveo najviše reformi, ministar koji je uspio ostvariti dobar dio Plana 21, ministar koji je uspio komunicirati s Europskom komisijom, s MMF-om, s institucionalnim bankama – i takvog, eto, ministra, kakav sam ja bio, on mijenja samo zato da me prozove kriminalcem i lopovom!“


Iz Globusova bogato ilustriranog priloga tako iskače Homo politicus u nerazrijeđenom izdanju, biće bogato svojstvima psihopatološkog porijekla, koje prkosi morskim kapljicama u oluji, kopljem buši riblje glave i najavljuje stotine smrtnih udaraca omraženom neprijatelju. No ono što uistinu plijeni jeste potpuna apolitičnost njegova političkog okršaja, činjenica da isti nema ama baš nikakvoga političkog sadržaja – ili, da budemo jasniji, sadržaja koji bi se makar rubno doticao javnoga interesa – izuzev surog egomanijaštva, nepatvorene mržnje i silne žudnje za redistribucijom moći.


Štivo je u tom smislu više nego korisno, jer nudi neku vrstu spontano nastale projektne dokumentacije za čišćenja politike od političkih natruha, pionirskom odvažnošću lansira ideju politike kao nemeze i iznosi modele njenog svođenja na golu, ničim ometanu, razmjenu podlosti. Shvatimo li izloženu taktiku kao simptom, čini se da maske ubrzano padaju i da stvari postaju hobsovski otvorene – „Homo politicus lupus est!“ – a to znači i da se javni poslovi počinju regularno razumijevati kao polje za iskaljivanje privatnih neuroza.


Slavko Linić ne krije kako namjerava uzurpirati javnu funkciju za osobni obračun sa zlotvorom koji mu je ozlijedio taštinu i pritom ne osjeća potrebu da to obrazlaže konvencionalno shvaćenim političkim motivima, naime razlozima koji bi se na bilo koji način ticali „općega dobra“, makar će misija biti obavljana i uz pomoć „općega“ novca. U takvoj percepciji javnoga posla građani uopće ne postoje, osim kao višak sa simboličkom namjenom, kao kolektivni alibi za nesputano kolanje moćničkih strasti. Raspomamljeni ronilac, doduše, uzgredno spominje svoju „obavezu prema građanima Hrvatske“ – obavezu da obavi efektno klanje nemani na čelu Vlade – no kada to čini, razumnoga čovjeka podilazi potmula jeza, pita se što „građani Hrvatske“ imaju činiti u vrtlogu neurotikovih opsesija i ne bi li dotični ovisnik o vlasti tu ličnu dramu mogao privesti kraju bez publike koja će platiti produkcijske troškove.


Sa stajališta zdravoga razuma, dakle, nikoga ne bi trebalo zanimati što se dvojica predatora intenzivno preziru, kada već u sukobu ne otvaraju ni jednu društveno relevantnu temu – čak niti prijepor oko ideološkog profiliranja takozvane hrvatske socijaldemokracije, a o nečemu tako fluidnom kao što je dobrobit stanovništva da se i ne govori – i kada svi znaju da oni tek predvode klijentelistički formirane horde koje se bore za premoć i utrkuju u zapišavanju terena. Međutim, upravo se tu krije realno ideološko djelovanje: u izgonu javnih stvari iz debata gladijatora u javnoj areni.


Logikom spektakla, „pravo javnosti da zna“ uglavnom je prenamijenjeno u pravo Homo politicusa da u slobodnoj formi oslobađa instinkte samoodržanja, ne tražeći više uporište u potrebama općinstva i sličnim tricama, te da se bez opterećenja najebe mile majčice ološi koja ga priječi u razvoju, a to – istini za volju – sasvim lijepo korespondira s medijskim prohtjevima, tako da sve pršti od zdrave sinergije, od dodatnog efekta nastaloga fuzijom suvremene politike i suvremenog novinarstva. Težeći idealu, politički život praktički više i ne postoji izvan tabloidnog formata, prostire se širom globusa, prilagođen dramaturgiji trača, crne kronike i zabave koja uključuje okrvavljeni harpun podvodne puške.


Ljetne su radosti, prema tome, zajamčene. Vadit će se crijeva, oči, tajni dokumenti, u pripremi je bogati asortiman najsočnijih ogavnosti. Akteri obećavaju provod dupke napunjenim teglama. Jedino ne treba imati iluzija oko dugoročne svrhe: kada se kisele u političarskim špajzama, nabrekli krastavci služe isključivo tome da građanima začepe usta.


Izvor: tacno