Veličanstvena ratna pobjeda ili gnusni zločin?
Ovu lažnu dilemu potrebno je jednom zauvijek odbaciti, jer ponuđene alternative ne samo što ne proturječe jedna drugoj, nego ono „ili“ među njima, osim što služi kao gramatički regulator nacionalnog razvrstavanja, ima i svrhu vrijeđanja zdravoga razuma. Tamo može biti mjesto samo kategoričnome „i“ ili hladno povučenome znaku jednakosti. A to više nije dilema, već tvrdnja koja se izriče kroz masovni zavjet šutnje: ratna je pobjeda utoliko veličanstvenija što je zločin gnusniji!
Istina o „Oluji“, dakle, ceri se iz same rastvorene laži o tobože radikalno suprotstavljenim predodžbama o njoj. Iz perspektive hrvatskog nacionalizma, te su predodžbe simbiotski sparene, s tim da prva predstavlja razglašeni, a druga potisnuti segment realnog sadržaja „veličanstvene pobjede“.
Faktografska istina o zločinima, međutim, od zanemarivog je značaja u uvjetima kada nacionalizam postaje način života. Nema nikoga u Hrvatskoj tko ne zna za razmjere etničkoga čišćenja provedenog „Olujom“, za stotine ubijenih staraca po okončanju vojne operacije, za desetke tisuća spaljenih kuća s jasnom porukom onima koji su izgnani da se ne vraćaju… no samo je mali broj onih koji zbog takvih „oslobodilačkih aktivnosti“ osjećaju moralnu nelagodu.
Taj prividni nesporazum – da svi znaju ono što kao spoznaju neće uzimati u obzir, a kamoli se na osnovu toga upuštati u rasuđivanje o dobru i zlu – trebao bi biti dovoljan da skrši čak i hinjenu skrupuloznost liberala okupljenih pod nacionalnom zastavom: zločini, avaj, nisu usputne „mrlje“ na „Oluji“, nego su te „mrlje“ njezin najblistaviji dio, onaj o kojemu se glasno ne priča, ali ga se jasno podrazumijeva.
Stoga, dok god istina o prljavoj politici koja je „Oluju“ kreirala – politici koja nije pitala za cijenu etnički čistog teritorija – ostaje hermetički zatvorena u državnome sefu, činjenična istina o zločinima ne može pomutiti radost obrednoga sjećanja na pogrom, a ono je takvo da se nesumnjivi moralni debakl obavija aurom svetosti i oprema zvučnom kulisom koju čini prijeteće režanje.
Militaristički kult sjećanja, naime, sadrži prešućenu težnju ka ponovnom insceniranju stratišta. On služi reprodukciji dobroga starog šovinističkog zanosa. Proslave „Oluje“, sa svim onim ritualnim animiranjem ratničkih nagona, prilike su da se uvjerimo kako se kultura mržnje ugnijezdila u formi državnog projekta.
Kršćanski demonolog Denis de Rougemont u tom je smislu govorio o „regresivnim zajednicama“, zasnovanim na prošlosti. Imamo li u vidu njegovu napomenu da je „protivnik uvijek u nama“, pravo je pitanje koliki je u slavljeničkom obnavljanju zaliha mržnje prema etničkim nametnicima udio nepriznatog prezira prema sebi.
peščanik
Ovu lažnu dilemu potrebno je jednom zauvijek odbaciti, jer ponuđene alternative ne samo što ne proturječe jedna drugoj, nego ono „ili“ među njima, osim što služi kao gramatički regulator nacionalnog razvrstavanja, ima i svrhu vrijeđanja zdravoga razuma. Tamo može biti mjesto samo kategoričnome „i“ ili hladno povučenome znaku jednakosti. A to više nije dilema, već tvrdnja koja se izriče kroz masovni zavjet šutnje: ratna je pobjeda utoliko veličanstvenija što je zločin gnusniji!
Istina o „Oluji“, dakle, ceri se iz same rastvorene laži o tobože radikalno suprotstavljenim predodžbama o njoj. Iz perspektive hrvatskog nacionalizma, te su predodžbe simbiotski sparene, s tim da prva predstavlja razglašeni, a druga potisnuti segment realnog sadržaja „veličanstvene pobjede“.
Faktografska istina o zločinima, međutim, od zanemarivog je značaja u uvjetima kada nacionalizam postaje način života. Nema nikoga u Hrvatskoj tko ne zna za razmjere etničkoga čišćenja provedenog „Olujom“, za stotine ubijenih staraca po okončanju vojne operacije, za desetke tisuća spaljenih kuća s jasnom porukom onima koji su izgnani da se ne vraćaju… no samo je mali broj onih koji zbog takvih „oslobodilačkih aktivnosti“ osjećaju moralnu nelagodu.
Taj prividni nesporazum – da svi znaju ono što kao spoznaju neće uzimati u obzir, a kamoli se na osnovu toga upuštati u rasuđivanje o dobru i zlu – trebao bi biti dovoljan da skrši čak i hinjenu skrupuloznost liberala okupljenih pod nacionalnom zastavom: zločini, avaj, nisu usputne „mrlje“ na „Oluji“, nego su te „mrlje“ njezin najblistaviji dio, onaj o kojemu se glasno ne priča, ali ga se jasno podrazumijeva.
Stoga, dok god istina o prljavoj politici koja je „Oluju“ kreirala – politici koja nije pitala za cijenu etnički čistog teritorija – ostaje hermetički zatvorena u državnome sefu, činjenična istina o zločinima ne može pomutiti radost obrednoga sjećanja na pogrom, a ono je takvo da se nesumnjivi moralni debakl obavija aurom svetosti i oprema zvučnom kulisom koju čini prijeteće režanje.
Militaristički kult sjećanja, naime, sadrži prešućenu težnju ka ponovnom insceniranju stratišta. On služi reprodukciji dobroga starog šovinističkog zanosa. Proslave „Oluje“, sa svim onim ritualnim animiranjem ratničkih nagona, prilike su da se uvjerimo kako se kultura mržnje ugnijezdila u formi državnog projekta.
Kršćanski demonolog Denis de Rougemont u tom je smislu govorio o „regresivnim zajednicama“, zasnovanim na prošlosti. Imamo li u vidu njegovu napomenu da je „protivnik uvijek u nama“, pravo je pitanje koliki je u slavljeničkom obnavljanju zaliha mržnje prema etničkim nametnicima udio nepriznatog prezira prema sebi.
peščanik
