Viktor Ivančić: Rane na vlasti

Ima li nekoga tko bi se usudio, bez zaštite nick namea u mračnim internetskim zabitima, javno primijetiti kako je suma od 25 tisuća kuna što je mjesečno prima stopostotni ratni invalid Đuro Glogoški, jedan od kolovođa protestnoga logorovanja pred zgradom Ministarstva branitelja u Zagrebu, s obzirom na hrvatske prilike ipak malčice prevelika?

Izgleda da nema. Jedinstveni gard u Hrvatskoj – čijim će narušavanjem rijetki neoprezni pojedinci sebi navući pristojne nevolje na vrat – jeste da nema te novčane protuvrijednosti kojom bi se hrvatska država mogla odužiti onima koji su za nju žrtvovali vlastita tijela.

Ako je taj stav utemeljen i masovno prihvaćen, zašto onda mjesečni iznos od 25 tisuća kuna, kada je postao javna činjenica, djeluje toliko skaredno?

Zbog čega je do te mjere uznemirio aktere u jednom političkom sukobu? Otkud tolika zgranutost kod samog korisnika, koji je izjavio da sada, nakon što mu je besramno ‘napadnuta privatnost’, očekuje da ga vlast i fizički likvidira? Što je razlog iritaciji? Zašto je famoznu brojku ministar Predrag Matić uopće obznanio – pedantno izrađujući pred kamerama tabelu s iznosima beneficija na osnovu kojih Glogoški mjesečno ubire 25 tisuća kuna – ako istodobno tvrdi da je ta naknada sasvim u redu, da je ona po svim kriterijima zaslužena i da je on osobno nikada ne bi smanjivao?

Nelagoda izvire iz zadanog nesporazuma, ili – drugačije rečeno – iz tajnog sporazuma koji je zbog privremenih političkih profita naprasno prekršen. Prihod od 25 tisuća kuna stoga se ukazuju kao nestašan pornografski detalj u svom onom državotvornom moraliziranju što se, zajedno s mirisima kobasica, tamjana i kuhanoga vina, distribuira iz šatora u Savskoj 66. Usprkos općim proklamacijama, ‘zaslužena naknada’, u trenutku kada ugleda svjetlo dana u svojoj numeričkoj egzaktnosti, postaje stidno mjesto nacionalnog patništva, sadržaj koji nije smio izviriti ispod smokvina lista.

Ministar Matić, dakako, sasvim dobro zna da, kada se ima u vidu hrvatski socijalni kontekst, spomenuta suma pripada sferi čiste fantastike, da ona više nego uvjerljivo ilustrira privilegije kojima su ratni veterani opsluženi nauštrb ostatka populacije, odnosno da su u njoj, kako god okreneš, zbrojene posljedice duboke društvene nepravde. Poznato mu je također da će tih 25 tisuća kuna većinu građana istinski raspizditi, kao što ih raspižđuju plaće političara, ali i da će – za razliku od glasnog psovanja na spomen dužnosničkih primanja – krotko držati jezike za zubima, barem na javnim mjestima, jer su naučili kako je o ‘graditeljima države’ pametnije šutjeti, kao i o ostalim mitovima iz kataloga koji nosi naslov ‘Domovinski rat’.

Ministrov govor brojkama, dakle, ne remeti tu šutnju, već se na nju nadovezuje. Nije njegova namjera poručiti da bi nejednakost o kojoj se složno šuti mogla ili trebala biti ispravljena; naprotiv, on hoće kazati kako je stvarni razlog protesta branitelja isključivo političke naravi, budući da se temeljna nepravda – iskazana i kroz iznos od 25 tisuća kuna – postojano zadovoljava, iz mjeseca u mjesec. Pobunjeni veterani, smatra ministar Matić, neosnovano optužuju vladajuću garnituru spominjući ‘uskraćena prava’, jerbo aktualna vlada, kao i sve prethodne, savjesno podupire društvenu nepravdu koja ide njima u korist.

Takvo stanje stvari nije potrebno posebno dokazivati. Dovoljno je podsjetiti, na primjer, da stopostotni civilni invalidi dobivaju od hrvatske države višestruko nižu financijsku potporu od onih ratnih, ili pak zastati nad podatkom da stopostotni ratni vojni invalidi svakih sedam godina imaju pravo na novi automobil srednje klase (do 170 tisuća kuna, s tim da starog mogu zadržati), dok njihovi civilni parnjaci ostvaruju pravo na – nova invalidska kolica.

To, međutim, nisu činjenice kojima je poželjno javno operirati, još manje ih procjenjivati po liniji nekakve pretpostavljene solidarne zajednice, jer takvim postupcima mogu biti dovedene u pitanje mnogo važnije apstrakcije: dignitet ratnih svetinja u prvome redu, pa slijedom toga i sam ideološki konstrukt hrvatske državnosti. Ministar Matić svakako nije imao na umu takvu subverziju. Iz perspektive komandnoga kadra šatorske brigade, osnovni je njegov grijeh u tome što je – u žaru političke konfrontacije – dopustio da se elementima sure realnosti (25 tisuća kuna neto) pokvari efekt moralne ucjene kojoj je hrvatsko društvo izloženo od konca rata do danas.

Buntovnik Glogoški u tom je smislu opravdano konsterniran kršenjem tajnog sporazuma od strane osionog predstavnika vlasti, te je čak najavio tužbu zbog ‘ugrožavanja prava na privatnost’. Nije li nepisani ugovor podrazumijevao i to da – zarad ratno-stradalničke mistike, širenja žrtvene mitologije i snaženja ‘temelja državnosti’ – invalidnosti budu javne, a primanja tajna? Nisu li ratne rane imale biti sveprisutne, a novčane naknade skrivene? Zašto su dogovorena pravila odjednom narušena?

Stvar se, naravno, uvelike komplicira ako i tjelesne nedostatke, na osnovu kojih su stečena materijalna prava, počnemo smatrati dijelom privatnosti. No, to ni jednoga trenutka nije dolazilo u obzir: hrvatska javnost može se pohvaliti da su joj devastirana tijela – tijela žrtvovana za domovinu – stalno pred očima. Najčešće u hiperrealističkim inscenacijama gologa političkog šunda.

Jedan od dojmljivijih prizora zbio se kada je ratni invalid Darko Beštek u znak protesta uručio svoju nožnu protezu ministru u Račanovoj vladi Ivici Pančiću, jer se ovaj drznuo progovoriti o velikome broju lažnih sudionika rata, da bi zatim Pančićeva nasljednica iz HDZ-a, Jadranka Kosor, poput štafete uručila protezu natrag izvornome vlasniku, kazavši pred novinarima kako time ‘vraća dostojanstvo hrvatskim braniteljima’.

Prije nekoliko godina je desničarski nastrojena Hvidra u Domu hrvatskih likovnih umjetnika organizirala izložbu (golemih) fotografija Damira Hoyke na kojima modeli – vojnici koji su devedesetih teško stradali na ratištima – poziraju tako što eksplicitno pokazuju fizičke defekte i posljedice ranjavanja. Ambicija je bila da, uz pomoć metode šoka, ‘jasno pokažu povlastice koje su u ratu stekli’, pa su organizatori imali potrebu ‘zamoliti hrvatsku javnost da više ne spominje privilegirane mirovine’.

Uz istu kreativnu gestu nedavno je povorka s invalidskim kolicima na počasnome mjestu poput putujuće optužbe nadirala zagrebačkim ulicama, od Savske prema Markovu trgu, čiji su učesnici nosili crne majice s križevima na prsima, napadno izlažući javnosti u ratu stečene deformacije, s namjerom da posiju što više straha i osjećaja kolektivnog stida. Da su kojim slučajem umjesto onih upitnika na leđima bili istaknuti iznosi mjesečnih primanja, učinak performansa vjerojatno bi bio drugačiji, štoviše, možda bi se prosvjed pretvorio u svoju suprotnost.

Za ‘dokumentarne’ provokacije takve vrste uvriježio se standardni model: radikalno otkrivanje tjelesnih oštećenja i radikalno prikrivanje materijalnih obeštećenja. U protivnome, pravednička agresija žrtve, kojoj se čitavo društvo treba mazohistički prepustiti, gubi na svojoj vjerodostojnosti.

Ta se matrica idealno uklapa u aspiracije nacionalističke desnice, čija je osnovna težnja pretvoriti mirnodopski politički život u trajnožareće bojište, s arhetipskim neprijateljima koji vrebaju iza svakog ugla. Od samoga početka, ključna ideološka zamisao HDZ-a svodi se na to da najzdravije dijelove hrvatskoga političkog bića čine ratne rane. Vizija uzorne vladavine realizira se kroz figuru bogalja i batine.

Pretpostavka za to je država koja će bez premišljanja hraniti socijalnu ekskluzivnost ratnih veterana, koja će osiguravati njihov eksteritorijalni položaj u društvu i koja će – svojim odnosom prema ostatku zajednice – pokazivati osobine moralnoga invalida. Budući da je riječ o sistemskoj korupciji, za njen su dugoročni opstanak nužne što snažnije ideološke spone. To ima u vidu Đuro Glogoški dok izriče svoju prijetnju: ‘Kad mi sa štakama i u kolicima dođemo na Markov trg, netko će morati otići s njega.’

Zna se tko će otići, tko će doći, kakav će se sklad dogoditi i kakav će ideal biti ostvaren. Rane na vlasti.