Pune 82 godine nakon što je nacistička avangarda predstavila svoj znameniti kulturni projekt osupnutoj svjetskoj javnosti, vođa HDZ-a, otporan na vrijeme, mentalno konzerviran u tridesetim godinama prošloga stoljeća, obećava budućnost kao polje čiste retroaktivnosti
O čemu govori Tomislav Karamarko kada govori o nacionalnoj kulturi?
Govori o strijeljanju, dakako. Govori o čišćenju narodnoga duha od pogubnih tuđinskih utjecaja, o eliminaciji kao jedinome kreativnom postupku preko kojeg se nacionalna kultura konstituira. Govori o skidanju glave Oliveru Frljiću, jer je ovaj postao simbolom duhovnoga zla, bolesno tkivo koje ima tendenciju da se širi i razara hrvatsko kulturno biće.
U intervjuu Jutarnjem listu Karamarko je šire obrazložio svoje nedavno obećanje da će, kada postane premijer, smijeniti intendanta riječkog HNK-a, jer to kazalište ‘više nije ni hrvatsko ni narodno’, i jer je ono postalo ‘prostor kulturne okupacije u kojem se izvrgava ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod’. Istup zavrjeđuje da ga prenesemo u cijelosti:
‘Da se razumijemo, radi se o državnom kazalištu, a ne eksperimentalnom ni elitističkom. To nije Teatar &TD niti beogradski Teatar 212. Samofinanciraj se i radi što god hoćeš, osigurat ću ti kao budući premijer da javno artikuliraš svoj umjetnički izričaj, ali nećeš sjesti na državni proračun i izrugivati se temeljnim vrijednostima hrvatskog društva. Oliver Frljić je ravnatelj riječkog Hrvatskog narodnog kazališta. On kaže da ne zna kojim jezikom govori, a ravnatelj je jedne hrvatske kulturne ustanove. To plaćaju svi građani i time ne može nitko manipulirati, ni Obersnel ni Frljić. Htio sam samo reći da poštuje ustanovu i njen naziv. Želim mu sve najbolje u životu kao umjetniku, ako to jest, ali izvan HNK.’
Na stranu to što policajac na čelu HDZ-a smatra kako će, postane li premijer, imati izvršnu moć da nekome osigura ili uskrati ‘javno artikuliranje umjetničkog izričaja’, što se dakle vidi u ulozi komesara i vrhovnoga cenzora koji će filtrirati podoban tip umjetničke proizvodnje; na stranu i to što za takvu vrstu aktivnosti prijeti privatnom kontrolom javnih financija, gdje bi vladar trebao koristiti državni proračun kao ideološko oruđe; ono što u Karamarkovu istupu uistinu plijeni jeste zadivljujuća historijska zamrznutost, otpornost na vrijeme, takoreći, doslovno preuzimanje jednoga modela nastalog prije više od 80 godina i njegovo aktualiziranje u prvobitnom, ničim okrznutom izdanju.
Riječ je o viziji nacionalne kulture kao vrijednosti koja se može uzdizati jedino sredstvima likvidacije, predodžbi o kulturnoj i institucionalnoj ekspanziji narodnoga duha koja se postiže isključivo redukcijom, stalnom borbom protiv uljeza i štetočina, gdje je cjelokupna nacional-kulturna kreacija ostvarena kroz represiju, gdje stvarati znači zabranjivati, ništiti, uklanjati, smjenjivati, čistiti, istrjebljivati, cenzurirati, uništavati, spaljivati, onemogućavati, prešućivati, bunkerirati…
Što onda govori Tomislav Karamarko kada govori o nacionalnoj kulturi?
Karamarko govori isto što je u veljači 1933. pisao časopis Neue Literatur, podržavajući inicijativu Borbenog saveza za njemačku kulturu da se raspusti Pjesnička sekcija Pruske umjetničke akademije, pa je tada njezin predsjednik Heinrich Mann napustio položaj, praćen s još desetak istaknutih pisaca, a spomenuti časopis je povodom tog trijumfa naglasio da ‘udar narodnog groma prodire do kostiju’: ‘Konačno smo se riješili onih koji su gnojem svoje književnosti tijekom jednog desetljeća trovali nacionalnu kulturu, koji su ismijavali sve ono što jednom narodu mora biti sveto…’
Karamarko govori isto što je u proljeće 1933. govorio berlinski ordinarijus za političku pedagogiju, prof. dr. Alfred Baeumler, inače filozof i ekspert za nacifikaciju Nietzschea, obraćajući se studentima koji su prinosili lomači gomile svezaka nepoželjne literature: ‘Vi sada krećete spaljivati knjige u kojima se jedan nama strani duh poslužio njemačkom riječju, ne bi li nas pokorio… Ono što danas udaljujemo od nas su otrovne tvari, koje su se nakupile u razdoblju lažnog strpljenja…’
Karamarko govori isto što je istoga proljeća 1933. govorio Baeumlerov akademski kolega, prof. dr. Hans Naumann, ordinarijus za povijest književnosti na sveučilištu u Bonnu, ponosno stojeći na glavnoj gradskoj tržnici, pred golemom buktinjom u kojoj su gorjele tisuće knjiga: ‘Želimo spisateljstvo kojem je ponovo svetinja porodica i domovina, narod i krv… koje će nas odgojiti za državnost, za vodstvo i obrambenu spremnost… Prizivamo novi umjetnički duh narodne aktivnosti! Neka živi novo njemačko spisateljstvo!’
Karamarko govori isto što je 10. svibnja 1933. u Berlinu, točno u ponoć, roditeljski šireći ruke prema masi okupljenoj oko lomače s knjigama, govorio Joseph Goebbels: ‘Moji kolege! Njemački muževi i žene! Došao je kraj razdoblju egzaltiranog židovskog intelektualizma, a provala njemačke revolucije oslobodila je put njemačkom biću… Dobro činite što u ovim ponoćnim satima predajete plamenu zloduh prošlosti. To je snažan, velik i simboličan čin, čin koji treba čitavom svijetu dokazati: ovdje u zemlju propada duhovna obnova Oktobarske revolucije. Iz ovih će se ruševina pobjedonosno uzdići Feniks jednog novog duha… Staro je u plamenu. Novo će se ponovo uzdići iz plamena našeg vlastitog srca…’
Na ovome mjestu vrijedi podsjetiti i na sam finale Goebbelsova govora: ‘Osvijetljena tim plamenom treba biti naša zakletva: Reich i nacija i naš Führer Adolf Hitler! Heil! Heil! Heil!’ U tom momentu, uz ovacije svjetine, limena glazba intonira koračnicu ‘Narode na oružje!’…
Sve to Tomislav Karamarko govori danas, u jesen 2015. godine, kada govori o nacionalnoj kulturi. Pune 82 godine nakon što je rasistička avangarda predstavila svoj znameniti projekt osupnutoj svjetskoj javnosti, vođa HDZ-a, otporan na vrijeme, mentalno konzerviran u tridesetim godinama prošloga stoljeća, obećava budućnost kao polje čiste retroaktivnosti.
To, naravno, ne znači kako mu je namjera u suvremenoj Hrvatskoj samo provoditi kulturnu politiku davnoga njemačkog nacizma, nego i nešto malo više od toga: prizvati u današnjicu ćudorednu NDH, ali i obnoviti blistavu tradiciju vlastite stranke koja je, odmah po slomu mračnog socijalizma, svima dala do znanja da će duhovna reanimacija marksizmom i jugoslavenstvom zatrovanoga hrvatskog bića podrazumijevati drakonske mjere nasilja, a ponovna izgradnja nacionalne kulture predstavljati udruženi zločinački pothvat.
Početkom devedesetih, šest desetljeća nakon recepta rasističke avangarde, iz hrvatskih je knjižnica, pod budnim vodstvom osnivača Karamarkove partije, uklonjeno više stotina tisuća knjiga (neke su spaljene na lomačama, neke bačene na smetlišta, a neke usitnjene u rezalištima), jer nisu bile ‘ni hrvatske ni narodne’ i jer su biblioteke tretirane kao ‘prostor kulturne okupacije u kojem se izvrgava ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod’. Neki od najvećih ovdašnjih umjetnika bili su istjerani iz zemlje, a neki osuđeni na unutrašnju izolaciju, pod optužbom da ‘ne znaju kojim jezikom govore’.
Kada dakle govori o nacionalnoj kulturi, Karamarko govori isključivo o nasilju kao historijski potvrđenom sredstvu njena utemeljenja, o onom ‘udaru narodnog groma koji prodire do kostiju’. Ima li ljepše narodne glazbe od toga krckanja? Kao što su Goebbels i njegovi nacisti tvrdili da progonom umjetnika i uništavanjem ‘gnojnih’ i ‘otrovnih’ umjetničkih djela, kroz magijske obrede istjerivanja zlih duhova, nastaje ‘novi umjetnički duh narodne aktivnosti’, da se iz ruševina i pepela lomače uzdiže ‘Feniks jednog novog duha’, tako je i vođa HDZ-a siguran da se državnom cenzurom, ideološkim čišćenjem institucija ili zabranom ćirilice daje krucijalan stvaralački doprinos nacionalnoj kulturi.
Zbog toga drznik poput Olivera Frljića mora biti prognan, zbog toga kazalište mora biti ‘i hrvatsko i narodno’, zbog toga i sama neposlušna Rijeka mora postati grad u kojemu cvjeta narodna duhovnost, ne poprište ‘gnojnih’ i ‘otrovnih’ umjetničkih sabotaža, već prostor nacionalne discipline, mjesto gdje vlada uljudbena usudbenost, ili usudbena uljudbenost, možda s ponekom buktinjom na tržnici, ukratko: istinska hrvatska retropola.
Da, kada govori o nacionalnoj kulturi, Karamarko govori o kožnim mantilima i visokim čizmama, onima što su uglancane još prije osamdeset i dvije godine, a sada su lakim potezom izvađene iz ormara i šire zamamni miris krvi i naftalina. Ne treba sumnjati da će, za razliku od Frljića i njemu sličnih, veći dio hrvatske kulturne elite to pozdraviti na čistome hrvatskom jeziku:
Heil! Heil! Heil!
portalnovosti
O čemu govori Tomislav Karamarko kada govori o nacionalnoj kulturi?
Govori o strijeljanju, dakako. Govori o čišćenju narodnoga duha od pogubnih tuđinskih utjecaja, o eliminaciji kao jedinome kreativnom postupku preko kojeg se nacionalna kultura konstituira. Govori o skidanju glave Oliveru Frljiću, jer je ovaj postao simbolom duhovnoga zla, bolesno tkivo koje ima tendenciju da se širi i razara hrvatsko kulturno biće.
U intervjuu Jutarnjem listu Karamarko je šire obrazložio svoje nedavno obećanje da će, kada postane premijer, smijeniti intendanta riječkog HNK-a, jer to kazalište ‘više nije ni hrvatsko ni narodno’, i jer je ono postalo ‘prostor kulturne okupacije u kojem se izvrgava ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod’. Istup zavrjeđuje da ga prenesemo u cijelosti:
‘Da se razumijemo, radi se o državnom kazalištu, a ne eksperimentalnom ni elitističkom. To nije Teatar &TD niti beogradski Teatar 212. Samofinanciraj se i radi što god hoćeš, osigurat ću ti kao budući premijer da javno artikuliraš svoj umjetnički izričaj, ali nećeš sjesti na državni proračun i izrugivati se temeljnim vrijednostima hrvatskog društva. Oliver Frljić je ravnatelj riječkog Hrvatskog narodnog kazališta. On kaže da ne zna kojim jezikom govori, a ravnatelj je jedne hrvatske kulturne ustanove. To plaćaju svi građani i time ne može nitko manipulirati, ni Obersnel ni Frljić. Htio sam samo reći da poštuje ustanovu i njen naziv. Želim mu sve najbolje u životu kao umjetniku, ako to jest, ali izvan HNK.’
Na stranu to što policajac na čelu HDZ-a smatra kako će, postane li premijer, imati izvršnu moć da nekome osigura ili uskrati ‘javno artikuliranje umjetničkog izričaja’, što se dakle vidi u ulozi komesara i vrhovnoga cenzora koji će filtrirati podoban tip umjetničke proizvodnje; na stranu i to što za takvu vrstu aktivnosti prijeti privatnom kontrolom javnih financija, gdje bi vladar trebao koristiti državni proračun kao ideološko oruđe; ono što u Karamarkovu istupu uistinu plijeni jeste zadivljujuća historijska zamrznutost, otpornost na vrijeme, takoreći, doslovno preuzimanje jednoga modela nastalog prije više od 80 godina i njegovo aktualiziranje u prvobitnom, ničim okrznutom izdanju.
Riječ je o viziji nacionalne kulture kao vrijednosti koja se može uzdizati jedino sredstvima likvidacije, predodžbi o kulturnoj i institucionalnoj ekspanziji narodnoga duha koja se postiže isključivo redukcijom, stalnom borbom protiv uljeza i štetočina, gdje je cjelokupna nacional-kulturna kreacija ostvarena kroz represiju, gdje stvarati znači zabranjivati, ništiti, uklanjati, smjenjivati, čistiti, istrjebljivati, cenzurirati, uništavati, spaljivati, onemogućavati, prešućivati, bunkerirati…
Što onda govori Tomislav Karamarko kada govori o nacionalnoj kulturi?
Karamarko govori isto što je u veljači 1933. pisao časopis Neue Literatur, podržavajući inicijativu Borbenog saveza za njemačku kulturu da se raspusti Pjesnička sekcija Pruske umjetničke akademije, pa je tada njezin predsjednik Heinrich Mann napustio položaj, praćen s još desetak istaknutih pisaca, a spomenuti časopis je povodom tog trijumfa naglasio da ‘udar narodnog groma prodire do kostiju’: ‘Konačno smo se riješili onih koji su gnojem svoje književnosti tijekom jednog desetljeća trovali nacionalnu kulturu, koji su ismijavali sve ono što jednom narodu mora biti sveto…’
Karamarko govori isto što je u proljeće 1933. govorio berlinski ordinarijus za političku pedagogiju, prof. dr. Alfred Baeumler, inače filozof i ekspert za nacifikaciju Nietzschea, obraćajući se studentima koji su prinosili lomači gomile svezaka nepoželjne literature: ‘Vi sada krećete spaljivati knjige u kojima se jedan nama strani duh poslužio njemačkom riječju, ne bi li nas pokorio… Ono što danas udaljujemo od nas su otrovne tvari, koje su se nakupile u razdoblju lažnog strpljenja…’
Karamarko govori isto što je istoga proljeća 1933. govorio Baeumlerov akademski kolega, prof. dr. Hans Naumann, ordinarijus za povijest književnosti na sveučilištu u Bonnu, ponosno stojeći na glavnoj gradskoj tržnici, pred golemom buktinjom u kojoj su gorjele tisuće knjiga: ‘Želimo spisateljstvo kojem je ponovo svetinja porodica i domovina, narod i krv… koje će nas odgojiti za državnost, za vodstvo i obrambenu spremnost… Prizivamo novi umjetnički duh narodne aktivnosti! Neka živi novo njemačko spisateljstvo!’
Karamarko govori isto što je 10. svibnja 1933. u Berlinu, točno u ponoć, roditeljski šireći ruke prema masi okupljenoj oko lomače s knjigama, govorio Joseph Goebbels: ‘Moji kolege! Njemački muževi i žene! Došao je kraj razdoblju egzaltiranog židovskog intelektualizma, a provala njemačke revolucije oslobodila je put njemačkom biću… Dobro činite što u ovim ponoćnim satima predajete plamenu zloduh prošlosti. To je snažan, velik i simboličan čin, čin koji treba čitavom svijetu dokazati: ovdje u zemlju propada duhovna obnova Oktobarske revolucije. Iz ovih će se ruševina pobjedonosno uzdići Feniks jednog novog duha… Staro je u plamenu. Novo će se ponovo uzdići iz plamena našeg vlastitog srca…’
Na ovome mjestu vrijedi podsjetiti i na sam finale Goebbelsova govora: ‘Osvijetljena tim plamenom treba biti naša zakletva: Reich i nacija i naš Führer Adolf Hitler! Heil! Heil! Heil!’ U tom momentu, uz ovacije svjetine, limena glazba intonira koračnicu ‘Narode na oružje!’…
Sve to Tomislav Karamarko govori danas, u jesen 2015. godine, kada govori o nacionalnoj kulturi. Pune 82 godine nakon što je rasistička avangarda predstavila svoj znameniti projekt osupnutoj svjetskoj javnosti, vođa HDZ-a, otporan na vrijeme, mentalno konzerviran u tridesetim godinama prošloga stoljeća, obećava budućnost kao polje čiste retroaktivnosti.
To, naravno, ne znači kako mu je namjera u suvremenoj Hrvatskoj samo provoditi kulturnu politiku davnoga njemačkog nacizma, nego i nešto malo više od toga: prizvati u današnjicu ćudorednu NDH, ali i obnoviti blistavu tradiciju vlastite stranke koja je, odmah po slomu mračnog socijalizma, svima dala do znanja da će duhovna reanimacija marksizmom i jugoslavenstvom zatrovanoga hrvatskog bića podrazumijevati drakonske mjere nasilja, a ponovna izgradnja nacionalne kulture predstavljati udruženi zločinački pothvat.
Početkom devedesetih, šest desetljeća nakon recepta rasističke avangarde, iz hrvatskih je knjižnica, pod budnim vodstvom osnivača Karamarkove partije, uklonjeno više stotina tisuća knjiga (neke su spaljene na lomačama, neke bačene na smetlišta, a neke usitnjene u rezalištima), jer nisu bile ‘ni hrvatske ni narodne’ i jer su biblioteke tretirane kao ‘prostor kulturne okupacije u kojem se izvrgava ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod’. Neki od najvećih ovdašnjih umjetnika bili su istjerani iz zemlje, a neki osuđeni na unutrašnju izolaciju, pod optužbom da ‘ne znaju kojim jezikom govore’.
Kada dakle govori o nacionalnoj kulturi, Karamarko govori isključivo o nasilju kao historijski potvrđenom sredstvu njena utemeljenja, o onom ‘udaru narodnog groma koji prodire do kostiju’. Ima li ljepše narodne glazbe od toga krckanja? Kao što su Goebbels i njegovi nacisti tvrdili da progonom umjetnika i uništavanjem ‘gnojnih’ i ‘otrovnih’ umjetničkih djela, kroz magijske obrede istjerivanja zlih duhova, nastaje ‘novi umjetnički duh narodne aktivnosti’, da se iz ruševina i pepela lomače uzdiže ‘Feniks jednog novog duha’, tako je i vođa HDZ-a siguran da se državnom cenzurom, ideološkim čišćenjem institucija ili zabranom ćirilice daje krucijalan stvaralački doprinos nacionalnoj kulturi.
Zbog toga drznik poput Olivera Frljića mora biti prognan, zbog toga kazalište mora biti ‘i hrvatsko i narodno’, zbog toga i sama neposlušna Rijeka mora postati grad u kojemu cvjeta narodna duhovnost, ne poprište ‘gnojnih’ i ‘otrovnih’ umjetničkih sabotaža, već prostor nacionalne discipline, mjesto gdje vlada uljudbena usudbenost, ili usudbena uljudbenost, možda s ponekom buktinjom na tržnici, ukratko: istinska hrvatska retropola.
Da, kada govori o nacionalnoj kulturi, Karamarko govori o kožnim mantilima i visokim čizmama, onima što su uglancane još prije osamdeset i dvije godine, a sada su lakim potezom izvađene iz ormara i šire zamamni miris krvi i naftalina. Ne treba sumnjati da će, za razliku od Frljića i njemu sličnih, veći dio hrvatske kulturne elite to pozdraviti na čistome hrvatskom jeziku:
Heil! Heil! Heil!
portalnovosti
