‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ ima mandat dovesti u istu ravan ustaški fašizam i jugoslavenski socijalizam, pa ako jednoga dana pod pritiskom neuviđavne međunarodne javnosti već bude trebalo zabraniti ‘Za dom spremni’ i ušato U, zabranit će se i petokraka, i Trg maršala Tita, i tvornica Rade Končar
Što to znači oformiti ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ u zemlji koja nikada nije bila demokratska, a ponajmanje je demokratska u momentu kada vlast konstituira ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’, pita se građanka, znajući da se čitav svoj dugi životni vijek kao sporedni i mrzovoljni subjekt batrgala pod presijama različitih nedemokratskih režima, naročito intenzivno u zadnjih četvrt stoljeća, da je sličan usud ranije pratio njezinu majku, kao i još ranije njezinu baku, kao i još još ranije njezinu prabaku, pa je građanka naposljetku bila odlučila prekinuti tu neslavnu tradiciju, trajno odustavši od potomstva, savršeno svjesna činjenice da bi njezinim eventualnim kćerima i unukama moglo biti samo još još gore, štoviše, odrekla se čak i muških nasljednika, iako bi takvi po liniji rodne predispozicije zacijelo bili dovoljno glupi da ne shvate što se oko njih zbiva, zbog čega je, elem, jedan eklatantno nedemokratski režim kakav danas upravlja Republikom Hrvatskom odlučio imenovati ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’, građanka je iskreno impresionirana tom vladalačkom inovacijom, tim programskom nesporazumom koji kao da navješćuje suicidalne rasplete, premda zna da njezina domovina slovi kao bogato nalazište proturječja, jer ako naziv novoformiranog tijela razumijemo doslovno, ‘u punome smislu riječi’, kako se to voli kazati, u njegovoj formalno-gramatičkoj cjelovitosti, pa još i povjerujemo u vjerodostojnost njegove misije, onda je to kao da okrivljenik za teška zlodjela osobno imenuje porotu za koju drži da će ga u ime pravde osuditi na smrt, a možda na sebe preuzeti i ulogu streljačkoga stroja, ili kao da silovateljska banda osnuje kakvu komisiju za suočavanje s posljedicama silovanja i utvrđivanje smjernica za širu društvenu borbu protiv toga zla, što je baš zgodna porcija cinizma, razmišlja građanka, budući da nema vlasti koja će, osim kada to čini nehotično, raditi sama sebi o glavi, tim više što je građanki poznato kako je Vlada Republike Hrvatske inicirala osnivanje ‘Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ isključivo zbog toga da ‘apsolvira’ onu ustašku spomen ploču u Jasenovcu, da naime klesani fašistički pozdrav u neposrednoj blizini nekadašnjega fašističkog logora smrti, jedini do te mjere uvredljivi artefakt u današnjoj Europi, ostavi netaknutim i legalnim, s izlikom da će o njegovoj sudbini dugoročno odlučivati ‘povjerenstvo za suočavanje s prošlošću’, iz čega zdravim razumom opremljeni subjekt, koliko god bio sporedan i mrzovoljan, lako može dokučiti da je upravo rečeno Vijeće jedna od kardinalnih posljedica vladavine nedemokratskog režima, ne nekoga bivšeg, već ovoga sadašnjeg, i još više od toga: u ovome trenutku nema strašnije posljedice vladavine nedemokratskog režima nego što je to instaliranje ‘Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ u Republici Hrvatskoj, smatra građanka i vjeruje kako bi bilo najsvrsishodnije da izabrani članovi spomenutog Vijeća, svi do jednoga, akademik do akademika, klaun do klauna, bitanga do bitange, stanu pred kakvo oveće ogledalo i do mile volje se suočavaju s posljedicama vladavine nedemokratskog režima, a zatim donesu mudre zaključke i usvoje strateške preporuke, građanki čak pada na pamet kako bi neki suvremeni partizani, kada bi takvi u ovoj zemlji bili mogući, umjesto pušaka s kojima će krenuti u šumu, komotno mogli dohvatiti zrcalo s kičastim pozlaćenim ramom i krišom ga unijeti u salu gdje će ordinirati novoformirano Vijeće, e da bi njegovim članovima omogućili normalne uvjete za rad, tako da se ovi, svi do jednoga, akademik do akademika, protuha do protuhe, mamlaz do mamlaza, u procesu suočavanja primjereno zgroze: bože, kako je to užasno, kako je to odvratno, kako je to nakazno, kako je to nedopustivo, uostalom, suvremeni partizani morali bi znati ono što je poznato svakome sporednom i mrzovoljnom građaninu ove zemlje, a to je da ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ ima mandat ozloglasiti njihove predšasnike, izjednačiti partizane s kvislinzima, zabiti zadnji čavao u lijes ‘crvene nemani’, dovesti u istu ravan ustaški fašizam i jugoslavenski socijalizam, pa ako jednoga dana pod pritiskom neuviđavne međunarodne javnosti već bude trebalo zabraniti ‘Za dom spremni’ i ušato U, zabranit će se i petokraka, i Trg maršala Tita, i tvornica Rade Končar, mada se ova pametnom ekonomskom politikom može dovesti i do stečaja, kao da takva šugava nivelacija, samo u mnogo drastičnijoj izvedbi, nije provedena davnih dana, kao da se na dvjesto metara zračne linije od građankina stana ne proteže Ulica žrtava komunizma, dok je naziv Ulice žrtava fašizma – na tristo metara od građankina stana – uklonjen prije dvadeset i pet godina, jer žrtve fašizma, za razliku od žrtava komunizma, ne zavrjeđuju pijetet i spomen u Republici Hrvatskoj, kao da u istome periodu nije zbrisano više od tri tisuće antifašističkih spomenike, kao da umjesto njih nisu podignuti spomenici nacističkim koljačima, poput Rafaela Bobana i Mile Budaka, kao da Jasenovac već nije proglašen partizanskim logorom u kojem su komunističke ubojice bešćutno tamanile pitome hrvatske civile, odane rodnoj grudi i progresivnim idejama Ante Pavelića, no ono što građanka doista teško razumije, makar ju je dugogodišnji boravak u filistarskoj jazbini pod nazivom Republika Hrvatska naviknuo na iznenađenja raznih vrsta, jest da se ‘Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ u kolokvijalnim političkim nastupima pripisuje zadaća ‘suočavanja s prošlošću’, zbog čega su dakle mračni nedemokratski režimi proglašeni prošlim svršenim činjenicama, pita se građanka, zašto se tim ljupkim fenomenima administrativnim putem oduzima aktualnost, zašto se živa hrvatska stvarnost etiketira perfektom, zašto je ideološki, politički i državni glib dopušteno prepoznati tek u retrovizoru, u trajno prohujalome jučer, ako se, primjerice, smotra crnokošuljaša na zagrebačkom Jelačić-placu – koji se, uzgred budi rečeno, nekoć zvao Trgom Republike, jerbo je valjda i Republika komunistički izum – organizira danas, i to uz dopuštenje ministra policije, ako danas poklič ‘Za dom spremni’ bdije na mrtvoj straži u Jasenovcu, ako su periferijske autobusne stanice oblijepljene plakatima s obješenim Srbima, ako arijevski hrvatski gorštaci premlaćuju tamnopute imigrante, ako se klubovi u koje zalaze homoseksualci napadaju suzavcem, ako javni prostor kao nikad dosad vibrira od šovinističkoga govora mržnje, ako televizijski promotori ustaštva postaju dio medijskog mejnstrima i liferuju redovita sljedovanja linča, ako holivudskoj zvijezdi u Dubrovniku psuju crnačku rodbinu, ako se pokreće hajka na manjinsko glasilo s optužbom da ono ‘vrijeđa većinski hrvatski narod’, ako zajapurene katoličke falange, uz logističku podršku vlasti i crkve, vode široku kampanju za zabranu pobačaja, sve to građanku navodi na pomisao da ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ između ostaloga ima namjenu pripomoći ambicioznom projektu reprogramiranja vremena, sabotaži kalendara, izgonu faktografski utvrdivog realiteta iz hrvatske stvarnosti, da posluži kao instrument pomoću kojeg će se tekuća tlačenja odložiti u neku vrstu ropotarnice sadašnjosti, što su zahvalni uvjeti da vlast navuče elegantni građanski šešir preko šljema sa zaobljenom šahovnicom, ili rukavice od brušene jelenje kože preko krvavih ruku, tako da građanka, prije vjerojatnog odlaska u šumu, ne vidi drugoga izlaza nego da se ilegalnom akcijom u onu salu za sastanke postavi paklena naprava i proizvede tempirani zrcalni efekt – što je, vrijedi podsjetiti, nekoć bila temeljna funkcija angažiranog novinarstva – takav da se novoizabrani članovi Vijeća bez mogućnosti uzmaka suoče s posljedicama vladavine nedemokratskog režima u vidu vlastitih njuški, bez šešira i jelenjih dodataka, svi do jednoga, od akademika do akademika, od revizionista do revizionista, od šljama do šljama, od odrtine do odrtine, pa barem na trenutak utonu u hladnu zonu nelagode: kakve su, do vraga, ovo kreature, kakvo je ovo sranje, kakva je ovo medijska podvala u kičastome pozlaćenom ramu, mora biti da je groznu zrcalnu zamku postavila krvoločna partizanska gerila, jer to nam ogledalo, kada se s njim suočimo, jebe majku fašističku.
portalnovosti
Što to znači oformiti ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ u zemlji koja nikada nije bila demokratska, a ponajmanje je demokratska u momentu kada vlast konstituira ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’, pita se građanka, znajući da se čitav svoj dugi životni vijek kao sporedni i mrzovoljni subjekt batrgala pod presijama različitih nedemokratskih režima, naročito intenzivno u zadnjih četvrt stoljeća, da je sličan usud ranije pratio njezinu majku, kao i još ranije njezinu baku, kao i još još ranije njezinu prabaku, pa je građanka naposljetku bila odlučila prekinuti tu neslavnu tradiciju, trajno odustavši od potomstva, savršeno svjesna činjenice da bi njezinim eventualnim kćerima i unukama moglo biti samo još još gore, štoviše, odrekla se čak i muških nasljednika, iako bi takvi po liniji rodne predispozicije zacijelo bili dovoljno glupi da ne shvate što se oko njih zbiva, zbog čega je, elem, jedan eklatantno nedemokratski režim kakav danas upravlja Republikom Hrvatskom odlučio imenovati ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’, građanka je iskreno impresionirana tom vladalačkom inovacijom, tim programskom nesporazumom koji kao da navješćuje suicidalne rasplete, premda zna da njezina domovina slovi kao bogato nalazište proturječja, jer ako naziv novoformiranog tijela razumijemo doslovno, ‘u punome smislu riječi’, kako se to voli kazati, u njegovoj formalno-gramatičkoj cjelovitosti, pa još i povjerujemo u vjerodostojnost njegove misije, onda je to kao da okrivljenik za teška zlodjela osobno imenuje porotu za koju drži da će ga u ime pravde osuditi na smrt, a možda na sebe preuzeti i ulogu streljačkoga stroja, ili kao da silovateljska banda osnuje kakvu komisiju za suočavanje s posljedicama silovanja i utvrđivanje smjernica za širu društvenu borbu protiv toga zla, što je baš zgodna porcija cinizma, razmišlja građanka, budući da nema vlasti koja će, osim kada to čini nehotično, raditi sama sebi o glavi, tim više što je građanki poznato kako je Vlada Republike Hrvatske inicirala osnivanje ‘Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ isključivo zbog toga da ‘apsolvira’ onu ustašku spomen ploču u Jasenovcu, da naime klesani fašistički pozdrav u neposrednoj blizini nekadašnjega fašističkog logora smrti, jedini do te mjere uvredljivi artefakt u današnjoj Europi, ostavi netaknutim i legalnim, s izlikom da će o njegovoj sudbini dugoročno odlučivati ‘povjerenstvo za suočavanje s prošlošću’, iz čega zdravim razumom opremljeni subjekt, koliko god bio sporedan i mrzovoljan, lako može dokučiti da je upravo rečeno Vijeće jedna od kardinalnih posljedica vladavine nedemokratskog režima, ne nekoga bivšeg, već ovoga sadašnjeg, i još više od toga: u ovome trenutku nema strašnije posljedice vladavine nedemokratskog režima nego što je to instaliranje ‘Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ u Republici Hrvatskoj, smatra građanka i vjeruje kako bi bilo najsvrsishodnije da izabrani članovi spomenutog Vijeća, svi do jednoga, akademik do akademika, klaun do klauna, bitanga do bitange, stanu pred kakvo oveće ogledalo i do mile volje se suočavaju s posljedicama vladavine nedemokratskog režima, a zatim donesu mudre zaključke i usvoje strateške preporuke, građanki čak pada na pamet kako bi neki suvremeni partizani, kada bi takvi u ovoj zemlji bili mogući, umjesto pušaka s kojima će krenuti u šumu, komotno mogli dohvatiti zrcalo s kičastim pozlaćenim ramom i krišom ga unijeti u salu gdje će ordinirati novoformirano Vijeće, e da bi njegovim članovima omogućili normalne uvjete za rad, tako da se ovi, svi do jednoga, akademik do akademika, protuha do protuhe, mamlaz do mamlaza, u procesu suočavanja primjereno zgroze: bože, kako je to užasno, kako je to odvratno, kako je to nakazno, kako je to nedopustivo, uostalom, suvremeni partizani morali bi znati ono što je poznato svakome sporednom i mrzovoljnom građaninu ove zemlje, a to je da ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ ima mandat ozloglasiti njihove predšasnike, izjednačiti partizane s kvislinzima, zabiti zadnji čavao u lijes ‘crvene nemani’, dovesti u istu ravan ustaški fašizam i jugoslavenski socijalizam, pa ako jednoga dana pod pritiskom neuviđavne međunarodne javnosti već bude trebalo zabraniti ‘Za dom spremni’ i ušato U, zabranit će se i petokraka, i Trg maršala Tita, i tvornica Rade Končar, mada se ova pametnom ekonomskom politikom može dovesti i do stečaja, kao da takva šugava nivelacija, samo u mnogo drastičnijoj izvedbi, nije provedena davnih dana, kao da se na dvjesto metara zračne linije od građankina stana ne proteže Ulica žrtava komunizma, dok je naziv Ulice žrtava fašizma – na tristo metara od građankina stana – uklonjen prije dvadeset i pet godina, jer žrtve fašizma, za razliku od žrtava komunizma, ne zavrjeđuju pijetet i spomen u Republici Hrvatskoj, kao da u istome periodu nije zbrisano više od tri tisuće antifašističkih spomenike, kao da umjesto njih nisu podignuti spomenici nacističkim koljačima, poput Rafaela Bobana i Mile Budaka, kao da Jasenovac već nije proglašen partizanskim logorom u kojem su komunističke ubojice bešćutno tamanile pitome hrvatske civile, odane rodnoj grudi i progresivnim idejama Ante Pavelića, no ono što građanka doista teško razumije, makar ju je dugogodišnji boravak u filistarskoj jazbini pod nazivom Republika Hrvatska naviknuo na iznenađenja raznih vrsta, jest da se ‘Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ u kolokvijalnim političkim nastupima pripisuje zadaća ‘suočavanja s prošlošću’, zbog čega su dakle mračni nedemokratski režimi proglašeni prošlim svršenim činjenicama, pita se građanka, zašto se tim ljupkim fenomenima administrativnim putem oduzima aktualnost, zašto se živa hrvatska stvarnost etiketira perfektom, zašto je ideološki, politički i državni glib dopušteno prepoznati tek u retrovizoru, u trajno prohujalome jučer, ako se, primjerice, smotra crnokošuljaša na zagrebačkom Jelačić-placu – koji se, uzgred budi rečeno, nekoć zvao Trgom Republike, jerbo je valjda i Republika komunistički izum – organizira danas, i to uz dopuštenje ministra policije, ako danas poklič ‘Za dom spremni’ bdije na mrtvoj straži u Jasenovcu, ako su periferijske autobusne stanice oblijepljene plakatima s obješenim Srbima, ako arijevski hrvatski gorštaci premlaćuju tamnopute imigrante, ako se klubovi u koje zalaze homoseksualci napadaju suzavcem, ako javni prostor kao nikad dosad vibrira od šovinističkoga govora mržnje, ako televizijski promotori ustaštva postaju dio medijskog mejnstrima i liferuju redovita sljedovanja linča, ako holivudskoj zvijezdi u Dubrovniku psuju crnačku rodbinu, ako se pokreće hajka na manjinsko glasilo s optužbom da ono ‘vrijeđa većinski hrvatski narod’, ako zajapurene katoličke falange, uz logističku podršku vlasti i crkve, vode široku kampanju za zabranu pobačaja, sve to građanku navodi na pomisao da ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ između ostaloga ima namjenu pripomoći ambicioznom projektu reprogramiranja vremena, sabotaži kalendara, izgonu faktografski utvrdivog realiteta iz hrvatske stvarnosti, da posluži kao instrument pomoću kojeg će se tekuća tlačenja odložiti u neku vrstu ropotarnice sadašnjosti, što su zahvalni uvjeti da vlast navuče elegantni građanski šešir preko šljema sa zaobljenom šahovnicom, ili rukavice od brušene jelenje kože preko krvavih ruku, tako da građanka, prije vjerojatnog odlaska u šumu, ne vidi drugoga izlaza nego da se ilegalnom akcijom u onu salu za sastanke postavi paklena naprava i proizvede tempirani zrcalni efekt – što je, vrijedi podsjetiti, nekoć bila temeljna funkcija angažiranog novinarstva – takav da se novoizabrani članovi Vijeća bez mogućnosti uzmaka suoče s posljedicama vladavine nedemokratskog režima u vidu vlastitih njuški, bez šešira i jelenjih dodataka, svi do jednoga, od akademika do akademika, od revizionista do revizionista, od šljama do šljama, od odrtine do odrtine, pa barem na trenutak utonu u hladnu zonu nelagode: kakve su, do vraga, ovo kreature, kakvo je ovo sranje, kakva je ovo medijska podvala u kičastome pozlaćenom ramu, mora biti da je groznu zrcalnu zamku postavila krvoločna partizanska gerila, jer to nam ogledalo, kada se s njim suočimo, jebe majku fašističku.
portalnovosti
