Zar nije prihvatljivo bezočno lagati ako je to cijena istinskoga blagostanja? – pita Ivan Vrdoljak. – Zar nije bolje da sam ja bez obraza nego da su djeca bez obrazovanja?
‘Duh reforme nadomješta sve druge političke programe, koncepte i ideje, pa tako nadomješta i moral.’
Tu tezu Konrada Paula Liessmanna iz njegove ‘Teorije neobrazovanosti’ teško da je osobnim primjerom itko bolje ilustrirao od Ivana Vrdoljaka, bivšega i budućeg predsjednika HNS-a. Taj neumorni politički trudbenik i borac za opće dobro prije neki dan je javno obznanio kako je spreman odreći se savjesti, boljih manira i zadnjih ostataka integriteta u ime vrhunaravne vrednote kao što je reforma obrazovanja. On je, veli, u stanju spustiti se niže od bilo koga ako je to u interesu najvišega cilja, a znatiželjnicima je, ukoliko su raspoloženi za širu elaboraciju, voljan i pojasniti tajnu visokih dometa političke niskosti.
Vrdoljak je novinarima prezentirao odluku da ponovno zasjedne na čelo stranke, nakon što je prije par mjeseci na istu funkciju dao ostavku ‘iz emotivnih razloga’, a još prije toga uporno i energično uvjeravao javnost kako ‘suradnja između HNS-a i HDZ-a nije moguća’ – čak opominjao drske izvjestioce da ga ‘prestanu silovati s takvim insinuacijama’ – da bi onda proveo u djelo upravo takvu operaciju i priključio svoju partiju vladajućoj desnoj koaliciji. Danas mu je, dakako, pomalo krivo što je obmanjivao pučanstvo, od toga ga, kaže, ‘boli glava’, no nije u to vrijeme bio svjestan da će o šestorici zastupnika HNS-a ‘ovisiti budućnost obrazovanja’. ‘Pa tko je sretan da sto dana govori ‘ne, ne, ne’ i onda ti dođe stranka i kaže – vidi, nemamo izbora.’
A zašto stranka, nastupajući kao skupno živo biće, veli da ‘nemamo izbora’? Zato jer su stranački prvotimci dokučili kako im nije prioritet ‘graditi lik i djelo lidera’, reći će Vrdoljak, ‘nego nam je fokus da uvedemo informatiku u škole, program e-škola i provedemo kurikularnu reformu’. Još izričitije: ‘Deseci tisuća hrvatske djece će se školovati na bolji način i cijena toga je jedan posto rejtinga HNS-a i to prihvaćamo. Za sljedećih sto tisuća djece uzmite još jedan posto rejtinga, jer naš posao nije rejting stranke, nego bolja Hrvatska.’ Još patetičnije: ‘Želim imati informatiku obaveznu u školama, i zato ćemo platiti rejtingom, zbog naše djece, makar to bilo zadnje što ću učiniti u politici.’
Ukratko, Ivan Vrdoljak je ‘zbog naše djece’ – a poglavito svete zadaće da u njihovu izobrazbu bude uključena informatička tehnologija – prevario birače, izigrao koalicijske partnere, odao se najogavnijoj političkoj prostituciji, sklopio trgovački aranžman radi ulaska u vlast i mjesecima lagao građanima Hrvatske da mu ne pada na pamet činiti ono što će malo zatim uraditi. Stravične su žrtve što ih uzorni pojedinci podnose zbog boljeg sutra mliječne generacije. Silna je to odgovornost kada budućnost mladih naraštaja ovisi o dubini tvoga moralnog sunovrata, pa se u odsudnom trenutku, rejtingu usprkos, moraš iskazati kao nikogović od formata.
Izgleda da se bivši i budući predsjednik HNS-a s tim bremenom nosi sasvim dobro. Demonstrira one tanane vještine kradljivca koji suzbija lopovluk, lihvara koji sprečava kamatarenje ili sitnog poduzetnika koji dila kokain da bi iskorijenio masovnu ovisnost o opijatima. Već i sasvim mala vjerojatnost da je ‘zbog naše djece’ takav i izvan političkoga i javnog života može nas potaknuti da do mile volje fikcionaliziramo obiteljske prizore u kojima se političareva supruga obraća malodobnom potomstvu: ‘Tata se sinoć vratio mrtav pijan i demolirao inventar da bi vas poučio kako je alkoholizam pogubna pojava. Kasnije će vas možda namlatiti u sklopu borbe protiv nasilja u obitelji…’
Ali što je to uopće reforma obrazovanja u hrvatskim prilikama? Zasad, sigurno je jedino da ta svečana fraza – ‘reforma obrazovanja’ – predstavlja odgovor na pitanja što ih Ivan Vrdoljak sebi postavlja u punoj osami: Kojim se ideološkim pomagalima mogu poslužiti da opravdam ponašanje lažljive bitange? Kako političku prevrtljivost, neprincipijelnost i golu žudnju za vlašću upakirati u težnju ka uzvišenim ciljevima? Ima li boljeg izbora od reformne ideologije?
Ako si u dovoljnoj mjeri lišen obzira – a takav valja biti ‘zbog naše djece’ – nema te opačine koja neće bljesnuti snagom ideala, niti ima privilegija koje neće odisati patosom mučeništva, drži Vrdoljak. Svaki vid brige za vlastito dupe postaje žrtva za opću stvar. Hrvatska je, uostalom, puna talentiranih kadrova čije su privatne karijere preduvjeti kolektivnog opstanka, pa su plaće od dvadeset i nešto tisuća kuna, službeni vozači i kancelarije s namještajem od mahagonija rezultat čiste nužde i domoljubne obaveze.
No ono što je prosta stvar za Vrdoljaka, nije i za mnoge druge. Što je to doista kurikularna reforma, za većinu je stanovnika ove zemlje potpuni misterij, osim što se združeno vjeruje da je ona nekakva kontinuirana nužnost (trebala je biti provedena još jučer, a svakako nas čeka i danas i sutra), da je stekla status kolektivnog fetiša, a sve češće figurira i kao graničnik za idealnu (ni političku ni klasnu) društvenu podjelu – oni koji reformu zagovaraju su pozitivni i progresivni, dok su oni što joj se opiru negativni i nazadni.
Ambicija je vlasti da se u pogledu nepoznavanja gradiva postupno formira konsenzus: reforma je utoliko sudbonosnija što imamo manje jasnu predodžbu o njenom sadržaju. Ipak, čak su i najpovršniji promatrači shvatili kako je ‘reforma obrazovanja’ u aranžmanu aktualne hrvatske vlade ponajprije priručna krinka za sabotažu istinski emancipatorskih prijedloga nasilno smijenjenoga Borisa Jokića i njegova razvlaštena tima. Nositelj te prosvjetne politike u dekadentnome finalu upravo je Vrdoljakov HNS, preko ministrice Blaženke Divjak, koja ne izbjegava pokazati da resor vodi odlučnošću smokvinoga lista. Tako je smisao ‘reforme’ da radikalno reformira dosadašnje reformske napore i unese što više zbunjenosti oko javne percepcije ‘progresivnih’ i ‘nazadnih’.
Stalna neodložnost preobrazbe obrazovnog sustava čini se savršenom za takve poduhvate. Reformna ideologija, veli spomenuti Liessmann, ‘prikazuje fantazmu permanentne revolucije Lava Trockog kao liberalnu karikaturu’. U konkretnoj hrvatskoj verziji ta se ‘liberalna karikatura’ ukazuje kao realistični portret bivšega i budućeg predsjednika HNS-a, kojemu hinjena reformatorska strast – lažna predanost reformi ili predanost lažnoj reformi – omogućuje da uspostavi najužu vezu između osobne političke ljigavosti i opće dobrobiti.
Tome u svakom slučaju pridonosi komično-infantilna retorika iz registra tehnoutopije, papagajsko prizivanje ‘obavezne informatike’ u školama kao formule za siguran prosvjetni spas, jedna po svemu malograđanska fascinacija rekvizitima digitalnog doba, kao da bi te čudne nove naprave, informatička pomagala i modeli pedagoške robotike, samim svojim postojanjem trebale mladim Hrvatima ulijevati znanje u glave, naučiti ih da kritički misle, i kao da sama suvremena tehnologija jamči stasanje suverenog razuma.
Istinska beskrupuloznost, elem, ne očituje se u paktu s HDZ-om, već u argumentaciji kojom je to savezništvo opravdano, u potresnoj partijskoj skrbi ‘za našu djecu’. Zar nije prihvatljivo bezočno lagati ako je to cijena istinskoga blagostanja? – pita Vrdoljak. – Zar nije bolje da sam ja bez obraza nego da su djeca bez obrazovanja?
Sve je pitanje optike: toliko je širok uvid u ‘širi društveni interes’ da vođa narodnjaka bolno registrira svoju nezaobilaznost. Znajući da je što se uvjerenja tiče ispunjen prazninom, on će požrtvovno politički konvertirati kako bi ostao dosljedan ideji napretka. Priklonit će se samaritanskome pristupu onih koji su voljni stisnuti zube i pristati na bezbroj privilegija zato da bi zajednici osigurali kakvu-takvu perspektivu. U stanju je podmetnuti pleća, preuzeti odgovornost i izdići se iznad osobnih interesa zato da bi druge ostavio ispod sebe. Spreman je činiti ono čega se svatko normalan treba stidjeti kako bismo postali normalno društvo koje se neće sramiti sebe.
Jednom će se o tome valjda učiti u školi. Tekuća ‘reforma obrazovanja’, poduprta pedagoškom demagogijom, ionako može rezultirati samo demagoškom pedagogijom.
‘Duh reforme nadomješta sve druge političke programe, koncepte i ideje, pa tako nadomješta i moral.’
Tu tezu Konrada Paula Liessmanna iz njegove ‘Teorije neobrazovanosti’ teško da je osobnim primjerom itko bolje ilustrirao od Ivana Vrdoljaka, bivšega i budućeg predsjednika HNS-a. Taj neumorni politički trudbenik i borac za opće dobro prije neki dan je javno obznanio kako je spreman odreći se savjesti, boljih manira i zadnjih ostataka integriteta u ime vrhunaravne vrednote kao što je reforma obrazovanja. On je, veli, u stanju spustiti se niže od bilo koga ako je to u interesu najvišega cilja, a znatiželjnicima je, ukoliko su raspoloženi za širu elaboraciju, voljan i pojasniti tajnu visokih dometa političke niskosti.
Vrdoljak je novinarima prezentirao odluku da ponovno zasjedne na čelo stranke, nakon što je prije par mjeseci na istu funkciju dao ostavku ‘iz emotivnih razloga’, a još prije toga uporno i energično uvjeravao javnost kako ‘suradnja između HNS-a i HDZ-a nije moguća’ – čak opominjao drske izvjestioce da ga ‘prestanu silovati s takvim insinuacijama’ – da bi onda proveo u djelo upravo takvu operaciju i priključio svoju partiju vladajućoj desnoj koaliciji. Danas mu je, dakako, pomalo krivo što je obmanjivao pučanstvo, od toga ga, kaže, ‘boli glava’, no nije u to vrijeme bio svjestan da će o šestorici zastupnika HNS-a ‘ovisiti budućnost obrazovanja’. ‘Pa tko je sretan da sto dana govori ‘ne, ne, ne’ i onda ti dođe stranka i kaže – vidi, nemamo izbora.’
A zašto stranka, nastupajući kao skupno živo biće, veli da ‘nemamo izbora’? Zato jer su stranački prvotimci dokučili kako im nije prioritet ‘graditi lik i djelo lidera’, reći će Vrdoljak, ‘nego nam je fokus da uvedemo informatiku u škole, program e-škola i provedemo kurikularnu reformu’. Još izričitije: ‘Deseci tisuća hrvatske djece će se školovati na bolji način i cijena toga je jedan posto rejtinga HNS-a i to prihvaćamo. Za sljedećih sto tisuća djece uzmite još jedan posto rejtinga, jer naš posao nije rejting stranke, nego bolja Hrvatska.’ Još patetičnije: ‘Želim imati informatiku obaveznu u školama, i zato ćemo platiti rejtingom, zbog naše djece, makar to bilo zadnje što ću učiniti u politici.’
Ukratko, Ivan Vrdoljak je ‘zbog naše djece’ – a poglavito svete zadaće da u njihovu izobrazbu bude uključena informatička tehnologija – prevario birače, izigrao koalicijske partnere, odao se najogavnijoj političkoj prostituciji, sklopio trgovački aranžman radi ulaska u vlast i mjesecima lagao građanima Hrvatske da mu ne pada na pamet činiti ono što će malo zatim uraditi. Stravične su žrtve što ih uzorni pojedinci podnose zbog boljeg sutra mliječne generacije. Silna je to odgovornost kada budućnost mladih naraštaja ovisi o dubini tvoga moralnog sunovrata, pa se u odsudnom trenutku, rejtingu usprkos, moraš iskazati kao nikogović od formata.
Izgleda da se bivši i budući predsjednik HNS-a s tim bremenom nosi sasvim dobro. Demonstrira one tanane vještine kradljivca koji suzbija lopovluk, lihvara koji sprečava kamatarenje ili sitnog poduzetnika koji dila kokain da bi iskorijenio masovnu ovisnost o opijatima. Već i sasvim mala vjerojatnost da je ‘zbog naše djece’ takav i izvan političkoga i javnog života može nas potaknuti da do mile volje fikcionaliziramo obiteljske prizore u kojima se političareva supruga obraća malodobnom potomstvu: ‘Tata se sinoć vratio mrtav pijan i demolirao inventar da bi vas poučio kako je alkoholizam pogubna pojava. Kasnije će vas možda namlatiti u sklopu borbe protiv nasilja u obitelji…’
Ali što je to uopće reforma obrazovanja u hrvatskim prilikama? Zasad, sigurno je jedino da ta svečana fraza – ‘reforma obrazovanja’ – predstavlja odgovor na pitanja što ih Ivan Vrdoljak sebi postavlja u punoj osami: Kojim se ideološkim pomagalima mogu poslužiti da opravdam ponašanje lažljive bitange? Kako političku prevrtljivost, neprincipijelnost i golu žudnju za vlašću upakirati u težnju ka uzvišenim ciljevima? Ima li boljeg izbora od reformne ideologije?
Ako si u dovoljnoj mjeri lišen obzira – a takav valja biti ‘zbog naše djece’ – nema te opačine koja neće bljesnuti snagom ideala, niti ima privilegija koje neće odisati patosom mučeništva, drži Vrdoljak. Svaki vid brige za vlastito dupe postaje žrtva za opću stvar. Hrvatska je, uostalom, puna talentiranih kadrova čije su privatne karijere preduvjeti kolektivnog opstanka, pa su plaće od dvadeset i nešto tisuća kuna, službeni vozači i kancelarije s namještajem od mahagonija rezultat čiste nužde i domoljubne obaveze.
No ono što je prosta stvar za Vrdoljaka, nije i za mnoge druge. Što je to doista kurikularna reforma, za većinu je stanovnika ove zemlje potpuni misterij, osim što se združeno vjeruje da je ona nekakva kontinuirana nužnost (trebala je biti provedena još jučer, a svakako nas čeka i danas i sutra), da je stekla status kolektivnog fetiša, a sve češće figurira i kao graničnik za idealnu (ni političku ni klasnu) društvenu podjelu – oni koji reformu zagovaraju su pozitivni i progresivni, dok su oni što joj se opiru negativni i nazadni.
Ambicija je vlasti da se u pogledu nepoznavanja gradiva postupno formira konsenzus: reforma je utoliko sudbonosnija što imamo manje jasnu predodžbu o njenom sadržaju. Ipak, čak su i najpovršniji promatrači shvatili kako je ‘reforma obrazovanja’ u aranžmanu aktualne hrvatske vlade ponajprije priručna krinka za sabotažu istinski emancipatorskih prijedloga nasilno smijenjenoga Borisa Jokića i njegova razvlaštena tima. Nositelj te prosvjetne politike u dekadentnome finalu upravo je Vrdoljakov HNS, preko ministrice Blaženke Divjak, koja ne izbjegava pokazati da resor vodi odlučnošću smokvinoga lista. Tako je smisao ‘reforme’ da radikalno reformira dosadašnje reformske napore i unese što više zbunjenosti oko javne percepcije ‘progresivnih’ i ‘nazadnih’.
Stalna neodložnost preobrazbe obrazovnog sustava čini se savršenom za takve poduhvate. Reformna ideologija, veli spomenuti Liessmann, ‘prikazuje fantazmu permanentne revolucije Lava Trockog kao liberalnu karikaturu’. U konkretnoj hrvatskoj verziji ta se ‘liberalna karikatura’ ukazuje kao realistični portret bivšega i budućeg predsjednika HNS-a, kojemu hinjena reformatorska strast – lažna predanost reformi ili predanost lažnoj reformi – omogućuje da uspostavi najužu vezu između osobne političke ljigavosti i opće dobrobiti.
Tome u svakom slučaju pridonosi komično-infantilna retorika iz registra tehnoutopije, papagajsko prizivanje ‘obavezne informatike’ u školama kao formule za siguran prosvjetni spas, jedna po svemu malograđanska fascinacija rekvizitima digitalnog doba, kao da bi te čudne nove naprave, informatička pomagala i modeli pedagoške robotike, samim svojim postojanjem trebale mladim Hrvatima ulijevati znanje u glave, naučiti ih da kritički misle, i kao da sama suvremena tehnologija jamči stasanje suverenog razuma.
Istinska beskrupuloznost, elem, ne očituje se u paktu s HDZ-om, već u argumentaciji kojom je to savezništvo opravdano, u potresnoj partijskoj skrbi ‘za našu djecu’. Zar nije prihvatljivo bezočno lagati ako je to cijena istinskoga blagostanja? – pita Vrdoljak. – Zar nije bolje da sam ja bez obraza nego da su djeca bez obrazovanja?
Sve je pitanje optike: toliko je širok uvid u ‘širi društveni interes’ da vođa narodnjaka bolno registrira svoju nezaobilaznost. Znajući da je što se uvjerenja tiče ispunjen prazninom, on će požrtvovno politički konvertirati kako bi ostao dosljedan ideji napretka. Priklonit će se samaritanskome pristupu onih koji su voljni stisnuti zube i pristati na bezbroj privilegija zato da bi zajednici osigurali kakvu-takvu perspektivu. U stanju je podmetnuti pleća, preuzeti odgovornost i izdići se iznad osobnih interesa zato da bi druge ostavio ispod sebe. Spreman je činiti ono čega se svatko normalan treba stidjeti kako bismo postali normalno društvo koje se neće sramiti sebe.
Jednom će se o tome valjda učiti u školi. Tekuća ‘reforma obrazovanja’, poduprta pedagoškom demagogijom, ionako može rezultirati samo demagoškom pedagogijom.
