„Ljudi koji su u samoizolaciji nisu bolesni, to je rezervoar iz kojeg se češće regrutiraju oni koji su pozitivni. (…) Što se tiče njihovog dolaska na glasačko mjesto, ako stave masku, a nemaju simptome, to ne bi bio problem.“

Tim riječima – obznanivši dakle da osobe pod mjerom tzv. samoizolacije mogu slobodno izaći iz kuće i koristiti svoje biračko pravo na parlamentarnim izborima što će se održati tokom juna – vodeći hrvatski državni epidemiolog Krunoslav Capak u prošli je ponedjeljak, na redovnoj konferenciji za štampu Nacionalnog stožera civilne zaštite, obilježio trenutak od kada se „vladavina eksperata“, zavedena u okolnostima izvanrednog stanja, pretvara u čistu farsu.

Dotad, „samoizolacija“ je podrazumijevala zabranu napuštanja doma i kazne za one koji tu mjeru krše. Svega par dana prije epidemiologova nastupa, na primjer, jedan je slavonski poljoprivrednik morao platiti globu od osam tisuća kuna jer je, premda se bio dužan „samoizolirati“, potpuno sam sjeo u traktor i odvezao se da uzore njivu. Mjesec dana ranije, pod izgovorom kontrole onih što su obavezni boraviti u „samoizolaciji“, vladajuća stranka – HDZ – pokušala je progurati zakon koji bi omogućio legalno nadziranje mobilnih telefona svih građana Hrvatske.

Od ponedjeljka, međutim, „samoizolacija“ je proglašena nevažećom u slučaju učešća u izbornome ritualu. Drugim riječima: orati ne smiješ, glasati moraš! Pomalo je neobično što vodeći državni epidemiolog, inače član HDZ-a, tragikomičnu dimenziju „vladavine eksperata“ nije zaoštrio do krajnje granice i poručio građanima – uključujući one pod mjerom „samoizolacije“ – kojoj su partiji, radi interesa općeg zdravlja, na izborima obavezni dati glas.

Sutradan, novinari su zatražili od Capaka da pojasni svoju jučerašnju izjavu, ali ga je komandir Stožera, ministar policije Davor Božinović, spriječio da dođe do mikrofona, rekavši kako će on odgovoriti na to pitanje: politika će, a ne struka, utvrditi datum izbora, i tek kada politika to učini i zatraži mišljenje od struke, eksperti koji stoluju u Stožeru će izdati svoje preporuke. Dotad, Stožer će se držati isključivo pitanja koja se tiču ugroženog zdravlja nacije. Stožer se, naime, ne bavi politikom!

Čak i poslovično pitomi hrvatski žurnalisti nakon te kratke propovijedi otpustili su kočnice i odali se ranije brižno susprezanom sarkazmu. Jedan je, recimo, popularnu članicu Stožera, infektologinju Alemku Markotić, upitao da li ona, u svjetlu jučerašnjeg Capakova nastupa, i dalje smatra da su osobe koje krše samoizolaciju „bioteroristi“, kako je izjavila prije dva mjeseca. Pitanje je zatim dobio i zapovjednik Stožera: „Razmišlja li se da izbori iznimno budu u subotu, jer je nedjelja dan epidemiološki predviđen za dezinfekciju i nerad dućana, pa bi to značilo veliku javnozdravstvenu opasnost?“ Vidno iznervirani ministar policije, nespreman na to da „sedma sila“ otkazuje poslušnost, na tu je uspjelu ironiju odgovorio onom iz očaja, tonom povrijeđena stručnjaka: „Hvala što pokazujete interes za zdravlje i živote hrvatskih građana!“

Novinar je, naravno, aludirao na ranije postupke Stožera, kada su vladajući eksperti, tretirajući građane kao idiote, epidemiološkim argumentima obrazlagali odluku o zabrani rada prodavaonica nedjeljom (a ne, recimo, petkom ili utorkom), kao i ukaz o dopuštanju održavanja crkvenih misa (a ne i koncerata ili kazališnih predstava), makar je bilo jasno kako vlast to čini da bi se dodvorila Katoličkoj crkvi i konzervativnoj desnici.

Uzajamno podjebavanje novinara i ministra stoga dobro ilustrira okvir unutar kojeg manevrira vladajući um nakon što je društvu nametnut opsadni mentalitet: novinar, s punim pravom, ironizira politizaciju rada Stožera dok se ovaj izdaje za „ekspertno tijelo“, prokazuje golu laž takve poze, a političar, također posežući za ironijom, patetično brani „apolitični“ izvor svog legitimiteta – pa novinaru pripisuje politiziranost, čak i manjak interesa „za zdravlje i živote hrvatskih građana“ – i na taj način dodatno naglašava komiku vlastite pozicije, zbog koje mu se izvjestilac ruga. Otprilike: sramotno je kroz političke naočale promatrati naše vođenje politike koje nazivamo brigom za narodno zdravlje.

U osnovi, Davor Božinović optužuje novinara za nedostatak vjere, za nedopustivu herezu u vrijeme kada su se stručnjaci – i to prije svih oni iz medicinsko-policijskog miljea – objavili kao novo svećenstvo, a pritom i okupili u formaciji koja raspolaže izvršnim i zakonodavnim ovlastima: u tijelo pomoću kojeg je u Hrvatskoj praktički ukinuta parlamentarna republika za račun Vladina upravljanja dekretima.

U opisanom igrokazu, međutim, ključni je moment onaj u kojem ministar oduzima epidemiologu riječ kada mu je postavljeno pitanje o izborima, bojeći se da ovaj (opet) ne izvali kakvu nesuvislost – ili kakvu istinu! – i doda municiju „nekompetentnim politikantima“. Taj refleksni pokušaj političara da silom čuva mit o stručnim motivima „stručnjaka“ raskrinkava stvarnu svrhu Stožera: vladati bez politike dok se donose nedvosmisleno političke odluke.

„Depolitizacija“ je, naime, omiljena strategija prljave politike. Ovih su dana građani u prilici na svojoj koži osjetiti da je ta politika najtoksičnija kada provizorno iskače iz svog žanra i progovara jezikom ekspertnog znanja.

U tom je pogledu i sam naziv Nacionalnog stožera civilne zaštite RH rezultat vladajuće hipokrizije. Njegova realna funkcija je da djeluje kao Stožer širokog spektra: istovremeno je to i vrhovni štab za upravljanje zdravstvenom krizom i centralni predizborni štab partije na vlasti. Polivalentnost je, razumije se, osnažena kadrovskom strukturom, jer su svi njegovi članovi i „vrhunski stručnjaci“ i ugledni hadezeovci.

Da nije licemjerja kao obavezne kolektivne discipline, Stožer nitko ne bi ni imao pravo optuživati zbog zloupotrebe medicine u političke svrhe, budući da je stvarna domena njegova rada i politička i medicinska, naime – jedna te ista. Ne bi osobito iznenadilo da su poneki od tih epidemioloških i infektoloških specijalista duboko uvjereni kako bi bilo istinski bolesno da na izborima u Hrvatskoj pobijedi itko osim HDZ-a.

Napokon, čak i „stručno utemeljene mjere“ što ih Stožer na dnevnoj bazi građanima propisuje, kako se to laičkome promatraču čini, uglavnom se temelje na iskustvima iz prošlih stoljeća: budi u kući, ne mrdaj, ne okupljaj se, izoliraj se, budi poslušan ili ćemo hapsiti… tako da se stječe neodoljiv utisak kako su upravo militantni karakter i represivna jednostavnost tih naloga savršeno usklađeni s duhom tradicionalne politike HDZ-a.

Kroz to vrijeme stvarni suveren, premijer Andrej Plenković, u pozadini pomno analizira statistike umrlih i oboljelih, razmatra bilance mortaliteta, e da bi odredio najpovoljniji termin za izbore. Računica je jednostavna: što manji broj leševa, to veći broj glasova. Zasad se čini da stručnjaci odrađuju dobar politički posao, a tko zna što će biti do kraja godine, možda će groblja narasti toliko da umanje izborne šanse. Radi toga političko takmičenje treba biti organizirano što prije, punih šest mjeseci prije zakonom propisanog roka – usred opsadne groznice, usred sveopće „apolitičnosti“ – i čim „oni koji vas uspješno i herojski brane od virusa“ osiguraju formalni legitimitet za naredne četiri godine vladavine, parlament će dobiti isti status bižuterije kakvog uživa danas.

Odluka da se „praznik demokracije“ upriliči u vrijeme maksimalne erozije demokratskih tekovina predstavlja do gnjusnosti ogoljeni primjer normalizacije izvanrednog stanja, kada iznimka i pravilo postaju nerazlučivi, pa se i famozni Stožer afirmira kao multidisciplinarno upravljačko tijelo, tijelo koje sa svojom kratkom historijom po svemu sudeći skicira dugoročnu budućnost: u periodu od tek par mjeseci imali smo priliku promatrati s kakvom se lakoćom partijska vlast transformira u ekspertnu i obratno, s tim da je sve vrijeme čini isti oligarhijski ansambl.

Ne bi bilo mudro zaboraviti da se osnovna figura „vladavine stručnjaka“ svodi na neprestano tutorstvo nad neukima. Ako je struka medicinska, tada je još i opasna po zdravlje.

tacno