Sastanak predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića s predsjednicima partnerskih stranaka iz vladajuće koalicije, upriličen prošloga petka, bio je zatvoren za javnost, k tome i održan putem videoveze, pa su informacije s tog sijela distribuirane uz dodatke „doznaje se“, „kako saznajemo“, „kako su nam potvrdili neki od sudionika“ i slično.

Jednu od takvih informacija novinarka vodećega dnevnog lista prenijela je ovako: „Doznajemo i da bi se 18. i 19. siječnja, kad Sabor počinje s radom, trebali cijepiti svi saborski zastupnici, a najavljeno je i cijepljenje zaposlenika u javnim institucijama, školama, sudovima.“

Nakon što je pročitao primljenu vijest, suhonjavi urednik u ozbiljnim godinama nazvao je izvjestiteljku da prije objavljivanja raščisti neke nejasnoće.

„Zašto saborski zastupnici?“ pitao je.

„Kako to misliš, šefe?“ zbunila se novinarka.

„Mislim kao što pitam – zašto će saborski zastupnici biti cijepljeni već 18. i 19. siječnja?“

„Otkud bih ja to znala, šefe?“

„A tko bi trebao znati? Mislim, jesu li na sastanku šefova vladajuće koalicije dali kakvo obrazloženje uz tu odluku?“

„Koliko ja znam nisu. Samo su konstatirali da će zastupnici u parlamentu biti cijepljeni čim parlament opet počne s radom, dakle za nekih tjedan dana.“

„Ali zašto, jebem mu mater?“ planuo je urednik. „Jesu li hrvatski saborski zastupnici u prosjeku stariji od ostatka populacije? Jesu li zbog nečega posebno ugroženi? Spadaju li u zdravstveno rizičnu skupinu? Bave li se možda poslom koji je važniji od drugih djelatnosti u ovoj zemlji? Bi li Hrvatska bila u lošijoj situaciji da se koronom masovno zaraze političari, nego da se razbole, recimo, vlakovođe ili automehaničari? Ukratko – koji su oni kurac da bi imali specijalni tretman?“

„Pa zašto to mene pitaš, šefe?“

„Nego koga ću pitati? Ti si sročila ovu vijest.“

„Ja sam samo napisala kako su mi rekli. Prenijela sam njihovu odluku. Nisam je ja donosila, jebo ga bog!“

„Tim gore što je to njihova odluka, draga moja. Jer sada imamo vijest da, u trenutku kada u zemlju pristižu minimalne količine cjepiva, političari uživaju prednost kod cijepljenja u odnosu na ostatak stanovništva. A k tome su, da stvar bude slađa, odluku o toj privilegiji donijeli oni koji će biti privilegirani. I ja sada sasvim logično i zdravorazumski pitam – zašto?“

„Možda žele razbiti strahove i olabaviti antivaksersko raspoloženje“, odjednom je sinulo novinarki. „Možda žele svojim primjerom pokazati naciji da cijepljenje nije opasno i ohrabriti ostale da se za to odluče?“

„Oprosti, ali taj argument je namijenjen debilima i može poslužiti jedino kao bljutavi izgovor“, rekao je urednik. „Pod jedan, ta je propagandna aktivnost već obavljena – pred kamerama su se dosad javno cijepili i predsjednik države, i svi ministri u Vladi, i svi članovi Kriznog stožera… Zbog čega bi sada, nakon kapitalaca, trebalo procijepiti još i cijelu političku klasu u mobilizatorske svrhe? Pod dva, vrlo je interesantno da u spomenutu promidžbu nisu bile uključene popularne ličnosti iz drugih sfera. Nismo gledali da pred kamerama cijepe poznate pjevače, glumce ili televizijske voditelje, e kako bi ovi ohrabrili ljude da pristupe vakcinaciji, nego su se jedino političari proglasili relevantnim estradnim zvijezdama vodiljama. A zapravo se radi o tome da je cjepiva zasad prokleto malo i da ga oni žele konzumirati prije ostalih. Znaš li koju vijest objavljujemo na stranici prije ove tvoje?“

„Ne znam, šefe.“

„Glavni državni epidemiolog kaže da će Hrvatska u prvome kvartalu godine dobiti ukupno 220 tisuća doza cjepiva, što je dovoljno za vakcinaciju nešto više pet posto stanovnika. Ako bi bio zadržan takav ritam, tek kroz par godina uspjelo bi se cijepiti više od pola građana Hrvatske. Zar nije prozirno forsirati antivaksersku priču u momentu kada se većina građana želi cijepiti, ali zna da će vakcinu čekati mjesecima? Saborski su se zastupnici, međutim, lakim arbitrarnim potezom izuzeli iz te kolektivne drame i zaštitit će svoje zdravlje već za tjedan dana. Tako da se ispod tvoje hladno sastavljene informacije krije mnogo dublja tema.“

„Koja tema, šefe? O privilegijama političke elite?“

„Tako je. O političarima kao ekskluzivnom dijelu društva. O VIP-salonu nacije. Ili, ako hoćeš, o sistematizaciji nepravde. Sastanak s kojeg si izvijestila nesumnjivo je tome poslužio.“

„Pa što mi tu možemo napraviti, šefe?“

„Možemo o tome pisati, jebem mu sveca, a ne samo ‘informirati javnost’ o tekućim odlukama vlasti. Zato valjda i jesmo novinari. Pogotovo kad vidimo da u hodu, ispod žita, bez obrazloženja, dolazi do besramne promjene prioriteta.“

„Na kakve točno prioritete misliš, šefe?“

„Prije nego je cjepivo počelo pristizati u Hrvatsku govorilo se da ćemo, kao odgovorno društvo, najprije procijepiti zdravstvene radnike, zatim starije ljude i osobe s kroničnim bolestima, dakle najrizičnije skupine, a zatim ostale. E, ali nakon što je cjepivo počelo dolaziti – i to na kapaljku, pa je postalo jasno da ćemo ga dobavljati mjesecima i mjesecima – kriteriji su odjednom sasvim drugi: uz zdravstvene radnike cijepit će se najprije članovi parlamenta, to jest političari, zatim ‘zaposleni u javnim institucijama’, kako ti izvještavaš…“

„Što je sporno s ljudima iz javnih institucija?“ uznemirila se novinarka.

„Pa dobro, još mogu i razumjeti da se učitelji i nastavnice zaštite prije ostalih, jer svakodnevno kontaktiraju s djecom koja prenose zarazu, izloženi su neprestanom riziku, skoro kao osoblje u bolnicama“, rekao je urednik. „Ali po čemu je to, molim te, neki sudski činovnik ili službenik državne financijske agencije u većoj opasnosti od blagajnice u samoposluzi ili spremačice u hotelu da bi uživao prvenstvo kod cijepljenja? Zašto je činovnik važniji od prodavačice ili strojobravara? Zašto je sudac ugroženiji od frizerke? A da i ne spominjem tu perverziju da će neki tridesetogodišnji mamlaz iz Sabora biti cijepljen protiv covida prije bakice iz staračkoga doma. Zar to nije odvratno?“

„Jeste, šefe, odvratno je.“

„Znači, lideri vladajuće koalicije u Hrvatskoj de facto su odlučili, na zatvorenom sastanku, da je zdravlje vladara važnije od zdravlja podanika. Odnosno da su životi pripadnika političkog i državnog aparata vrjedniji od života takozvanih običnih građana, te će se po tom kriteriju raspodjeljivati i vakcine koje budu pristizale. I mi kao vodeći dnevni list o tome birokratski šturo ‘informiramo javnost’, bez trunčice zapitanosti i kritičke sumnje, ne bi li javnost taj maskirani skandal mehanički usvojila kao najnormalniju stvar. Što ti veliš na to, a?“

„Kažem da ih razvalimo, šefe!“ energično se oglasila novinarka.

„A je li?“

„Evo, ja ću im jebati sve po spisku, od a do z! Raskrinkat ću tu bešćutnu bandu! Daj mi samo malo vremena da sve stavim na papir.“

„Ali kako ćeš to napraviti bez uredničkog poticaja, draga moja?“ primirio ju je urednik, iskoristivši muk s druge strane da zapali cigaretu, pa nastavio:

„Ne samo što su male šanse da će urednik imati razumijevanja za tvoj pravednički gnjev, nego je vrlo vjerojatno da će ti uskratiti prostor za takvu jednu nabrušenu analizu. Budući da naša medijska kuća, kao što i sama znaš, konstruktivno surađuje s Vladom, pogotovo u ovim kriznim vremenima.“

„Kako to misliš ‘bez uredničkog poticaja’, šefe?“ konsternirala se napokon izvjestiteljka. „Pa sad si me tupio pola sata, bog ga dragi jebo, shvatila sam da me nagovaraš…“

„Nije da te ne nagovaram“, rekao je urednik, „no ja sam ipak fiktivan lik. Shvaćaš? Figuriram kao gost-urednik u tuđoj kolumni, fantom u tekstu, i to na marginalnom portalu, tek da bih pomogao rasvijetliti problem. Ali u stvarnosti netko sličnih sklonosti sasvim rijetko egzistira u uređivačkoj garnituri vodećega dnevnog lista ili bilo kojeg drugog od vodećih hrvatskih medija. Zar nije tako?“

„A jest, to je fakat problem…“ uzdahnula je novinarka nakon kraćeg razmišljanja.

„Normalno da je problem.“

„Što onda? Da ipak ostanemo kod gole vijesti?“

„Izgleda da nema druge. Kako je ono išlo: ‘Doznajemo i da bi se 18. i 19. siječnja, kad Sabor počinje s radom, trebali cijepiti svi saborski zastupnici’… a živalj izvan VIP-salona kada dođe na red.“

pešćanik