'Feralova otkrića su u tehničkom smislu bila toliko jednostavna, samo nitko nije pisao o njima. Mi smo samo pričali o čemu su drugi šutjeli. To ispunjenje zbog načina na koji to radiš vrijedi svake riječi'
Viktor Ivančić jedan je od osnivača legendarnog splitskog Feral Tribunea. Novinar i pisac. Kolumnist s velikim K.
Objavio je petnaestak knjiga proze i publicistike. Za svoj rad dobio je brojna međunarodna priznanja.
Njegova recentna knjiga 'Iza sedam logora. Od zločina kulture do kulture zločina', napisana u koautorstvu s Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem, tematizira problematiku pretvaranja socijalističkih domova kulture u mjesta brutalnih, masovnih likvidacija u zadnjem ratu.
Povezanost nekadašnjih, socijalističkih domova kulture i brutalnih likvidacija u zadnjem ratu jest perverzna, ali i logična. Domovi kulture zločincima su naprosto omogućavali dobre uvjete za rad. Znam da bolesno zvuči, ali s obzirom na to gdje su zločini počinjeni, na koji su način počinjeni, čini se da su egzekutori, svjesni težine ambijenta, pokazivali svojevrsnu kreativnost u ubijanju.
Da, oni su čak na nekim mjestima, naprimjer u Domu kulture u Čelopeku ili u Domu kulture u Pilici, inscenirali, da tako kažemo, nekakve kulturne manifestacije koje su se odvijale u neratnim, normalnim uvjetima. U Domu kulture u Čelopeku ubijali su na bini, uz razne obrede, a u Domu kulture u Pilici, prema zapisnicima iz Haaga, neke su likvidacije izvedene tako da su puščane cijevi provučene kroz otvor za kinoprojektor, to je bila neka inscenacija živog filma. U tom izopačenom smislu im možemo priznati svojevrsnu kreativnost. To na neki način potvrđuje i tezu ove knjige da je konstrukt nacionalne kulture sam po sebi egzekutivan i nasilan, jer jedino što kreiraš je da odstranjuješ nešto što nije tvoje. U domu kulture pretvorenom u stratište ili u logor taj konstrukt dobiva puni smisao. U tom smislu, likovi koji su tamo radili egzekucije predstavljaju perverzan finale nečeg što je osmišljeno u akademijama. Konstrukt nacionalne kulture nije ništa drugo nego etničko čišćenje na kulturnom planu. Projektu nacionalne kulture sudbinski je značaj dan u nekim uvaženim institucijama, a pravi, zasluženi kraj događa se tu, u domovima kulture. Tu se zapravo događa taj prelazak s riječi na tijela.
Je li nategnuto reći da su zločinci iz domova kulture tim zvjerskim likvidacijama pokušali, barem na simboličkoj razini, ubiti i samo socijalističko nasljeđe, jedan narativ koji nije, ili barem nije u toj mjeri kao ovi današnji, inzistirao na nacionalizmu?
To uopće nije pretjerano reći. Mislim da se tu zapravo obavljao ritualni obračun s nedavnom prošlošću. To je ona situacija kada ti se tvoja relativno bliska prošlost ukaže kao tuđa kultura i ti onda djeluješ tako da je odstraniš. Ti domovi kulture su nakon rasturanja Jugoslavije ostali kao slijepe mrlje na prostorima gdje su bauljale himere nacionalnog identiteta. Kulturna paradigma koja je dovela do njihove izgradnje nakon pretprošlog rata bila je sasvim drugačija. Oni su bili siluete neke univerzalne socijalističke emancipacije i univerzalne kulture. Imam životnog iskustva s jugoslavenskim socijalizmom, on nije negirao nacionalno u kulturnom smislu, kao dio kulturnog identiteta, ali mu to nije bio prioritet, nego zadnja rupa na svirali. Kasnije nastupa skroz druga paradigma. Kao da je proglašeno neko izvanredno stanje na polju kulture. Nešto što se zove nacionalnom kulturom dobiva sudbinski značaj. U tom smislu, to je ujedno bio i obračun s tim prostorima kao simboličkim spomenicima tog vremena, a onda i nekakav infantilni obračun sa samim tim vremenom.
Zadnji rat iz devedesetih godina slovi kao jedan od najdokumentiranijih ratova. I ova je knjiga lijep doprinos tome. Zanimljivo je međutim da su nama ovdje i sami zločinci, vjerojatno uvjereni u svoju povijesnu važnost, dobrovoljno ostavljali tragove snimajući razgovore u kojima se zločini naređuju ili pak mjesta na kojima su se izvršavali. Svi koji su o njima htjeli nešto znati mogli su to saznati u realnom vremenu dok su se oni događali.
Svi su cijelo vrijeme znali sve. Ona tradicionalna priča da se nije znalo u ovom ratu apsolutno ne stoji. U Splitu je, recimo, bio jedan mali, pitoreskni dalmatinski logor. Stjecajem okolnosti postojali su neki mediji koji su odmah, dok su se zločini događali, tijekom '92., objavili priče iznutra. Cijeli grad je znao sve, nitko nije radio ništa, nitko nije reagirao uopće. Danas je tamo, ispred Lore, podignut spomenik jedinici koja je delegirala logorske čuvare. Poruka dakle glasi: mi svi znamo što se dešavalo i smatramo da je to herojsko djelo kojemu dižemo spomenik. Prema tome, to je viši rang poricanja. Ne možemo više govoriti o onom poricanju u klasičnom smislu, pravimo se da ne znamo. Baš suprotno, svi znaju sve i smatraju da je to što se dešavalo bilo dobro. To je ono najporaznije.
Država i danas lijepo brine o svojim zločincima. Dobar je primjer Mirko Norac čija je zaštitarska firma s državnim tijelima i tvrtkama lani sklopila ugovore vrijedne gotovo 17 milijuna kuna.
Tako je. Njegova je firma, recimo i to, od Grada Zagreba dobila trajne poslove na osiguravanju gradskih muzeja i gradskih kulturnih manifestacija. Znači, ta priča koju mi u knjizi pokušavamo pratiti od zločina kulture do kulture zločina ide i u obratnom smjeru. Država odlično opslužuje te ljude, brine o njima. To nikada nije eksplicirano verbalno, ali prešutno uvijek postoji podrška zločinima koji su se dogodili tobože u državno ime.
Imaju li Hrvati fetišistički odnos prema svojim zločincima? Zašto nam je tako teško osuditi ljude koji su u naše ime naređivali ili provodili zločine? Kako je, recimo, moguće da suđenje Branimiru Glavašu traje gotovo trideset godina nakon što su zločini u Osijeku počinjeni?
Njega će osuditi kad on bude u dubokoj smrti, a ne u dubokoj starosti. A možda neće ni tad. Hrvatska kad i sudi, sudi užasno nevoljko. Svi ovi procesi koji su se, recimo, dovršili izvedeni su pod snažnim međunarodnim pritiskom. Da nije bilo toga, ne bi bilo ni tih procesa. Mi živimo u ciničnim zajednicama. To znači da je sasvim svejedno jesu li zločinci osuđeni ili nisu. Uvjeren sam da velika većina smatra da je Mirko Norac, koji je, naprimjer, pravomoćno osuđen, heroj. Stalno pričamo o nekim nametnutim nam normama, puštamo da institucije rade svoj posao, ali nam se zapravo jebe za to. To rade cinične zajednice. Znaš ono, gledam kupus, vadim meso. Na kraju je taj ambijent, ideološki i politički, takav da je svejedno hoćemo li mi osuditi Glavaša ili nećemo. Mene baš briga, naravno, bilo bi mi drago da osude nekoga tko je kriv za zločine, ali nije bit te osude da on samo snosi neku kaznu, nego da se pošalje neka poruka koja bi bila ozbiljna. Ali ako ustrojiš ciničnu zajednicu onda svi znaju da je ta poruka tu samo zbog vanjske ambalaže, a mi znamo što mi mislimo. To je jedan vrlo opasan ambijent i ovdje i u Srbiji i u BiH.
U zadnje vrijeme često slušamo o fašizaciji, odnosno ustašizaciji društva, o ustaškom revivalu. Vidite li ga vi i gdje? Zanimljivo je da su najveći apologeti ustaškog nasljeđa i ustaških insignija postali ljudi koji sebe smatraju vrlo umjerenima u ideološkom smislu. Gradonačelnik Varaždina Ivan Čehok plasirao je ne tako davno prijesnu laž da je pozdrav Za dom spremni koristio ban Jelačić.
Smatram da problem nije u pravim ustašama. Stvarni hrvatski fašizam leži u hrvatskom političkom centru. U ekstremizmu tog političkog centra. Meni su uvijek gori oni koji normaliziraju stvari nego oni koji ih radikaliziraju. Čak mi je povremeno i žao tih ustaša zato što imam osjećaj da se u njih, kao u nekakav kontejner, odlaže grijeh koji nije njihov. Tko je na kraju legalizirao pozdrav ZDS? Legalizirala ga je Vlada Andreja Plenkovića, koja je predložila takav zakon da on postane legalan. Što je to fašističko u hrvatskome društvu? To je jedna stalna težnja da se ustvari ostane pod oružjem, da se uspostavi jedno poslijeratno ratno stanje, da se sama mogućnost demobilizacije osujeti. Po meni uopće nije normalno da mi danas još uvijek imamo rat kao središnji kult u hrvatskom društvu oko kojeg se vodi manje-više kompletan politički i javni život. Razlog je taj što se želi poslati poruka da je on završen zato da nikada ne završi. To je zapravo ta fašistička tendencija. Ne mislim stoga da je presudni problem ona deklarirana, gotovo pa folklorna radikalna desnica. Najgora desnica zapravo stanuje u centru i kamuflirana je baršunastom retorikom.
U Međimurju je nedavno održan jedan, mogli bismo reći, antiromski prosvjed. Problem su dosad uglavnom bili Srbi, Jugoslaveni, homoseksualci, komunisti, a sad se, eto, u priči pojavljuju i Romi. Nitko ne poriče da određeni problemi postoje, ali zašto nam se na kraju uvijek fašizam ili nacionalizam nude kao najbolja rješenja?
Da, na kraju uvijek ide pleme koje se okuplja po svojim etničkim kriterijima. Mislim da je u Hrvatskoj nacionalizam postao način života. To je problem. Danas su problem Romi, sutra će biti netko treći. Ti stalno moraš imati nekakav adekvatan fond neprijatelja na osnovu kojih možeš mišićima vježbati svoj identitet.
Desničarski narativ uvijek je takav da kroz obrambenu retoriku, tobožnju brigu za nečija prava, poziva na napad. Tome svjedočimo još od Tuđmana i Miloševića pa sve do Markićke i Ilčića.
U pravu si. To se zove jezik s dvostrukim diskursom. Naprimjer, latinoameričke diktature imale su cijeli mali rječnik termina za razne vidove mučenja. Kad čovjeku uzmu glavu i uvale je u teću s izmetom, to su zvali podmornica. Ili kad bi letlampom pržili nekoga, to su zvali roštilj. Postoji taj jezik dvostrukog značenja. Ako mi u Glavaševu slučaju imamo situaciju da su mediji puni slučaja Selotejp ili Garaža, mi, naravno, znamo što to znači, ne mislimo da je riječ o krađi uredskog materijala. Tako je i s političkim porukama. Uvijek se obrambenom retorikom poziva na ofenzivu. To je naprosto jedan retorički trik, način ophođenja koji nacionalizam vrlo rado rabi. Nacionalističke zajednice uvijek su mučeničke zajednice. Mi moramo biti žrtve, moramo stalno progovarati iz tih pozicija. U ovoj zemlji nama naše žrtve izlaze na uši, samo se to nitko ne usuđuje javno artikulirati. Sve te komemorativne ili memorijalne manifestacije su ratnohuškačke. Kad država uzme patronat nad obilježavanjem sjećanja na žrtve, ti uvijek imaš Leni Riefenstahl u žalobnom ključu i s malo manje talenta. Sve te žrtve su resurs za neka buduća krvoprolića.
Što biste mi rekli kada bih vam ja sad kazao da mi ovdje živimo kao da Viktor Ivančić nije napisao ni slova? Kao da Feral nije postojao.
Ja sam prestao gledati na efekte tog rada. Ako pitaš što smo napravili, imajući na umu u kakvom društvu danas živimo, nismo napravili ništa. Međutim, ja ipak i dalje mislim da je sve to imalo smisla. Imaš i taj privatni, sebični motiv koji kaže, jebiga, ja ne mogu drugačije. Na cijeli taj period Ferala, koji je bio, gledano iz neke vanjske perspektive, jako traumatičan budući da smo stalno bili pod nekakvim pritiscima, ja ipak gledam kao na jedan super period. Prvo, dobro sam se osjećao, dobro smo se zezali, a drugo, ja sam na neki način ispunjen time. Konformisti to ne znaju. Privatno se puno bolje osjećaš kad radiš svoj posao kako treba. Ja sam mogao ne biti novinar. Užasno mi idu na živce oni koji ostanu u struci, ali neće vidjeti ono što im je ispod prozora. Kad danas govorimo o Feralovim otkrićima, to su bila otkrića koja su u tehničkom smislu bila toliko jednostavna, samo nitko nije pisao o njima. Mi smo samo pričali o čemu su drugi šutjeli. To ispunjenje zbog načina na koji to radiš vrijedi svake riječi.
Za kraj, ide li ovo društvo, ako pogledamo politiku, obrazovanje, pravosuđe, medije, polako ali sigurno u vražju mater? Ili je to manje-više završen proces?
To je možda čak i završen proces, samo što mi to još nismo sebi priznali. Hrvatska stvarno nema nikakvog smisla kao država. Ako samo uzmeš u obzir činjenicu da se Glavašu sudi 28 godina, ti ne možeš govoriti o postojanju države. To je podatak koji ti svjedoči o nepostojanju države. Ljudi žive po principu neke samoregulacije i imaju neke ambleme kojima simuliraju da su Hrvati, da žive u Hrvatskoj, da postoji neka granica samo zato što su tu nasrali dva carinika i rampu. Hrvatska je u tom smislu jedna besmislena tvorevina.
6yka
Viktor Ivančić jedan je od osnivača legendarnog splitskog Feral Tribunea. Novinar i pisac. Kolumnist s velikim K.
Objavio je petnaestak knjiga proze i publicistike. Za svoj rad dobio je brojna međunarodna priznanja.
Njegova recentna knjiga 'Iza sedam logora. Od zločina kulture do kulture zločina', napisana u koautorstvu s Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem, tematizira problematiku pretvaranja socijalističkih domova kulture u mjesta brutalnih, masovnih likvidacija u zadnjem ratu.
Povezanost nekadašnjih, socijalističkih domova kulture i brutalnih likvidacija u zadnjem ratu jest perverzna, ali i logična. Domovi kulture zločincima su naprosto omogućavali dobre uvjete za rad. Znam da bolesno zvuči, ali s obzirom na to gdje su zločini počinjeni, na koji su način počinjeni, čini se da su egzekutori, svjesni težine ambijenta, pokazivali svojevrsnu kreativnost u ubijanju.
Da, oni su čak na nekim mjestima, naprimjer u Domu kulture u Čelopeku ili u Domu kulture u Pilici, inscenirali, da tako kažemo, nekakve kulturne manifestacije koje su se odvijale u neratnim, normalnim uvjetima. U Domu kulture u Čelopeku ubijali su na bini, uz razne obrede, a u Domu kulture u Pilici, prema zapisnicima iz Haaga, neke su likvidacije izvedene tako da su puščane cijevi provučene kroz otvor za kinoprojektor, to je bila neka inscenacija živog filma. U tom izopačenom smislu im možemo priznati svojevrsnu kreativnost. To na neki način potvrđuje i tezu ove knjige da je konstrukt nacionalne kulture sam po sebi egzekutivan i nasilan, jer jedino što kreiraš je da odstranjuješ nešto što nije tvoje. U domu kulture pretvorenom u stratište ili u logor taj konstrukt dobiva puni smisao. U tom smislu, likovi koji su tamo radili egzekucije predstavljaju perverzan finale nečeg što je osmišljeno u akademijama. Konstrukt nacionalne kulture nije ništa drugo nego etničko čišćenje na kulturnom planu. Projektu nacionalne kulture sudbinski je značaj dan u nekim uvaženim institucijama, a pravi, zasluženi kraj događa se tu, u domovima kulture. Tu se zapravo događa taj prelazak s riječi na tijela.
Je li nategnuto reći da su zločinci iz domova kulture tim zvjerskim likvidacijama pokušali, barem na simboličkoj razini, ubiti i samo socijalističko nasljeđe, jedan narativ koji nije, ili barem nije u toj mjeri kao ovi današnji, inzistirao na nacionalizmu?
To uopće nije pretjerano reći. Mislim da se tu zapravo obavljao ritualni obračun s nedavnom prošlošću. To je ona situacija kada ti se tvoja relativno bliska prošlost ukaže kao tuđa kultura i ti onda djeluješ tako da je odstraniš. Ti domovi kulture su nakon rasturanja Jugoslavije ostali kao slijepe mrlje na prostorima gdje su bauljale himere nacionalnog identiteta. Kulturna paradigma koja je dovela do njihove izgradnje nakon pretprošlog rata bila je sasvim drugačija. Oni su bili siluete neke univerzalne socijalističke emancipacije i univerzalne kulture. Imam životnog iskustva s jugoslavenskim socijalizmom, on nije negirao nacionalno u kulturnom smislu, kao dio kulturnog identiteta, ali mu to nije bio prioritet, nego zadnja rupa na svirali. Kasnije nastupa skroz druga paradigma. Kao da je proglašeno neko izvanredno stanje na polju kulture. Nešto što se zove nacionalnom kulturom dobiva sudbinski značaj. U tom smislu, to je ujedno bio i obračun s tim prostorima kao simboličkim spomenicima tog vremena, a onda i nekakav infantilni obračun sa samim tim vremenom.
Zadnji rat iz devedesetih godina slovi kao jedan od najdokumentiranijih ratova. I ova je knjiga lijep doprinos tome. Zanimljivo je međutim da su nama ovdje i sami zločinci, vjerojatno uvjereni u svoju povijesnu važnost, dobrovoljno ostavljali tragove snimajući razgovore u kojima se zločini naređuju ili pak mjesta na kojima su se izvršavali. Svi koji su o njima htjeli nešto znati mogli su to saznati u realnom vremenu dok su se oni događali.
Svi su cijelo vrijeme znali sve. Ona tradicionalna priča da se nije znalo u ovom ratu apsolutno ne stoji. U Splitu je, recimo, bio jedan mali, pitoreskni dalmatinski logor. Stjecajem okolnosti postojali su neki mediji koji su odmah, dok su se zločini događali, tijekom '92., objavili priče iznutra. Cijeli grad je znao sve, nitko nije radio ništa, nitko nije reagirao uopće. Danas je tamo, ispred Lore, podignut spomenik jedinici koja je delegirala logorske čuvare. Poruka dakle glasi: mi svi znamo što se dešavalo i smatramo da je to herojsko djelo kojemu dižemo spomenik. Prema tome, to je viši rang poricanja. Ne možemo više govoriti o onom poricanju u klasičnom smislu, pravimo se da ne znamo. Baš suprotno, svi znaju sve i smatraju da je to što se dešavalo bilo dobro. To je ono najporaznije.
Država i danas lijepo brine o svojim zločincima. Dobar je primjer Mirko Norac čija je zaštitarska firma s državnim tijelima i tvrtkama lani sklopila ugovore vrijedne gotovo 17 milijuna kuna.
Tako je. Njegova je firma, recimo i to, od Grada Zagreba dobila trajne poslove na osiguravanju gradskih muzeja i gradskih kulturnih manifestacija. Znači, ta priča koju mi u knjizi pokušavamo pratiti od zločina kulture do kulture zločina ide i u obratnom smjeru. Država odlično opslužuje te ljude, brine o njima. To nikada nije eksplicirano verbalno, ali prešutno uvijek postoji podrška zločinima koji su se dogodili tobože u državno ime.
Imaju li Hrvati fetišistički odnos prema svojim zločincima? Zašto nam je tako teško osuditi ljude koji su u naše ime naređivali ili provodili zločine? Kako je, recimo, moguće da suđenje Branimiru Glavašu traje gotovo trideset godina nakon što su zločini u Osijeku počinjeni?
Njega će osuditi kad on bude u dubokoj smrti, a ne u dubokoj starosti. A možda neće ni tad. Hrvatska kad i sudi, sudi užasno nevoljko. Svi ovi procesi koji su se, recimo, dovršili izvedeni su pod snažnim međunarodnim pritiskom. Da nije bilo toga, ne bi bilo ni tih procesa. Mi živimo u ciničnim zajednicama. To znači da je sasvim svejedno jesu li zločinci osuđeni ili nisu. Uvjeren sam da velika većina smatra da je Mirko Norac, koji je, naprimjer, pravomoćno osuđen, heroj. Stalno pričamo o nekim nametnutim nam normama, puštamo da institucije rade svoj posao, ali nam se zapravo jebe za to. To rade cinične zajednice. Znaš ono, gledam kupus, vadim meso. Na kraju je taj ambijent, ideološki i politički, takav da je svejedno hoćemo li mi osuditi Glavaša ili nećemo. Mene baš briga, naravno, bilo bi mi drago da osude nekoga tko je kriv za zločine, ali nije bit te osude da on samo snosi neku kaznu, nego da se pošalje neka poruka koja bi bila ozbiljna. Ali ako ustrojiš ciničnu zajednicu onda svi znaju da je ta poruka tu samo zbog vanjske ambalaže, a mi znamo što mi mislimo. To je jedan vrlo opasan ambijent i ovdje i u Srbiji i u BiH.
U zadnje vrijeme često slušamo o fašizaciji, odnosno ustašizaciji društva, o ustaškom revivalu. Vidite li ga vi i gdje? Zanimljivo je da su najveći apologeti ustaškog nasljeđa i ustaških insignija postali ljudi koji sebe smatraju vrlo umjerenima u ideološkom smislu. Gradonačelnik Varaždina Ivan Čehok plasirao je ne tako davno prijesnu laž da je pozdrav Za dom spremni koristio ban Jelačić.
Smatram da problem nije u pravim ustašama. Stvarni hrvatski fašizam leži u hrvatskom političkom centru. U ekstremizmu tog političkog centra. Meni su uvijek gori oni koji normaliziraju stvari nego oni koji ih radikaliziraju. Čak mi je povremeno i žao tih ustaša zato što imam osjećaj da se u njih, kao u nekakav kontejner, odlaže grijeh koji nije njihov. Tko je na kraju legalizirao pozdrav ZDS? Legalizirala ga je Vlada Andreja Plenkovića, koja je predložila takav zakon da on postane legalan. Što je to fašističko u hrvatskome društvu? To je jedna stalna težnja da se ustvari ostane pod oružjem, da se uspostavi jedno poslijeratno ratno stanje, da se sama mogućnost demobilizacije osujeti. Po meni uopće nije normalno da mi danas još uvijek imamo rat kao središnji kult u hrvatskom društvu oko kojeg se vodi manje-više kompletan politički i javni život. Razlog je taj što se želi poslati poruka da je on završen zato da nikada ne završi. To je zapravo ta fašistička tendencija. Ne mislim stoga da je presudni problem ona deklarirana, gotovo pa folklorna radikalna desnica. Najgora desnica zapravo stanuje u centru i kamuflirana je baršunastom retorikom.
U Međimurju je nedavno održan jedan, mogli bismo reći, antiromski prosvjed. Problem su dosad uglavnom bili Srbi, Jugoslaveni, homoseksualci, komunisti, a sad se, eto, u priči pojavljuju i Romi. Nitko ne poriče da određeni problemi postoje, ali zašto nam se na kraju uvijek fašizam ili nacionalizam nude kao najbolja rješenja?
Da, na kraju uvijek ide pleme koje se okuplja po svojim etničkim kriterijima. Mislim da je u Hrvatskoj nacionalizam postao način života. To je problem. Danas su problem Romi, sutra će biti netko treći. Ti stalno moraš imati nekakav adekvatan fond neprijatelja na osnovu kojih možeš mišićima vježbati svoj identitet.
Desničarski narativ uvijek je takav da kroz obrambenu retoriku, tobožnju brigu za nečija prava, poziva na napad. Tome svjedočimo još od Tuđmana i Miloševića pa sve do Markićke i Ilčića.
U pravu si. To se zove jezik s dvostrukim diskursom. Naprimjer, latinoameričke diktature imale su cijeli mali rječnik termina za razne vidove mučenja. Kad čovjeku uzmu glavu i uvale je u teću s izmetom, to su zvali podmornica. Ili kad bi letlampom pržili nekoga, to su zvali roštilj. Postoji taj jezik dvostrukog značenja. Ako mi u Glavaševu slučaju imamo situaciju da su mediji puni slučaja Selotejp ili Garaža, mi, naravno, znamo što to znači, ne mislimo da je riječ o krađi uredskog materijala. Tako je i s političkim porukama. Uvijek se obrambenom retorikom poziva na ofenzivu. To je naprosto jedan retorički trik, način ophođenja koji nacionalizam vrlo rado rabi. Nacionalističke zajednice uvijek su mučeničke zajednice. Mi moramo biti žrtve, moramo stalno progovarati iz tih pozicija. U ovoj zemlji nama naše žrtve izlaze na uši, samo se to nitko ne usuđuje javno artikulirati. Sve te komemorativne ili memorijalne manifestacije su ratnohuškačke. Kad država uzme patronat nad obilježavanjem sjećanja na žrtve, ti uvijek imaš Leni Riefenstahl u žalobnom ključu i s malo manje talenta. Sve te žrtve su resurs za neka buduća krvoprolića.
Što biste mi rekli kada bih vam ja sad kazao da mi ovdje živimo kao da Viktor Ivančić nije napisao ni slova? Kao da Feral nije postojao.
Ja sam prestao gledati na efekte tog rada. Ako pitaš što smo napravili, imajući na umu u kakvom društvu danas živimo, nismo napravili ništa. Međutim, ja ipak i dalje mislim da je sve to imalo smisla. Imaš i taj privatni, sebični motiv koji kaže, jebiga, ja ne mogu drugačije. Na cijeli taj period Ferala, koji je bio, gledano iz neke vanjske perspektive, jako traumatičan budući da smo stalno bili pod nekakvim pritiscima, ja ipak gledam kao na jedan super period. Prvo, dobro sam se osjećao, dobro smo se zezali, a drugo, ja sam na neki način ispunjen time. Konformisti to ne znaju. Privatno se puno bolje osjećaš kad radiš svoj posao kako treba. Ja sam mogao ne biti novinar. Užasno mi idu na živce oni koji ostanu u struci, ali neće vidjeti ono što im je ispod prozora. Kad danas govorimo o Feralovim otkrićima, to su bila otkrića koja su u tehničkom smislu bila toliko jednostavna, samo nitko nije pisao o njima. Mi smo samo pričali o čemu su drugi šutjeli. To ispunjenje zbog načina na koji to radiš vrijedi svake riječi.
Za kraj, ide li ovo društvo, ako pogledamo politiku, obrazovanje, pravosuđe, medije, polako ali sigurno u vražju mater? Ili je to manje-više završen proces?
To je možda čak i završen proces, samo što mi to još nismo sebi priznali. Hrvatska stvarno nema nikakvog smisla kao država. Ako samo uzmeš u obzir činjenicu da se Glavašu sudi 28 godina, ti ne možeš govoriti o postojanju države. To je podatak koji ti svjedoči o nepostojanju države. Ljudi žive po principu neke samoregulacije i imaju neke ambleme kojima simuliraju da su Hrvati, da žive u Hrvatskoj, da postoji neka granica samo zato što su tu nasrali dva carinika i rampu. Hrvatska je u tom smislu jedna besmislena tvorevina.
6yka
