Neka jergovićevska replika onoga Benjaminova Anđela povijesti na svaki će prohujali pakao nonšalantno odmahnuti rukom ukoliko smo uspjeli sačuvati kulturno blago, i to suglasnošću estetski potkovanih zločinaca i humanista
Estetski kriteriji Ante Pavelića u ratu su spasili život Miroslavu Krleži, tvrdi Miljenko Jergović u Jutarnjem listu. Također smatra da ta tvrdnja – iako već odavno i o Krleži i o Paveliću lupa tko god hoće, što god hoće i kako god hoće – predstavlja junačko kršenje tabua: ‘Eto, recimo, prekršimo i taj tabu: da u NDH, toj drugoj najstrašnijoj među strašnim državama Hitlerove Europe, vrhovni zločinac Ante Pavelić nije imao estetske kriterije, kao što ih nemaju njegovi današnji adoranti, ali i oponenti, koja bi čarolija bila potrebna da Krleža preživi rat?’
‘Čarolija’ nije mogla uključivati neke druge Pavelićeve kalkulacije, nego isključivo njegove estetske kriterije, tvrdi Jergović. A da u toj stvari, opet, nije riječ o proizvoljnosti Pavelićeva osobnog ukusa ili kakvoj drugoj hirovitosti, već o kriterijima koji su meritorni na općem i nacionalnom planu, potvrđuju naslov Jergovićeva teksta (‘Kulturni i estetski kriteriji kao preduvjet ljudskosti u zla doba’), kao i rečenice koje prethode onoj citiranoj: ‘Kulturni i estetski kriteriji nisu istovjetni etičkim kriterijima, ali bez njih svaki je moral živa nakarada. Kriteriji u kulturi – koja je knjiga dobra, a koja loša i zašto je Miroslav Krleža veliki pisac, a netko nije – spašavaju društvo, ali i spašavaju glave ljudima.’
Drugim riječima: zahvaljujući kulturnim i estetskim kriterijima kojih se pridržavao poglavnik NDH – a ti kriteriji su ‘preduvjet ljudskosti’ i podloga za ‘spašavanje društva’ – Krleži je poklonjen život, dok su, primjerice, August Cesarec ili Mihovil Pavlek Miškina – također prema nekim kriterijima, zadanim ustaškim političkim i kulturnim programom – poslani u smrt, pa je tako stradala valjda samo književna makulatura, jer je Pavelić znao ‘zašto je Miroslav Krleža veliki pisac, a netko nije’. Velika umjetnost vodi svoga tvorca ka besmrtnosti, ne samo u historijskom, već i u fizičkome smislu.
Ne treba mnogo pretjerivati da se ta logika dovede do kraja i konstatira kako je Pavelić uz pomoć alatki državnog terora (logora, malja, metka u čelo…) utvrđivao nacionalni književni kanon, a mi sa zadovoljstvom možemo svjedočiti da se on u presudnim segmentima podudara s našom današnjom percepcijom istog. Vrijedna kultura preživljava. Ako je genijalna, preskače sve prepreke, pa i zamku stratišta. Metoda možda nije u izravnome dosluhu s etikom, ali je bez nje ‘svaki moral živa nakarada’. Bez takve vizije ‘spašavanja društva’, uostalom, uopće ne bi bilo moguće skovati slavni mit o ‘tisućljetnoj hrvatskoj uljudbi’, sudbinskoj konstanti koju je omogućila estetska kompetencija hrvatskih tiranija.
Prije nekoliko godina Miljenko Jergović je – s punim pravom! – žestoko prosvjedovao što je u Hrvatskoj književnoj enciklopediji Ante Pavelić zaveden kao ‘političar, publicist i romanopisac’, a da u rečenoj natuknici nema ni z od njegovih zločinačkih pothvata. U jednom je intervjuu tada bio vrlo kategoričan: ‘Meni Ante Pavelić nije kolega pisac, ni romanopisac, jer ja ne mogu pripadati nacionalnoj književnosti Ante Pavelića.’ Pa još: ‘Publicistu i romanopisca Antu Pavelića ne prihvaćam dionikom svoje književnosti.’
Sada je, međutim, Pavelić ipak prihvaćen za dionika, ako već ne kao književnik, a onda kao vjerodostojan književni arbitar (za razliku od svojih današnjih adoranata i oponenata), čiji su estetski kriteriji imali općenacionalnu važnost i dugoročni značaj, pa im možemo zahvaliti ‘Zastave’ i brojna druga poznija djela pisca koji je disao blagodareći poglavnikovoj neupitnoj kulturnoj kvalificiranosti. Jergoviću nimalo ne smeta što je ta vrlina vođe ustaške NDH očeličena nesnosnim proturječjem, jer je Pavelić, po logici stvari, Krležu morao spašavati od smrtnih posljedica vlastite političke i kulturne doktrine; siguran je tek da mnogi drugi za takvu demonstraciju ‘ljudskosti u zla doba’ nemaju ni temeljnu predispoziciju, budući da su, prema izloženom aksiomu, ljudi bez estetskih kriterija nužno moralno nakaradni.
No središnji lik Jergovićeva teksta je Mate Ujević, tvorac prve Hrvatske enciklopedije, opisan biranim laudama, uz zgusnute pohvale njegovome ‘inkluzivnom hrvatstvu’ pomoću kojeg je pet tomova svoga kapitalnog djela sačuvao od isključujućeg ustaštva. Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, osnovan odlukom ustaških vlasti iz kolovoza 1941., tiskao je knjige koje su ‘uglavnom izmicale ustaškoj propagandi’ (mada ništa više od toga, jer ‘o onome o čemu se nije moglo ni smjelo govoriti, o tome se kod Mate Ujevića, uglavnom, šutjelo’), k tome su u ustanovi ‘skrovište nalazili kojekakvi proturežimski elementi’ (‘uglavnom građanske provenijencije’) i nema sumnje ‘da je Mate Ujević tim radom mnogim vrijednim i pametnim ljudima naprosto spasio glavu’. Ipak, Jergović drži kako je ‘još i važnije ono drugo: u ta je nedoba Ujević gradio kriterije. Kulturne i estetske, naravno. A za etičke nije imao prerogativa.’
To fatalno neposjedovanje ‘prerogativa’ – naime, dopuštenja – za pridržavanje etičkih kriterija i za moralno postupanje, što se onda kompenzira predanim i apolitičnim kulturnim radom, po svemu je ključno u Jergovićevoj novinskoj odi konformizmu koji stremi estetskim visinama i, u konačnici, ‘spašava društvo’. Što će pritom i kompletan sustav fašističkoga terora biti prikazan kao zbir melodramatskih prizora u kojima birani predstavnici kulturno potkovanoga hrvatskog građanstva jedni drugima spašavaju glave, ili otvaraju vrata logora onima koji nisu umjetnički dorasli vječnosti, stvar je, očito, autorskog ukusa.
Gotovo je komično do koje mjere Jergović ne pridaje važnost mogućoj napetosti između Ujevića i Pavelića, jer ako je prvi tolikim ljudima od kulture zaista ‘spasio glavu’, valjda je sve te glave spašavao od okrutnog i nasilničkog režima onoga drugog, pa bi bilo razumno pretpostaviti da su i njihovi ‘kulturni kriteriji’ antagonizirani, makar zbog činjenice da su knjige što ih je Ujević objavljivao ‘uglavnom izmicale ustaškoj propagandi’ na kojoj je Pavelić tvrdokorno inzistirao. Ali ne, ti su kriteriji u strateškim točkama podudarni i sretno se sintetiziraju oko preživjeloga Krleže.
Radikalne političke opreke poništavaju se u kulturnom jedinstvu, u divnoj čistoći estetskih kriterija, u univerzalnim kulturnim vrijednostima koje na dugi rok ‘spašavaju društvo’ i osiguravaju infuziju ‘tisućljetnoj hrvatskoj uljudbi’, što naposljetku i samu politiku, sa svim njenim zločinačkim ekstenzijama, čini sporednom i irelevantnom. Neka jergovićevska replika onoga Benjaminova (ili Kleeova) Anđela povijesti na svaki će prohujali pakao nonšalantno odmahnuti rukom ukoliko uspijemo sačuvati kulturno blago (barem krupnije komade, ne bižuteriju poput Cesarca ili Miškine), i to suglasnošću zločinaca i humanista.
Patetičnija od lakonskih bulažnjenja o Krleži, Paveliću i Ujeviću stoga je Jergovićeva iluzija o kulturi koja nadomješta politiku i služi kao alibi za njene krvave rasplete, jer ‘u zla doba’ izbavljuje i društvo i ljudske glave, te privodi moral u neposrednu blizinu angažiranognedjelovanja. Adorno je, opisujući ratna i poslijeratna intelektualna glavinjanja u Njemačkoj, tvrdio da su kulturni entuzijazam i politička apstinencija bili simptomi kolektivnog samozavaravanja. U jednoj od boljih knjiga na tu temu, onoj Wolfa Lepeniesa, pomno se prikazuje i unutrašnji rezon ‘stisnutih usana’, kao karakterističnog obilježja intelektualne fizionomije u Trećem Reichu. ‘Usta se više nisu otvarala, ali se zato onaj ko nije govorio osećao kao da pruža otpor.’
Figura Mate Ujevića, skicirana Jergovićevim lepršavim perom, u tom je smislu paradigmatična, jer kolumnistu Jutarnjeg lista služi da uzdigne i ovjenča slavom heroizam šutnje, dostojanstvo povijene kičme kojem će se iz naknadne perspektive pridavati vizionarska težina. Moglo bi se čak pomisliti da Jergović Ujevića doživljava nekom vrstom privatne avangarde, imamo li u vidu činjenicu da je godinu dana vladavine Zlatka Hasanbegovića, proustaški kategoričnoga ministra kulture, ispratio ne uspjevši iz sebe iscijediti ni jednu jedinu kritičku riječ. Gradio je, naime, estetske i kulturne kriterije, odlučno šuteći o fašistoidnoj devastaciji svih estetskih i kulturnih kriterija što mu se odvijala pred nosom.
Može biti da mu za kritičku (etičku?) intervenciju netko od nadležnih nije osigurao ‘prerogativ’. Krleža je, s druge strane, dovoljno mrtav da mu za jeftinu estetizaciju svojeg ratnog preživljavanja ‘prerogativ’ ne može uskratiti.
portalnovosti
Estetski kriteriji Ante Pavelića u ratu su spasili život Miroslavu Krleži, tvrdi Miljenko Jergović u Jutarnjem listu. Također smatra da ta tvrdnja – iako već odavno i o Krleži i o Paveliću lupa tko god hoće, što god hoće i kako god hoće – predstavlja junačko kršenje tabua: ‘Eto, recimo, prekršimo i taj tabu: da u NDH, toj drugoj najstrašnijoj među strašnim državama Hitlerove Europe, vrhovni zločinac Ante Pavelić nije imao estetske kriterije, kao što ih nemaju njegovi današnji adoranti, ali i oponenti, koja bi čarolija bila potrebna da Krleža preživi rat?’
‘Čarolija’ nije mogla uključivati neke druge Pavelićeve kalkulacije, nego isključivo njegove estetske kriterije, tvrdi Jergović. A da u toj stvari, opet, nije riječ o proizvoljnosti Pavelićeva osobnog ukusa ili kakvoj drugoj hirovitosti, već o kriterijima koji su meritorni na općem i nacionalnom planu, potvrđuju naslov Jergovićeva teksta (‘Kulturni i estetski kriteriji kao preduvjet ljudskosti u zla doba’), kao i rečenice koje prethode onoj citiranoj: ‘Kulturni i estetski kriteriji nisu istovjetni etičkim kriterijima, ali bez njih svaki je moral živa nakarada. Kriteriji u kulturi – koja je knjiga dobra, a koja loša i zašto je Miroslav Krleža veliki pisac, a netko nije – spašavaju društvo, ali i spašavaju glave ljudima.’
Drugim riječima: zahvaljujući kulturnim i estetskim kriterijima kojih se pridržavao poglavnik NDH – a ti kriteriji su ‘preduvjet ljudskosti’ i podloga za ‘spašavanje društva’ – Krleži je poklonjen život, dok su, primjerice, August Cesarec ili Mihovil Pavlek Miškina – također prema nekim kriterijima, zadanim ustaškim političkim i kulturnim programom – poslani u smrt, pa je tako stradala valjda samo književna makulatura, jer je Pavelić znao ‘zašto je Miroslav Krleža veliki pisac, a netko nije’. Velika umjetnost vodi svoga tvorca ka besmrtnosti, ne samo u historijskom, već i u fizičkome smislu.
Ne treba mnogo pretjerivati da se ta logika dovede do kraja i konstatira kako je Pavelić uz pomoć alatki državnog terora (logora, malja, metka u čelo…) utvrđivao nacionalni književni kanon, a mi sa zadovoljstvom možemo svjedočiti da se on u presudnim segmentima podudara s našom današnjom percepcijom istog. Vrijedna kultura preživljava. Ako je genijalna, preskače sve prepreke, pa i zamku stratišta. Metoda možda nije u izravnome dosluhu s etikom, ali je bez nje ‘svaki moral živa nakarada’. Bez takve vizije ‘spašavanja društva’, uostalom, uopće ne bi bilo moguće skovati slavni mit o ‘tisućljetnoj hrvatskoj uljudbi’, sudbinskoj konstanti koju je omogućila estetska kompetencija hrvatskih tiranija.
Prije nekoliko godina Miljenko Jergović je – s punim pravom! – žestoko prosvjedovao što je u Hrvatskoj književnoj enciklopediji Ante Pavelić zaveden kao ‘političar, publicist i romanopisac’, a da u rečenoj natuknici nema ni z od njegovih zločinačkih pothvata. U jednom je intervjuu tada bio vrlo kategoričan: ‘Meni Ante Pavelić nije kolega pisac, ni romanopisac, jer ja ne mogu pripadati nacionalnoj književnosti Ante Pavelića.’ Pa još: ‘Publicistu i romanopisca Antu Pavelića ne prihvaćam dionikom svoje književnosti.’
Sada je, međutim, Pavelić ipak prihvaćen za dionika, ako već ne kao književnik, a onda kao vjerodostojan književni arbitar (za razliku od svojih današnjih adoranata i oponenata), čiji su estetski kriteriji imali općenacionalnu važnost i dugoročni značaj, pa im možemo zahvaliti ‘Zastave’ i brojna druga poznija djela pisca koji je disao blagodareći poglavnikovoj neupitnoj kulturnoj kvalificiranosti. Jergoviću nimalo ne smeta što je ta vrlina vođe ustaške NDH očeličena nesnosnim proturječjem, jer je Pavelić, po logici stvari, Krležu morao spašavati od smrtnih posljedica vlastite političke i kulturne doktrine; siguran je tek da mnogi drugi za takvu demonstraciju ‘ljudskosti u zla doba’ nemaju ni temeljnu predispoziciju, budući da su, prema izloženom aksiomu, ljudi bez estetskih kriterija nužno moralno nakaradni.
No središnji lik Jergovićeva teksta je Mate Ujević, tvorac prve Hrvatske enciklopedije, opisan biranim laudama, uz zgusnute pohvale njegovome ‘inkluzivnom hrvatstvu’ pomoću kojeg je pet tomova svoga kapitalnog djela sačuvao od isključujućeg ustaštva. Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, osnovan odlukom ustaških vlasti iz kolovoza 1941., tiskao je knjige koje su ‘uglavnom izmicale ustaškoj propagandi’ (mada ništa više od toga, jer ‘o onome o čemu se nije moglo ni smjelo govoriti, o tome se kod Mate Ujevića, uglavnom, šutjelo’), k tome su u ustanovi ‘skrovište nalazili kojekakvi proturežimski elementi’ (‘uglavnom građanske provenijencije’) i nema sumnje ‘da je Mate Ujević tim radom mnogim vrijednim i pametnim ljudima naprosto spasio glavu’. Ipak, Jergović drži kako je ‘još i važnije ono drugo: u ta je nedoba Ujević gradio kriterije. Kulturne i estetske, naravno. A za etičke nije imao prerogativa.’
To fatalno neposjedovanje ‘prerogativa’ – naime, dopuštenja – za pridržavanje etičkih kriterija i za moralno postupanje, što se onda kompenzira predanim i apolitičnim kulturnim radom, po svemu je ključno u Jergovićevoj novinskoj odi konformizmu koji stremi estetskim visinama i, u konačnici, ‘spašava društvo’. Što će pritom i kompletan sustav fašističkoga terora biti prikazan kao zbir melodramatskih prizora u kojima birani predstavnici kulturno potkovanoga hrvatskog građanstva jedni drugima spašavaju glave, ili otvaraju vrata logora onima koji nisu umjetnički dorasli vječnosti, stvar je, očito, autorskog ukusa.
Gotovo je komično do koje mjere Jergović ne pridaje važnost mogućoj napetosti između Ujevića i Pavelića, jer ako je prvi tolikim ljudima od kulture zaista ‘spasio glavu’, valjda je sve te glave spašavao od okrutnog i nasilničkog režima onoga drugog, pa bi bilo razumno pretpostaviti da su i njihovi ‘kulturni kriteriji’ antagonizirani, makar zbog činjenice da su knjige što ih je Ujević objavljivao ‘uglavnom izmicale ustaškoj propagandi’ na kojoj je Pavelić tvrdokorno inzistirao. Ali ne, ti su kriteriji u strateškim točkama podudarni i sretno se sintetiziraju oko preživjeloga Krleže.
Radikalne političke opreke poništavaju se u kulturnom jedinstvu, u divnoj čistoći estetskih kriterija, u univerzalnim kulturnim vrijednostima koje na dugi rok ‘spašavaju društvo’ i osiguravaju infuziju ‘tisućljetnoj hrvatskoj uljudbi’, što naposljetku i samu politiku, sa svim njenim zločinačkim ekstenzijama, čini sporednom i irelevantnom. Neka jergovićevska replika onoga Benjaminova (ili Kleeova) Anđela povijesti na svaki će prohujali pakao nonšalantno odmahnuti rukom ukoliko uspijemo sačuvati kulturno blago (barem krupnije komade, ne bižuteriju poput Cesarca ili Miškine), i to suglasnošću zločinaca i humanista.
Patetičnija od lakonskih bulažnjenja o Krleži, Paveliću i Ujeviću stoga je Jergovićeva iluzija o kulturi koja nadomješta politiku i služi kao alibi za njene krvave rasplete, jer ‘u zla doba’ izbavljuje i društvo i ljudske glave, te privodi moral u neposrednu blizinu angažiranognedjelovanja. Adorno je, opisujući ratna i poslijeratna intelektualna glavinjanja u Njemačkoj, tvrdio da su kulturni entuzijazam i politička apstinencija bili simptomi kolektivnog samozavaravanja. U jednoj od boljih knjiga na tu temu, onoj Wolfa Lepeniesa, pomno se prikazuje i unutrašnji rezon ‘stisnutih usana’, kao karakterističnog obilježja intelektualne fizionomije u Trećem Reichu. ‘Usta se više nisu otvarala, ali se zato onaj ko nije govorio osećao kao da pruža otpor.’
Figura Mate Ujevića, skicirana Jergovićevim lepršavim perom, u tom je smislu paradigmatična, jer kolumnistu Jutarnjeg lista služi da uzdigne i ovjenča slavom heroizam šutnje, dostojanstvo povijene kičme kojem će se iz naknadne perspektive pridavati vizionarska težina. Moglo bi se čak pomisliti da Jergović Ujevića doživljava nekom vrstom privatne avangarde, imamo li u vidu činjenicu da je godinu dana vladavine Zlatka Hasanbegovića, proustaški kategoričnoga ministra kulture, ispratio ne uspjevši iz sebe iscijediti ni jednu jedinu kritičku riječ. Gradio je, naime, estetske i kulturne kriterije, odlučno šuteći o fašistoidnoj devastaciji svih estetskih i kulturnih kriterija što mu se odvijala pred nosom.
Može biti da mu za kritičku (etičku?) intervenciju netko od nadležnih nije osigurao ‘prerogativ’. Krleža je, s druge strane, dovoljno mrtav da mu za jeftinu estetizaciju svojeg ratnog preživljavanja ‘prerogativ’ ne može uskratiti.
portalnovosti
