Ako se na platnu pojavi zombi, ili cijela skupina, s oružjem iz kojega sijevaju ubojite laserske zrake, znat ćemo da se nalazimo u domeni Hollywooda
Riječ je o razlikama. Počet ću sa zemljopisom. Kad bi se američki filmovi prikazivali samo u američkim kinima, a europski samo u Europi, znali bismo, i bez drugih informacija, na kojoj se strani Atlantika nalazimo. Ako se na platnu pojavi zombi, ili cijela skupina, s oružjem iz kojega sijevaju ubojite laserske zrake, znat ćemo da se nalazimo u domeni Hollywooda. Budući da takve proizvode prikazuju i komercijalne postaje europske televizije, može vam se dogoditi da nabasate na prizor sablasti koja izobličena lica, naborane kože i buljavih očiju, isplažena jezika nagrće naprijed, prijeteći da će s televizijskih ekrana ugroziti publiku.
Odakle lik zombija? Mašim se stručne literature koja me upućuje na obavijesti o otoku Haitiju. Ondje je živjela (ili još živi) sekta koja vjeruje u okrutne čarolije i postojanje sablasnih bića koja ne mogu umrijeti pa se u likovima jezivih spodoba priviđaju puku koji vjeruje u tu predaju. Ključ je razumijevanja tog fenomena magija, vjerovanje u skrivenu moć nad drugim ljudima. Domogni se nekog predmeta koji pripada osobi kojoj želiš nauditi, na primjer fotografije, probodi ju pa će vlasnik stradati. Na Tahitiju je praznovjerje oblik usustavljenoga vudu-kulta. Kako filmski producenti poznaju metode poigravanja strahom i trepetom, i James Bond je u jednom filmu dobio zadaću da se obračuna s gadostima toga kulta.
Kako reagiraju europske filmske tvrtke, ako nisu koproducenti, na tu pojavnost „strave i užasa“? Nikako. Jedva bi se koji producent našao da se upusti u motiv magije. To pogotovo vrijedi za žanr u kojemu Hollywood neprestano nekoga šalje u vertikalu. To su, znamo, najčešći uzorci na području fantastike koja se kao podvrsta naziva science fiction. Tipovi koji se u plastičnim uniformama s pomoću svemirskih brodova (u studiju izrađenih od kartona) motaju interplanetarnim prostorima – to je ponuda koja se u kinima konzumira uz grickalice.
Potrebno je postaviti analogno pitanje u inverziji. Kakve filmove američki producenti ne bi uzeli – ili samo iznimno bi – u svoj program? Problem se ne može riješiti naprečac. Svakom je gledatelju filmova poznato da u Americi djeluju ili su djelovali neki od najboljih redatelja svih (filmskih) vremena, na primjer Chaplin, Ford, Wilder, Zinnemann, Curtiz, Hitchcock, Woody Allen, Polanski, Forman, Coppola, Scorsese, pa je jasno da su dometi Sjedinjenih Država vrlo visoki. (Usput rečeno, većina od navedenih redatelja podrijetlom su iz Europe: iz Engleske, Austrije, Poljske, Češke i Mađarske.)
Vraćam se pitanju inverzije. Postoji naime autentična vrsta europskih filmova koja je u Hollywoodu teško zamisliva. Što europski producent ne da za zombije, to američki ne da za filmove koji su pretežno statični, puni zagonetne simbolike (Bergman, Godard, Resnais), psihološki produbljene univerzalnosti (Fellini, Pasolini, Fassbinder) ili krajnje izazovno nadrealistički (Buñuel). Ukratko, djela hermetična, intertekstualna, samoreferencijalna. Međutim, vrhunske američke prosudbene institucije vrlo često Oscarom nagrađuju i takve filmove.
Posebnost europske filmske tradicije očituje se i tada kad se radi o djelu koje ne želi biti avangardno. Clouzotovi Demoni (Les Diaboliques), nedostižno remek-djelo kriminalističkoga žanra, moglo bi u načelu odgovarati i holivudskim kriterijima. Pa ipak, kad se jedna ekipa u Šumi palmi prihvatila posla da snima remake, pokušaj je nažalost došao u kina. Znalačka europska publika mogla je prosuditi kako se unakazuje francusko djelo. Ispala je nezgrapna karikatura, mimo želje pacifičkih filmaša. Svakako su razorili Clouzotovu profinjenu režiju navalivši na film drvenim čekićem.
Dolazimo na područje na kojemu vlada stiska – iz dva razloga. Radi se o vesternu, pričama o nekoć divljem Zapadu. Danas, osamdesetak godina nakon uspona te podvrste pustolovnog filma, ona samo još tavori, izuzmu li se pojedini neovesterni ili antivesterni. Drugi je razlog zanimljivo preklapanje Hollywooda i rimske Cinecittà. Talijanski majstori Leone i Corbucci snimili su nekoliko vesterna, dijelom s američkim glumcima (Eastwood, Wallach), koji premašuju znatan dio američkih vesterna u kojima vojska u tamnoplavim uniformama trubom poziva na borbu protiv Indijanaca, koji su često prikazani kao krvoločni divljaci, „crvenokošci“ što s posebnim užitkom zarobljavaju bijele djevojke. U primitivnoj publicistici upotrebljava se priglupi naziv špageti-vestern. Budući da su autori tog tipa nemaštoviti, ne pišu jesu li ti filmovi bolonjeze ili milaneze. Al dente ili ne.
I naposljetku uglavnom tematski određen žanr koji se na angloameričkom jezičnom području rubricira kao mistery. U Hollywoodu se priče o misterioznim zbivanjima vrlo često izdašno začinjaju hororom. Filmovi koji su izvan domašaja „šume palmi“ imaju strukturno promišljenu narav.
Francuski teoretičar književnosti bugarskoga podrijetla Tzvetan (Cvjetan) Todorov u knjizi Uvod u fantastičnu književnost (1970) definirao je fenomen fantastičnoga, uključivši i misteriozne priče, vrlo uvjerljivo kao vrstu književnosti u kojoj se zagonetna zbivanja mogu tumačiti na dvostruk način – što zapravo vodi k nerješivosti. U pojedinim djelima Hoffmanna, Gogolja, Poea, Maupassanta, Henryja Jamesa i Kafke suočeni smo s ambivalencijom misterioznosti. Neka od djela, na primjer Kafkina Preobrazba, posve se opiru ekranizaciji, ali sve ih povezuje otvorenost završetka. Takozvani naivni gledatelji postaju na kraju nervozni jer žele vidjeti ono na što su navikli: zaokruženu fabulu. Posebno zbunjuju djela koja se osnivaju na istinitom, policijski registriranu događaju. Istaknut je primjer film australskog redatelja Petera Weira Piknik na Hanging Rocku (1975). Što se dogodilo s djevojkama koje se s izleta nikad nisu vratile? Na to pitanje film ne može odgovoriti. Rješenje jedino može pružiti zbilja – jednog dana, možda.
matica.hr
