Alpsko je lječilište glasoviti Davos u švicarskom kantonu Graubündenu, gradić koji danas pruža raznostranu sliku: nedaleko od skupine sanatorija za plućne bolesti nalaze se mondeni tereni zimskoga športa. Premda u doba zbivanja radnje romana, a to su godine prije Prvoga svjetskog rata, skije još nisu bile natjecateljski nalaštene, dvojstvo u doživljavanju vitalnosti i smrti jedan je od temeljnih motiva Čarobne gore





Najveći talijanski pripovjedač druge polovice dvadesetog stoljeća, Italo Calvino, napisao je za predviđen ciklus predavanja na sveučilištu Harvard u Sjedinjenim Državama pet blistavih tekstova. U tim razmatranjima, koja su sugestivno formuliran nacrt jedne povijesti europske književnosti zapadnoga kruga, autor je izrekao i ovu prosudbu. „Podsjećam da je knjiga koju možemo smatrati najpotpunijim uvodom upravo roman Der Zauberberg Thomasa Manna (1924). Može se reći da iz zatvorenog svijeta alpskog lječilišta polaze sve niti koje će maitres a penser našeg stoljeća kasnije razvijati: sve teme koje i danas napajaju rasprave u tom su djelu nagoviještene i nabrojane.“ (Prevela Vanda Mikšić.)

Alpsko je lječilište glasoviti Davos u švicarskom kantonu Graubündenu, gradić koji danas pruža raznostranu sliku: nedaleko od skupine sanatorija za plućne bolesti nalaze se mondeni tereni zimskoga športa. Premda u doba zbivanja radnje romana, a to su godine prije Prvoga svjetskog rata, skije još nisu bile natjecateljski nalaštene, dvojstvo u doživljavanju vitalnosti i smrti jedan je od temeljnih motiva Čarobne gore.

Osnovni podaci o švicarskom mjestu mogu se naći u svakoj enciklopediji. Želim naše bavljenje tim romanom (koje je po međunarodnoj zastupljenosti piščevo najvažnije romaneskno djelo) započeti pogledom na sastavnice koje velikoj većini čitatelja nisu poznate. Zamisao o tom romanu, a isprva noveli, potječe iz razdoblja oko 1912. godine: osobna iskustva s Davosom potaknula su Manna da skicira pripovijest koja će biti svojevrstan ironijski odgovor na Smrt u Veneciji, tragikomični, gotovo humoristički pandan. Autor je s lakše oboljelom suprugom boravio u sanatoriju samo kratko, ali dovoljno dugo da upozna interne prilike i metode liječenja u ustanovi koja je po ozračju i navikama doista bila zatvorena, u duhovnom smislu hermetična, a ipak spojena s kulturnim zbivanjima epohe. U tom je smislu roman na poseban način dvoznačan: on je epska proza o fizikalnom protjecanju i o povijesnom vremenu. O tome će još biti iscrpnije govora.

Naslovi književnih djela osobit su stvaralački čin. Francuski teoretičar književnosti Gerard Genette posvetio je opsežnu knjigu (1987) kategoriji paratekstualnosti, koja sadrži i zasebno poglavlje o naslovima. Postoje različite vrste, izlaže autor, a među njima ističu se informativno-opisni, recepcijski (koji računaju s odjekom na tržištu) i simbolički. Toj trećoj skupini pripada i Mannov naslov. Zašto je sanatorijski svijet „čaroban“ odnosno „začaran“? (Engleski prijevod glasi The Magic Mountain, analogno i francuski.) Autor je naslovu povjerio dva motiva: jedan je iz okružja romantičke tradicije, a drugi je moderne, psihološke naravi. U prvom značenju priziva se bajkovita predaja o gorama i njihovim podzemnim prostorima, tlo tajnovitih zbivanja. Tako postoje priče o besmrtnim junacima koji žive duboko u gorskim krajevima. Predaja se pojavljuje i u nekim vrhunskim djelima književne kulture. Danteov Pakao osebujna je inačica, a iz njemačke folklorne predaje potječe prizor „Valpurgina noć“ u Prvom dijelu Goetheova Fausta. Ondje se prizivaju slike o magijskim ritualima na gorskim vrhovima, nekoliko se puta javljaju riječi „začarani“ i „gorski“. Osobito zoran primjer sadrži Wagnerova opera Tannhäuser, koja je sva prožeta romantičkim motivima. Jedno od središta radnje podzemni je svijet nazvan prema mitskoj Veneri, antičkoj božici. Drugo je značenje Mannova naslova sadržano u duševnim iskustvima bolesnika sanatorija smještena u okrilju gorskih lanaca.

Razmatranja o duhovnim preobrazbama


Trenutak je da upoznamo glavni lik romana, mladog inženjera Hansa Castorpa iz Hamburga. Cilj duga putovanja željeznicom bio je kratak boravak u Davosu u namjeri da posjeti svog bratića, bolesnika u sanatoriju. Castorp je za boravak predvidio tri tjedna. Ali neće pobogu ostati sedam godina, kaže komentirajući Mannov personalni pripovjedač (a ne impersonalni, kao u Flauberta). Svojstvo pripovjedača u Čarobnoj gori ironijske je naravi, što znači da mu je funkcija voditi čitatelja u kronologijskom poretku zbivanja, ali ne miješati se suviše u zadane značajke izolirane sanatorijske svagdašnjice. Vidjet ćemo da će se Mannov narator u nekim bitnim situacijama iskazati kao vrlo diskretan, lukavo nepouzdan. Čitatelj koji naslućuje narav pripovjednog ustroja mogao bi se kladiti da će mladi, isprva pretežno naivan junak priče doista ostati sedam godina, sve do 1914.

Jezgra su djela razmatranja o duhovnim preobrazbama koje premošćuju razliku između dvadesetak dana i sedam godina. Castorpovo je najvažnije iskustvo preobrazbi u doživljavanju vremenskog tijeka. Der Zauberberg je još slojevitiji; on je roman o trima shvaćanjima vremena: fizikalnoga, mentalnoga i povijesnoga (kulturološkoga). U četvrtom poglavlju (od ukupno sedam!) Castorp dolazi do zaključaka koji tematiziraju cijeli pripovjedni ustroj. Misao je toliko važna da je opravdan poduži citat.

„Općenito se misli da zanimljivost i novost sadržaja ’ubijaju’ vrijeme, to jest da ga skraćuju, a da monotonija i praznina otežavaju i koče njegov tok. (...) Obratno, bogat i zanimljiv sadržaj svakako može skratiti i ubrzati sat, pa i dan, ali u globalu daje toku vremena širinu, težinu i solidnost, tako da godine bogate događajima prolaze mnogo sporije nego godine siromašne, prazne, lagane, koje prohuje kao da ih je vjetar otpuhao. Dakle, ono što nazivamo dosadom, dugočasnicom, prije je zapravo neko bolesno osjećanje kratkoće vremena zbog monotonije: veliki vremenski razmaci, kad imaju neprekidno jednoličan tok, skupe se na način koji nasmrt prestravi srce; kad je jedan dan dan kao i svi ostali, onda su i svi dani kao jedan; a u potpunoj monotoniji i najdulji život proživio bi se kao najkraći, i minuo bi u tren oka.“ (Cijeli je roman preveo Zlatko Crnković.)

Takvih, uvjetno rečeno, filozofskih razmišljanja ima u pojedinim poglavljima podosta, ali su u teškoj zabludi neki kritičari koji se neprestano bave samo tim sastavnicama. Većina je stranica djela posvećena pomnim opisima svagdašnjice sanatorijskoga života. Upravo se u prikazivanju takozvanih nevažnih stvari očituje Mannova virtuoznost. Neki su pacijenti i njihove osebujnosti ocrtani pristupom koji naoko trivijalno spaja s univerzalnim ljudskim osobinama. Čarobna gora nabijena je zornošću tragikomičnih zgoda – radi li se o galeriji bolesnika, koji dolaze iz raznih zemalja, u skupinama „bogatih“ i „siromašnih“ Rusa, zatim o procedurama ležanja na terasama, o otpremanju umrlih na sanjkama u nizinu, o razlikama godišnjih doba, o jelovnicima sanatorijske kuhinje, na primjer s tortama u kojima je bilo „bademova tijesta, kreme s maslacem, čokolade, džema i marcipana“, o internim psihoanalitičkim predavanjima, spiritističkim seansama, rendgenskim pregledima i slušanju glazbe u salonu s gramofonom, koji je tada bio još razmjerno nov izum, kao i mali, ručni fotografski aparati, radosti za neke pacijente. (Namjerno sam se poslužio tehnikom montažnog nizanja da predočim svakodnevna oprečna zbivanja.)

Sve je to prikazano s motrišta pripovjedača, koji je čas sarkastičan, a čas sklon sućuti. I jedno i drugo, taj ambivalentni spoj, očituje se potkraj šestog poglavlja, u prizoru umiranja Castorpova bratića. Hans Castorp sklopio je oči pokojniku i počeo tiho plakati; a pripovjedač dodaje svoj komentar: suze su „alkalno-slani proizvod žlijezda što ga u našem tijelu izmamljuje potres živaca prodorne boli, tjelesne i duševne boli“. Castorp je znao da u „toj tekućini ima i malko mucina i bjelančevine“. Na tom se mjestu nameće usporedba s prvim Mannovim romanom Buddenbrooks, gdje se smrt malog Hanna također prikazuje s pomoću obavijesti iz medicinskog leksikona. Umjetnička je namjera Mannova prepoznatljiva: osobitost je takva pripovijedanja u sprečavanju sentimentalnosti u trivijalnom smislu. Slabiji autor podlegao bi vjerojatno iskušenju da sve zavije u prigodnu crninu.

Navest ću drugi, kontrastni primjer autorove vještine dočaravanja nekoga zbivanja u kojemu se ironijski odmak udružuje s groteskom. (Usput rečeno, u kritičkoj literaturi o Mannu malokad se ističe njegova sklonost grotesknim motivima. Malo je djela u kojima ih nema: od Buddenbrookovih i Smrti u Veneciji do novele Zamijenjene glave iz kasnoga stvaralačkog razdoblja. Što se događa ako osobama posve oprečne karakterne naravi odsiječeš glave, a zatim ih opet nakalemiš, ali uzajamno na drugo tijelo. Groteska se tu osniva na indijskoj predaji.)

Potkraj petog poglavlja skupina lakših bolesnika odlazi dolje u gradić, u kojemu postoji i dvorana za prikazivanje filmova, tada još novih tvorevina. Tko poznaje današnje televizijske dokumentacije o prvoj fazi kinematografa umije ocijeniti uvjerljivost romanesknog opisa. Evo nekoliko odlomaka iz tih crno-bijelih prizora. „...pred njihovim bolnim očima treperio je i promicao na platnu svakakav život, isjeckan, zanimljiv i užurban, u nemirnom treptanju koje je trzavo zaostajalo i nastavljalo se (...) Gledali su kako se uzbudljiva priča s ubojstvom nijemo odvija na dvoru nekog orijentalnog despota (...) On je poginuo od noža, s urlikom iz svega grla koji se nije čuo. Potom su se nizale slike iz cijelog svijeta: predsjednik Republike Francuske u cilindru i s lentom odgovara iz landauera na pozdravni govor; zatim potkralj Indije na svadbi nekog radže (...) gledali su hvatanje divljih slonova, ceremoniju na dvoru sijamskog kralja, ulicu javnih kuća u Japanu...“ Alogično nizanje, tumači pripovjedač, ukida granicu između prošlosti i sadašnjosti, prostora i vremena. Moglo bi se dodati da je kinematografski doživljaj u skrivenoj vezi s mislima o relativnosti vremena na terasama sanatorija. Uspostavlja se simboličan odnos virtualne stvarnosti na platnu i zbilje u začaranoj samoći, koju neki bolesnici također doživljavaju kao vrstu privida.

Neobičan ljubavni roman


Nakon posljednje stranice romana čitatelj će zaključiti da nije prevalio samo put kroz svijet medicine i kulturne povijesti; pročitao je i neobičan ljubavni roman. Premda je o mnogim pacijentima riječ, posebno mjesto pripada jedinom Castorpovu erotskom doživljaju, ljubavi prema Ruskinji s francuskim prezimenom, Klavdiji Chauchat, s kojom može razgovarati samo na francuskom jeziku, što njihovoj vezi pruža posebnu notu. Castorp ne zna ni jedne riječi ruski, pa njihovo druženje poprima narav neobične artificijelnosti, izvještačenosti, jer ni ona ni on ne govore svojim materinskim jezikom. Francuski postaje neutralan idiom, koji ih zbližava, a u isti mah i udaljuje. Pripovjedač, koji reproducira njihove razgovore u originalu, može ostati diskretan, jer iz konverzacije ne možemo posve sigurno zaključiti koliko je bilo seksualnosti u njihovim susretima.

Erotska sastavnica romana pokazuje da i on pripada određenoj tradiciji. Francuski kritičar Albert Thibaudet, Mannov suvremenik, podsjetio nas je na to napisavši da je roman književna vrsta koja ne može bez ljubavi. Tada još nije mogao poznavati Čarobnu goru, ali da je djelo pročitao, ustvrdio bi: eto, što sam vam rekao.

Thomas Mann u svojim je esejima isticao da je njemačka kultura devetnaestog stoljeća u znatnijem dijelu, nakon Goetheove smrti, obilježena glazbom i filozofijom. Njegovo osobno „trozviježđe“ tvorili su Schopenhauer, Nietzsche i Wagner. To je svakako imao na umu pišući roman o Davosu. Don Quijote i Madame Bovary posve su u znaku književnosti. Upadljivo je da Der Zauberberg književnost ne spominje.

Castor se povremeno udubljuje u čitanje, ali predmet nije beletristika nego su to stručne knjige s područja tehnike, medicine i biologije. Ni madame Chauchat nije se potrudila da sanatorij upozna s djelima velike ruske književnosti (kojoj je u Mannovu stvaralaštvu inače pripala bitna uloga, o čemu svjedoči odlomak iz ključne rane pripovijesti Tonio Kröger).

Sugestivan opis sati glazbe


Umjetnička senzibilnost Castorpova jezično odjekuje u jednom od posljednjih dijelova završnog poglavlja. Sugestivan opis sati glazbe jedan je od vrhunaca Mannove prozne umjetnosti. Hans sluša talijansku glazbu, Verdijevu Aidu, Bizetovu Carmen, a osobito ga očaravaju Debussy i Schubertove pjesme za glas i klavir. Začudo, nema Wagnera, koji je Mannu cijeli život mnogo značio. Ako je to namjera, treba je shvatiti kao aluziju na činjenicu da se Nietzsche, odbacujući u kasnijim godinama Wagnerovu umjetnost, priklonio „južnjačkom zvuku“ talijanske i francuske glazbe.

Navest ću kao primjer čarobne evokacije Castorpov doživljaj remek-djela francuskoga muzičkog impresionizma, Debussyjev Preludij Mallarméovoj poemi Poslijepodne jednog fauna. Samotan slušatelj u sanatoriju može se poistovjetiti jer i on gubi osjećaj za protjecanje vremena. Izdvojit ću nekoliko rečenica: „Evo što je Hans Castorp sanjao slušajući tu skladbu: leži poleđuške u livadi punoj šarenih zvjezdana, obasjanoj suncem, uzglavlje mu neka humčica, jednu je nogu malko savio u koljenu a drugu prebacio preko nje, ali zapravo su te prekrižene noge – jarčeve noge. Prstima prebire, jedino za svoju dušu jer je livada posve pusta, po maloj drvenoj svirali koju drži u ustima, klarinetu ili fruli, kojoj izmamljuje spokojne i nazalne tonove: jedan za drugim, kako mu dolaze, pa ipak oni na neki sretan način tvore kolo. Ta bezbrižna nazalna svirka penje se put zagasitoplavog neba, ispod kojeg se sitno lišće, pomalo ustreptalo na vjetru, na osamljenim brezama i jasenovima, ljeska na suncu.“

U posljednjim dvama dijelovima finalnog poglavlja pripovjedač nam predočuje kako se među pacijentima širi napetost, uzajamna netrpeljivost, pa i agresivnost. U jednom je trenutku ravnatelj sanatorija jedva spriječio tučnjavu. Nameće se pomisao na bića koja ponašanjem reagiraju na neke potmule znakove opasnosti. I doista, posljednje je potpoglavlje nazvano „Udar groma“. Sanatorijska se samoća morala sučeliti s političkom sadašnjicom: počeo je veliki rat, koji nije potrajao sedam godina nego četiri – s umiranjem koje je bilo bitno drukčije od sanatorijskoga.

Posljednje rečenice romana najavljuju paradoks. Castorp, izliječen, morao je kao vojnik na bojište, na prostor smrti. Hoće li ostati živ ili poginuti – to nam pripovjedač ne kazuje. Na način znakovit za ambivalentan odnos Mannova pripovjedača prema prikazanoj zbilji sve ostaje otvoreno. Tko zna? Lik koji je preživio sve preobrazbe smrti sada je u rukama slučaja. „Hoće li se iz ove svjetske svetkovine smrti, iz ove opake vrućice koja unaokolo zahvaća kišovito večernje nebo, jednom uzdići ljubav?“ Riječ „ljubav“ ovdje dakako ne znači jeftinu osjećajnost nego vjeru u mir i svladavanje razornih sila.

Ispod posljednje rečenice Mann je, sada opet ironik, stavio formulu iz starih književnih djela: Finis operis.

matica