Vilenjak Vilibor

Ovo troje su nam uglavnom jasni sprijeda i straga, pa je ispalo da je samo on neka vijest.

Dok i inače lužnati Ivo Josipović sada guščjom peruškom gladi na sve strane ne bi li spasio što više glasova, pa se čak zalijeće pohvaliti i Tuđmanovu demokratičnost – student elektrotehnike Ivan Vilibor Sinčić jedini otresa svima posred čela ono što o njima stvarno misli.

Dok Kolinda Grabar Kitarović ovamo plače nad siromašnima, a onamo bira toalete i slaže kutijice umjetnih trepavica za skupe amerikanizirane večere s tajkunima i imućnim donatorima HDZ-a koji će joj se, za svaki slučaj, toplo preporučiti poklončićem od kojih desetak tisuća kuna – taj momak iz Živog zida prijeti da će prizemljiti sve bankare i financijske mafijaše koji žive na račun sirotinje i ubijaju ljude lihvarskim kreditima.

Dok dozlaboga naporni Milan Kujundžić u svakoj rečenici bar osamnaest puta kalkulantski izvikuje visokoparne parole služenja »hrvatskom narodu« – aktivist i sljedbenik Mahatme Gandhija, koji odbija da ga se svrstava ulijevo ili udesno, otvoreno pokazuje da ga ne pale nikakvi nacionalni mitovi jer je to za njega područje »sekundarnih pitanja«.

Fino je svoje prekaljene i iskusne suparnike, premazane svim propisanim mastima političke zrelosti i svim zadanostima PR-a, zaskočio mladi kandidat Živog zida. Skoro da bih se ovdje okladila da će taj dobiti barem 10 posto glasova i to će mu biti lijepa popudbina za buduće planove.

Jer, u ovoj žabokrečini vječnih istina, vječnih tabua i vječnog statusa quo, njegov je šarm neodoljiv utoliko što je tako upadljivo drukčiji od te mainstream matrice koja je uspjela skupiti dovoljan broj glasova za kandidaturu prema Pantovčaku.

Samo se tom dečku fućka za tu proračunatu koncepciju plesanja oko vruće kaše, zaobilaženja mina i dodvoravanja ne bi li se što više dopao svima. Taj se jednostavno ne ulaguje, nego vas želi začarati tom nekom magijom u koju sam vjeruje.

I mnogi će pametnjakovići, naravno, odmah povikati da je »mali« infantilan. Da priča besmislice jer nema pojma kako stvari funkcioniraju. Da se tako ne može voditi država kako si to on zamišlja. I da nema ni u knjigama, a kamoli u životu, takvog sustava kakav se njemu uvrtio u glavu.

Kakva socijala, kakva ljudskost, kakva solidarnost, kakvi bakrači. Money, druškane moj, makes the world go round, prizemlji se.

I to je uglavnom živa istina. Jasno da svijet nikad neće izgledati tako kako ga prostodušno zamišlja Ivan Vilibor Sinčić. Zato mu se u svojim staklenim uredima cerekaju svi bankari, lihvari i ovršitelji, a predsjednički protukandidati preokreću očima na njegove djetinjarije.

Ali ako si još uvijek iole normalan čovjek, ipak ćeš osjetiti neko poštovanje prema tom mladiću koji je taj svoj paket naivnosti, potpuno pri zdravoj pameti, pretvorio u svoj politički program. Ne vjerujem da on ne zna što radi, niti da se zanosi kako će dobiti izbore, jer svatko vidi da je to nemoguće.

Prije će biti da je taj momak koji je u mračnu šumu visoke politike sletio kao dobri vilenjak među vukodlake dao sebi u zadatak da će nas ostale koji u njegovu vjeru ne vjerujemo, prkosno podsjećati na sve one ideale koje smo napustili kad smo odrasli i zauvijek otvrdnuli prema bajkama i socijalnim kronikama s optimističnom poantom na kraju.

Pa neka je i samo to u pitanju, opet je puno, zar ne?

novilist