Na području Crne Gore, Kosova i Albanije sve do nedavno bio je poznat fenomen virdžina. Virdžine su, naime, žene koje su preuzimale ulogu muškaraca.
U primitivnim društvima opstanak neke obitelji odnosno nekog prezimena ili roda, počiva na muškarcima. U obiteljima bez muškog potomka, kada je riječ o Crnoj Gori, Kosovu i Albaniji, jedno žensko dijete bi, pod pritiskom društvene norme koja se ima ispuniti, preuzelo ulogu muškarca, odnosno buduće glave obitelji.
Takve žene su se zvale virdžine. Život bi provele u celibatu, u muškoj odjeći, obavljajući tzv. muške poslove, igrajući ulogu posljednje glave svoje obitelji. Sestre su se prema virdžinama odnosile kao prema bratu.
Ovaj fenomen prikazuje sav jad i obmanu društva koje navodno poštuje i čuva neke vrijednosti – jasno, tradicionalne vrijednosti.
Čovjek je biće koje je vrijedno u sebi, tradicija ima vrijednost samo ako je u funkciji čovjeka, ona je bez čovjeka bezvrijedna.
Kada čovjek odustane od sebe kao vrijednosti, a sve kako bi tradicija opstala, na scenu stupa dvostruka smrt – smrt čovjeka kojega je ubila tradicija i smrt tradicije koja parazitira na tužnom, propuštenom životu posljednjeg čovjeka te tradicije.
Virdžine su bile prisiljene odustati od sebe kao žena kako bi osigurale kratkotrajan nastavak obiteljskog prezimena, koje ionako nestaje s njihovom smrću.
Virdžine su zapravo od obitelji i društva ubijene glasnogovornice smrti koje su pristale da na grobnom humku njihovog vlastitog ženskog života iznikne uzaludni privid muškog života.
Tragedija virdžina ogleda se u dvostrukoj smrti – najprije umiru kao žene, a potom, kao postsmrtne žene, igraju ulogu muškarca koji vlastito prezime, nametnutom ulogom kako bi prezime opstalo, dovodi do smrti.
Ironija je da smrću virdžina umire i ono zbog čega su postale virdžine – njihova obitelj, odnosno njihov rod.
Fenomen virdžina zanimljiv je jer nam može poslužiti kao horizont razumijevanja politike u Hrvatskoj.
Ako, primjerice, hermeneutičkim ključem virdžina ”otključavamo” najnovije prijedloge naših saborskih zastupnika o uvođenju obveznog vojnog roka, onda nam je razumljivo zašto su najglasniji zagovaratelji obveznog vojnog roka upravo oni saborski zastupnici koji su, kada su oni trebali služiti vojni rok, ili uložili prigovor savjesti pa su služili civilni rok ili su, naprotiv, kada je rat harao našim prostorima, pobjegli preko granice i posvetili se učenju stranog jezika u zemlji primateljici.
Riječ je, dakle, o hrvatskim vojnim virdžinama koje u saborskim klupama, pod pritiskom očekivanja njihovog biračkog tijela, glume hrabre ratnike.
Baš kao što virdžine žrtvuju sjećanje na vlastitu ženskost, tako i naše saborske virdžine žrtvuju sjećanje na vlastito mirotvorstvo kada su pod pritiskom savjesti uložili prigovor i odbili služiti vojni rok.
Saborske vojne virdžine sada žele da hrvatski mladići steknu potrebne vojne vještine kako bi se vojnim putem obranilo ugroženo hrvatstvo.
Naše virdžine, dakle, žrtvuju osobnu povijest kako bi kratkotrajno preživio njihov narod na kojega se tako rado pozivaju.
Saborske virdžine su, razumije se, tradicionalisti, a ako njihov život ne odgovara tradicionalnim normama, utoliko, da parafraziram Hegela, gore po život.
Virdžine su, uostalom, višestruke žrtvovateljice života. Njima nije nikakav problem glumiti kršćanstvo, baš kao što ni portalima koje glume kršćanstvo nije problem tvrditi da su naše političko-vojne virdžine ujedno i pravi kršćani.
Tako se ostvaruje trinitarno virdžinstvo, odnosno politička, vojna i kršćanska istobitnost. Politička virdžina rađa vojnu virdžinu, a na okupu ih drži kršćanska virdžina. Možemo zaključiti da se u našoj državi pojavio do sada najsloženiji oblik virdžina.
Crnogorske virdžine su primitivne, one vode računa o opstanku neke obitelji, dok hrvatske političke virdžine vode računa o opstanku države i kršćanstva. Naše virdžine su, dakle, evoluirale.
To pokazuju i time što su u rat išli drugi i što žele da u rat uvijek idu drugi, a ne oni. Zato u prethodnom životu nisu služili vojni rok i zato se zalažu da drugi služe obvezni vojni rok, a ti drugi su pripadnici njihovog voljenog naroda – hrvatski mladići.
Crnogorske virdžine su dobrovoljno išle u rat, dok hrvatske virdžine sve čine kako bi se drugi, i to obvezno, bavili ratom i stjecanjem vojnih vještina. Čista evolucija.
No fenomen virdžina ne pomaže nam samo u razumijevanju saborskih inicijativa, nego je primjenjiv i na razumijevanje mehanizma funkcioniranja Vlade RH.
Vladi, bez ikakve sumnje, slijedi rekonstrukcija. Ona ne nastaje zato što, kako je to nadahnuto istaknuo premijer Plenković, oporba ”stoji na trepavicama”, nego zbog toga što Vlada djeluje kao kolektivno tijelo – i to, razumije se, kao kolektivno tijelo virdžina.
Svaki naš premijer nastupa kao posljednji izdanak Tuđmanovog roda. Zato nikada nismo imali premijere, nego traumatizirane virdžine kojima je jedini zadatak bio da pomno paze kako slučajno ne bi izašli iz Tuđmanove sjene razvijajući neke nove, suvremene, kreativne javne politike. Ne, naše virdžine su nastupale kao posljednje voditeljice kulta o Tuđmanovoj veličini i svetosti njegove države.
Mi i nismo mogli imati premijera, jer je svaki premijer odustao od sebe postavši Tuđmanovom virdžinom prvoga reda. Ministri su virdžine drugoga reda. To i ne kriju.
Zar i sami ne kažu da njihova sudbina ovisi o volji premijera? Ne spominju državu, ne referiraju se na zakone, nema tu nikakve autonomije i subjektiviteta, a o osobnom dostojanstvu je uzaludno trošiti riječi. Ne, ministarske virdžine ovise o Tuđmanovoj virdžini na čelu Vlade kao kolektivnog tijela virdžina.
Trinitarne saborske virdžine su također Tuđmanove virdžine. Zato ih zanima tko će biti prva virdžina u Vladi i prva virdžina u HDZ-u.
Kada ih se odmakne od HDZ-a, a Plenković im je upravo to učinio, upadnu u emancipacijsku regresiju i vrate se, baš kao što dolikuje virdžinama, na izvorne Tuđmanove pozicije.
Zato sada, kao trećerazredne virdžine, i luduju u Saboru jer, svatko od njih, želi ostvariti san i postati prvorazredna Tuđmanova virdžina. Više od toga ne mogu i ne žele.
Zato im je Plenković privremeni neprijatelj, a Tuđman arhetipska veličina u kojoj je pohranjena sva politička, povijesna, moralna i religijska svetost.
autograf
