Pioniru jugoslavenskog krimi romana, Virovitičaninu Milanu Nikoliću niti jedan roman nije bio objavljen u Zagrebu. Stručnjaci navode posve bizarne razloge ovakve ignorancije
Prvi profesionalni pisac kriminalističkog žanra u Jugoslaviji, Virovitičanin Milan Nikolić (1924 - 1970.), autor 47 romana s ukupnom nakladom od približno 700 tisuća primjeraka, niti jedno svoje djelo nije mogao objaviti u nekoj od zagrebačkih izdavačkih kuća. Jedan od nekoliko razloga jest taj jer su urednici mislili da je srpske nacionalnosti.
Taj podatak je objavljen u najnovijem broju zagrebačkog kulturnog magazina Gordogan, u opsežnom tematu o Milanu Nikoliću. Na gotovo pedesetak stranica, magazin donosi članak filologa i književnog povjesničara prof. Dr. Vinka Brešića ‘Virovitički Simenon’, o životu i djelu nekada iznimno popularnog pisca, razgovor s umirovljenim novinarom Ervinom Mačkovićem, Nikolićevu ‘Šaljivu autobiografiju’, članak o kriminalističkom žanru u hrvatskoj književnosti’Od kneginje do Balkan-noira’ Antonija Juričića, obilje fotografija, dokumenata, novinskih isječaka i naslovnica knjiga te piščevu bibliografiju.
Nikoliću je za života u Hrvatskoj tiskano tek šest romana, dva u Virovitici u izdanju Virovitičkog lista (‘Smrt traži drugoga’ i ‘Slučaj Johana Lubina’) i četiri u Osijeku, u izdanju Glasa Slavonije (‘Nije bilo skučajno’, ‘Prti čvor’, ‘Zagonetna slika’ i ‘Poslužite kavin čaj’). Svi ostali izašli su u Beogradu (Duga), Sarajevu (Svjetlost) i Ljubljani (Mladinska knjiga). Sumnju da zagrebački izdavači ni uz sve njegove pokušaje nisu bili zainteresirani jer su ga smatrali Srbinom, istraživaču njegovog života i djela Vinku Brešiću otkrila je Milanova supruga Ljubica.
Brešić je za vinkovačku Slavonicu, 1994. godine, pripremao podatke o piscima čije je djelo ocijenjeno kao ‘prinos Slavonije hrvatskoj književnosti i povijesti’ i među inima uvrstio Nikolićev roman ‘Nije bilo slučajno’. ‘Bilo je to nemalo iznenađenje - pogotovo za one koji su mislili da je Nikolić Srbin’, napisao je Brešić u Gordoganu, a u razgovoru za Novosti dodao još ponešto.
- Srećom, moj je prijedlog bio glatko prihvaćen. To što je za nekoga Nikolićevo hrvatstvo moglo biti ‘otkriće’ ne znači da je naša kultura bila isključiva u pogledu svojih nehrvatskih protagonista. Bez obzira na neke slučajeve koji idu u red iincidenata ili okorjeloga neznanja, tvrdi Brešić.
Slučaj Milana Nikolića sa zagrebačkim izdavačima pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća svjedoči o klimi tihog nacionalizma u dijelu tadašnjeg kulturno-književnog kruga glavnog grada SR Hrvatske. Tako je zbog ‘krivog’ imena i prezimena, kraja iz kojeg dolazi, ekavice na kojoj su mu objavljivani romani u Sarajevu i Beogradu ili prošlosti partizanskog obavještajca, iznimno čitani pisac postao kolateralnom žrtvom izdavačke ignorancije.
Milan je rođen 20. lipnja 1924. godine u Osijeku gdje je završio osnovnu školu. Otac Franjo, tada starojugoslovenski poručnik na službi u Osijeku je iz Virovitice, a majka Ana, rođena Dvoržak iz Iloka. Gimnaziju je, navodno, pohađao u Beogradu, ali je maturirao u Drugoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu 1943. godine. Prema vlastitim kazivanjima, ako je to dobro zapisao novinar Duge Mirko Bojić, Nikolić se kao predratni skojevac i dobar poznavatelj konspiracije, učesnik u nekoliko ilegalnih poduhvata, odmah na početku okupacije našao s još pedesetoricom mladih judi u zatvoru i ustaše su ga umalo strijeljali, ali je on s još nekima uspio pobjeći u partizane da bi se jednog dana vratio ‘nakićen činovima’ te kao mladi obavještajni oficir u Rijeci i okolici Trsta razvio široku špijunsku aktivnost. Vojnu školu započeo je u Bugarskoj, a u Zagrebu je studirao pravo, ali nijedno nije završio. Odlično je poznavao talijanski i njemački, a služio se francuskim, ruskim, češkim, bugarskim, mađarskim i švedskim jezikom. Sve romane, priče i scenarije napisao je u Virovitici.
- Nikolićevi romani u nakladi Džepne knjige pisani su uglavnom srpskom varijantom ionako nejasnog jezičnog standarda, navodno na zahtjev izdavača, koji je lekturu u početku radio u vlastitoj režiji odbijajući je Nikoliću od honorara, pa je autor počeo obavljati i ovaj dio posla i tako si namicao puni honorar, piše Brešić i u natuknici objašnjava: ‘Na sastanku srpskih i hrvatskih jezikoslovaca u Novom Sadu 1954. godine bilo je zaključeno da je jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik s dva izgovora, ijekavskim i ekavskim, i s dva ravnopravna pisma, latinicom i ćirilicom’. Brešić se prisjetio i svoje suradnje s Vjesnikovom redakcijom stripova i romana u kojoj su bili Ana Žube i Igor Mandić.
- Jednom zgodom Mandić je odnio jedan Nikolićev rukopisni roman ne bi li ga se možda objavilo, ali se Igoru učinilo da to nema smisla, da je Nikolićevo vrijeme prošlo. No Mandiću Nikolićevo tobožnje srpstvo sasvim sigurno nije smetalo - rekao nam je Brešić. Još je nekoliko stvari utjecalo na to da Nikolić u Zagrebu nije mogao naći izdavača.
- Po onoj latinskoj nemo propheta in patria, i Nikoliću je bilo valjda najteže postići poštovanje vlastite sredine, i – kako to obično biva – nije samo sredina kriva. Druga se tiče samoga tipa literature koju je njegovao, a koja je još u njegovo doba prolazila poput ranog kršćanstva. Osim sudbine žanra, prema kojemu je dotadašnja publika gajila licemjeran odnos, Nikolić je imao peh da je stvarao baš jugoslavenski tip krimića, tj. romane čiji je junak branio i čuvao dotični poredak, iako je to bila obična navlakuša, jer je prije toga društvo koje je sebe u nekim trenucima vidjelo kao savršeno ipak moralo priznati i preko tih istih Nikolićevih romana da je sve, samo ne – idealno - rekao je našem listu Brešić.
Međutim, na televiziji je pisac ostvario vrlo dobru suradnju. Prema njegovom tekstu 1959. godine snimljene su prva televizijska krimi priča ‘Stakleni paravan’ i prva TV-igra ‘Poštar zvoni dvaput’ u režija Maurizia Fanellia. U zabavno-glazbenoj emisiji ‘X-100.000’ Antona Martija parodirane su 1961. Nikolićeve detektivske priče. Nikolić je bio autor prvog špijunskog filma jugoslavenske kinematografije ‘X-25’ snimljenog 1960. godine što mu je donijelo još veću popularnost. Na Pulskom festivalu prema glasovima publike osvojio je četvrto mjesto, a ispred su bili klasici Deveti krug, Kapetan Leši i Izgubljena olovka. Prema njegovim scenarijima snimljene su još dvije TV drame – ‘Kupe 9-10’ , ‘Susret sa smrću’ i tri filma - Srest ćemo se večeras, Minuta za ubistvo i Pošalji čoveka u pola dva.
I u proteklih 20 godina Nikolićevo ime se izgovara potiho. Zagrebački V.D.T. ponovio je pet njegovih romana, ali na ijekavici, Kazalište Virovitica odigralo je predstavu rađenu po motivima romana ‘Dosije 1714’, a ponekad se na Klasik TV-u možda i prikaže neki od filmova. Nije zabilježen u ‘Hrvatskom leksikonu’ niti u ‘Hrvatskom romanu 1945.-1990.’, ali je uvršten u ‘Leksikon hrvatskih pisaca’ , ‘Povijest hrvatskog romana’ i ‘Hrvatskoj enciklopediji’. U Virovitici je1992. godine dobio ulicu i može ga se naći u pregledu značajnih osoba.
portalnovosti
Prvi profesionalni pisac kriminalističkog žanra u Jugoslaviji, Virovitičanin Milan Nikolić (1924 - 1970.), autor 47 romana s ukupnom nakladom od približno 700 tisuća primjeraka, niti jedno svoje djelo nije mogao objaviti u nekoj od zagrebačkih izdavačkih kuća. Jedan od nekoliko razloga jest taj jer su urednici mislili da je srpske nacionalnosti.
Taj podatak je objavljen u najnovijem broju zagrebačkog kulturnog magazina Gordogan, u opsežnom tematu o Milanu Nikoliću. Na gotovo pedesetak stranica, magazin donosi članak filologa i književnog povjesničara prof. Dr. Vinka Brešića ‘Virovitički Simenon’, o životu i djelu nekada iznimno popularnog pisca, razgovor s umirovljenim novinarom Ervinom Mačkovićem, Nikolićevu ‘Šaljivu autobiografiju’, članak o kriminalističkom žanru u hrvatskoj književnosti’Od kneginje do Balkan-noira’ Antonija Juričića, obilje fotografija, dokumenata, novinskih isječaka i naslovnica knjiga te piščevu bibliografiju.
Nikoliću je za života u Hrvatskoj tiskano tek šest romana, dva u Virovitici u izdanju Virovitičkog lista (‘Smrt traži drugoga’ i ‘Slučaj Johana Lubina’) i četiri u Osijeku, u izdanju Glasa Slavonije (‘Nije bilo skučajno’, ‘Prti čvor’, ‘Zagonetna slika’ i ‘Poslužite kavin čaj’). Svi ostali izašli su u Beogradu (Duga), Sarajevu (Svjetlost) i Ljubljani (Mladinska knjiga). Sumnju da zagrebački izdavači ni uz sve njegove pokušaje nisu bili zainteresirani jer su ga smatrali Srbinom, istraživaču njegovog života i djela Vinku Brešiću otkrila je Milanova supruga Ljubica.
Nikolić je pisao naoko ‘režimske’ krimiće, služio se sa osam jezika, bio je iskusni skojevski ilegalac i partizanski obavještajac. Pisao je ekavskom varijantom srpsko-hrvatskog
Brešić je za vinkovačku Slavonicu, 1994. godine, pripremao podatke o piscima čije je djelo ocijenjeno kao ‘prinos Slavonije hrvatskoj književnosti i povijesti’ i među inima uvrstio Nikolićev roman ‘Nije bilo slučajno’. ‘Bilo je to nemalo iznenađenje - pogotovo za one koji su mislili da je Nikolić Srbin’, napisao je Brešić u Gordoganu, a u razgovoru za Novosti dodao još ponešto.
- Srećom, moj je prijedlog bio glatko prihvaćen. To što je za nekoga Nikolićevo hrvatstvo moglo biti ‘otkriće’ ne znači da je naša kultura bila isključiva u pogledu svojih nehrvatskih protagonista. Bez obzira na neke slučajeve koji idu u red iincidenata ili okorjeloga neznanja, tvrdi Brešić.
Slučaj Milana Nikolića sa zagrebačkim izdavačima pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća svjedoči o klimi tihog nacionalizma u dijelu tadašnjeg kulturno-književnog kruga glavnog grada SR Hrvatske. Tako je zbog ‘krivog’ imena i prezimena, kraja iz kojeg dolazi, ekavice na kojoj su mu objavljivani romani u Sarajevu i Beogradu ili prošlosti partizanskog obavještajca, iznimno čitani pisac postao kolateralnom žrtvom izdavačke ignorancije.
Milan je rođen 20. lipnja 1924. godine u Osijeku gdje je završio osnovnu školu. Otac Franjo, tada starojugoslovenski poručnik na službi u Osijeku je iz Virovitice, a majka Ana, rođena Dvoržak iz Iloka. Gimnaziju je, navodno, pohađao u Beogradu, ali je maturirao u Drugoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu 1943. godine. Prema vlastitim kazivanjima, ako je to dobro zapisao novinar Duge Mirko Bojić, Nikolić se kao predratni skojevac i dobar poznavatelj konspiracije, učesnik u nekoliko ilegalnih poduhvata, odmah na početku okupacije našao s još pedesetoricom mladih judi u zatvoru i ustaše su ga umalo strijeljali, ali je on s još nekima uspio pobjeći u partizane da bi se jednog dana vratio ‘nakićen činovima’ te kao mladi obavještajni oficir u Rijeci i okolici Trsta razvio široku špijunsku aktivnost. Vojnu školu započeo je u Bugarskoj, a u Zagrebu je studirao pravo, ali nijedno nije završio. Odlično je poznavao talijanski i njemački, a služio se francuskim, ruskim, češkim, bugarskim, mađarskim i švedskim jezikom. Sve romane, priče i scenarije napisao je u Virovitici.
- Nikolićevi romani u nakladi Džepne knjige pisani su uglavnom srpskom varijantom ionako nejasnog jezičnog standarda, navodno na zahtjev izdavača, koji je lekturu u početku radio u vlastitoj režiji odbijajući je Nikoliću od honorara, pa je autor počeo obavljati i ovaj dio posla i tako si namicao puni honorar, piše Brešić i u natuknici objašnjava: ‘Na sastanku srpskih i hrvatskih jezikoslovaca u Novom Sadu 1954. godine bilo je zaključeno da je jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik s dva izgovora, ijekavskim i ekavskim, i s dva ravnopravna pisma, latinicom i ćirilicom’. Brešić se prisjetio i svoje suradnje s Vjesnikovom redakcijom stripova i romana u kojoj su bili Ana Žube i Igor Mandić.
- Jednom zgodom Mandić je odnio jedan Nikolićev rukopisni roman ne bi li ga se možda objavilo, ali se Igoru učinilo da to nema smisla, da je Nikolićevo vrijeme prošlo. No Mandiću Nikolićevo tobožnje srpstvo sasvim sigurno nije smetalo - rekao nam je Brešić. Još je nekoliko stvari utjecalo na to da Nikolić u Zagrebu nije mogao naći izdavača.
- Po onoj latinskoj nemo propheta in patria, i Nikoliću je bilo valjda najteže postići poštovanje vlastite sredine, i – kako to obično biva – nije samo sredina kriva. Druga se tiče samoga tipa literature koju je njegovao, a koja je još u njegovo doba prolazila poput ranog kršćanstva. Osim sudbine žanra, prema kojemu je dotadašnja publika gajila licemjeran odnos, Nikolić je imao peh da je stvarao baš jugoslavenski tip krimića, tj. romane čiji je junak branio i čuvao dotični poredak, iako je to bila obična navlakuša, jer je prije toga društvo koje je sebe u nekim trenucima vidjelo kao savršeno ipak moralo priznati i preko tih istih Nikolićevih romana da je sve, samo ne – idealno - rekao je našem listu Brešić.
Međutim, na televiziji je pisac ostvario vrlo dobru suradnju. Prema njegovom tekstu 1959. godine snimljene su prva televizijska krimi priča ‘Stakleni paravan’ i prva TV-igra ‘Poštar zvoni dvaput’ u režija Maurizia Fanellia. U zabavno-glazbenoj emisiji ‘X-100.000’ Antona Martija parodirane su 1961. Nikolićeve detektivske priče. Nikolić je bio autor prvog špijunskog filma jugoslavenske kinematografije ‘X-25’ snimljenog 1960. godine što mu je donijelo još veću popularnost. Na Pulskom festivalu prema glasovima publike osvojio je četvrto mjesto, a ispred su bili klasici Deveti krug, Kapetan Leši i Izgubljena olovka. Prema njegovim scenarijima snimljene su još dvije TV drame – ‘Kupe 9-10’ , ‘Susret sa smrću’ i tri filma - Srest ćemo se večeras, Minuta za ubistvo i Pošalji čoveka u pola dva.
I u proteklih 20 godina Nikolićevo ime se izgovara potiho. Zagrebački V.D.T. ponovio je pet njegovih romana, ali na ijekavici, Kazalište Virovitica odigralo je predstavu rađenu po motivima romana ‘Dosije 1714’, a ponekad se na Klasik TV-u možda i prikaže neki od filmova. Nije zabilježen u ‘Hrvatskom leksikonu’ niti u ‘Hrvatskom romanu 1945.-1990.’, ali je uvršten u ‘Leksikon hrvatskih pisaca’ , ‘Povijest hrvatskog romana’ i ‘Hrvatskoj enciklopediji’. U Virovitici je1992. godine dobio ulicu i može ga se naći u pregledu značajnih osoba.
portalnovosti
