Više sreće nego pameti

Sasvim je izgledno da Donalda Trumpa više nećemo gledati na čelu Sjedinjenih Američkih Država. Sama činjenica da to još sa sigurnošću ne možemo potvrditi dovoljno govori o jalovosti centrizma koji ga je nastojao svrgnuti. A neke lekcije vrijede i za naš lokalni kontekst.

U noći sa srijede na četvrtak prema lokalnom vremenu napokon su stvoreni barem kakvi-takvi uvjeti za dugi uzdah globalnog liberalnog olakšanja. U međuvremenu se nije promijenilo previše toga i kako sada — u trenutku pisanja ovog teksta — stvari stoje, Joe Biden, kandidat Demokratske stranke i nekadašnji potpredsjednik u administraciji Baracka Obame, iduće će četiri godine biti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Pobjeda će biti tijesna i potvrđena u produžetku, poslije već najavljene i vjerojatno obilne porcije natezanja, odnosno nakon što Donald Trump samovoljno ili u nekom aranžmanu koji će po potrebi uključivati i vojni element prije ili kasnije napusti Bijelu kuću. Naravno, pitanje stila je u aktualnom kontekstu drugorazredna stvar. Najgori mogući scenarij — još jedan Trumpov predsjednički ciklus i količina ljudske patnje koja bi s njim stigla u paketu — ipak je izbjegnut uz više sreće nego pameti.

Na stranu primitivnost američkog izbornog sustava — u praksi, 50 različitih izbora istovremeno — i najveći broj osvojenih glasova jednog kandidata u povijesti američkih predsjedničkih izbora, Demokratska stranka, to jest njezina centristička jezgra, na izborima je najblaže rečeno podbacila. U situaciji u kojoj se izbori primarno odvijaju na socijalnoj pozadini više od 200 tisuća izgubljenih života u COVID-19 pandemiji i tekućeg i predstojećeg ekonomskog kolapsa, minimalna količina zdravog razuma nalagala bi da je riječ o utakmici čiji bi konačan ishod trebao biti sasvim poznat otprilike do sredine drugog poluvremena. Budući da su minimalna količina zdravog razuma i centristička jezgra Demokratske stranke već duže vrijeme u kompliciranom odnosu, to se nije dogodilo i potpuna katastrofa izbjegnuta je za dlaku. S druge strane, teško da je riječ o dinamici koja se u grubim crtama nije mogla predvidjeti, usprkos predizbornom anketnom hajpu.

Jalova kampanja

Bidenova kampanja bila je u relacijskom smislu negativna prema principu “ja nisam Trump” i to je “negativno” pozicioniranje — koje se u praksi svelo na jedva nešto više od seta pitanja dobrog ukusa — bila više-manje jedina stvar vidljiva u glasačkom izlogu. U stvari, Trump je demografski gledano svoju glasačku bazu u odnosu na 2016. godinu proširio — podrška mu je, između ostalog, porasla i među afroameričkom i među hispanoameričkom populacijom i među ženama. Za donošenje konkretnih zaključaka još je uvijek, naravno, prerano, iako sugestivnih primjera ne nedostaje.

Recimo, kampanjski angažman oko hispanoameričkog segmenta biračkog tijela sveo se na onih 15-ak sekundi kada je Biden u statusu demokratskog kandidata prvi puta stigao na Floridu i zatim za govornicom na svom iPhoneu pustio “Despacito”. Neposredno prije izbora pak demokratska karavana stigla je u Flint u Michiganu, dakle u grad čija je vodoopskrba pod Obaminom administracijom bila zagađena olovom i grad u kojem polovina djece živi ispod granice siromaštva, gdje je Bidenu u mobilizaciji asistirao upravo Obama. Bivši predsjednik okupljenima je, naime, kao glavnu komparativnu prednost potencijalne Bidenove administracije s neosviještenom ironijom istaknuo viziju nekog tipa niže razine medijskog zagađenja. “Nećete o njima morati razmišljati svakoga dana. Nećete se s članovima svojih obitelji oko njih morati svađati svakog dana. Neće biti toliko iscrpljujuće”, rekao je Obama u pokušaju da za Bidena i Kamalu Harris napravi onoliko koliko jedan bivši predsjednik može napraviti. Najkraće rečeno, kada je posrijedi ekonomija, u izlogu retorički nije završio niti standardni demokratski kozmetički asortiman. I prema podacima prikupljenima na osnovu izlaznih anketa, Trump je među trećinom biračkog tijela koje je ekonomska pitanja navelo kao prioritetna osvojio 81 posto glasova.

Također, kvalifikacija izbornih rezultata kao podbačaja nije pretjerana niti u široj slici, jer najgrublja skica za sada izgleda ovako — tijesna Bidenova pobjeda na predsjedničkim izborima, prilično izgledni neuspjeh u pokušaju vraćanja demokratske većine u Senatu i gubitak do desetak mjesta (uz zadržavanje većine) u Zastupničkom domu. Ovakav odnos snaga u krajnjoj liniji centrističkoj jezgri Demokratske stranke i ne mora biti suviše mrzak, posebno ako se u obliku zakonodavne paralize pokaže upotrebljivim u smislu opravdanja u onim situacijama u kojima će biti potrebno odgovoriti na progresivnije pritiske drugog stranačkog krila — naravno, po cijenu gubitka još nekoliko mjesta u Senatu 2022. godine. Međutim, sudeći prema prvim i zasad još uvijek opreznim reakcijama, iz centrističke perspektive — bilo medijske, bilo političke — o podbačaju teško da može biti riječi, iako sve nije ispalo baš onako kako je bilo zamišljeno. Uostalom, izborom Bidena automatski su sanirana oba puknuća u američkom socijalnom tkivu koja su uoči izbora bila prepoznata kao najopasnija pa je istovremeno u svim bitnim aspektima najavljeno i rješenje problema radikalizacije američkog društvenog života i otklanjanje potencijalne fašističke prijetnje.

Analogija s lokalnim kontekstom

Ovdje je uz nešto osjećaja za kontekstualne razlike zapravo bez većih poteškoća moguće prijeći i na lokalni teren. “Moramo se zapitati kako je došlo do ovakve radikalizacije. Ovo je sigurno uvjetovano informacijama pod kojima je on bio, izvorima kojima se napajao, da napravi ovo. Vidjet ćemo tko je odgovoran, ali moramo se zapitati tko su akteri, pa i u politici, koji potiču netrpeljivost, koji su čak nakon ovoga spremni davati izjave poput Ivana Penave i Karoline Vidović-Krišto koje su neprihvatljive. Postoji i odgovornost medijskih aktera koji potiču mržnju između Hrvata kao većinskog naroda i srpske manjine”, rekao je, na primjer, Andrej Plenković, premijer Republike Hrvatske, nakon što je 12. listopada ove godine 22-godišnji Danijel Bezuk na Markovom trgu ranio policajca i zatim počinio samoubojstvo.

U ovome bi slučaju trenutno dominantna struja u HDZ-u bila približni ekvivalent već dugo vremena dominantnoj struji u Demokratskoj stranci (ili obrnuto). Koliko god ovakva paralela može izgledati bizarno, tu smo gdje jesmo, ako ništa drugo barem na razini modela. Jer, interpretacija prepoznate radikalizacije društva odvija se u oba slučaja samo s naglaskom na djelovanju ove ili one konkretne političke figure i(li) s naglaskom na nekoj pretpostavljenoj vrsti medijske manipulacije, uz uporno prešućivanje njezine materijalne osnove. Na svu sreću, hrvatska desnica — uključujući, naravno, i HDZ u onim slučajevima u kojima su stranačke karte pomiješane na nešto drugačiji način — u tolikoj je mjeri još uvijek potkapacitirana da niti greškom ne može napipati nešto što bi se moglo lažno predstaviti kao klasno uporište. Pa jednom kada se najjača stranka u državi stjecajem okolnosti privremeno odrekne ekskluzivnog prava na distribuciju nacionalističke mitologije, aktivacija “izdajničke” matrice s druge strane ograde istog dvorišta i sa svim svojim izvedbenim i organizacijskim nedorečenostima nije ništa pretjerano neobično.

Drugi aspekt ticao bi se, dakako, nominalne opozicije, to jest onog društvenog bloka koji se ima običaj zvati lijevo-liberalnim, odnosno nekih oblika njegove participacije u javnom i političkom životu. Trumpov mandat pratilo je od početka do kraja nešto poput terminološke hiperinflacije “fašizma”. Osim što je historiografski prilično klimava, analogija je u dobroj mjeri u definiranju ciljeva vršila i kontraproduktivnu funkciju — od demobilizacije preko tretiranja Trumpa kao neobjašnjive iznimke do stvaranja jedne zone ugode u kojoj se lijeve politike otprilike mogu svesti na neki tip sanitarne kontrole političkog života. Drugim riječima, u kojoj je mjeri, primjerice, doista produktivno u svakoj HDZ-ovskoj budali kojoj aktualna partijska konjunktura ne omogućuje pristup drugom ili trećem ešalonu prepoznavati ustašku prijetnju?

U odstranjivanju zabrinjavajućih političkih i društvenih tendencija restauracijom upravo onih uvjeta koji su iste te tendencije u startu i omogućile, izvan krajnje kratkoročne perspektive teško da leži bilo kakav ozbiljniji potencijal. I progresivnim opcijama koje neće raspolagati s većom količinom osjetljivosti na materijalne uvjete reprodukcije ljudskog života neće preostati ništa drugo nego da s vremena na vrijeme uz dozu sreće naprave jedan korak naprijed i dva koraka unazad, ako i to. U Flintu, Kutini, ili bilo gdje drugdje.

bilten