Djelujući posve sinkronizirano s nacionalističkom vladom Srbije, Porfirije nastavlja staru politiku SPC-a prema susjedima, zagovarajući pogubnu tezu o svesrpskom svetu, mogućem jedino nasilnom promjenom granica. A to se zove, kako drukčije nego kolaboracija sa zlom.
Iskustvo s ovih prostora neumoljivo nas uči da je pojačana upotreba riječi „granice“ od strane visokih političkih i crkvenih njuški neka vrsta verbalne uvertire nakon koje će uši parati ratne trube. I kad se ponadamo da su svjetovni i vjerski vođe malo došli pameti, pa se okrenuli božjem i ljudskom u dobrom smislu riječi, evo opet opasnog ludila koje prijeti sa samih „božanskih“ vrhova. Ovih dana, naime, „granica“, onih teritorijalnih, ovozemaljskih, puna su usta baš sveštenom licu, patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Porfiriju koji onako mrko, poput viteza tame, kaže: „Svi znamo da su se kroz istoriju granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se, u istoriji u kojoj je sve relativno, neće mijenjati i ubuduće“. Lamentirao je tako u Republici Srpskoj, ratnim nasiljem otrgnutom dijelu Bosne, na obilježavanju nacionalnog praznika Srpskog jedinstva.
Doista, sve je relativno, moj Alberte, prisjetimo li se starog Einsteina. Zato su ne tako davno popovi, i katolički i pravoslavni, baš u ime relativiteta granica, zdušno sudjelovali u komadanju najprije Hrvatske, a potom i Bosne, a da ne bi ostalo nejasno o kojim je granicama opet riječ i zbog čega treba vjerovati da će se one ubuduće mijenjati, pobrinuli su se Porfirijevi partneri na toj „svečanosti“. Vladar Srbije Aleksandar Vučić opet je pozvao sve Srbe „pod jednu zastavu“ i naglasio da „Srbiju i Republiku Srpsku ništa ne može podijeliti“, pa ni granice koje, kako kaže patrijarh, nisu nepromjenjive. Utjecajni „vlasnik“ samoproglašenog srpskog dijela Bosne, Milorad Dodik, bolno je jauknuo kako „danas Srbi imaju dvije države – Republiku Srpsku i Srbiju“, ali će „nastaviti borbu za naše jedinstvo“, to jest za nestanak granice između „dviju srpskih država“.
Religijski vođa, vidimo, zdušno se pridružio ratnohuškačkim nacionalističkim moćnicima, opsjednutih stvaranjem „srpskog sveta“, promjenom postojećih granica i razbijanjem suverene Bosne i Hercegovine. Što Porfirije, kao „duhovnik“, uopće radi na istim binama s okorjelim političkim kriminalcima, izlišno je pitati, jer je riječ o nastavku višedecenijske sprege vjerskih i vladajućih institucija u svim ovdašnjim državicama.
U drugoj polovini osamdesetih često sam kao reporterka krstarila prostorima takozvane Srpske Krajine u Hrvatskoj i nagledala se popova, uvijek ornih da pod egidom nekog kulturnog događaja zapravo energično potpiruju takozvano „buđenje naroda“ i hrane svoju pastvu revoltom i antagonizmom prema drugom, hrvatskom, narodu. Nagledala sam se „terenskih“ saveza između nacionalističkih srpskih političara i pravoslavnih svećenika, takvih da je ama baš svaki vjerski skup ujedno bio politički, a svaki politički ujedno i vjerski. A nakon što su ugašeni razglasi i demontirane bine, kao što znamo, uslijedilo je klanje.
Uglavnom, iz Zagreba, gdje je više godina službovao, Porfirija je liberalna elita ispratila gromkim aplauzom i u dobroj vjeri kada je preuzimao dužnost šefa SPC-a, jer zadnje što je to društvance iz salonskih kružoka očekivalo je da će čovjek u mantiji koji im se tako žovijalno, lukavo udvarao postati suradnik, pače, nositelj kleronacionalističkog narativa, a neki od njih, mada intimno zaprepašteni, ni danas u to ne vjeruju. Odlaskom u Beograd, međutim, žezlo crkvene vlasti preuzeo je neki sasvim drugi tip, potpuna suprotnost onom ljubitelju sekularizma, noćnih intelektualnih rasprava i rock glazbe kakav se reklamirao zagrebačkom društvancu.
I kao da promatramo ozbiljno podvojenu ličnost – što je u povijesti već toliko puta viđeno – taj se izvanzagrebački Porfirije, sada kao vrhovni crkveni moćnik, što bi se reklo, posve pustio od kraja, zaboravio sebe jučerašnjeg, pritegnuo crno nacionalističko sedlo i uzjahao kljuse koje je već odavno trebalo biti blaženo upokojeno. Evo ga nedavno kako kao ljuti srednjevjekovni vitez iz lošeg stripa huška raspomamljenu svjetinu na obračun s učesnicima Parade ponosa u Beogradu, jer da nam ovi „siluju pamet“ i „siluju dušu“, atakiraju na „naše vrijednosti“ i „naš način života“, da su „zlo protiv kojeg se treba boriti“, pa se naposljetku na EuroPrideu okupilo više policajaca nego učesnika čije je glave valjalo spašavati.
A bila je to samo jedna u nizu mahnitih epizoda iz kratkog razdoblja Porfirijeve vladavine. Ovoga rujna ordenom Srpske pravoslavne crkva ponosno se okitio ratni zločinac Vojislav Šešelj, osuđen u Haagu na deset godina zatvora zbog progona i prisilnog premještanja Hrvata iz Vojvodine, a koji i danas laprda o promijeni granica Hrvatske u ime Velike Srbije. Odlikovanje je ravno iz Porfirijevih ruku primio i notorni Viktor Orban, mađarski autokrat, koji je svoju zemlju očistio od izbjeglica, političkih protivnika i svih demokratskih uzusa, a prije njega Milorad Vučelić, Miloševićev propagandist, iz ergele najgorih ratnih huškača.
Djelujući dakle posve sinkronizirano s nacionalističkom vladom Srbije, Porfirije nastavlja staru politiku SPC-a prema susjedima, zagovarajući pogubnu tezu o svesrpskom svetu, mogućem jedino nasilnom promjenom granica. A to se zove, kako drukčije nego kolaboracija sa zlom.
