Trinaest hrvatskih stranaka od centra pa na lijevo organizirali su na Trgu Sv. Marka uspješan, dobro posjećen prosvjed protiv HDZ-a, čiji je bitan povod bilo nedavno saborsko imenovanje Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika. „Sad je dosta, Plenkoviću odlazi, HDZ odlazi“, glavne su poruke skupa.
Ako Plenković i HDZ poslije parlamentarnih izbora ne uspiju, niti s Domovinskim pokretom, Hrebakom, Pupovcem i tko zna još s kim, zadobiti parlamentarnu većinu, tada ćemo taj datum izbora Ivana Turudića sigurno pamtiti kao onaj prekretnički i povijesni. Kao podcjenjivački, hazarderski, tvrdoglavi potez šefa HDZ-a i Vlade, ali kojeg smo od njega, u ovoj već poodmakloj fazi njegovog samovladanja, realno mogli i očekivati.
Zašto? Zato što su ankete dosad pokazivale da sve istrage i, zasad, tek pokoja optužnica protiv HDZ-ovih ministara i uglednika nisu ozbiljnije naškodile HDZ-u i zato što je Plenković vremenom postao uvjeren u svoju bezgraničnu moć. Prije je samo govorio da može što hoće, a sada to stvarno i misli. Čini se da mu se nitko ni od najbližih suradnika ne usudi ništa kritički reći.
„Kad se okrenemo unazad, mi imamo takva postignuća da mi nemamo slabe točke“, ocijenio je Plenković vlastiti rad pred neki dan novinarima nakon obilaska gradilišta u zagrebačkoj bolnici Sestre milosrdnice. Što može drugo premijer zemlje koja je po ekonomskim i socijalnim parametrima sasvim pri dnu među zemljama Europske unije, nego se bez prestanka hvalisati?
Plenković je prosvjed prozvao „proruskim“ i radikalno ljevičarskim (SCREENSHOT: Facebook)
Da bi eliminirao objave HDZ-ovih korupcijskih afera i da se on ne bi opet našao spomenut u nekima od „ulovljenih“ poruka, Plenković je još prije godinu dana najavio zakon (brzo kolokvijalno prozvan kao Lex AP) po kojem bi krivac za objavu detalja iz istraga mogao dobiti i do tri godine zatvora i taj zakon sada čeka izglasavanje u Saboru.
Pred super-izbornu godinu HDZ je skrenuo ozbiljno udesno. Nije samo to da je za glavnog tužitelja izabran čovjek koji kontaktira i s osumnjičenim kriminalcima, gleda vas u oči i govori neistine i koji preferira represivna zakonska rješenja (kao predsjednik Županijskog suda u Zagrebu predlagao je 2015. godine da se uvede kazneno djelo za tvrdnje koje se ne poklapaju s „državnom istinom“ o Domovinskom ratu). Osim toga, učinjena je koncesija Crkvi s neradnom nedjeljom za trgovce, koncesija stranačkoj i drugoj desnici s izborom Ive Anušića kao ministra koji sada hitno predlaže uvođenje obaveznog vojnog roka, donesen je Zakon o hrvatskom jeziku, novčano su obeštećeni osuđeni ratni zločinci …
A sada, poslije oporbenog prosvjednog skupa na Trgu sv. Marka, Plenković komentira: „Ovo je skup u biti radikalne ljevice, onih koji su već osam godina u oporbi i onih koji njih podržavaju. Koliko ih je bilo ne znam, poruke su očito ponovno bile vulgarne, primitivne, koje su u biti plod tog Milanovićevog stila primitivizma, divljaštva, koje je snizilo kulturu političkog dijaloga kojeg je on pokrenuo prije više od četiri godine. I sada svaka šuša misli da može svakoga vrijeđati najgrubljim diskvalifikacijama. Isti oni koji su pozvali ljude na Markov trg i na Gornji grad su oni isti koji su bili protiv Zakona o hrvatskom jeziku, oni isti koji su bili protiv vojne pomoći Ukrajini …“ Pa je Plenković skup prozvao „proruskim“ i dodao da su „svi ovi, osim Socijaldemokrata, bili za Putina, a ne Ukrajinu. Nisu željeli pomoći prijateljskom ukrajinskom narodu“.
Koliko pamtimo, Plenković nije u predizbornoj kampanji 2020., a pogotovo ne 2016. godine kad se trebao udaljiti od Karamarkovog ultradesničarenja, pričao gluposti u koje malo tko može povjerovati, pa ne mogu niti HDZ-ovi birači. Ali ovo o skupu radikalne ljevice i o proruskom okupljanju su izjave koje skoro da su na onoj niskoj razini ultrapopulističke retorike Donalda Trumpa.
Prije je samo govorio da može što hoće, a sada to stvarno i misli (FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić)
Zna se uglavnom kakve su politike stranaka radikalne ljevice. Različite su te politike, ali uglavnom se zalažu za uspostavu komunizma, pritom i ne birajući sredstva, dakle, i revolucionarno, protiv uzusa parlamentarne ili predsjedničke demokracije. Neka programska obilježja radikalne ljevice ima, među ovih 13 stranka, jedino Radnička stranka Katarine Peović. Ta stranka jest marksistička, iako nije tako izravno definirana u programu. Peović je istaknula u intervjuu jednom tjedniku da se „dugoročno RF zalaže za demokratski socijalizam, ukidanje privatnog vlasništva i prevladavanje profitno usmjerene kapitalističke ekonomije u kojoj se ne proizvodi sve ono što bi moglo zadovoljiti temeljne potrebe ljudi ako ta proizvodnja nije profitabilna, a proizvodi se mnogo toga što je društveno nekorisno ili štetno samo zato što je profitabilno“.
Kad bi ovo na Markovom trgu bio skup radikalne ljevice, kad bi te stranke bile radikalno lijeve, to bi značilo da je po prilici više od trećine hrvatskog biračkog tijela radikalno ljevičarsko. Kad bi tako bilo, razumno bi se bilo i upitati - pa kakva je to neuspješna vlada koja upravlja Hrvatskom da su joj čak trećina građana ultraljevičari!?
Posebna je Plenkovićeva priča da su ove stranke bile za Putina, a protiv Ukrajine. Osim Socijaldemokrata, te stranke nisu bile za to da se ukrajinski vojnici obučavaju u Hrvatskoj, dok pritom ionako Hrvatska itekako novčano i oružjem pomaže Ukrajinu i, kao članica NATO-a, praktički zaista posredno i jest u ratu s nuklearnom silom Rusijom. Kao država, mala Hrvatska aktivno pomaže u tom ratu Ukrajinu (koliko te pomoći tamo dođe u prave ruke, to je naravno posve drugo pitanje!), što bi trebalo još?
Kao i priče o Zakonu o hrvatskom jeziku. Daleko najpismeniji na hrvatskom jeziku su oni kojima taj zakon niti treba niti ih zanima što u njemu piše. Kampanja je počela, svašta se lupeta, a lupetat će se još i više.
U jednoj nedavnoj novinskoj analizi ugledni sociolog Dragan Bagić napisao je da je HDZ dosad dvaput gubio vlast kad su se poklopile tri komponente - percepcija o izrazito korumpiranoj HDZ-ovoj vlasti, percepcija o HDZ-u kao stranci koja ugrožava demokraciju te na izborima ujedinjena opozicija. Prve dvije komponente su svakako danas ispunjene a Plenkovićevim inzistiranjem na Turudiću i s njim u vezi povezanom inzistiranju na kaznenom progonu za zviždače po tzv. Lex AP-u, Plenković zbližava i ujedinjava oporbu te mobilizira antihadezeovske birače. Prognozirati je teško, vidjet će se.
