Film znakovitog naziva Mauritanac svakako je jedan od filmova o kojem se ove godine pričalo, bez obzira na izostanak nominacija za Oscara. Ipak, film je bio nominiran za BAFA-u i Zlatni globus, a Jodie Foster dobila je potonju nagradu za najbolju glumicu u sporednoj ulozi. Redatelj filma je britanski oskarovac Kevin Macdonald, poznat po dokumentarnom filmu One Day in September (1999) – koji mu je i priskrbio Oscara, The Last King of Scotland (2006), State of Play (2009), Marley (2012), Black Sea (2014) i po dokumentarcu Whitney (2018) o preminuloj pop-zvijezdi Whitney Houston. Scenaristi su M. B. Traven, Rory Haines i Sohrab Noshirvani. U glavnim su ulogama Jodie Foster, Tahar Rahim, Benedict Cumberbatch i Shailene Woodley.
Macdonald, inače poznat po zadiranju u kontroverzne teme, i ovoga se puta odlučio pozabaviti nečim kontroverznim – životom guantanamskog zatvorenika. Film se tako temelji na memoarima Mohamedoua Oulda Slahija iz 2015. godine, a govori o njegovom životu u zatvoru u kojem je bio izložen torturi, zlostavljanju i mučenju koje je trajalo od 2002. do 2016. godine zbog sumnje u njegovu povezanost s Al-Kaidom i terorističkim napadima 11. rujna 2001. godine. Kako i sami memoari govore o njegovom mučnom iskustvu u zatvoru i tretiranju od strane američkih vlasti i vojske, tako je i u filmu prikazan njegov život za vrijeme boravka u zatvoru, no film je fokusiran na proces istrage te suđenja i obrane.
Film započinje kratkim uvodom u kojem protagonista Mohamedoua sa zabave odvodi policija, a nakon toga pratimo odvjetnicu Nancy Hoolander (Foster) koja se odlučuje pozabaviti njegovim slučajem ne bi li pokušala pronaći postoje li neke nepravilnosti u činjenici da se sumnjivac zadržava u zatvoru bez konkretnih dokaza i bez poštenog suđenja na koje svatko ima pravo. Film je baziran na stvarnim događajima, a imena likova, dvaju odvjetnica i osumnjičenika također su stvarna.
Žanrovski možemo govoriti o političkom trileru i/ili drami, s time da se radi o manjim elementima trilera, a većinski o dramskom obrascu. Ipak, filmska glazba i montaža uz samu radnju u dijelovima sugeriraju i prožimanje s obrascima trilera. Kad govorimo o filmskoj glazbi, treba reći kako je primjerena i odmjerena te dodatno zaokružuje samu radnju i tematsko jedinstvo filma. S druge strane, montažu treba istaknuti kao vrlo dobru, posebice u dijelu filma koji prikazuje zatvorski tretman osumnjičenika u kojem se kadrovi brzo mijenjaju, kao i u dijelovima razgovora susjednih zatvorenika koji se ne vide preko ograde. Montaža je zamjetno dobra i prilikom promjene naracijske perspektive, što se događa često.
Kad govorimo o naraciji, treba istaknuti kako prati kronološki tijek zbivanja, no djeluje nelinearno zbog raznih preklapanja i retrospektivnih vraćanja u prošlost. Iz naracijske sadašnjosti tako se vraćamo u prošlost asocijativnim vezama, kroz sjećanja likova ili pak kroz čitanje dokumentiranih događaja iz pravnih spisa. Takva mnogostruka preklapanja vidljiva su u scenama u kojima odvjetnica čita pismo osumnjičenika u kojem on opisuje svoj boravak u zatvoru, a time i radnja ujedno prelazi u narativnu prošlost i gledatelj prati tijek tih prošlih događaja, da bi se zatim prešlo u scenu u kojoj pak Mohamedou zamišlja nešto ili se prisjeća prošlih trenutaka s obitelji. Dakle, s obzirom na naraciju, i montaža je paralelna te prati događaje u sadašnjosti i prošlosti koji su povezani tematski i uzročno-posljedično.
U likovima dvaju odvjetnica možemo prepoznati dvije profesionalno različite osobe – stariju i mlađu. Starija, jasno je, ima više iskustva i, reklo bi se, profesionalno je odvjetnički uštogljena, pa vjeruje u istinsku pravdu i pravedan postupak. Druga, mlađa, ima manje iskustva i osjetno više se vodi etičkim i moralnim instinktom. Upravo trenutak u kojem se dovodi u pitanje nevinost, odnosno krivnja osumnjičenika, razlog je moralnog razilaženja dvaju kolegica i verbalne prepirke. Osim dvaju odvjetnica, sa strane pratimo i vojnika i tužitelja (Cumberbatch) koji se također vodi početničkim osvetničkim žarom u istjerivanju pravde, tj. u dovođenju optuženika pred konačno lice pravde. Mogli bismo reći kako u ovome filmu zapravo svi naginju onoj ispravnoj strani povijesti i onome moralnom, dok neprijatelj ostaje gotovo pa nevidljiv, neuhvatljiv; neprijatelj je u ovom slučaju implicitno metaforiziran cijelim sustavom i američkom državom. Sustav je to u kojem je pojedinac nemoćan i ne može se othrvati sudbini koja ga čeka, jer mu je tu sudbinu namijenio netko drugi, netko moćniji.
U smislu pojedinca i cijelog sustava koji se urotio protiv njega, izvrsno je prikazana sva nemoć pojedinca koji se sumnjiči za teroristički napad i koji je zadržan u zatvoru dugi niz godina protiv svoje volje i bez ikakvih jasnih i konkretnih dokaza. Sva ironičnost tog američkog sustava koji ne nalazi prave kompromitirajuće dokaze protiv možebitnog terorista jasno je ocrtana u brojnim spisima, cenzuriranju spiseva, nemogućnosti pronalaska pravih spisa koji izvještavaju o početnim ispitivanjima i jasno opisuju šokantne metode ispitivanja. Vrlo su istaknute scene sukoba mišljenja dvaju odvjetnica, a zatim i scene trenutaka u kojima postaje ključno izjašnjavanje osumnjičenika o svojoj nevinosti/krivnji.
Upravo u tim trenucima, a najviše u središnjem saznanju odvjetnice Nancy i kasnijem razgovoru sa svojim branjenikom dobivamo emotivno nabijenu i izvrsnu glumu Jodie Foster koja briljira i čije glumačko utjelovljenje još jednom daje do znanja da uvijek postoje oni koji se vode pravdom, istinom i spremni su podnijeti žrtvu za nekoga drugog ili za nešto što smatraju ispravnim. Problematizacija cijelog američkog sustava koji pokušava okriviti pojedinca za zločin za koji nemaju konkretne dokaze jasno pokazuju i razgovori vojnog istražitelja Stuarta (Cumberbatch) i drugih vojnih kolega, posebice onaj u kojem mu jedan odgovara kako netko mora biti kriv za terorističke napade 11. rujna, a po tom razgovoru čini se da nije bitno tko.
Ono što svakako pridodaje realističnosti filma i njegovoj vjerodostojnosti s obzirom na to da je napravljen prema istinitim događajima, jest slikovni i tekstualni dio nakon završetka koji prikazuje fotografije stvarnih osoba iz filma i njihovog života.
Mauritanac je politička drama s elementima trilera koja odmjereno i ciljano postiže željeni učinak te prikazuje svu surovost američkog vojnog, pravnog i političkog režima koji ne preza ni pred čime kad se radi o terorističkim napadima i traženju žrtvenog janjca, makar on bio i samo jedan Mauritanac islamske vjeroispovijesti koji vjeruje u dobro i pravdu te oprašta svojim mučiteljima. Ipak, ključno je ono – vjeruje, a mnogi od nas zaboravljaju na snagu i moć vjere. Prikazom skrivenog guantanamskog zatvorskog sustava i tretmana dana je prava slika američkog pravosuđa koja baca sjenu na sve ono što ta, prema globalno uvriježenom mišljenju, zemlja obećanih snova, oduvijek propagira i za što se zalaže – pravdu i jednakost za sve.
