"Godine Gospodnje 1699., dana 4. ožujka, u Zagrebu, posve unutar zidina i bedema toga grada i u županiji zagrebačkoj, pred nama niže potpisanim izaslanicima podvrgnuta je Kata Kozjak, prema sadržaju donesene sudske odluke, strašnome mučenju."
I prvo prije mučenja ispitana tačku po tačku, izjavila je dobrovoljno bez mučenja da je ona očevidna vještica i to kroz godinu dana. Kaže da ju je đavao zapečatio noću u njenoj kući kad je sa svojim mužem spavala. Nadalje veli da je pred Božić imala s vragom odnošaj na postelji kao muž sa ženom, u noći kad je gospodar bolestan ležao. Nadalje veli da se time vragu obavezala da će mu služiti i s njim hodati i da će mu pomoći štetu činiti. Nadalje veli da je i ona pomagala praviti tuču iz onoga pepela koji se pravi na kvatreni petak. I to da je dvaput bila tamo gdje su tuču pravile, i da se onako spram oblaka dignu i s vragom lete. Nadalje veli da su je vještice mazale i da ju je Sabolica mazala. Kaže da mast kuhaju i da u materinoj utrobi dijete umore i uzmu, pa ga kuhaju i iz onoga prave mast na raskršću. I veli da je ona jedanput bila na raskršću kad su mast pravile. Ono da je bilo dijete postolarke Siverke. To da je bilo oko prošlog Božića.“
„Zapisnik o sudskom ispitivanju na mukama Kate Kozjak“ – koji se pred izaslanikom i zagrebačkim kapetanom Ivanom Khayllom, te zamjenikom gradskog bilježnika Đurom Skernićem, na Sudu grada Zagreba vodio od ožujka 1699., jedan je od brojnih spisa o lovu na vještice iz Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva, koji se danas čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Ispitana tada uobičajenim istražiteljskim tehnikama i najsuvremenijom poligrafskom tehnologijom – od „španjolskih čizama“ i stolaca s čavlima do ljestava za rastezanja tijela i sprava za gnječenje prstiju – građanka Kata Kozjak u šest je dana ispitivanja spremno i s neobičnim entuzijazmom priznala sve što su isljednici htjeli čuti.
„Nadalje veli i izjavljuje da je tkalčevica Radićka vještica odonda otkako je i ona, jednu godinu. Veli također da su hljebarica i mesarica prave vještice, i da i one lete. Nadalje veli da je, dakako, i ona hroma peljarica na Kaptolu prava vještica. Mara joj je ime. I žena Jurja gradskog stražara je vještica. I Vajdovka je također prije nje vještica. Veli i da je snaha Lovreka Barikovića vještica, i da je svoga muža pojela, i da su sve ondje bile. Vještice su Urša Beneković Guliška koja stanuje u Harmici i udovica Kovačićeva. Isto tako Dora koja stanuje u Trnju, sestra pokojnoga Pavlice Škornjaka.“
U ostatku Zapisnika, da skratim, nesretna je Kata na spravama za „strašno mučenje“ odala časnome Sudu grada Zagreba imena svih tridesetak „kolegica“ iz zagrebačkog vještičjeg kruga. Bit će to početak masovne histerije u Zagrebu, u kojemu će u sljedećih par mjeseci, do svibnja 1699., najmanje četrnaest žena skončati odrubljene glave i izmrcvarenih tijela spaljenih na lomačama.
Masovni progon zagrebačkih vještica na izmaku sedamnaestog stoljeća značajan je za povijest hrvatskog pravosuđa i zbog toga što je, nakon stoljeća lutanja, pravosudna praksa konačno – kako bi se to reklo današnjim jezikom – usklađena sa zapadnim zakonodavstvom i europskom praksom. Kako će u svojoj glasovitoj knjizi „Ugovor s đavlom“ primijetiti hrvatski pravnik i akademik Vladimir Bayer, tada „dolazi do konačnog usklađenja načelnih shvaćanja vladajućih faktora u Hrvatskoj o zločinu čarobnjaštva sa složenim teološkim shvaćanjem toga zločina u evropskim zemljama zapadne kulture“.
Štoviše, moglo bi se reći da Hrvatska nikad prije nije bila tako ukorak s vremenom i naprednim idejama zapadnog svijeta kao tada, loveći vještice u suton sedamnaestog vijeka: masovni progon vještica iz Agrama dogodio se, recimo, samo sedam godina nakon čuvenog procesa u američkom Salemu 1692. godine.
Suđenje „vješticama iz Salema“ bilo je sam snježni vrhunac onodobne histerije, započete trideset godina ranije glasovitim procesom u engleskom Bury St. Edmundsu, gdje su dvije udovice iz Lowestofta zbog čarobnjaštva i vještičarenja osuđene na smrt. Taj proces označit će i početak blistave karijere suca Matthewa Halea, budućeg Lord Chief Justice, vrhovnog suca Engleske i Walesa. Sir Matthew Hale čak je i u ono vrijeme – a govorimo o sredini sedamnaestog stoljeća! – bio smatran konzervativnim i zatucanim. U pravosudnu povijest upisat će se, recimo, uvođenjem presedana o pravnoj nemogućnosti silovanja u braku, koji će u zapadnom pravu opstati sljedeće tri stotine godina.
Smrtnom presudom vješticama u Bury St. Edmundsu 1662. sudac Hale postavio je pravni okvir za suđenja vješticama širom onodobnog svijeta, na temelju kojega će, točno po njegovom modelu, trideset godina kasnije devetnaest žena biti obješeno u spomenutom čuvenom procesu u Salemu. I u dalekom odjeku te histerije, još četrnaest nesretnica u Zagrebu.
I da je Hrvatska, eto, imala svog Arthura Millera onako kako se upinjala imati svoje vještice i svoju Marylin Monroe, cijeli svijet danas bi znao za Katu Kozjak i „Vještice iz Agrama“.
Zašto vam sve ovo pričam?
Već mjesec dana cijela mala i zaostala Hrvatska prati tako dramu građanke Mirele Čavajde, koja je na liječničkim pretragama otkrila kako plod koji nosi ima neizlječivi i agresivni tumor na mozgu bez ikakvih izgleda za preživljavanje. Očajna žena podnijela je zahtjev za prijevremeni prekid trudnoće – na što, uzgred, bez obzira na prekoračenje roka od deset tjedana zbog iznimno teške dijagnoze ima svako ustavno i zakonsko pravo – ali sve otada uzaludno obilazi hodnike hrvatskih bolnica i Ministarstva zdravstva: nijedna bolnica i nijedan liječnik u Hrvatskoj, sve pozivajući se na priziv savjesti i zakone katoličke biologije, ne želi izaći u susret prestravljenoj građanki Mireli.
Nakon sramotnog izvrdavanja, čak je i hrvatski ministar zdravstva, upoznat sa stravičnim detaljima dijagnoze, priznao kako građanka nema izbora, drugostupanjska komisija konačno joj je odobrila prekid trudnoće, ali ona to i dalje ne može obaviti u ultrakatoličkoj Hrvatskoj: građanka Mirela Čavajda to će o trošku hrvatske države morati obaviti u Sloveniji. Ustrajanjem u namjeri da svoje nesretno nerođeno dijete poštedi užasnih muka i agonije, Mirela je u međuvremenu navukla vulkanski bijes Crkve i katoličkih udruga, koji već mjesec dana divljaju po javnom prostoru, pozivajući građanku da spasi sebe i svoje dijete molitvom i hodočašćem u Međugorje, praktički je na koncu proglašavajući vješticom.
Kakve veze, međutim, slučaj građanke Mirele Čavajde ima s tri stotine dvadeset tri godine starim slučajem građanke Kate Kozjak i njenih zlosretnih suvremenica?
Napišem li, recimo, kako me neće iznenaditi ako i Mirela Čavajda naposljetku završi pred izaslanikom i zagrebačkim kapetanom na Sudu grada Zagreba, optužena da je kao vještica potpisala ugovor s vragom, ispast će da se neodgovorno zajebavam i pretjerujem. Dodam li u spis časnog katoličkog suda – kao krunski dokaz optužbe – i općepoznatu činjenicu kako se vještice iniciraju pomazanjem posebnom mašću koja se pravi kuhanjem ploda iz utrobe trudne žene, ispast će pak da se bešćutno izrugujem s tragedijom jedne žene i jednog nerođenog djeteta.
No, je li baš tako? Tko se zapravo izruguje, a tko zajebava i pretjeruje?
Prvi put od slavne 1699., nakon više od tri stotine godina, mala i zaostala Hrvatska ponovo je, kako se čini, uhvatila korak s progresivnim Zapadom: progon vještice Mirele Čavajde događa se, naime, paralelno s dramom u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje upravo ovih dana bez daha čekaju reviziju odluke Vrhovnog suda u pedeset godina starom, čuvenom slučaju Roe v. Wade, kojim je 1973. u SAD-u legaliziran abortus. Američke žene imaju svako pravo biti prestravljene od mračne budućnosti što se spušta pred njih: bivši predsjednik Donald Trump napunio je Vrhovni sud konzervativnim sucima, a ovih dana u Politicu je procurio nacrt njihove odluke o ukidanju presedana iz 1973. i ponovnoj kriminalizaciji pobačaja, koju je napisao sudac Samuel Alito.
U svom nacrtu odluke, naime – eto nas na kraju veličanstvenog, tri stotine pedeset godina okruglog lupinga – sudac Alito citira ni manje ni više nego Sir Matthewa Halea, istog onog engleskog suca koji je u anglosaksonsko pravo uveo tezu kako žena ne može biti silovana od zakonitog muža, i u Bury St. Edmundsu osudio dvije vještice, ispisavši tako smrtnu presudu za vještice iz Salema i hiljade američkih i europskih vještica u sljedećih stotinu godina!
Taj je, eto, čovjek izronio iz duboke, mračne prošlosti kao juristički autoritet koji će danas, u zoru trećeg milenija krojiti sudbine američkih žena, a u dalekom odjeku – ne treba sumnjati – i hrvatskih. Da, drage moje, u raspravi o vašem pravu na svoje tijelo danas, usred MeeToo epohe, pozorno će biti saslušan čovjek koji je mrtav-ozbiljan, autoritetom vrhovnog suca Engleske i Walesa, tvrdio da vještice zaista postoje, da zaista lete na metlama, bacaju čini na ljude, ubijaju nerođenu djecu i od njih na raskršćima kuhaju vještičju mast.
Tko se dakle zajebava i pretjeruje, a tko bešćutno izruguje?
Znajući da su radikalni katolički aktivisti – koji se ovih dana pripremaju za ispitivanje Mirele Čavajde, sve podmazujući ljestve za istezanje i sprave za gnječenje prstiju – financirani i instruirani od europske grupacije CitizenGo, iza koje stoje konzervativni američki tajkuni i lobisti, očito je kako danas opet, kao davne 1699., imamo ono, kako se zove, „konačno usklađenje načelnih shvaćanja o zločinu čarobnjaštva sa složenim teološkim shvaćanjem toga zločina u evropskim zemljama zapadne kulture“.
Nije stoga mudro sumnjati kako će časni suci Vrhovnog suda Republike Hrvatske već sutra o pravu Mirele Čavajde na svoje tijelo i svoj život za mišljenje pitati izaslanika i zagrebačkog kapetana Ivana Khaylla, te zamjenika gradskog bilježnika Đuru Skernića. Što se hrvatskih žena tiče – uči nas povijesno iskustvo – one od danas imaju točno sedam godina da smisle uvjerljive odgovore.
Pa ako i ne bude za njih Marije Terezije da ukine lov na vještice, da im ovaj put bude barem Arthura Millera.
