Emily V. Gordon i američki komičar pakistanskoga porijekla Kumail Nanjiani, ponajviše poznat po televizijskoj seriji Silicon Valley, povod za pisanje scenarija pronašli su u vlastitoj ljubavnoj priči (glavni likovi nose istovjetna imena njima), koji su potom uz pomoć producenta i komičara Judda Apatowa (The 40-Year-Old Virgin, 2005; Trainwreck, 2015) te redatelja Michaela Showaltera, koji je iskustvo do sada mahom stjecao u televizijskim humorističkim serijama, prenijeli na kino-platno. Rezultat je djelo u kojem se osjeti utjecaj američkog nezavisnog filma, ponajprije u činjenici da film obilno profitira od izvrsno strukturiranih dijaloga te općenito govornih situacija i verbalnih duela, a da se pritom ne iscrpljuje u razvedenoj fabuli i nepotrebnim plot twistovima. Ujedno nastoji stilskom razinom i nepretencioznošću, kao i aktualnom problematikom, biti prijemčiv suvremenoj ubranoj publici bez da podcjenjuje njezinu inteligenciju prvoloptaškim doskočicama i šalama te stereotipima.
The Big Sick u humornoj maniri pokušava secirati problematiku sraza različitih kultura i generacija u današnjoj Americi kroz prizmu procesa akulturacije, a svoju aktualnost – jer navedena tematika ipak nije toliko nova i neočekivana, nastoji temeljiti na položaju islamskoga stanovništa u SAD-u u razdoblju nakon terorističih napada jedanaestoga rujna. Scenaristi vješto izbjegavaju stereotipe tako što su usredotočeni na intimna proživljavanja i dvojbe protagonista, a tek sporadično ne uspijevaju zaobići predvidljive efekte - kao u sceni kada na Kumailovu (Kumail Nanjiani) nastupu bijeli američki mladić viče protagonistu da se vrati u ISIL.
Showalterovo ostvarenje počiva na dvjema međusobno isprepletenim okosnicama – nazovimo ih horizontalnom i vertikalnom. Horizontalna se odnosi na protagonistove relacije s okolinom – napose američkim prijateljima i društvom u kojem nastoji biti kao i svaki suvremeni američki građanin: radi kao vozač ubera, živi u stanu s cimerom, a u slobodno vrijeme ganja američki san te djeluje na realizaciji osobnih preokupacija. One su vezane uz nastojanje da se probije u svijetu stand up komičara pa je jedan od podzapleta vezan uz selektiranje sudionika za nastup na velikom komičarskom festivalu u Montrealu. Tu protagonist upoznaje djevojku Emily (Zoe Kazan) s kojom nakon početnih peripetija počinje razvijati složeniji emocionalni odnos. U ovom aspektu djela uočljivo je poigravanje s konvencijama romantične komedije: dvoje autsajdera (jedan etnički, a drugi društveni) uspijevaju pronaći zajednički jezik uz sitna razmimoilaženja iz kojih probijaju humorni akcenti. Ništa se sudbonosno i melodramatično ne događa osim serije svakodnevnih životnih situacija, sumnji, propitivanja i balansiranja.
Veritkalna okosnica odnosi se na obiteljski i generacijski kontekst protagonista jer potječe iz obitelji tradicionalnih pakistanskih emigranata te je u Chicago došao kao četrnaestogodišnjak. Njegovi nastupi tako često uključuju etnički obojane šale, usmjerene na njegovo pakistansko porijeklo te raskorak između tamošnje i američke kulture. U ovom segmentu djelo secira odnos, odnosno pokušaj da se stvori svojevrsna ravnoteža između činjenice da je protagonist stasao u američkoj kulturi te se priklonio njezinim uzusima i težnje da ipak ne iznevjeri očekivanja tradicionalne obitelji, napose majke. Ona želi da Kumail bude dobar musliman te oženi pakistansku djevojku, pa svaka obiteljska večera završava majčinim insceniranjem naoko spontanog i neočekivanog dolaska neke od sunarodnjakinja. Posrijedi je priča o raskoraku između obiteljskoga determinizma i želje za individualizom i samoostvarenjem, koje propagira nova sredina. Starije generacije se i u novoj postojbini drže starih tradicija, dok mlađe generacije odrastaju na drugim sustavima vrijednosti te je katkad između jednog i drugog teško pronaći kompromis.
Kad Emily obolijeva (njezino ozdravljenje ipak je ishitreno scenarističko rješenje lišeno psihološke uvjerljivosti), gledatelj se ozbiljno počinje pobojavati da će priča opasno zabrazditi u melodramatske vode, što se na sreću ne događa, nego je taj narativni okidač scenaristima poslužio da dodatno osjenčaju ponašanje i djelovanje protagonista, napose što ga postavljaju u kontekst druge obitelji – američke, kako bi mogao uvidjeti sličnosti i razlike dvaju obiteljskih konteksta. The Big Sick ponajviše funkcionira, osim zbog već spomenitih dobro napisanih dijaloga, poradi sponatnosti glume. Kazan i Nanjiani pokazuju iznimnu energiju kada su zajedno, čineći svoje likove životnima i svježima, a vrlo su efektno dočarane i epizodne uloge, napose Holly Hunter i Juda Apatowa koji tumače Emilyne otuđene roditelje. Njihova je funkcija da budu katalizatori na putu Kumailove samospoznaje ne bi li naposljetku, ako ne bude prekasno, mogao poduzeti odlučujuće korake u smjeru Emily.
Dok gledate Showalterov film, ne očekujte preveliku invenciju po pitanju stila i redateljskoga rukopisa, no posrijedi je dobro skrojeno i duhovito ostvarenje - što nije mala stvar, iako za nijansu predugačko.
filmovi
