Sudjelovanje u najavljenoj NATO-ovoj vojnoj vježbi koja odašilje "direktnu poruku Rusiji" dosad je najveća vježba vazalne poniznosti hrvatskih vlasti. Jer one su se ovim odrekle da ikada više izraze rezervu prema tome kako ukrajinsku krizu vide u Washingtonu i Bruxellesu.
Kakva čast! Otkako je članica NATO-a, i još prije "predvojničkog" Partnerstva za mir, Hrvatska je sudjelovala u nizu vojnih operacija i mirovnih misija. I izgleda da je balkanski regrut toliko uspješno prošao zapadnjačku obuku i prve borbene zadatke da mu je povjereno nešto o čemu sanja svaka američka prišipetlja. Sudjelovanje u "simulaciji velike bitke s Rusijom" (kako je to nazvao Jutarnji list), tim (opet) glavnim neprijateljem zapadnog "slobodnog svijeta". Dakle, možemo biti mirni, nije baš riječ o pravom nego virtualnom ratu, zapravo vojnoj vježbi, koja se već nekoliko dana održava, i još traje, na jednom američkom vojnom poligonu u Njemačkoj.
Ali je američki general Ben Hodges, koji je o tome obavijestio javnost, upotrijebio riječi koje bi sasvim dobro pristajale i da se radi o stvarnom ratu. Elem, po tom Hodgesu, koji, sviđalo se nama ili ne, iznosi i stavove Hrvatske, ova vježba šalje poruku Rusiji da je aneksija Krima protuzakonita, te da će moguća ruska agresija i na Poljsku i baltičke zemlje naići na odlučan vojni odgovor. U ovu prijetnju Hrvatska je uložila značajnu vojnu silu od dvadesetak oklopljenih i drugih vozila te 150 vojnika, što je, obavještava nas ponosno isti Jutarnji, najveći kontigent koji je ikada poslan na neku vojnu vježbu u inozemstvu.
No čovjek mora na ovo dodati da je to i dosad najveća vježba vazalne poniznosti hrvatskih vlasti. Jer one su se ovim odrekle da ikada više izraze rezervu prema tome kako ukrajinsku krizu vide u Washingtonu i Bruxellesu. Ta rezerva glasila bi, najkraće, ovako. Naravno da je ruska aneksija Krima sama po sebi neprihvatljiva, ali neprihvatljiv je i kontekst u kojem se dogodila, a to je rušenje legalne, navodno previše proruske vlasti Viktora Janukoviča u Kijevu. To je učinjeno uz praktički otvorenu podršku, čak huškanje, spomenute dvije zapadne metropole, čime je prekršeno staro obećanje dano još Mihailu Gorbačovu da NATO neće čačkati po susjedstvu Rusije, što se sada dogodilo, a najmanje se širiti do njenih granica, što se prije ovoga dogodilo u još puno više slučajeva
Dakle, nije aneksija Krima pala s neba, nego je put do nje utrla, lakomislena, ili i glupa, nezajažljivost Zapada, tim više što je nedugo prije on ohrabrivao osamostaljenje Kosova po scenariju vrlo sličnom onom koji je Moskva primijenila u krimskom slučaju. I kamo sreće da je to sve, ali nije. Prevrat koji je uz američko-evropsku asistenciju izveden u Ukrajini jedva da se išta razlikovao od prevrata kojim je, uz istu asistenciju, razoreno i uništeno niz arapskih zemalja na Bliskom istoku i sjevernoj Africi. Blizanački slične su i posljedice. Nakon potpaljivanja ratnog požara u arapskom svijetu, ondje su na vlast došle plemenske bande toliko sklone teroru da su se na smrtonosnoj meti našli i ambasadori Sjedinjenih Država koje su sponzorirale ovaj kaos.
Ili su pak na vlast došle toliko slabe državne vlasti da se nisu u stanju suprotstaviti terorizmu, koji upravo kulminira kroz dosad najveću organizaciju, napola već i državu, islamističkog radikalizma, Islamsku državu Iraka i Levanta. Ta Islamska država počela je slabiti otkako su je Amerikanci prestali pomagati fanatičnim jurišima na relativno umjeren, sekularistički režim Bašara al Asada u Siriji, ali u posljednje vrijeme opet vitalno jača ondje i u susjednom Iraku. Zato nije isključeno, iako se o tome još ne govori, da ona opet ima podršku Sjedinjenih Država, što bi najvjerojatnije bilo motivirano željom da se oslabi najvećeg američkog protivnika u islamskom svijetu, Iran.
To znači da se ubrzano zatvara kružnica zbrkanog i bezglavog vojnog prisustva Washingtona na ovom prostoru. Amerikanci su ranih devedesetih započeli intervenirati u ovom dijelu islamskog svijeta napadom na sunitski režim Sadama Huseina, a u korist iračkih šiita. A sada su, evo, u "genijalnom" obratu uzeli na zub najveću šiitsku zemlju, Iran, i interveniraju u korist njihovih sunitskih rivala i neprijatelja, među kojima Islamska država prednjači kao najmilitantnija i nabeskrpuloznija. Dakle, posve obratno nego na početku. Sam bog zna što će još ovo američko supijano petljanje donijeti, ali za ovu našu priču važno je da su Amerikanci napravili isti slonovski lom u staklarni i u Ukrajini, gdje je do njihovog uplitanja i zatim rata postojala relativno stabilna međuetnička i međukonfesionalna ravnoteža.
Dogodilo se to zato što su, slično kao u slučaju Islamske države, a još prije i afganistanskih talibana, igrali na kartu vlasti koja je otpočetka otvoreno šurovala, i još šuruje, s radikalno nacionalističkim, uvelike i fašistoidnim ukrajinskim grupacijama. To bez ičega drugoga dovoljno govori o razmjerima iracionalnog štetočinstva koje su Washington i Bruxelles počinili uplitanjem u ovu zemlju. Ali, pravi dosezi njihovog imperijalnog brljavljenja postaju jasni tek kada se ima u vidu da je Ukrajina evropska zemlja, jer Evropa je po svom temeljnom samorazumijevanju sve samo ne ovo što sada gledamo. Kontinent mirnog prožimanja etničkih, vjerskih, svjetonazorskih i drugih razlika, u kojem je rat supstancijalno isključen više nego na ijednom drugom. Tako barem piše u osnivačkim papirima Evropske unije.
Sada ju je, međutim, Washington, uz bijednu klimoglavost Bruxellesa, vratio u prvu polovicu dvadesetog stoljeća, kada su se brusili nadolazeći svjetski ratovi. Ili ju je, funkcionira i ta usporedba, pretvorio u presliku afričkog i bliskoistočnog poligona na kojem se jedne nacionalne i konfesionalne grupacije sistematično huška protiv drugih. Nije onda čudno da se sada oprezno mjeri jesu li američki prsti upleteni i u nekim drugim aktualnim evropskim kriznim žarištima, kao sada u Makedoniji, iako barem zasad izgleda da makedonski nemiri imaju vlastitu unutrašnju dinamiku, bez presudnih utjecaja sa strane. Ali, ako je i tako, ima razloga za oprez i ovdje u Hrvatskoj, gdje već mjesecima bjesni tolika antikomunistička histerija orkestrirana u HDZ-u da će se možda već uskoro trebati zapitati je li to baš sve poniklo ovdje ili je sponzorirano i od nekoga izvana.
Čak i kada bi te sumnje bile sasvim neosnovane, ipak je i dalje sasvim osnovano pitanje mora li se Hrvatska gurati u špicu militarizacije Zapada protiv Rusije, u čemu je također, kao i kod nas, prisutna budalasto izmaštana, ali itekako realna borba protiv navodne komunističke opasnosti. I u poniznosti, dođavola, treba imati nekakvu mjeru.
h-alter
