Teolog Johann Baptist Metz pitao se kako je teologija moguća nakon Auschwitza, odnosno kako je, kako on to potpuno utemeljeno naglašava, nakon najveće tragedije prošlog stoljeća, kada je patnja koja nadilazi vrijeme, a zbiva se u vremenu, uprisutnjena u jednom mjestu – Auschwitzu, moguć govor o Bogu.
Kršćanstvo je inkarnacijom Boga u svijet, davanjem prostorne i vremenske kategorije Božjem bitku, pokazalo da Bog ne želi biti Bog nužnosti, vječnosti i apsolutnosti. Idealni, nužni Bog može podnijeti Auschwitz, utjelovljeni, a, samim time, i za kontingenciju osposobljen i za ljudsku patnju osjetljiv Bog, ne može dopustiti da teologija prije i nakon Auschwitza bude ista.
Teologija prije i nakon iskustva povijesne patnje nikada ne može biti ista, odnosno, ako patnja ne mijenja teološku misao, onda je riječ o teologiji bezosjećajnog, za čovjeka nezainteresiranog Boga. Takva teologija može opstati samo u bezosjećajnoj zajednici, a takvih zajednica, nažalost, ne manjka.
Budući da holokaust pogađa Boga, to se mora reflektirati i na teologiju – ona se ne može praviti da Auschwitza nema ili da ga je bilo, ali da je to nešto zaboravljeno jer je u sebi zaboravljivo. Kada bi se Bog pravio da Auschwitza nije bilo, tada bi Božja inkarnacija bila neiskrena i neistinita.
Isus Krist nije došao promovirati hermetizam Božje veličine, nešto što se zbiva samo u Bogu i za Boga, nego vlastitu, trajnu opredijeljenost za čovjeka, kao i Božju nemogućnost da se nezainteresirano odnosi prema ljudskoj patnji i povijesnim katastrofama.
U Božju svemogućnost, dakle, ulazi nemogućnost bezosjećanosti. Svemogući Bog je osjećajni Bog, nemogući bog je bezosjećajni bog.
Metz obrazlaže zašto tematizira mogućnost teologije nakon Auschwitza a ne mogućnost teologije nakon holokausta. Upravo zbog toga što želi, dajući ”topografsku dimenziju” najvećoj katastrofi prošlog stoljeća, spriječiti da se ona dehistorizira, kako se ne bi od onoga što se zbilo u povijesti, a povijesno zbivanje se uvijek odvija u nekom vremenu i na nekom prostoru, prešlo na neku, gotovo mitsku priču o patnji.
Mit oduzima realnost, on oduzima i odgovornost, osobito moralnu. Ako govorimo o holokaustu bez topografije, moguće je završiti u dehistoriziranju, no, kada govorimo o Auschwitzu, tada se susrećemo s najstrašnijom, neporecivom istinom o onome što holokaust jest.
Isus Krist je događaj Boga za čovjeka, on je povijesno ”tu”, povijesno ”ovdje” i povijesno ”tada” i vjerničko ”sada” događanje Boga za čovjeka.
Kršćanski Bog je zato osjetljiv na ono što Metz naziva ”šokom kontingencije”. Kršćanski Bog je šokiran s onim što se zbiva u povijesti, a to ne bi mogao biti da nema osjećaj moralne odgovornosti.
Iako Bog nije prouzročio patnju i nepravdu u svijetu, ipak to ne znači da ga ta patnja i ta nepravda, dakle konkretna patnja i konkretna nepravda, ne pogađaju. Naprotiv, Boga patnja toliko pogađa, ona ga ”šokira”. Samo se ”šokirani” Bog i može utjeloviti kako bi očitovao svoju brigu prema čovjeku.
Utjelovljenje je očitovanje Božje moralne odgovornosti prema onome što je čovjek sve u stanju napraviti drugom čovjeku. Isto tako, čovjek nije odgovoran samo za ono što on radi, nego u područje njegove moralne odgovornosti ulazi i kako se odnosi prema onome što se zbiva u povijesti. Svaki čovjek ima ljudsku i moralnu odgovornost odrediti se prema povijesnim događajima.
Auschwitz je nesumnjivo mjesto zbivanja ”najveće katastrofe prošlog stoljeća” te je stoga riječ o najvećem i najsnažnijem ”šoku kontingencije” nakon kojega teologija ne može biti ista, odnosno ona više ne može biti beživotni, metafizički govor o spasu i licemjerni govor o onome što Bog u sebi jest.
Takav metafizički govor bio bi izdajnički, to bi bila izdaja ljudske naravi u Isusu Kristu. Kršćanska teologija nije samo govor o Isusu Kristu, ona, dakle, nije samo puko spominjanje Isusa, nego je ujedno i sjećanje na Isusa Krista i na ono što je on radio.
Govor je moguć o onom što jest, što nije ali može biti, ali i onome što naprosto nije. Sjećanje je utemeljeno u onom što jest, u onom što se zbilo u povijesti, neovisno o tome ima li to ili nema povijesni značaj ili, pak, ostaje u domeni osobne, intimne, anonimne povijesti.
Utjelovljenje Boga je iskaz Božje trajne opredijeljenosti za ono što se zbiva u svijetu, za ono što čovjek čini i za ono što se čovjeku čini.
Uskrsnuće nije jednokratan i neponovljiv čin spašavanja Boga od svijeta i čovjeka, jer da to jest, uskrsnućem bi se Bog na radikalan i ireverzibilan način trajno oprostio od svijeta. Takvom Bogu ništa ne bi značio Auschwitz.
Kršćanima kojima ništa ne znači Auschwitz, ništa ne znači ni kršćanstvo, oni nisu i ne mogu biti kršćani jer biti kršćanin znači povezati govor o Bogu s povijesnim sjećanjem, s onim što se u povijesti zbilo.
Onaj tko kaže da je kršćanin, a ništa mu ne znači Jasenovac, taj nije i ne može biti kršćanin. Takvima, upravo zato što nisu kršćani, ništa ne znači ni genocid u Srebrenici, zločin u Ahmićima ili ubojstvo Josipa Reihl-Kira.
Na ovim našim prostorima vlada epidemija kršćana kojima patnja ništa ne znači.
Govor o kršćanstvu bez potresenosti povijesnim zbivanjima, duboko je nemoralan i u osnovi protukršćanski govor, jer kršćanstvo nije samo govorenje, ono u sebi sadrži zahtjev da se prisjećamo onoga što se zbilo i da se prema tome, kao moralna bića, odredimo.
Naravno da nije oznaka samo kršćanstva da se ono mora, zbog humanosti i morala, sjećati onoga što se u povijesti zbivalo, kao i da mora sudjelovati u sadašnjem zbivanju.
Sjećanje obvezuje i u nama dinamizira strukture koje nas čine moralnim bićima, jer to sjećanje vrednujemo. To je temeljna oznaka svakog ljudskog bića, neovisno kojem svjetonazoru pripadao. Čovjek je moralni subjekt i kao takav obavlja moralnu prosudbu.
Moral, dakako, nije jednoobrazan. Ne pripadaju svi ljudi istom moralnom sustavu, baš kao što svi ljudi nemaju istu nacionalnost. I dobro je da je tako, jer se, time, u međusobnom susretu, usavršavaju i sami moralni sustavi.
Oni koje ne osjećaju svu strahotu, kako to Metz navodi, ”šoka kontingentnosti”, dakle povijesnog zbivanja koje poništava čovjeka upravo zato što je riječ o čovjeku, imaju ozbiljan problem, problem koji im ne oduzima ljudski lik, ali im oduzima ljudski sadržaj i metode operacionalizacije toga sadržaja.
Mi, nažalost, živimo u vremenu mahnitanja bezosjećajnog političkog katoličanstva koje političkim katolicima oduzima ljudski sadržaj i metode djelovanja te ih pretvara u osporavatelje čovjeka i Boga.
Političko katoličanstvo se ne sjeća, ono je bijeg iz povijesti kako bi se osigurala potrebna distanca da se tu povijest uništi, da je se lažno prikaže kako bi se postpovijesnim svijetom moglo zagospodariti.
Političke katolike nećete pronaći u šoku zbog onoga što se dogodilo u Auschwitzu, Jasenovcu, Srebrenici, Ahmićima, baš kao što neće ni riječ reći o ubojstvu mirotvorca Josipa Reihl-Kira.
Teologija nakon Auschwitza nije ista, ali je uvijek ista zloupotreba teologije i Boga, neovisno o tome o kojem religijskom sustavu se radi.
Mene, s pozicije imanentne kritike, ponajprije zanima ono što se zbiva u katoličanstvu. Katolici su šokirani povijesnim tragedijama, politički katolici priželjkuju tragedije, oni naprosto za njima žude. Bitno je da se te tragedije događaju drugima.
