Velike su ljubavi labilne. Vječito pod udarom opasnosti da naprečac umru, da izgube svoju stvarnost, da se izvrgnu u nešto drugo.
A da i ne govorimo da je mnogo toga od onoga što ljudi smatraju svojim velikim ljubavima – patriotizmi, ideološke privrženosti, vjerničke odanosti, fanatizmi svih vrsta – uistinu samo naličje velikih mržnja. I da golem broj ljudi uopće nije kadar da pojmi i osjeti ljubav u njenom afirmativnom i aktivnom obliku, već samo kao više-manje besadržajnu shematsku suprotnost, koja automatski niče po formalnom zahtjevu autentičnosti naše psihe. Jedna zavjetna, cjeloživotna mržnja, jedna mržnja-vodilja, podobna je da prevlada čak i misao smrti.
Istrajnost, pa u bilo čemu – gotovo bih rekao: svejedno u čemu – jeste ono što daje rezultate. Čak i istrajnost u gluposti, ako je samo epski velika i dokraja tjerana, na koncu donosi svoje plodove, i često ne baš tako neznatne. A ja, eto, nisam imao istrajnosti ni u čemu, pa ni u onome što je praobrazac svake istrajnosti: u mržnji. Nakon izvjesnog, veoma kratkog, vremena, počinjala me zamarati, a samo zamišljanje osvete izdovoljavalo me potpuno i bez ostatka.
Nošenje mržnje u sebi osjetio bih kao teret. Kao neku obavezu, kao neku dužnost, tegobnu i nelagodnu i ograničavajuću, kao što je svaka dužnost. Kao neslobodu. Pa bih odmahnuo, zbacio bih je sa sebe poput telećaka, i pošao dalje laganiji. Ne uobražavam odatle baš ništa: nije to dobrota. Naprosto indolencija, komotnost. Ili je i to samo jedan vid težnje za onom ptičjom slobodom čija vajna ljepota i leži u njenoj nesvrhovitosti.
Govori se, piše i pjeva o velikim ljubavima koje znaju da ispune čitav jedan ljudski život, da mu podadu smisao i svrhu, da zatrpaju sve jame mraka što oko nas zijevaju i zagluše sva pitanja što u nama niču o konačnom smislu i besmislu. A mnogo se manje govori i pjeva o velikim doživotnim mržnjama, koje su kudikamo dublje, organskije, upornije nego velike ljubavi, i koje nas daleko strasnije osljepljuju za one jame mraka i proglušuju za one glasove pitanja. Velike su ljubavi labilne. Vječito pod udarom opasnosti da naprečac umru, da izgube svoju stvarnost, da se izvrgnu u nešto drugo.
A da i ne govorimo da je mnogo toga od onoga što ljudi smatraju svojim velikim ljubavima – patriotizmi, ideološke privrženosti, vjerničke odanosti, fanatizmi svih vrsta – uistinu samo naličje velikih mržnja. I da golem broj ljudi uopće nije kadar da pojmi i osjeti ljubav u njenom afirmativnom i aktivnom obliku, već samo kao više-manje besadržajnu shematsku suprotnost, koja automatski niče po formalnom zahtjevu autentičnosti naše psihe. Jedna zavjetna, cjeloživotna mržnja, jedna mržnja-vodilja, podobna je da prevlada čak i misao smrti.
Često sam se najozbiljnije pitao koliko je tvoj život osiromašen odsustvom jedne velike mržnje? koliko ti je patnje i bola zbog toga ostalo neušteđeno? i za koliko je veća tvoja ranjivost zato što nije, kao kornjača svojim oklopom, zaštićena štitom jedne velike mržnje?
Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba
6yka
A da i ne govorimo da je mnogo toga od onoga što ljudi smatraju svojim velikim ljubavima – patriotizmi, ideološke privrženosti, vjerničke odanosti, fanatizmi svih vrsta – uistinu samo naličje velikih mržnja. I da golem broj ljudi uopće nije kadar da pojmi i osjeti ljubav u njenom afirmativnom i aktivnom obliku, već samo kao više-manje besadržajnu shematsku suprotnost, koja automatski niče po formalnom zahtjevu autentičnosti naše psihe. Jedna zavjetna, cjeloživotna mržnja, jedna mržnja-vodilja, podobna je da prevlada čak i misao smrti.
Istrajnost, pa u bilo čemu – gotovo bih rekao: svejedno u čemu – jeste ono što daje rezultate. Čak i istrajnost u gluposti, ako je samo epski velika i dokraja tjerana, na koncu donosi svoje plodove, i često ne baš tako neznatne. A ja, eto, nisam imao istrajnosti ni u čemu, pa ni u onome što je praobrazac svake istrajnosti: u mržnji. Nakon izvjesnog, veoma kratkog, vremena, počinjala me zamarati, a samo zamišljanje osvete izdovoljavalo me potpuno i bez ostatka.
Nošenje mržnje u sebi osjetio bih kao teret. Kao neku obavezu, kao neku dužnost, tegobnu i nelagodnu i ograničavajuću, kao što je svaka dužnost. Kao neslobodu. Pa bih odmahnuo, zbacio bih je sa sebe poput telećaka, i pošao dalje laganiji. Ne uobražavam odatle baš ništa: nije to dobrota. Naprosto indolencija, komotnost. Ili je i to samo jedan vid težnje za onom ptičjom slobodom čija vajna ljepota i leži u njenoj nesvrhovitosti.
Govori se, piše i pjeva o velikim ljubavima koje znaju da ispune čitav jedan ljudski život, da mu podadu smisao i svrhu, da zatrpaju sve jame mraka što oko nas zijevaju i zagluše sva pitanja što u nama niču o konačnom smislu i besmislu. A mnogo se manje govori i pjeva o velikim doživotnim mržnjama, koje su kudikamo dublje, organskije, upornije nego velike ljubavi, i koje nas daleko strasnije osljepljuju za one jame mraka i proglušuju za one glasove pitanja. Velike su ljubavi labilne. Vječito pod udarom opasnosti da naprečac umru, da izgube svoju stvarnost, da se izvrgnu u nešto drugo.
A da i ne govorimo da je mnogo toga od onoga što ljudi smatraju svojim velikim ljubavima – patriotizmi, ideološke privrženosti, vjerničke odanosti, fanatizmi svih vrsta – uistinu samo naličje velikih mržnja. I da golem broj ljudi uopće nije kadar da pojmi i osjeti ljubav u njenom afirmativnom i aktivnom obliku, već samo kao više-manje besadržajnu shematsku suprotnost, koja automatski niče po formalnom zahtjevu autentičnosti naše psihe. Jedna zavjetna, cjeloživotna mržnja, jedna mržnja-vodilja, podobna je da prevlada čak i misao smrti.
Često sam se najozbiljnije pitao koliko je tvoj život osiromašen odsustvom jedne velike mržnje? koliko ti je patnje i bola zbog toga ostalo neušteđeno? i za koliko je veća tvoja ranjivost zato što nije, kao kornjača svojim oklopom, zaštićena štitom jedne velike mržnje?
Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba
6yka
